Dvaput ih vraćali sa gubilišta

Datum objave: sreda, 22 maja, 2019
Veličina slova: A- A+

Potočani su jedno od rijetkih sela u livanjskoj kotlini, nastanjenih mješovitim stanovništvom, u kojemu ustaše zbog nečeg nijesu pristupile potpunom istrebljenju Srba i zatiranju njihovih korijena. Ipak, strahovi koje je nejač iz ovog sela preživjela gotovo da su ravni smrti.

BLAGOJE JAGODIĆ: sada živi u Aranđelovcu
BLAGOJE JAGODIĆ:
sada živi u Aranđelovcu

O golgoti koju je preživjelo pedeset i pet stanovnika ovog sela kazuje Blagoje Jagodić, tada jedanaestogodišnji dječak:

„Krajem sedmoga mjeseca četres prve, odrasli i za rad sposobni muškarci iz Potočana zatekli su se na planini, jedno sat i po oda od sela. Bilo vrijeme kosidbe, pa valjalo ugrabiti za lijepije dana i prije svetaca.

Jedno jutro, eto seoskoga kneza Jaka Mihaljice, zvanog Jakić. Ide kroz selo i naređuje ženama da iđu za muškarce u planinu. Veli, moraju se javiti vlastima i zaklinje se tako on ne jebo Prokoplje, ništa im se dogoditi neće.

Žene se krste zbog te njegove kletve i prosto se ljute što zbori tako grdne riječi kad svak zna da muškarci iz ovoga sela nikome grke riječi nijesu progovorili i nemaju se rašta bojati nikakve vlasti.

Povjerovale žene Jakiću i neko brže ode u planinu da javi i ponese poruku muškarcima.

Bilo nekako oko četiri sata popodne. Ja čuvam ovce ispod gaja Šušnjara podno sela, kad eto našije muškaraca. Idu u tri grupe i pred njima knez Jako Mihaljica. Vidim, među njima i moj otac Jakov.

Doznao sam poslije: čim su dobili poruku oni sišli iz planine, batalili i kosidbu i plastidbu. Knez im kazao takva je i takva stvar, mora se ići vlastima radi neke evidencije i sigurnog popisa. I njima se Jakić zakleo da ig niko mrko neće pogledati, ali mu oni kazali da bez njega neće u Livno, da mora i on pred njima…

Dognam ja pred noć ovce kući. Samo što se smrklo, eto ustaša, uglavnom našije komšija, zarediše od kuće do kuće da izgone i vode nas u kuću moga rođaka Cvije Jagodića. Dognaše sve od babe i starca do novorođenčeta i ostade jedino moja tetka po ocu Milica Jagodić, koja je bila paralizovana.

Negdje oko deset sati, digoše nas iz kuće. Vele: iđete u Srbiju preko Šujice i savjetuju da ne nosimo mnogo stvari, samo što je najvrednije i najnužnije, jer će nas, rekoše, tamo sačekati sve što nam treba za život.

Izvedoše nas pred kuću. Sa nekakvije plastova tu pred kućom poskidaše žicu kojom je sijeno bilo opasano. Vezuju mlađe žene i djevojke, sve po dvije zajedno, ruku za ruku…

Odmičemo sporo. Em noć i tmuša, em starci i djeca nemoćna. Dovedoše nas do mjesta zvanog Pržine ispod Dolića košara. Bila tu u blizini jedna jama, malo podalje još jedna dublja i opasnija, ali niko još i ne pomišlja da bi nam se kakvo zlo moglo desiti.

— Sjedi! — komanduje neko od onije koji se pitaju. Mi jedva i dočekasmo jer nas umor savladao.

Ustaše se malo izmakle u stranu i nešto se dogovaraju, dugo i žučno, ali nikako ne možemo razabrati šta je uzrok (tek poslije smo doznali da se nikako nijesu mogli pogoditi ko će prvi da počne i okrvavi ruke našom krvlju).

— Iđete natrag kućama pa ćete ić vlasti u Livno da ona odredi kako ćete u Srbiju — rekoše nam u neko doba i priprijetiše da se ne smijemo udaljavati od kuće. Poslije nas ipak vratiše u Cvijinu kuću i tek pred zoru nas pustiše da iđemo svojim kućama, ali uz strogu i pojačanu pratnju.

U rasvit nas potjeraše u Livno. Ne vezuju nas. Poveli i naša dva konja te natovarili nekoliko nejake djece. I ponovo nas sprovode uglavnom naše komšije, tek gdjekoji naoružan puškom, a uglavnom koljem.

U Livnu nas strpaše u današnju školu učenika u privredi. Tada to bila osnovna škola koju su ustaše pretvorile u kazamat iz kojega se obično niko nije vraćao živ kući.

Ulazimo u bašču škole sa južne strane, a ustaša, jedan pod oružjem, stoji na straži i pita:

— Za boga jednoga, kud ćete taj toliki narod?

