General Novaković: Ovako je bilo [5]

Nije mogla postojati NHD, ako ne kontroliše teitoriju Korduna, ako su na Kordunu Kordunaši i ako NHD nema vlast na tom prostoru.

Činjenicu da su u jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje 27 kilometara od Zagreba, mostove na r. Kupa, a prostor do Zagreba bio nebranjen, tadašnje jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procjenilo kao bitan elemenat na strategijskom nivou

Osnovni nedostak ratnog plana „Gvozd“ je što nije imao rješenje za dva osnovna strategijska problema: malu dubinu teritorije i nepostojanje snaga za drugi ešelon odbrane i rezerve za aktivna dejstva. Ti problemi su precizno definisani još krajem 1992. godine. Mogli su da budu riješeni samo na nivou srpskog ratovodstva, koje nije ni postojalo

Zaključak

Događaje na Kordunu u avgustu 1995. godine objašnjavaju ljudi, koji nisu bili njihovi učesnici, a neki nikad nisu bili na Kordunu, što se vidi iz grubih materijalnih grešaka. Sve to se čini u odsustvu iskaza učesnika i očevidaca, jer je nametnuto da su najkrivlji oni, koji su se najviše borili, a odsutni zbog kukavičluka, ili ličnih interesa su pravi i sve znaju. Vrhunac ironije je da su šverceri, crnoberzijanci i dezerteri iz srpskih jedinica danas dobro situirani i pozicionirani. Treba li o njima progovoriti poimenično? Naravno da treba, pre svega zbog toga, što je njihovo tipično objašnjenje da je nama za sve kriv Milošević i Srbija, a ne hrvatska država, što je laž. Apsurd je doveden do kraja, shvatanjem koje se sve više širi, da oni koji su ostali sirotinja treba da su postiđeni što nisu htjeli da se bave mutnim radanjama i gledaju svoje interese, a familiju „na vrijeme“ „zdekuju u Srbiju“.

U nedostaku iskaza i svjedočenja učesnika na našoj strani, većina autora se oslanja na hrvatske izvore pa čak i na pisanija njihovih autora čiji je zvanični žanr politički skandalizam. Slijedi se hrvatski model selekcije činjenica, glorifikovanja marginalija hagigrafski pristup njihovim političkim i vojnim ličnostima. Suštinska pitanja se ni ne postavljaju. Od institucija NHD se ne može očekivati ništa drugo. I to je na neki suludi način normalno u njihovom nastojanju da obezbjede postignuti uspjeh u stvaranju nove države, etnički očišćene od Srba i državnom potrebom da se istorija konstruiše unazad što može dalje, čak do Irana ili Gota odakle „potiče hrvatski narod“.
Nekritički se preuzimaju eufemistički termini (bljesak, oluja, namjerno plasirani da skriju njihovu zločinačku suštinu. Sama klasifikacija rata se ne izvodi po osnovi cilja naše strane (Srba Krajišnika) nego kao namjenska antiteza, političkoj konstrukciji NHD o agresiji Srbije. Rat za opstanak, suština borbe Srba Krajišnika 1941-1945. i 1991-1995. teško je razumljiv nekim ljudima, koji bi trebalo da znaju da su Kordunaši u Drugom svjetskom ratu izgubili oko 30000 ljudi a u ovom poslednjem istjerani iz svojih kuća, a sve im opljačkano. Kordunašima je 1945 godine ukradena pobjeda, kad su proglašeni hrvatskim partizanima, pa ih veliki broj iselilo sa Korduna, a one koji su otišli u državnu službu naučili da dobro paze na svoje, da neko ne pominje NDH i ustaše i da ćute i ne vide kako Kordun ostaje u sirotinjstvu odakle bježi ko god može.

Godine 1945. Kordunaši su postali hrvatski partizani i ćutali su, zato je Tuđman 1991. mogao da nas izbaci iz Ustava, a 1995. promovisani smo u okupatore i agresore. Srpska, kordunašaka pobjeda 1945. relativizovana je najpre činjenicom da su razbijene samo oružane formacije NDH ali ustaštvo njegova srbožderska suština nije nikada, samo je mijenjala oblike i nosioce.

