General Novaković: Ovako je bilo [1]

Stvarnost i izmišljotine – umjesto uvoda

Osnovna pitanja, ko ih formuliše i zašto

Činjenica je da su u avgustu 1995 . godine, hrvatske oružane formacije, čiji su pripadnici sami sebe nazivali ustaše, a u zvaničnim nazivima jedinica „radi očuvanja tradicija“ stajali nazivi „domobranske pukovnije“ počinile etnocid, etnički očistile Kordun, protjerujući Kordunaše sa Korduna, prema Tuđmanovoj direktivi stenografski zabilježenoj na Brionima 30. jula 1995. godine, otvara mnoga pitanja, koja postavljaju najprije Kordunaši, drugi ljudi željni istine,ali i oni koji istinu žele da sakriju .

Pitanja su najačešće fokusirana samo na tu nedjelju dana, mada je jasno da se uzroci događaja, u samo tih sedam dana, ne mogu pronaći , a što vrijeme više odmiče to je jasnije .

Kordunašima se nameće mantra da krivce traže među sobom i da se danas, na radost svojih dušmana, glođu kao žuti mravi, a da neprijatelj poslije zločina koji je učinio, ima i dopunsko zadovoljstvo.

Mi treba da budemo toliko blesavi da zločinca i krivca, koji je opustošio Kordun zaboravimo, a ako nekima daju i „hrvatske papire“ ili ih prime za slugane kojima se dobaci poneka kost, tada da ih aboliramo, a sve što su učinili smatramo normalnim?!

Ipak , prava pitanja će neminovno doći na dnevni red, a među njima su svakako i ovdje navedena.

Da li je Kordun mogao izbjeći sudbinu ostalih dijelova Republike Srpske Krajine (RSK) i da li je sudbina RSK morala biti takava kakva je?
Po čemu je prostor Korduna bio specifičan u RSK i kako je to uticalo na sudbinu Kordunaša?

Ko su komandanti neprijateljskih jedinica koje su počinile zločine na Kordunu i koje pravosuđe – hrvatsko ili srpsko će raspraviti njihovu krivičnu odgovornost ?

Ko je na spisku Srba nesretnika, koji su u neprijateljskim jedinicama nosili pušku protiv svog naroda, svojih prijatelja, braće, sestara ili roditelja ?

Zašto već nismo napravili taj spisak ?

Koji su to Srbi u Hrvatskoj službi bezbjednosti vrbovali Srbe, i koga su vrbovali ?

Zašto ne objavimo imena koja znamo ?

Da počnemo od Duška Pavlovića iz Kirina (Potočara) onog tužnog i prežalosnog Živkovića?

Da li svi oni misle da mi to ne znamo ?

Ko će pokrenuti pitanje zatiranja tragova postojanja Srba na Kordunu na eklatantnom primjeru promjene imena Vrginmosta u Gvozd, ako je u definiciji genocida navedeno da je to „plansko uništavanje naroda ili etničkih grupa, stvaranje nepodnošljivih uslova za život ili zatiranje tragova njihovog postojanja„?

Koja pitanja i glasine plasiraju državni organi Novostvorene hrvatske države (NHD), a koja pitanja i glasine potiču sa srpske strane – pilatovskog „pranja ruku“ post festum ?

Kome je najelegantnije rešenje da kompletno rukovodstvo RSK pa i rukovodioce na Kordunu proglasi nesposobnim, nekompetentnim, kukavičkim, lopovskim…?

Ko je organizator, a ko su izvršioci šverca „Na Šentilju“ sa Cazinskom Krajinom, razornog po borbeni moral i pogubnog dejstva na političko raspoloženje stanovništva ?

Odakle su se pojedinici mogli na Kordunu u ratu obogatiti pa poslije rata imaju kuće, stanove, lokale, kamione, ljetovanja, zimovanja, a prije rata nisu imali ?

Ko je ubijao po Kordunu, od Dmitra Obradovića do „Jove Švicarca“? Znaju li to vlasti NHD danas, pa ucjenjuju nalogodavce i izvršioce ?

Ko su imenom i prezimenom danas na Kordunu oni koji šikaniraju srpsku sirotinju kada u državnim organima žele da obave obične upravne poslove? Gde je spisak takvih na internetu?

Zašto je Tuđman već 15. avgusta tražio od svoje vlade da urgentno naseli bosanske Hrvate u Vrginmost i Donji Lapac?

