Smilja Bajčetić, posljednja Srpkinja u Donjoj Plešini: Hercegovka koja se nije odrekla očevine i kosovskog zavjeta!

Datum objave: ponedeljak, 6 marta, 2017
Objavljeno u Kosovo
Veličina slova: A- A+

“Ako zaboravim tebe, Jerusalime, neka me zaboravi desnica moja.
Nek` se prilijepi jezik moj za grlo moje, ako te ne spomenem,
ako ne istaknem Jerusalim za početak veselja moga.”
Psalam 136.
Davidov

Smilja Bajčetić
Smilja Bajčetić

15. juna 1999.g. bio je utorak; sve utihnulo, ni vrapca da zašuška u ljeskovim granama ispred kamene kosovske kuće. Nebo se namreškalo bjeličastim zarom od oblačja, baš ko da se zaklanja pred njenim očima. Zaziru nebesa, zemaljskog bezakonja se kriju.

Smilja ustala zarana, obavila sve po kući, popila i kafu.

No muči je taj muk. Zna ona da je rat na Kosovu, otkud sad tolika tišina. U daljini ni glasa da se odzove. Naumila je svakako otići do Uroševca da nešto dokupi, sretne se sa našim narodom, čuje nove glase. Od Donje Plešine do Uroševca ima oko 4km. Zazelenjela se kosovska polja pa se pod Šarom ubave kao najljepši sag iz Isfahana. Ide Smilja seoskim putem, plaho zamišljena, a unutar sebe nešto sluti. Nikog da je sretne, da sustigne. Pa gdje je sav taj narod, ko da ga je zemlja u se progutala! Tek što je i stigla u Uroševac neko dok je napuštao grad reče joj da je Kosovo predano tuđinu, da srpska vojska napušta Metohiju izvlačeći tehniku preko Kosova, a narod prateći vojsku povlači se prema Šumadiji.

Tog 15. juna 1999. godine, 13 dana pred Vidovdan, kolone tenkova i vojnih vozila srpske vojske, uredno, sa srpskim zastavama što se vijore sa oklopa, povlačile su se sa Kosova i Metohije, poslije 78 dana bombardovanja združenog, zločinačkog saveza. Pratila ih je nepregledna kolona civilnih vozila; srpski narod vođen iskustvima ranijih ratova bježao je od surovog šiptarskog terora.

Oko Đakovice se već uzdizao gusti, crni dim iz srpskih sela u koja su zakoračile šiptarske horde. Iz Prizrena se izvlačio narod i vojska.
“Majko moja, pa svi odoše, a ne rekoše mi ni zbogom!”, razmišlja Smilja, a pred očima joj komšije Srbi što su u hitanju da uhvate slobodan put prema Prištini zaboravili da se osvrnu na staricu koja je sama živjela na porodičnom imanju u Donjoj Plešini. A ta njena kamena kuća u Plešini priča je za sebe.

“Eh muko moja velika, šta dočekasmo!”

Čim je Srpska vojska oslobodila Kosovo i Metohiju 1912. godine, srpska Vlada je znala da će biti teško upravljati oslobođenim prostorima stare Srbije bez sigurnog i čvrstog oslonca u narodu. Šiptarski narod koji je u Osmanlijskoj carevini uživao povlastice i bio podstican da hara srpsko, dočekao je oslobođenje Kosova i Metohije 1912. kao okupaciju. Srbiji je bio nasušno potreban narod navikao da čuva državne granice i životom osvaja slobodu. Trebao joj je čvrst duhom, slobodarski odlučan i Srbstvu odan rod.
Gdje ga naći?! Samo u Hercegovini!

Projekti kolonizacije Kosova i Metohije srpskim narodom Hercegovine započeli su već 1913. Svoj puni zamah ostvariće poslije Prvog svjetskog rata.
Zemlja kosovska za razliku od one hercegovačke plodna je i svakim blagom darovana. To je prava žitnica. Tu se kao u Hercegovini nikada nije oskudjevalo u osnovnim životnim namirnicama. I najprostijim ralom brala se fina žetva.  A opet doći i živjeti u tek oslobođenoj kosovskoj zemlji, punoj zala, nije bilo lako i nije bilo za svakoga. Odmetnuti šiptarski razbojnici (kačaci) već u prvim godinama oslobođenja pravili su ozbiljne probleme srpskoj državi.