Kordun je po mnogo čemu bio specifičan u ratu 1991-1995. godina. Neke od tih specifičnosti su od ranije, a druge su nastale u ratu. Činjenica da jedino Kordun, na zapadnom dijelu srpskog etničkog prostora (SEP) nije na jugu povezan sa drugim dijelovima SEP, stvorila je specifičnu potrebu da se, u postojećim okolnostima, velika muslimanska grupacija u Cazinskoj krajin, pretvara od neprijateljske u prijateljsku, onoliko koliko je taj interes moguće ostvariti.

Sa vojnogeografsko stanovišta, prostor Korduna ima značaj strategijskog objekta na balkanskom nivou, odakle i potiče interes stranog faktora za odnose Srba, Hrvata i muslimana na tom prostoru i njegovu kontrolu.

Nije mogla postojati NHD, ako ne kontroliše teitoriju Korduna, ako su na Kordunu Kordunaši i ako NHD nema vlast na tom prostoru. „Nikad više“ „pjene se „ Tuđman i Valentić (vidi stenogram) 15. avgusta 1995 godine, dok iskrcavaju na Kordun bosanske Hrvate. Etnički inžinjering u Evropi, krajem 20. vijeka, a zatim i vjerski-rimokatoličke crkve niču tamo gdje nije živio nijedan Hrvat niti imao zemlje da stane stopom.

Kordunaši nijesu imali dilema o karakteru NHD 1990. godine, niti o opasnostima koje prijete od paravojnih formacija HDZ–ove stranačke vojske i MUP-a, koje stvara ta NHD. Nisu tačna objašnjenja da su Kordunaši iz straha, kao i drugi Krajišnici, počeli da se samoorganizuju. U pitanju je bila riješenost da se brane od povamipirenog ustaštva. Da je bio strah pobjegli bi .Ljudi su mislili da mogu da se brane osloncem na ustavnu, državnu oružanu silu, JNA, kojoj je zadatak i da brani Ustavom utvrđeni poredak. Nije bilo tako. Ubrzo su Kordunaši mogli da vide da JNA sa Drave kod Maribora, ide na Savu, sa Save na Kupu, sa Kupe na Unu (Mrakovica), na Bosnu (Sarjevo) pa preko Dine u aprilu 1992. godine.

Većinu dejstava protiv hrvatskih paravojnih jedinica, koje je NHD stvorila naoružavanjem lokalnog stanovništva na rubnim područjima i dovela iz Zagreba i iz dubine teritorije, u ljeto i jesen 1991. izvele su na Kordunu mobilisane jedinice Jugoslovenske teritorijalne odbrane, u koje su se na poziv za mobilizaciju odazvali samo Srbi i poneki Hrvat. Ratne jedinice dovođene iz Srbije (Šabac, Loznica, Valjevo) su došle i otišle. Nisu bili dovoljno dugo da njihovi pripadnici rasprave ko je za Vuka, ko je za Slobu, koji je cilj, zašto su ovdje. Otišli su kući gdje su bili bolji uslovi za ovakve rasprave, ali nisu to završili do danas. Za razliku od Hrvata, Srbi još međusobno „ ratuju“ kao ostrašćeni četnici i partizani, patriote i izdajnici, rusofili i rusofobi, prva Srbija i druga Srbija ….. Samo je Zaječarska brigada bila vojnički uređena, disciplinovana i organizovana jedinica, a Loznička brigada, dok je bila, uradila je onoliko koliko je mogao da uradi potpukovnik Jović Milan, sjajan oficir, sa ljudima oko sebe. Poginuo je kod Teočaka, lično vodeći jedinice u napad.