Da li će stići odgovori na ova pitanja? Naravno da hoće , to je samo pitanje vremena .

1.2.Različiti odgovori – „šta je babi milo to joj se i snilo „

Oni koji znaju odgovore, a ne znaju pitanja, već su o tome napisali knjige, podnijeli izveštaje i službene zabilješke, „tamo gde treba“ dali instrukcije „oštrim i vazda budnim“ novinarskim perima i sve objasnili na svadbama i sahranama. Iako bez orekstra kakav ima G. Bregović, domogli su se neke crkavice za knjigu ugradili se bar privremeno u neke službice, ili po vlastitom sudu, popravili svoj imidž.
Neki tipični primjeri, svakako zaslužuju da budu i ovdje navedeni. Istoičar dr M.Bjelajac, naučni savjetnik u Institutu za noviju istoriju Srbije navodi kao “ mikroilustarciju“ kontroverzi i problema istoriografskih istraživanja ,opis predaje 21. korpusa po knjizi D.Kuljiša : „Hrvatski Bog Mars Petar Stipetić“, kako slijedi:“…Stipetić je dao ulitimatum , krajnji sat , na šta su odmah popustili i kod motela Brioni u srušenom Topuskom, pojavila se 8. kolovoza komanda glinskog 21. korpusa (…).Zapovjednik , korpusa , niži , civilno odebljao, brkat pukovnik, već u godinama prišao je prvi (…). Stipetić mu pruži ruku pa ga i drugom potapaša po ramenu i reče: “ Rade kako je ? (…). Stipetićev predratni pomoćnik u Petoj armijskoj oblasti.“

Nije korektno ni kao „mikroilustracije„ preuzimati navode iz publicistike a naročito ne iz euforičnih hagiografija, strogo namjenske proizvodnje. Sam naslov upućuje na ozbiljnost sadaržaja jer je jasno da je P. Stipetić bog rata onoliko koliko je olinjali mačak sibirski tigar.

Malo šta je istinito u ovom navodu. Svi mi znamo da Brioni nisu u „Srušenom Topuskom“ nego desetak kilometara dalje u predgrađu Gline, 21. korpus nikad nije bio „glinski“, Glina nikad nije bila u zoni odgovornosti 21. k. Po ličnim dosijeima u Personalnoj upravi GŠ VJ, pukovnik Bulat „u godinama“ je tačno osam godina mlađi od P. Stipetića.Čak su i ponovo krstili Čedu pa je od Čedomira postao Rade, a u komandi Pete armijske oblasti nikad nisu radili zajedno, nego u komandi Sjeverozapadnog vojišta i to u vrijeme kad je Stipetić već tajno sarađivao sa M. Špegeljom u formiranju tzv „ Zbora narodne garde“ špijunirajući komandu u kojoj radi?

U „srušenom Topuskom“ bilo je porušeno samo ono što su „hrabri hrvatski bojovnici „ iz 2. brigade ZNG i MUP-a , minirali i porušili, prije svoje bježanije iz Topuskog u avgustu 1991. godine, pod pritiskom jugoslovenske teritorijalne odbrane, a nakon skoro dvomjesečne strahovlade : Spomen dom ZAVNOH-a , bolnički dom -4, vila „Mirna“ i pojedine srpske kuće , koje su su prethodno opljačkane.

Šta u ovom navodu stoji kao istina ? Brkovi, samo brkovi Čede Bulata su istorijska istina !

Bogovi , Marsovi, doktori, Jupiteri, instituti, kontroverze „mikroilustracije „i na kraju ostali su samo Čičini brkovi.

U knjizi Milisava Sekulića „ Knin je pao u Beogradu“, koja inače vrvi od vrednosnih sudova i presuda, Kordunaši su prikazani na čudan način, a rukovodioci na Kordunu kao monstrumi kakvih nema na svijetu : “ Zašto bi nekome na „srpskoj strani“ trebalo okruženje stanovništva na Kordunu ?
Nije li u pitanju očekivanje da će se hrvatska vojska „namestiti“ pred svetom i sponzorima kad izvrše masovan zločin nad decom, ženama, starcima, okruženim vojnicima?! Da li je očekivani masakr trebalo da posluži kao krunski dokaz da su Hrvati genocidan narod, a njihova vojska ista kao ona kao iz vremena Ante Pavelića! I konačno da li bi masakr na Kordunu dobrodošao kao opravdanje za odluku da se narod povede u bežaniju i putem bez povratka. Ne bi li na kraju masakr zauvek pokrio laži … kojima su Srbi u Krajini obmanjivani, ne samo od 1991. godine nego i ranije.