— Ma ko tebe pita kakvi su ti opanci na nogama i šta je tebe briga kud će ko — idu u crkvu — odbrusi mu neko od našije sprovodnika.

Uvedoše nas u prizemlje i strpaše u jednu učionicu. Naši muškarci su, to smo poslije doznali, u tom času bili u nekoj od učionica na spratu, ali ig nijesmo vidjeli. Onda uđe nekoliko ustaša, odmjeriše nas s vrata i probraše Peru, Duška, Danila i Mitra Jagodića. Potjeraše ig odnikom u jednu kancelariju, logorniku zvanom Samsarić. Ne zatrajaše, pa ig odagnaše uz stepenice na sprat.

Onda se povratiše k nama te povedoše staroga Peru Jagodića, a za njim mene i rođaka mi Branka. Vele: ovi mogu ići u Srbiju na prisilan rad.

— Za boga jednoga, šta ćete od djece grešne, kud ig vodite — zavapi odjednom Jako Periša, jedan od onije koji su nas dognali.

–  Kakav njiov rad, to su čobančad od ovaca — brani Jako iskreno mene i Branka.

Ne pitaju ga mnogo. Vode i nas za Perom u Samsarićevu kancelariju. U kancelariji zatekosmo nekoliko ustaša kako Peri premeću šarpelj. Uzeše mu pribor za pušenje, čakmek, nađoše i onu jednu bijelu pedesetodinarku, i odvedoše i njega na sprat.

Jako Periša ušao za nama kod Samsarića i uporno ponavlja da smo djeca i da od nas nema nikakve vajde.

— Neka, neka, veliki su oni, mogu oni na prisilni rad — zbori Samsarić i mjerka nas od glave do pete.

Onda pita koliko nam je godina. Ja kazujem da mi je tek deset — majka me naučila da malo slažem. Reče tako i Branko. Samsarić nas još neko vrijeme mjerka ćuteći i ne obraća pažnju na Jaka Perišu koji neprekidno moli i dokazuje kako smo mi čobančad koja nikome ništa nijesu dužna.

Samsarić odjednom dreknu:

— Marš napolje!

Ja i Branko zaglavismo na vrata, a za nama i Jako, zadovoljan što nas je odbranio.

Ne potraja, eto jednoga ustaše i zbori:

— Narode, sad iđete svojim kućama i radite kako ste i radili. Muški su vam otišli na prisilni rad u Srbiju i namate se šta brinuti, oni će vam pisati čim se tamo snađu i smjeste…

Oko podne tako ponovo stigosmo kućama. One koje su bile po sredini sela sve opljačkane i blago odagnato. Mi tetku Milicu zatekosmo pred kućom. Izvukla se, kukavica, nekako i kazuje kako su se dvojica povraćali da je dotuku pa jedan rekao:

— Ma, jebi joj mater srpsku, vidiš da je bogalj, ne može nam uteći. Ostavi đubre pa ćemo je poslije ubiti i zavaljati u đubre…

Bi tako nekoliko dana, kad eto opet Jaka Mihaljice, kneza. Veli da je došlo naređenje da se moramo pokrstiti i primiti vjeru katoličku ako mislimo živjeti sa Rvatima.

Ajde k vragu, zulumu karara nije, nema nam druge no kako sila naredi. Knez određuje da mlade žene i djevojke iđu na Goricu, fratru Srećku Periću, a stariji i djeca kod škole na vjeronauku.

Fratar iznio iz naše crkve crkvene knjige i čita redom da provjeri ko nije pristupio. Onda naređuje da svi sastavimo tri prsta, onako kako se pravoslavni krste, da pljunemo na ta tri prsta i potaremo nogom. To je znak da smo pogazili svoju vjeru a primili katoličku.

E, poslije toga smo morali raditi na svaki naš svetac, a svetkovati katoličke. Jedino se moja strina Mara, Vasinica zvana, nije pokrstila i moja sadašnja svastika Cvita Jagodić, kći Mitra, eto je i sad žive u Aranđelovcu.

Bi tako za nekoliko. Nastupi talijanska vlast i uprava. Opazismo mi da se ustaše više ne pitaju i da im Talijani zlodjela ne fermaju. No, svejedno, knez Jako svake subote i nedjelje, svakoga sveca katoličkoga, naređuje da se iđe k misi.

Moja ti se majka Mara, Jakovčuša je zvalo, jednoga dana okuraži pa sa Janjom Radan, zvanom Mitrovica (poslije mojom taštom), sakupi punu torbu jaja pa u Livno pravo tome glavnome talijanskome starješini. Nađi tumača te preko njega kaži: takva je i takva stvar, narod na silu gone u tuđu vjeru.

Komandant oni čas kaži da to ne može bit, da se mora poštivati svačija vjera.

Prva subota eto ponovo kneza da goni k misi, a moja ti ga majka dočeka:

— Marš, pseto jedno, nećeš više kako si naučio. Odsjekli ste nam glave pa sad biste sa nogama da tamburate kako vi oćete. E nema više. Bila ja kod komandanta u Livnu i on kazao da tako više ne može…

Tako je konačno prestalo pokrštavanje.