mješovita artiljerijska brigada, pravovremeno izvučena iz Karlovca, pružila je značajnu artiljerijsku podršku za cijelo vreme. Bila je popunjena srpskim rezervnim sastavom sa Korduna i iz Karlovca. Dio komandnog kadra i komandant, do povlačenja JNA, nisu bili sa Korduna. Kada se JNA povlačila naredili su da se povuku sa Korduna i sva artiljerijska oruđa, što su Kordunaši u jedinicama odbili i sprječili.
Zvanična istoriografija nikad ne spominje, kao ni memoaristi u NHD, zimsku ofanzivu na Kordun, izvedenu u novembru i decembru oko katoličkog božića 1991. godine. Razlog ćutanja su neverovatni, strašni gubici, izazvani prije svega lošim planiranjem i šarlatanskim komandovanjem. Tada pretrpljeni gubici su ih odvratili od pokušaja napada na Kordun osim izolovanog neuspjelog pokušaja kod Brođana preko Kupe, što nisu pokušali ni u avgustu 1995. Naše komandovanje je to pravovremeno predvidjelo, pa smo za intervencije na ugroženim pravcima skidali jedinice sa fronta sa Kupe, jer druge nismo imali

Gubici su na pravcu Karlovac –Turanj – Vojnić, prema izjavama pripadnika Posmatračke misije Evropske zajednice, bili više stotina ljudi, bez pomjeranja linije fronta.

Na pravcu Jastrebarsko – Šišljević – Utinjska dolina, prema izjavama pripadnika te jedinice, brigada je namještena na blatnjavi nasip u Drganićki ribnjak, po danu i bila uništena.

Jedinice u napadu pravcem Pisarevina – Jamnička Kiselica – Lasinja, ne znajući da je most porušen, na rimokatolički Badnji dan u haosu i gužvi, uz velike gubitke bježe prema Pisarevini.

U Lijevim Štefankama 14. novemnbra „( Martinje dan krštenja vina“) uglavnom alkoholisana grupacija ulijeće pod artiljerijsku, raketnu i minobacačku vatru, a uveče mediji u NHD javaljaju da su „hrabri hrvatski branitelji“ uz 63 (šesdeset tri) poginula zaustavili četnički napad (koga nije bilo) uz najveće gubitke „ na svim bojišnicama „ tog dana.

Na pravcu Pokupsko – Bučica – Taborište ( Golinja ) 2. Gardijska brigada prelazi Kupu, srpska artiljerija i rakete uništava koncentraciju na lijevoj obali (oko 40 poginulih), kreće protivnapad i 73 pripadnika 2.gard.br. u panici se davi, utapa u hladnoj nadošloj vodi Kupe.

Sve ove propale ofanzivne akcije, pored uticaja na odvraćanje od budućih napada preko Kupe, svjedoče i da je rukovodstvo NHD, već tada uočilo problem Korduna zbog opasnosti po državne institucije u Zagrebu. Jednostavno rečeno, kakva crna država, ako „malo raspoloženiji“ srpski artiljerac može za Novu godinu, poslati „poklon“ projektil 130 mm od Lasinje pravo u rezindenciju bivšeg predsjednika. Srpski artiljeci to nisu radili samo zbog civilnog okruženja cilja. Činjenicu da su u jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje 27 kilometar od Zagreba, mostove na r. Kupa, a prostor do Zagreba bio nebranjen, tadašnje jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procjenilo kao bitan elemenat na strategijskom nivou. Devet od raspoloživih dvanaset oklopnih i mehanizovanih brigada upotrebljavalo se oko Vukovara, 300 kilometara od Zagreba, a na 30 kilometara od Zagreba-nijedna. Da je urađeno obrnuto, ratoborno, separatističko rukovodstvo NHD, bar oni koji ne bi žurili prema Sloveniji i Austriji, bilo bi prinuđeno na pregovore, čiji bi osnov bio jednako uvažavanje interesa i političke volje Hrvata i Srba. Rat bi bio završen još 1991. u bivšoj jugoslovenskoj Republici Hrvatskoj, a u BiH ga ne bi ni bilo. Sami pregovori mogli su biti održani i u Beču, jer bi se do Beča oni vjerovatno zaustavili.

Ko ne vjeruje, nek pročita svjedočenje J. Boljkovca, kako su „oci domovine“ već bili u „niskom startu“ za napuštanje Zagreba, kad su se samo padobranci iz Niša pojavili na aerodromu Pleso.