Ono što je počelo kao pretpostavka, nastavljeno uz ukrašavnje istovremenom upotrebom upitnika i uskličnika, nastavlja se, uz aplaudiranje hrvatskoj mudrosti, sada već kao čvrsta neoboriva činjenica: “ …Iako je na nesreću došlo do okruženja, na svu sreću, došlo je do racionalnog i sasvim kontrolisanog ponašanja hrvatske vojske. Hrvatska je znala šta želi i čvrsto je kontrolisala situaciju. Nije , može se reći , nasela na zamku !„
Šta reći na sve ovo ?

Kada autor opisuje jedinice koje nisu čvrsto držale položaje optužuje ih za kukavičluk, a kada Kordunaški korpus ne mrda sa svojih položaja, to neko na tobožnjoj “ srpskoj strani“ sam sebi pravi zamku i to kakvu! Ne ulazeći u to kako neko može da “vodi u bežaniju“ one koji su masakrirani, suština ovog stupidarijuma je da takva „zamisao“ na „srpskoj strani“ ne bi mogla biti realizovana bez vojnog, policijskog i političkog rukovodstva Korduna. To rukovodstvo i niko drugi, po autoru, namješta Hrvatima da im pobiju sinove, kćeri, braću, sestre, majke ,očeve , rodbinu, prijatelje, ratne drugove iz četiri godine rata pa i njih same, samo da bi Hrvati bili optuženi za genocid.

Postoje li takvi ljudi na planeti Zemlji? Ovako nešto nećete naći ni u najblesavijim holivudskim scenarijima. Koji bi to filmski žanr bio gde masakrirani monstrumi vode masakrirane svoje najbliže, valjda kao fantome, u fantomskoj koloni u „bežaniju“.

Kordunašima ne trebaju ustašoidni umovi, kavih ima među hrvatskim autorima, ako srpski autori postavljaju ovakve konstrukcije. Možda je ovo sve samo argumentacija za tezu pokojnog J. Raškovića da smo mi Srbi „lud narod“?

Naravno da ni hrvatska propaganda nije željela da zaostane iza ovakvih konstrukcija .

Tako su morbidni kreatori među njihovim propagandistima lansirali priču potkrepljenu video snimcima ,plasirali je u medije i „okačili“ na Internet. General Novaković je, kaže priča, tenkovima gazio svoj narod, žrtava, doduše nema, ali ima automobila preko kojih su prešli tenkovi. Ako pretpostavimo da je mogao postojati neljudski zločinački um, koji bi tako nešto naredio , očigledno da ni takav um, čak i da pripada srpskom generalu, ne bi mogao da upravlja sa trideset tenkova. Tenkovima upravljaju posade. Te posade nisu bile nikavi legionari Legije stranaca. To su bili, sve do jednog, Kordunaši čiji su najbliži, kao i porodica generala Novakovića bili u koloni.

Da li su i tih sto ljudi gazili tenkovima svoje najbliže samo da ti tenkovi ne bi pali neprijatelju u ruke? Tako nešto nije zabilježeno u istoriji ratova, a sigurno ni neće, jer je suprotno evolucijom formiranoj ljudskoj svijesti.

Da ironija bude veća , ta priča je zasnovana na nekoliko automobila, koje su srpski tenkovi pregazili dok su Kordunaši tenkisti herojski branili kolonu izbjeglica .

Osmog avgusta popodne izbjeglička kolona je između Žirovca i Dvora bila prekinuta napadima 505. bužimske brigade i mudžahedinskih grupa .
Jedna tenkovska četa je, po naređenju generala Novakovića, bez pješadije, što tenkovska jedinica ne bi trebalo da radi, ništa ne pitajući i ne tražeći objašnjenja, iz Dvora na Uni, odakle je prethodnog jutra izbacila hrvatske jedinice, koje su bile ušle u Dvor, krenula prema Žirovcu da nađe mjesto gdje je kolona presječena i odbaci neprijatelja od puta. Žive duše nije bilo na putu. Put je bio zakrčen sa tri kolone napuštenih, praznih vozila svih vrsta. Tenkovi su se zbog toga kretali van puta. Na samom izlazu iz Dvora u pravcu prema Žirovcu put se nije mogao obići. Desno je strmi pošumljeni odsjek zemljišta visine nekoliko desetina metara, a lijevo močvara i potok iza pilane, koja se tu nalazi. Tu su tenkovi prešli preko nekoliko napuštenih vozila ,produžili dalje van puta , probili se do mjesta gde je kolona bila napadnuta, smlavili neprijatelja, u vatru i dim pretvorili pošumljenu padinu odakle je dolazio napad i kolona je krenula ponovo prema Dvoru. Kasnije se saznalo i bilo predmet šala među tenkistima da su neki poznali svoje automobile prije nego što su prešli preko njih.

