Godinu dana bez Gordane Janićijević – da istina ne umukne

U srijedu 16. jula 2025. navrša se godina otkako nas je napustila Gordana Janićijević — novinarka, hroničarka, svjedok i borac jednog vremena koje danas mnogi pokušavaju da zaborave, umanje ili falsifikuju.

Nije dočekala da u rukama drži svoje životno djelo. Nije dočekala da vidi svoje ime na koricama knjige koju je stvarala dvije i po decenije. Nije dočekala da joj publika aplaudira, da joj neko zahvali, da je javnost sagleda onakvom kakva je zaista bila — heroina našeg vremena.

A bila je sve to: i novinarka, i hroničarka, i svjedok, i žena, i borac, i mučenica. Jedina žena koja je u ratovima devedesetih izvještavala sa svih srpskih ratišta. Od Knina do Vukovara. Sa prve linije fronta. Nije slala izvještaje iz studija — nego iz rovova. Nije pisala tekstove iza pisaće mašine u sigurnoj redakciji — već u šatorima, u izbjegličkim kolonama, u bolnicama gdje se smiraj života mjerio minutama. Sa mikrofonom u ruci i molitvom u srcu. Nije tražila senzaciju. Tražila je — istinu.

Zato je knjiga Krajina koja nekad bejaše nešto mnogo više od novinarskog zbornika. To je svjedočanstvo. Ispovijest jednog naroda. I jedne žene. Jer u svakoj rečenici, između redova, osjeća se njena tišina. Njena bol. Njena snaga.

Gordana nije pripadala onom svijetu koji se „snašao“. Nije znala da se dodvorava. Nije znala da trguje. Nije znala da sklapa pogodbe. Nije htjela da bude ničiji PR. Nije htjela da ćuti, iako bi joj to bilo isplativije. Nije pristajala na kompromis s istinom. Zato je bila kažnjena. Kao i mnogi časni ljudi u ovom narodu.

Objavljena knjiga Gordane Janićijević: Krajina koja nekad bejaše

Do kraja života ostala je podstanarka. Bez stalnog zaposlenja. Bez zdravstvenog osiguranja. Sa neupisanim stažom. Sa penzijom ispod svakog ljudskog dostojanstva. Sa narušenim zdravljem, bez glasne podrške, bez sistemske brige. Nije dobila priznanja. Ni spomen-ploču. Ni minut na televiziji kada je otišla.

Doživjela je sudbinu heroine kakva je bila i Milunka Savić — hrabra u ratu, zaboravljena u miru. A ipak, nikada se nije žalila. Nikada nije tražila ništa. Samo je htjela da istina bude zapisana. Da ne ode u zaborav. Zato ova knjiga nije samo njena. To je knjiga jednog naroda koji nestaje. Knjiga vremena koje se zatire. Knjiga svjedoka kojih više nema — i onih koje više niko ništa i ne pita. To je knjiga protiv zaborava.

Mnogi, sa strane, zamišljaju novinarstvo kao lagodnu, čak privilegovanu profesiju. Ali svi koji su zaista prošli te staze, znaju koliko je to daleko od istine. Novinarski hljeb je hljeb sa sedam kora — težak, često gorak. Жivot pod stalnim pritiskom, u atmosferi neizvjesnosti, u borbi za istinu, etiku i profesionalnu nezavisnost, u svijetu u kome se sloboda sve skuplje plaća. Mnoge je majstore pera, mnoge novinare i mislioce, ubila upravo prejaka riječ — izgovorena s vjerom u pravdu, ali ispred svog vremena. To je egzistencijalna i emocionalna borba, život na samoj ivici dostojanstva, u kome je glas savjesti često usamljen — ali upravo zbog toga neizmjerno vrijedan.

Zato je važno da održimo obavezu. Da se Gordani ne dogodi zaborav. Da se njeno ime pamti. Da knjiga Krajina koja nekad bejaše uđe u biblioteke širom Srbije, u Banjaluku, Istočno Sarajevo, Trebinje, Gračanicu, Berane, Herceg Novi, Vranić, Barajevo — u svaku čitaonicu gdje mlad čovjek može saznati šta znači novinarska hrabrost. Šta znači služiti istini. Šta znači ostati vjeran, čak i kada sve djeluje uzaludno.

Ova knjiga je spomenik. Ne od kamena. Ne od bronze. Već od riječi. Spomenik jednoj ženi. Spomenik poštenju. Spomenik slobodi.

Hvala Gordani Janićijević što nas je zadužila. Neka njena knjiga bude njen glas koji ne jenjava. Neka živi gdje god se čita. Neka bude svjetlo na kraju tunela — i opomena generacijama koje dolaze.

Neka riječi ove hrabre žene i dalje žive među nama.

Trifko Ćorović

---

U VJEČNOST SE PRESELILA GORDANA JANIĆIJEVIĆ: Odlazak najhrabrije srpske novinarke

---