Ne znam ko je to propustio da uradi, ali posljedice su katastrofalne. Ne znam ni ko ni s kavim argumentima može da tvrdi, da je tadašnje vojno i državno rukovodstvo bilo na visini istorijskog zadatka. Kreni, stani, 73 primirja, dok neprijatelj ne ojača, spoljni protivnik se organizuje, nama samima sve ne dozlogrdi, a oskudni materijalni resursi, bez ikavog savezništva, ne nestanu. „Pametna“ politika, nećemo mi ovo, da ne bi oni nama ono, pa nećemo ovo da ne bi oni nama ono, dokazuje nepostojanje ratovodstva kao najvišeg spoja strategije i politike, a za rezultat ima da mi nismo uradili ništa a oni nama svejedno jesu i ono, i ono i ono.

Za procjenu realnosti teze o efikasnosti metoda svršenog čina, indikativna je izjava jednog od čelnika američkog Senata, nakon što je dobio informaciju da su Srbi ušli u Bihać (bili su ovladali predgrađem Vedro Polje) i razumio da su Srbi zauzeli Bihać. Osnovni stavovi su mu bili da „mi treba da napustimo svoje stereotipe o dobrim i lošim momcima i prilagodimo se realnosti u kojoj su Srbi pobjednici, jer SAD nemaju vitalnih interesa u Bosni, zbog kojih bi trebalo da pogine jedan, jedini Amerikanac“.

Dakle ako smo mi imali najveću moć na prostoru gdje su izbili sukobi, a imali smo, pa je ne iskoristismo da naši interesi budu uvažavani bar jednako kao interesi drugih, ne treba nikom da se žalimo. U takvoj situaciji Kordunaši ne mogu sami sebi prigovarati da nisu učinili sve što su mogli. Činili su i učinili, do samog kraja, kad je riječ o ogromnoj većini. Bili su jedna od dvije najbolje jedinice na proboju Koridora u junu 1992. godine , zaustavili su napad neprijatelja na svom dijelu fronta u Sjvernoj Dalmaciji u janurau 1993. godine, uspješno se branili od 5. korpusa tzv Armije BiH, odbranili se na Kupi 1991. godine.

Potpuno su besmislene tvrdnje da nije bilo nikave koristi od angažovanja Kordunaša u podršci snagama NO AP ZB u izvođenju odbrambenih dejstava prema 5.k. Jedan jedini dan ne bi mogao da se brani 21.kk, da snage 5. k nisu bile odbačene, nego da su 4. avgusta istovremeno sa oružanim formacijama NHD, krenule u napad sa rijeke Gline prema Slunju, Vojniću, u Petrovu Goru, Topuskom i preko Obljaja prema Brezovom Polju i Žirovcu. Ne bi bilo nikavih pregovora u Topuskom za izvlačenje naroda, niti izlaska civila preko Dvora.

Za stabilnost odbrane 21.kk veoma je značajno i borbeno iskustvo stečeno u bliskim dnevnim i noćnim dejstvima u Cazinskoj krajini. Kordunaši su se tamo borili za sebe, a ne za nekog drugog, a potpuno je legitimna politika F. Abdića da braneći interese svog naroda ima, koliko je to moguće, dobre odnose sa Srbima i Hrvatima, ne krijući to ni od jednih ni od drugih. Odluka o našem angažovanju je donijeta na osnovu potpune procjene političkih, ekonomskih, istorijskih i činjenica vojnog karaktera, što je šire obrađeno u jednom drugom tekstu i dato sa faktografijom „misteriozne“ operacije „Pauk“.

Poraz 5.k i pobjeda NOAPZB ne pobjeda Srba, bio je jedini način još preostao u 1995. godini, da srpska strna dobije rat uz obezbjeđenje trajnog mira Srba i muslimana u Cazinskoj Krajini, što su zapadni analitičari i nosioci odlučivanja pravovremeno zaključili, a neki srpski nisu do danas.