Umjesto da tenkistima neko bar zahvali, što nisu kao mnogi drugi napustili jedinicu i uzeli u ruke volan svog auta, traktora ili kamiona, nego upravljačke komande tenka i nišanske sprave tenkovskog topa da brane svoj narod, danas i među Kordunašima vjerovatno ima onih koji pričaju priču hrvatske propagande. Razlog je jednostavan: teško je priznati da je neko bolji čovjek od tebe, a svaki razlog je dobar kad pravdaš sopstveni kukavičluk.
Da ne bi ostalo nedorečeno! Kad sam ovo poslije rata pričao na jednom javnom skupu, neko iz publike me je pitao:“A gde si ti bio?“ Bio sam s njima, a taj što je pitao, da je bio, ne bi ni pitao .

Pomenutom M. Sekuliću kao operativcu bi valjda trebalo vjerovati, kada na istoj stranici navodi: “…korpusi i druge jedinice u zapadnom delu RSK, podeljene su u dve grupacije. Severnu grupaciju činili su 21. i 39. korpus zatim Korpus specijalnih jedinica i operativna grupa „Pauk“. Komandovanje je objedinjavao general Mile Novaković …“

Koje to podjelio SVK u zapadnom djelu i kada?

Ako je to gospodin Sekulić, kao operativac planirao u Planu upotrebe „Gvozd“ zašto general Novaković nije sa tim upoznat bilo kada, a nije upoznat nikada. Normalno bi bilo ako je bilo predviđeno da izvršava tako važan zadatak da učestvuje u samoj izradi plana, izvrši s potčinjenim komandantima izviđanje, izvrši obuku komandi i starješina po planu upotrebe, uredi teritoriju (utvrđivanje, zaprečavnje, priprema rušenja, uređenje artiljerijskih narednih vatrenih položaja, postavljanje žičnih pravaca veze prema predviđenom manevru …) obiđe jedinice i upozna se sa stanjem borbene gotovosti i da formira komandu .

Ako to nije bilo predviđeno planom upotrebe, kad je to podjeljena vojska? Nije valjda da je ratni plan koga su izradili operativci Glavnog štaba bio toliko kvalitetan, da su nakon jednog dana rata morali da mijenjaju rukovođenje i komandovanje na strategijskom nivou.

Nakon ove tvrdnje operativac GŠ SVK opisuje, u nastavku, dejstva prvog dana agresije i dalje.

Istina je drugačija i opšte poznata. General Novaković je na svetog Iliju odveo delegaciju RSK na pregovore u Ženevu, u toku prvog dana agresije 4. avgusta vratio se iz Ženeve, noću 4/5. avgust putovao na Kordun (svi drugi članovi delegacije su ostali u Beogradu) i stigao ujutro 5. avgusta.
Tvrdnja da je Korpus specijalnih jednica (KSJ) bio na Kordunu nije istinita. Poznato je da je Gardijska brigada bila na Dinari, a ne na Kordunu. Jedina borbena jedinica iz KSJ bio je oklopni bataljon. Na Dinari je bio i 21. IDOd.

U vrijeme izrade ratnog plana „Gvozd“ dok je Predsjedniku RSK Milanu Martiću vjerno i odano služio M. Čeleketić, ponavljajući svaki dan mantru: „Gospodine Predsjedniče vojska će izvršiti svako vaše naređenje“, osnovna briga Martića i Čeleketića bilo je da se general Novaković drži što dalje od vojske, a kamoli da učestvuje u pripremi odbrane RSK.

U to vrijeme njihov glavni vojni bezbednjak Rade Rašeta šalje informaciju (orginal kod autora još od tog vremena) da je problem u SVK što dio jedinica „nije u sistemu rukovođenja i komandovanja“ nego sluša samo generala Novakovića. Načelnik bezbjednosti 21.k M. Karan u bezbjednosnoj procjeni za ratni plan „Gvozd“ piše da 21 korpus i Kordun ugrožavaju smjenjeni generali i pukovnici . Hrvati mu nisu problem.

