DUŠAN J. BASTAŠIĆ ZA SRBIN.INFO: Antisrpstvo je odlika hrvatskog identiteta

O položaju Srba u Hrvatskoj za „Srbin info“ govori dr Dušan J. Bastašić. Predsednik udruženja „Jadovno 1941“: 

1.Preko 600 hiljada Hrvata je potpisalo peticiju za referendum protiv ćirilice, svedoci smo ustaških pozdrava na stadionima, izliva anti Srpstva u hrvatskim medijima. Kako gledate na sve to?

Antisrbizam živi u hrvatskom nacionalnom korpusu još od 16 vijeka, od vremena kada su pravoslavni Srbi, oružju vični borci, bili dobrodošli austrijskom Caru da brane granicu prema osmanlijama. Zbog carskih privilegija koje su krvlju zaslužili, smetali su i hrvatskim kmetovima, njihovim feudalcima i ali i katoličkim biskupima kojima nisu trebali plaćati desetinu.

Dakle zlo živi, širi se i jača vjekovima. Danas teško razumljive odluke srpskog Kralja nakon Prvog svj. rata i u vremenu do početka Drugog svj. rata, vezane za „darežljivost“ i blagonaklonost prema poraženom hrvatskom neprijatelju, skupo smo platili 1941 i 1942 godine. A onda, ni to istorijsko iskustvo nije bilo dovoljno srpskoj vojnoj i političkoj eliti, koja je pristala da zasluge za pobjedu i slobodu plaćene u najvećoj mjeri srpskim glavama, ravnopravno podijeli sa onima koji srpskom krvlju natopiše buduću zajedničku državu.

Zarad mira u „kući“, složila se nova srpska elita da prećutivanjem istine, zataškavanjem i zaboravom, dakle razumu teško shvatljivom cijenom,

plati utopiju lažnog bratstva, nikada postojećeg jedinstva i neodoljive lične privilegije.

„I zlo je opet eruptiralo, i opet smo, u poslednjem ratu postradali.
Kao nekom inercijom, nakon proteklog rata nastavila se naša elita odnositi prema našoj stradalničkoj istoriji na isti način kao i njihovi prethodnici iz vremena Broza. Dosljedni učenici revnosnih učitelja.“

Hrvatski narod nikada nije prošao proces deustašizacije, suočavanja sa zločinom svojih sunarodnjaka počinjenim u njegovo ime i zarad ostvarenja „tisućljetnog“ sna o samostalnoj državi.

Hrvatska ali i srpska omladina, do posljednjeg rata, učila je osakaćenu i prepariranu istoriju u kojoj nije bilo mjesta za mega zločin Hrvata počinjen nad srpskim narodom tokom postojanja Nezavisne države Hrvatske.

U posljednjih dvadesetak godina, hrvatska omladina uči o srpskoj, jugo-četničko-komunističkoj agresiji na Republiku Hrvatsku u proteklom ratu i o srpskoj mitomaniji o „navodnim“ zločinima koje su Hrvati počinili tokom Drugog svjetskog rata.

Silom prilika minorne aktivnosti potomaka žrtava na pokušaju očuvanja sjećanja na svoje stradalnike, hrvatski korpus doživljava kao neosnovane optužbe i utjerivanje krivnje ostataka srpskog agresora koji je (za sada) izbjegao „pravdi“ i prebiva u Srpskoj i Srbiji.

Spomenička baština, podignuta civilnim i vojnim žrtvama Drugog svj. rata, gotovo je potpuno uništena u proteklom ratu a ono malo spomenika koji se obnove, ponovo se uništava. Eklatantan je primjer Spomen ploča za najmanje 8.000 srpskih i jevrejskih žrtava logora Slana i Metajna na ostrvu Pagu, koja je uništena u proteklom ratu a onda obnavljana i opet razbijana 2010 i 2013 godine.

Za hrvatsku omladinu, ta spomenička baština pripada vremenu lažne, nekrofilske i nametnute agresije na istinu i kao takvu treba je bez osjećaja krivnje i bez ostatka ukloniti.

Novohrvatska je, plebiscitarno usvojena istina, da su pobunjeni Srbi 1941 ustali protiv legitimne Nezavisne Države Hrvatske (isto onako kao i 1991) čiji je službeni pozdrav bio: „Za Dom spremni!“ a amblem slovo U.