Osnovni nedostak ratnog plana „Gvozd“ je što nije imao rješenje za dva osnovna strategijska problema: malu dubinu teritorije i nepostojanje snaga za drugi ešelon odbrane i rezerve za aktivna dejstva. Ti problemi su precizno definisani još krajem 1992. godine. Mogli su da budu riješeni samo na nivou srpskog ratovodstva, koje nije ni postojalo. Politička volja nije postojala, osim kao deklarativna podrška. Ispostavilo se da je predviđanje dolaska združenih taktičkih jedinica iz VJ i VRS takođe samo deklarativno, a ne stvarno. Politika je mogla da traži i rješenje da do realizacije ovog plana upotrebe ni ne dođe, ali ga nije našla, ni u situaciji kad se jasno vidjelo da smo mi svakim danom slabiji, a neprijatelj jači.

U vojnom smislu, snage u prvom i jedinom ešelonu su bile dramatično nedovoljne za širinu i dubinu zone koju su branile, tako da je odbrana jedinica na taktičkom nivou, posmatrano sa stanovišta ratne vještine, više ličila na sistem predstražnog obezbjeđenja, nego na odbranu, a širina zone odbrane brigada, upola manjeg brojnog stanja od standarnog, bila 3 do 4 puta veća od taktičkih načela. Veliki i slabo kontrolisani međuprostori su postojali na desnom i lijevom krilu Ličkog korpusa, što je stvorilo velike probleme u odbrani Kordunaškog korpusa.

Formiranje Korpusa specijalnih jedinica, kao riješenje operativnog problema nedostatka snaga na spoju Ličkog i Kordunaškog korpusa bilo je potpuno opravdano, ali izvedeno samo demonstartivno, a ne stvarno.

Niti je to bio korpus, niti su jedinice bile specijalne ,nije gardijska brigada mogla biti takva, ako je formirana od nemotivisanih, dovedenih vojnih obveznika, zbog čega je komandovanje imalo velikih problema. Oklopni bataljon je to što jeste, bez obzira što se proglasio za brigadu. Komanda Korpusa je od samog početka agresije radila dosta nervozno, čak uz neke interne incidentne slučajeve. Nije jasno kako, kada i gdje je ispoljila svoj uticaj.

Kordunaški korpus je sa otpočinjanjem agresije potpuno organizovano prihvatio borbu, uspješno eliminisao ograničene, minorne uspjehe neprijatelja kod s. Brođana na Kupi, s. Kestenak i nejasnu situaciju na Polojskoj Kosi.

U subotu, 5. avgusta, sa Mekušja gdje je uvedena 104 . br., dovedena iz ZP Bjelovar, kao ojačanje ZP Karlovac, sa tenkovskom četom (8 tenkova) u svom sastavu, uočeno je izvlačenje i srpsko komandovanje je cijenilo da se radi o pregrupisavanju, čekajući gdje će sutra biti uvedena u borbu. Posle rata su saznali da je brigada pobjegla do slovenačke granice.

Ulazak stanovništva i boraca Plaščanske brigade u zonu 21. kk, izazvao je saobraćajnu blokadu, onemogućio manevar jedinica i iniciralo početak pokretanja civilnog stanovništva sa Korduna, koje se već nalazilo pod danonoćnom artiljerijskom, raketnom i avijacijskom vatrom, isto koliko i jedinice na frontu. To potvrđuje realizaciju planske ideje o ratnom cilju proterivanja naroda, jasno izraženom (vidi stenoram) od Tuđmana i njegovih generala, 31. jula 1995. godine na Brionima. Do osipanja jedinica na frontu, koje na Kordunu nije bilo jače izraženo, kao u nekim drugim krajevima, nastajalo je zbog brige boraca za svoje porodice, koje su bile u zoni ubijanja. Neuspjesi u zoni odbrane lijevog i desnog susjeda su prijetile okruženjem stanovništva i boraca, uz činjenicu da za odbranu iza leđa, prema 5.k nema raspoloživih jačih jedinica, zbog čega je u nedjelju 6. avgusta, donijeta odluka o proboju i izvlačenju prema Dvoru. Istovremeno UNPROFOR nije nudio nikakve garancije za bezbjednost civilnog stanovništva, Organizacija UN bila je sramno ponižena, apsolutno bespomoćna da štiti osnovne vrijednosti iz svoje Povelje. U suštini, vlasti NHD su nevojnim sredstvima, dejstvom po naseljima, postizale vojni cilj – povlačenje vojske.