A od muškaraca se nikad niko ne vrati. Za deset dana ili više su nas lagali da su još u školi, da se čeka prevoz, a žene jadne sve spremaj tajin i šalji u školu. Tamo se krvnici gostili sve dok se jednog dana nekako ne dozna da od njih više nema ni traga ni glasa, da su i oni završili u Prologu…

*   *   *

          Po sjećanju Blagoja Jagodića, u Potočanima je početkom Drugog svjetskog rata živjelo četrnaest srpskih porodica – trinaest Jagodića i jedna porodica Milosava – sa preko sedamdesetoro čeljadi. Ustaše su krajem jula 1941. pobile dvadeset i dva zrela muškarca – osamnaest u Prologu i četvoricu na Borovoj glavi između Livna i Šujice. Sem Mitra, Jakova, Nika, Pera i Jova Jagodića koji su bili nešto stariji (od pedeset do šezdeset pet godina), svi ostali su bili mladi ljudi – nijedan nije prestupio četrdesetu.

          – Sada u Potočanima nema uva srpskoga – veli Blagoje Jagodić, koji je među posljednjima1993.godine zauvijek okrenuo leđa Livnu i odselio u Aranđelovac. – Nema mnogo ni Hrvata, i oni se razbježali kao sa ukletog mjesta i eno sad, sem četrnaest naših imanja, još oko dvadeset hrvatskih stoje pusta i zarastaju u korov i šipražje.

          Ja sam živio  dolje u gradu, imao sam stan pored te sad ozloglašene škole „Ivan Goran Kovačić“, mučilišta Srba, ali sam svaki dan izlazio u selo – tamo mi živjela sestra, pokojna Bosa. Držao sam i pčele, dobar uljanik sam imao pa se i sa tim zanimao…

          Blagojeva sestra Bosa bila najstarija od djece, sve ih podigla i izvela na put a ona ostala na roditeljskom ognjištu. Nije joj bilo suđeno da se uda i nađe svoj dom i sreću, a u svoje doba se, kažu spominjala i po dobroti i po ljepoti, pjesme momci o njoj pjevali – „ kakve oči, kave kose, Jakovljeve Bose…“

          – Nije htjela iz Potočana  ni kad je zapucalo  devedeset druge – sjeća se njen brat Blagoje. – Nekako u ljeto, bilo se već uveliko zaratilo, ja svu familiju već bio otpratio u Aranđelovac i sam se još vijao po Livnu zbog stana i to malo stvari, kad eto k meni  Stipe, šura moga komšije i dobroga prijatelja iz Potočana, Hrvata Nika Mihaljevića: poručili ti, veli, da ideš po Bosu i spašavaš je, štalu su joj već zapalili, izgorele joj i koze u njoj, a ona noćiva oko kuće u strahu da i kuću ne zapale.  Odem ja po Bosu, zaključam  kuću i bacim ključ u granje – zapamtio sam, tako je uradila i moja majka kad su nas četrdeset prve poveli na gubilište – to neki znak da kuća nije zauvijek  zatvorena…

Blagoje Jagodić iznad opustjelih Potočana

Blagoje Jagodić iznad opustjelih Potočana

          Blagojevoj majci se nada ostvarila, a njemu kao  ni svim  ostalim   Srbima izbjeglim prije petnaestak godina iz Livanjskog kraja, po svemu sudeći, ostala je još samo prazna nada:

          – Kad sam se poslije sedam-osam godina prvi put vratio u Potočane zatekao sam samo  opaljenu zidinu od kuće. Niko Mihaljević i njegova dobra Zorka držali moje imanje, kosili i koristili, ali se uvijek starali da to pošteno i plate, iako nijesam tražio. Zatekoh samo  dvadesetak nečijih košnica pčela. Ja sam moje, čim se zaratilo, poklonio prijatelju Ibrahimu Kamberu, a neko poslije donio  i na to mjesto postavio svoje. Pitam Nika čije su pčele. Kaza mi: Hrvata Zorana Suše, Ivanovog sina, čuo da su meni pčele tu fino radile, pa pitao Nika da donese svoje i on mu dozvolio. Niko mu onda javi telefonom da sam došao i eto ga  on brzo dođe.  Fini čovjek, elektroinžinjer, beogradaski đak, ima finu porodicu i sav se posvetio njoj i pčelama…

          Blagoje Jagodić ne samo što je Zoranu Suši poslije prodao kućište i imanje na kojemu on sad gradi  fabričicu  za preradu meda i proizvoda na bazi meda, nego su postali i istinski prijatelji…

Pčele ih sprijateljile: uljanik ZORANA SUŠE na doskorašnjem imanju BLAGOJA JAGODIĆA u Potočanima

Pčele ih sprijateljile: uljanik ZORANA SUŠE na doskorašnjem imanju BLAGOJA JAGODIĆA u Potočanima

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top