Pa čemu se onda čuditi da se nakon decenijama dugog, od strane Srba nametnutog suzdržavanja od proslavljanja  i pominjanja blistavih hrvatskih istorijskih perioda, ličnosti, simbola i pozdrava, dogodila erupcija osjećaja slobode kojoj svjedočimo na stadionima i u medijima?

A ćirilica u Hrvatskoj? Pa to je samo ostatak, relikt mučne prošlosti iz vremena nametnutog ropstva u tamnici naroda zvanoj Jugoslavija. Ona je i dio lažnog identiteta preostalih Srba u Hrvatskoj pa joj kao takvoj, zajedno sa tkz. hrvatskim Srbima nema mjesta u Hrvatskoj.

2.   Danas je među Hrvatima raširen revizionizam broja žrtava Jasenovca. Sve je krenulo sa Žervajićem, Kočevićem, Tuđmanom, a završilo se sa Josipom Jurčevićem koji tvrdi da su ustaše počinile samo 0.13 procenata zločina na prostoru NDH u Drugom svetskom ratu. Kako se boriti protiv tih pokušaja revizionizma? 

Odgovor na ovo pitanje, dijelom se može naći u prethodno iznesenom istorijatu hrvatskog odnosa prema srpskom pitanju u Hrvatskoj.

Jednostavnom dedukcijom, nametnuta istina o lažnom zločinu negira postojanje žrtava.

A oni nesretnici koji su stradali, ne predstavljaju ništa posebno, jer pobogu bio je rat a u ratu pored pobunjenih civila stradaju i nevine žrtve.

Pošto je Komisija za istraživanje ratnih zločina na području Hrvatske svoj rad naprasno „završila“ već negdje 1948, pošto su često pobijene čitave porodice, cijela sela a matične knjige spaljene, većina žrtava nije nikada popisana imenom i prezimenom.

A upravo to je jedini kriterijum koji priznaje istorijska nauka.

U nedostatku imeničnih popisa krenulo se nakon rata sa procjenama broja žrtava, koje su poslužile hrvatskoj novoistoriji za njihove procjene. Svjedoci smo manipulacija brojem žrtava kao u stručnoj tako i široj javnosti, koje vrijeđaju dostojanstvo i dehumaniziraju samu žrtvu i koje su gotovo potpuno udaljile fokus sa ključnih pitanja vezanih za počinjene zločine.

Nezavisna država Hrvatska, plebiscitarno prihvaćena od hrvatskog naroda, država u svom punom kapacitetu, nizom zakonskih odredbi ozakonila je zločin i svojim vojnim i policijskim formacijama uz svesrdnu pomoć lokalnog stanovništva, počela ga provoditi nad Srbima, Jevrejima i Romima na svom cijelom teritoriju odmah nakon proglašenja 10. aprila 1941. Malo ko spominje i bavi se istraživanjem osnove i motivacije za neviđenu bestijalnost i monstruoznost ispoljenu u vršenju zločina nad ženama i djecom.

Zločinac ima svoje ime i prezime, zločin ima svoje mjesto na kome je počinjen i svoju žrtvu. Sve ovo navedeno, na čemu se sa pravom inzistira vezano za zločine u proteklom ratu, ne primjenjuje se i ne važi za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu. Taj dvostruki aršin, čini se da je prećutno prihvaćen i od strane srpskih institucija.

Zato ne čudi da je hrvatski medijski prostor preplavljen osporavanjima i negacijom zločina i žrtava, u čemu se ide tako daleko da se žrtvama Jasenovca proglašavaju bolesnici umrli od tifusa i hrvatski vojnici, ubijeni tu nakon završetka rata. Zločini počinjeni u kompleksu logora Gospić-Jadovno-Pag, prvom likvidacionom centru NDH, proglašavaju se mitomanijom dr. Đure Zatezala srpskog istoričara iz Hrvatske. Nas potomke žrtava koji se posljednje četiri godine okupljamo kod Šaranove jame na Velebitu, proglašavaju provokatorima koji „nešto izvodimo“ uz praznu jamu, na čijem se dnu nalazi samo smeće.