Planirani način dejstva oružanih formacija NHD i njegova realizaija pokazuje da im je ratni cilj bio uspostavljanje kontrole nad srpskim teritorijama bez stanovništva, a za srpsku stranu je to bio rat za opstanak. Tu istinu je znala i poslednja baba u izbjegličkoj koloni. Da joj tada neki vrli teoretičar pričao kako je to agresija Srbije na Hrvatsku, vjerovatno bi rekla: “O bože mili svašta ima u božijoj bašči“ a, da joj je neko tu na putu objašanjavao da je to „ građanski rat“, rekla bi: „O bože dijete al, si ti budala, tako pametan, a tako budala, imaš oči, a nćeš na nji, da gledaš“ !. Dobro, takva baba nije teorijski potkovana, a ovi teoretičari jesu. Neki u sve četiri.

Odluka o proboju donijeta je uz učešće komandanta i načelnika štaba 21. kk i ljudi iz javne i državne bezbjednosti. Komandantu 21. kk je sopštena u formi naređenja. On je krenuo na realizaciju odluke s potčinjenim komandantima i civilnim strukturama, a ja prema dogovoru prema Dvoru da sa gen. Mladićem i Mrkšićem formiramo zajedničko komandno mjesto, obezbjedimo mostovno mjesto prelaza i snage iz VRS za dejstvo spolja, od Dvora prema Žirovcu. Istovremeno su određene snage za odbranu komunikacije, a neke su na prostor Banije određivane i prethodnog dana kako je navedeno.

Oficirima koje sam zatekao u Topuskom oko 2.00 u ponedeljak 7. avgusta, nakon saznanja da je Glina pala i njihove konstatacije da nemamo kuda, ponovio sam naređenje : Pravac Dvor, ko ima pušku napred, ostali za njima, ko pogine ostaće, ko ne pogine proći će ….. Svi svjedoci su srećom živi. Lično, nikada nisam imao namjeru da se predam, nisam imao kome, nisam želio da me vodaju ko međeda i prave simbolom svoje pobjede, jer meni lično život poslije toga ne bi služio apsolutno ničemu. Da pravim zadovoljstvo protivniku čije sam predstavnike na pregovorima, uvijek uspjevao da međunarodnim posrednicima predstavim kao smiješne i (ili) zadrte i nekooperativne. Nije mi padalo na pamet, po cijenu života.

Dejstva za odbranu stihijski nastale izbjegličke lolone, potrajala su do 10. avgusta. Kolona je bila izložena napadima manjih izviđačkih dijelova oružanih formacija NHD i razbojničkim napadima mudžahedinskih grupa, koje nisu imale nikav vojni cilj, a jedini ciljevi su im bili ubijanje i pljačka. Peti korpus je po zajedničkom hrvatsko muslimanskom planu bio usmjeren preko Une na jug da zaštiti pozadinu i bok snaga koje su sa Dinare napadale Knin, zbog procjene (nažalost netačne) da će snage VRS za taj zadatak angažovati oko 6000 ljudi.

Široka, teško prohodna zona Šamarice, bez ijednog dobrog puta, je imala ulogu prepreke, čineći put relativno bezbjednim od Klasnića do Dvora od napada sa istoka. I pored zagrcnute samohvale nekih vojnih autora NHD, nisu mogli da prećute činjenicu da im se već u nedelju pojavio haos na Baniji. Nailaskom na zonu Šamarice, brigade iz prvog ešelona trebale su biti po planu izvučene, a da napad nastave brigade i pukovi drugog ešelona, zbog čega je nastao krkljanac. Niko nikud.