Međutim, visoka patriotska svijest, stalna borba za slobodu i nezavisnost vukli su Srbe Hercegovce Kosovu i Metohiji, sudbinski. Vratiti se Kosovu bilo je više od života!

Najveći broj srpskih porodica Hercegovine i naselio se sa Kosova prelazeći Crnu Goru. Staro hercegovačko stanovništvo povlačilo se pred turskim napredovanjem prema Dalmaciji, Lici i dalje na zapad. Malo je onih srpskih porodica koje su u Hercegovini bile i prije Kosova (narod te porodice zove starincima).

Neizbrisana svijest o kosovskoj đedovini uz ekonomske razloge, uslovljene životom na kršu i kamenu, pokrenula je seobu iz Hercegovine na Kosovo i Metohiju. Najprije pojedinačno, a kasnije i masovno. To je od Čarnojevića seobe, bio prvi organizovan povratak Srba na kosovsku zemlju.  Hercegovina je zaista obnovila srpsko Kosova.

Otac Smilje Bajčetić vrativši se iz Amerike, gdje je teško radeći kao i mnogi Hercegovci zaradio nešto novca, odlučio je da se iz Mirilovića kod Bileće preseli u plodno Kosovo. Kupio je zemlju u Donjoj Plešini, na 4 kilometra od Uroševca. Osim Bajčetića, tu je bilo i drugih hercegovačkih porodica; među prvima su se u Donjoj Plešini naselili Šešlije iz bilećkog Podosoja.

Nešto kasnije čim je Srbija učvrstila upravo nad novooslobođenim zemljama ovi Hercegovci će postati njen glavni oslonac u upravi. Postavljeni su na odgovorne dužnosti u Kosovu i Metohiji, tako da Risto Šešlija iz Podosoja postaje predsjednik opštine u Gatnju, a Vaso Slijepčević iz Samobora kod Gacka, u Nerodimlju.
Donja Plešina je inače staro srpsko selo koje je još od 1454.g. bilo čisto srpsko sa 87 srpskih kuća.

Dolaskom Srba Hercegovaca započeo je njegov vaskrs poslije vijekovne robske tmine. Plešine je divno, pitomo selo u podnožju planine Kukuljice, na jugo-istočnim obroncima Šar-planine.  Kako je zabilježeno, priroda ga nije mogla boljeg stvoriti! Kroz malo selo protiču dvije rječice, Plešinka i rijeka Puka – čiste planinske vode čija su vrela koji kilometar dalje na planini Kukuljici.  Ostalo je zapamćeno zapažanje Đura Ninkovića iz Necvijeća kod Trebinja, kasnije takođe naseljenog u ovo selo: „I kad je suša, Plešini je Bog pomog`o“.

A nije ni za čudo takva Božija ugoda, jer Donja Plešina je nadomak Nerodimlja, ljetne prestonice cara Dušana. U dvoru u Nerodimlju umro je srpski kralj Stefan Uroš Drugi Milutin, a taj dvor bio je i omiljeni ljetnikovac cara Dušana. U Gornjem Nerodimlju kod crkve Svetih Arhangela do 1999.g. rastao je bor koji je svojeručno zasadio car Dušan. Šiptari su ulaskom u Nerodimlje 1999. posjekli i zapalili taj bor. Skoro sam čuo od nekih Kosovaca da je mladica iznikla iz gorevine. Kažu podmladio se carev rukosad.

Oba svjetska rata nosila su sa sobom i progon hercegovačkih kolonista sa Kosova i Metohije. No oni su se uporno naseljavali. Zapamćeno je da su se tri puta vraćali i počinjali sve sa zgarišta. Poslije Drugog svjetskog rata komunisti su zakonom zabranili povratak izbjeglog srpskog narodu na Kosovo i Metohiju.  Partijaši crvene kuge, najzloglasnijeg usuda koga su Srbi ikada zadobili, naseliće na pitoma srpska imanja Šiptare iz albanskih vrleti.