3.   Kolika je spremnost vlasti Republike Srbije i Republike Srpske da vam pomognu u širenju istine o Jadovnu. Da li ste zadovoljni saradnjom?

Eskalacija neoustaštva kome svjedočimo već nekoliko mjeseci, predstavlja mnogo više od samog pojma revizionizma, i njegove manifestacije nikako ne treba posmatrati kao pojedinačne izolovane incidente koliko god da nas u to nastoje uvjeriti hrvatske institucije.

Činjenica je, da hrvatska policija nije u stanju ni mjesec dana sačuvati Spomen ploču žrtvama logora Slana na ostrvu Pagu. Bolno je saznanje da pored hrvatskih, ni srpske institucije ne inzistiraju na obnovi tog jedinog znamenja srpskog i jevrejskog stradanja.

Činjenica je da hrvatske institucije nisu u stanju spriječiti višemjesečni vandalizma nad ustavnim zakonom zagarantovanom pravu srpskog naroda na dvojezične table. Državni udar koji se dogodio nedavno u Vukovaru kada je najvišim hrvatskim zvaničnicima onemogućeno slobodno kretanje samo potvrđuje činjenicu da se hrvatske vlasti ne usuđuju uhvatiti u koštac sa neoustaštvom i da se nikako ne radi o „šačici“ neodgovornih građana. Solidarnost publike na punom dinamovom stadionu sa ustaškim pozdravom Đoa Šimunića ne ukazuje na izolovani incident.

Protiv probuđenog, neiskorijenjenog, uvijek prisutnog ustaštva u Hrvatskoj može se boriti samo institucionalno.

To je zadatak svjetskih, evropskih, hrvatskih ali i srpskih institucija.

Malobrojna udruženja potomaka žrtava, pokušavaju državi Srbiji i Republici Srpskoj ukazati na potrebu presudnog, ozbiljnijeg angažmana na istraživanju, memorijalizaciji i kulturi sjećanja na genocid počinjen nad srpskim narodom u vrijeme NDH. Na žalost, u toj misiji za sada nemamo značajniju podršku.

Srpsko narodno vijeće u Hrvatskoj i njihov lider Milorad Pupovac, ovog ljeta, nakon obilježavanja Dana sjećanja na Jadovno, definitivno su nam okrenuli leđa i jasno dali do znanja da ne dijele naše stavove o karakteru Nezavisne države Hrvatske i načinu kako se odnosimo prema memorijalizaciji i kulturi sjećanja na naše stradalnike iz tog vremena.

Institucije Srbije i Srpske počele su nas pomagati u vrijeme obilježavanja godišnjica stradanja i to je svakako dobrodošla promjena.

Ipak, predratna, naslijeđena praksa da se samo jednom na godinu sjetimo naših stradalnika u Jasenovcu, Jadovnu, Garavicama, Prebilovcima, Šušnjaru, Drakuliću, Jastrebarskom, Sisku, nedovoljna je i ne može doprinijeti našem cilju da genocid nad srpskim narodom počinjen u vrijeme postojanja NDH, usvojimo u naše trajno pamćenje.

Onako kako smo u trajno pamćenje usvojili kosovsko stradanje.

Insistiramo da Srbija i Srpska, institucionalizujuju kontinuirani, svakodnevni rad na istraživanju, dokumentovanju, publikovanju, edukovanju i izgradnji kolektivne svijesti o našem stradanju i genocidu koji su nad nama počinili Hrvati, katoličke i muslimanske vjere u vrijeme postojanja NDH.

To predstavlja naš odgovoran odnos prema našim pretcima i sunarodnjacima i zalog sigurnije budućnosti naše djece i biološkog opstanka našeg naroda.

Dr Dušan J. Bastašić

Predsjednik udruženja Jadovno 1941.

Izvor: SRBIN.INFO

Vezane vijesti:

Šta nam nosi nova ustaška oluja koja hara Hrvatskom?

DA NAM SE NE PONOVE JASENOVAC I JADOVNO

MOJE JADOVNO

Dušan Bastašić – I Slana je Jadovno

Jadovno 26. jun 2011. – Obraćanje Dušana Bastašića, predsjednika UG Jadovno 1941.

Dušan Bastašić: Najveća bitka za očuvanje sjećanja o genocidu – vodi se protiv Srba