Činjenice :
1) da su snage NHD napredovale sporo i pipavo, da nisu kroz Šamaricu planirale pravce napada, niti je tih napada (osim izviđačkih dijelova) bilo, a da je
2) 5. k bio glavnim snagama južno od Une govore da je bilo moguće izvršiti odluku za proboj prema Dvoru. Relativno visoki gubici, preko 130 ljudi u koloni nastali su zbog malog broja ljudi sa oružjem u koloni. Da su u koloni bile tada još uvjek organizovane kordunaške jedinice, a kolona štićena posjedanjem dominatnih objekata , napada na kolonu možda ne bi ni bilo. Treba vjerovati da bi angažovanje VRS na prvacu Dvor–Žirovac i odbrani pravca Kostajnica–Dvor bilo veće.

Gubicima u koloni doprinijela je i nečija suluda odluka da pretresa kolonu na mostu na Uni, dok desetine hiljada ljudi stoje u zoni opasnosti i čekaju kad će biti napadnuti.

Nemam neposredan uvid u dogđanja u Topuskom od svanuća 7. avgusta pa dalje, niti u osnovne elemente situacije ,koji su uticali da se odustane od naređenja za proboj prema Dvoru. Ljudi koji su tu bili treba da odgovore na pitanje: koji su se to bitni elementi situacije drastično promijenili, ko je procijenio situaciju, kakvi su bili zaključci iz procjene situacije, da li su se konsultovali u donošenju odluke s pojedincima ili institucijama van Korduna ili Krajine, ako jesu, s kim i kakve su bile sugestije, zašto je izabrana alternativa koja je realizovana, a ne neka druga.

Nemam razloga da vjerujem u izdaju, nemam razloga da ne vjerujem da je spašavanje naroda bio osnovni motiv, siguran sam da niko ne bi želio biti u ulozi ljudi, koji u tim uslovima, na tom mjestu donose odluke.

Drugo je pitanje da li su te odluke bile jedino moguće i optimalne, a odgovor može uslijediti kad budu dostupna svjedočenja neposrednih učesnika. Kordunaši su i danas svjesni da vlasti NHD nisu promjenile svoju volju da na Kordunu ne bude Kordunaša, niti će to svojevoljno ikada učiniti. Tako nas uči istorija. Naprotiv, raznim mahinacijama će činiti sve da okamene postojeće stanje i obezbjede postignuti uspjeh, uključujući u te napore i dio naše populacije, što je već očigledno.

Kod nas će njihovi državni organi podsticati, stvarati i razvijati osjećaj besmislenosti nemirenja sa situacijom, otpora i svijesti o svojim pravima. Državni organi NHD će zloupotrebom prava progoniti značajnije Kordunaše ma koliko optužbe bile besmislene.

Otimačina i pljačka ipak ostaju kriminalne kategorije, bez obzira, koliku, čiju i koliko dugo podršku imaju.

Poražen je samo onaj ko je izgubio volju da se bori. Zašto mi da odustajemo od onoga, što kažu katastarske knjige, zašto da ne napišemo monografije svojih sela i naselja, sačuvamo svoje riječi, kulturu i tradiciju.

Ja lično rat sam počeo s puškom u ruci na prvoj liniji, a tako sam ga i završio. Među ljudima sa prve linije uvijek sam se najbolje osjećao. Tako je i danas. Među onima koji su bili daleko od fronta uvijek sam se neprijatno osjećao. Tako je i danas, otvoreno priznajem.

Na kraju, nisam izmislio onu babu, koju sam spomenuo pišući o terminu „rat za opstanak“. Tada je imala 79 godina, umrla je u Srbiji sa 94 godine, a u „onom“ ratu je sedmoro iz kuće izgubila. Dok su je vojnici, ubacivali 8. avgusta u kamion na dvorskoj cesti rekla je: „Ove ustaše baš, oće da nas zatru, slijepi; odali, jebem im šjeme i pleme“.

Zapamti to, ćeri moja, Jovana!

Kraj

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu– svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [1]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [2]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [3]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [4]