Komandanti brigada i bataljona se krste lijevom rukom, zovu, pitaju i čude se.

Činjenica je da u toku prepodneva 5. avgusta iz Knina stiže poslednja depeša, nakon koje više nije bilo ni veze sa Glavnim štabom ni Glavnog štaba. U toj depeši se general Novaković, tek stigao iz Ženeve, postavlja za zamjenika komandanta Srpske vojske Krajine za Kordun i Baniju. To je značilo: Radi šta znaš i kako znaš, mi više nećemo uraditi ništa. O tome, malo kasnije. Navodeći primjere gdje se daju odgovori, a ne postavljaju pitanja, naročito ne bitna, suštinska pitanja, dolazimo do trenutka kad stradalnička kordunaška kolona stiže u Srbiju autoputem. Niko ne može u Beograd, ali neki mogu. Jedan od tih sjedi “ uz koljeno“ jednom od najmoćnijih ljudi u Srbiji toga vremena, koji telefonom zove Predsjednika Miloševića: „Druže Predsjedniče, za sve ovo je kriv general Novaković, evo imam svjedoka s lica mesta, koji Vam može to potvrditi„.

Narečeni svjedok čeka kao zapeta puška da izblati generala Novakovća, nije mu ni prvi ni posljednji put, to mu dođe kao zanimanje, profesija, a sada je i svježe pripremljen što treba da kaže. Ne dobija priliku zato što onaj s drugog kraja žice uopšte nije budala, poznaje učesnike događaja i zna da ovaj s ovog kraja žice pokušava da sa sebe skine odgovornost koja nije ni mala, ni beznačajna. A ovaj naš stradalnik, nesuđeni svjedok , pitate ? On se peče na tihoj vatri, nije mu lako i ja je neću potpirivati.

Naša braća u Republici Srpskoj su u avgustu 1995. imali brz i jednostavan odgovor zašto se nama u RSK i na Kordunu desilo to što se desilo: kukavičluk, i (ili) izdaja .

Ova vrsta odgovora, koji ste tada slušali u Banjaluci trajala je nažalost vrlo kratko, samo oko mjesec dana dok snage tzv. Armije Bosne i Hercegovine, HVO i regularne trupe NHD nisu u svojoj ofanzivi izbile na prilaze Banjaluci, na Manjaču, i u Mrkonjić Grad paleći, rušeći i ubijajući sve što im je bilo pod rukom, a uz vatrenu podršku krstarećih raketa „Tomahavk“ sa Jadrana i avijacije NATO.

Tada su i oni shvatili da pre odgovora treba postaviti pitanje.

U Srbiji, odgovor zašto nam se sve to desilo je pored onog „kukavičluk“, „pobegulje“ „ izdaja“ sadržalo i opšte prihvaćenu „istinu“ o nesposobnosti i nekompetentnosti krajiškog rukovodstava.

U Srbiji je ova vrsta „odgovora“ potrajala duže, sve do 1999. godine, dok NATO nije počeo da „milosrdno“ sravnjuje sa zemljom zemlju Srbiju. Drugi dio, odgovora o „nesposobnosti i nekompetentnosti krajiškog rukovodstva“ preživio je do danas zbog toga što je podržan od strane onih koji smatraju da je mudra i odgovorna politika jedino ona da nemaš sopstvene interese i da do poslednjeg zareza i tačke prihvataš strani diktat sve do trenutka, kad im postaješ potpuno beznačajan jer su ostvarili sve svoje ciljeve.

Nastaviće se…

Tekst je deo rukopisa, tj beležaka koje je general Mile Novaković godinama zapisivao kako bi od njih napravio knjigu – svedočanstvo iz prve ruke. Nažalost, prerana i iznenadna smrt, ovog srpskog vojskovođu sprečila je da poslednju bitku, bitku za istinu o uništenju Republike Srpske Krajine privede kraju i na način kako to rade stručnjaci.
Ovo je njegovo svedočenje o poslednjim danima RSK i njene vojske, a u znak poštovanja prema autoru tekst „ide“ u originalnoj verziji, bez uredničkih intervencija.

Izvor: BANIJA

Vezane vijesti:

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [2]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [3]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [4]

Feljton: General Mile Novaković: Ovako je bilo [5]