Bajčetići iz Mirilovića pretrajali su u Donjoj Plešini, izdržali su i čekić i nakovanj komunističkog zatiranja. Smiljina braća i sestre su se poženili i poudale, skućili se i raselili po Srbiji. Ona se nije udavala, ostala je na očevini.

Tu ju je zatekao i 9. jun 1999. kada je potpisan Kumanovski sporazum SRJ-NATO o povlačenju srpske vojne tehnike i ljudstva sa Kosova i Metohije. Ostala je sama u selu, niko je i nije obavjestio da je Srbija potpisala ugovor o okupaciji KiM. A i da su je obavjestili ne bi nikuda pošla. Kako kaže, nema ona kuda sa zemlje gdje je cio svoj vijek trajala i sagledala.
Baka Smilja Bajčetić (86 godina) do danas je jedina Srpkinja u selu Donja Plešina, u opštini Uroševac, koja je ostala na svojoj očevini. Ne želi napustiti srpsko Kosovo!
Ima ona kod koga poći u Beograd, ali ne želi, ne može, nema mira u tome.

Preživjela je svakojake muke od Šiptara, psovali su je, prijetili joj, krali imovinu, 2008.g. jedan komšija Šiptar ju je pretukao i oteo joj oko 1.000 evra koje je dobila od porodice za obnovu kuće. Telefon su joj zloupotrijebili pa je zbog visokog računa morala otkazati telefonski ugovor. Sve je to pretrpila ova starica od 1999.g. do danas.

Živi od 45 evra socijalne pomoći, hranom su joj pomagali vojnici stranih misija na KiM, obilazi je i jedna doktorka Slavica Čanković. Živi za taj dan kada joj Slavica dolazi.

2010. godine obnovljena Srpska drama Narodnog pozorišta u Prištini sa predstavom “Ne očajavajte nikad”, inače Nušićevim komadom, obišla je sva sela i gradove KiM gdje ima Srba.
U Uroševcu, u selu Donja Plešina, cijeli ansambl igrao je predstavu samo za baku Smilju ispred njene kamene kuće. Glumci su tada izjavili da su doživjeli sami smisao svoga poziva igrajući za osmijeh ove srpske starice. Baka Smilja im je podijelila lješnike iz svoje bašte, radosna što je njeno dvorište opet ispunjeno.

Kaže od skora je ni šiptarska djeca ne psuju. Nema ko riječ da joj pokloni. Kupuje namirnice u šiptarskoj prodavnici na srpskom jeziku, njihov jezik nikad nije ni učila. Usluže je. Zemlju je dala dvojici Šiptara da je rade, da bar u trnje ne zarasta. Niko je sad ne dira. Ostalo Kosovo pusto, samo ona Srpkinja u njemu.

Ovih dana baka Smilja Bajčetić nalazi se u bolnici u Gračanici zbog manje hirurške intervencije na nozi. Poslije otpusta iz bolnice vraća se kući i zemlji u Uroševac.
Raspitujući se za njeno zdravlje, pozvao sam njenog sestrića i rekao mu da će Slobodna Hercegovina objaviti tekst o ovoj čudesnoj Srpkinji, Kosovki, Hercegovki.

Kaže mi dobri čovjek glasom praznine:
“Kome će ti tekst, koga to više i zanima!”
“Neka ga!”, velim mu, “Prodali su Srbi sve što je sveto, prodaće i žrtvu Smilje Bajčetića. Ali nek` ostane pomen u vremenu da je jedna Srpkinja rodom iz Hercegovine ostala velika u muci i pretrajala na strašnom Kosovu!
Nek` se priča i pripovijeda dok je ljudi i zadnjeg Srbina.”

Piše: GORAN LUČIĆ

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Dan kad su Srbima oteli Kosovo | Jadovno 1941.

Čije je naše Kosovo? A koji smo to mi? | Jadovno 1941.

Moje Kosovo je moja duša, a dušu mi niko oteti ne može …




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top