Dva brata jedini Srbi u selu kod Kosova Polja

Braća Brkljač, jedini Srbi u Vrelima, žive sklonjeni iza zidina i drvene kapije. U dvorištu im je stara očeva i nova kuća, koju su zajedno gradili. Preživjeli su teška vremena. Onima koji bi se vratili, sugerišu da se moraju organizovati…

Priredio: Neđeljko ZEJAK

Braća Miodrag i Miladin Brkljač danas su jedini Srbi u selu Vrela kod Kosova Polja, koje je nekada naseljavalo gotovo 300 Srba.

„Ostali smo nas dvojica, posljednji. I neka smo, bar da se trag nas starih doseljenika ne zatre, da ne bude eto pobjegli ili popadali kao `pilad pred jastrebom`“, objašnjava šezdesetčetvorogodišnji Miodrag zašto su ostali.

Braća Brkljač danas žive sklonjeni iza zidina i drvene kapije. Tu su stara očeva i nova kuća, koju su zajedno gradili. Dvorište puno živine i lovačkih pasa koji čuvaju kućni prag.

Preživjeli su, pričaju, vrijeme straha, samoće, izolacije, krađa, prijetnji, odlazaka najbližih, pustošenja, iživljavanja i paljenja.

„Nestalo je ono ljudsko, ono po čemu smo se razlikovali od zvijeri, ono što je krasilo naše pretke koji su se u Vrelo i region Slatine, razmeđe između Lipljana i Kosova Polja, doselili iz Like prije sto i više godina“, priča Miodrag.

Motiv u odlasku srpskog stanovništva iz sela Vrela, Miodrag vidi u izdaji onih u koje su se uzdali i zaklinjali.

Miodrag Brkljač se prisjeća da su dan poslije potpisivanja Kumanovskog sporazuma 11. juna 1999. godine u Slatinu stigli ruski vojnici, te da je srpsko stanovništvo Vrela vjerovalo da će sa njima stići i toliko očekivana sloboda.

„Prevarili smo se. Van žice Vojnog aerodroma u Slatini za njih ništa nije postojalo. Mi Srbi iz Slatine, Vrela, Magure, Dobreva, Vragolija i još nekoliko sela oslonjenih na njihovu bazu za njih nismo postojali, osim što bi do nas došli po flašu dobre šljivove rakije“, ispričao je Miodrag.

On je dodao da su iz dana u dan Albanci iz Mališeva i Glogovca, kao i dojučerašnje komšije, ubistvima, pljačkom i paljevinom zatirali tragove srpskog postojanja.

„Kad su stigli do nas Brkljača vratili su se razbijena nosa“, dodaje drugi brat Miladin.

Braća Brkljač, čije porodice privremeno žive u centralnoj Srbiji, žale što njihovim stopama nije krenulo još njih desetak.

„Džaba je što danas, posle skoro dvadeset godina, dođu i isplaču se na spaljenim i zatrpanim `kućištima`. Moraju se izdići, vratiti hrabrost i smoći snage da u oči pogledaju one koji bi htjeli da im imovina Ličana ostane kao poklon od oca“, kaže Miladin.

Drugi brat sugeriše da se oni, koji bi se vratili, moraju organizovati, da mora doći više njih, te da ne smiju slati stare, a da bi država Srbija morala da prebroji i „regrutuje“ one koji su sposobni da stanu u odbranu svog ognjišta.

Izvor: SRNA

Vezane vijesti:

Prkos bake iz Vučitrna: Ne idem sa svog praga, pa šta bude

“Prazna kuća“ film o Srbima otetim radi trgovine organima DEO I

Smilja Bajčetić, posljednja Srpkinja u Donjoj Plešini: Hercegovka koja se nije odrekla očevine i kosovskog zavjeta!