Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
BANIJA
GLINA
Jovan D. Obrenović, jerej, Veliki Šušnjar
Ubijanje u masi bez suda i presude
10. aprila 1941. godine bio sam na pogrebu Stojana Bunčića iz Šušnjara. Vrlo ružno, blato i kiša sa snijegom. Teška muka na frontovima gonila me je da odem u Glinu (srez) da čujem za najnovije vijesti. U 6 sati popodne krenem iz Grabovca za Glinu. U vozu ratno raspoloženje iako je već dva sata prije toga izvršen prevrat i sramna izdaja. Nitko ništa nije znao osim slušača radija.
U Glini se već na stanici osjećalo, vazduh je bio težak. Tražim novine hrvatske, jer beogradske nisu izlazile od 6. aprila, jer je uredništvo Politike bilo uništeno, Vreme nije dolazilo radi obustave poštanskog saobraćaja, ali ni prodavač ne radi.
Požurim u varoš. Prolazeći pored dućana g. Ćorkovića, njegova me gđa. pozove u dućan i sva u plaču drhteći saopšti mi o proglasu Kvaternikovom. Reče mi još: ,,I dr. Maček je govorio i kazao je Hrvati članovi HSS i sve organizacije općinske, kotarske i banovinske od danas je jedini i vrhovni vođa hrvatskog naroda dr. Ante Pavelić i jedino se njegovim naredbama imate pokoravati.” Slušam i ne mogu vjerovati. Sve, samo ne to. Produžujem dalje i vidim da Srbi zatvaraju radnje i bježe sa ulice, dok Hrvati užurbano veselo trče od kuće do kuće. Na nekim kućama se viju hrvatske zastave.
Dr. Branković izlazi iz knjižare Štula i još izdaleka mi, pozdravljajući kaže: „Gotovo je!” Bez riječi, stegnuta srca i stisnutih pesnica idem u srez. Tamo sve van sebe. Sva vrata sem načelnikovih otvorena, sve kancelarije prazne. Činovnici se razbježali, a nekoji su kod načelnika.
Uđem kod načelnika. Načelnik zajapuren mlatara rukama držeći depešu Kvaternikovu. Oko njega desetak Glinjana Hrvata s predstojnikom opštine Francekom Brkićem na čelu. Traže da se i u Glini odmah proglasi Nezavisna Država Hrvatska.
Načelnik Milenko Milić odbija dok ne dođe u vezu sa Zagrebom, ali sa Zagrebom je toga časa svaka veza prekinuta.
Kako dođoh, potrča mi načelnik u susret sa riječima: „Hvala Bogu, gospodine proto da ste ovdje, evo čitajte.”
Pročitah pa ga pogledah sa teškim bolom koga sam toga časa osjećao: „Šta da radim?” pita me. „Otpusti sve ljude pa sjedi, pa ćemo se dogovoriti.” On ih otpusti i naredi da čuvaju red i mir. „Pod svaku cijenu zadrži red i mir dok ne vidiš kako će se dalje razvijati situacija”, što je on prihvatio i odmah otišao u opštinu na dogovor.
Pristav dr. Imper vidno raspoložen trčkarao je tamo amo ali još uvijek u bojazni da se neće ispunitit to đavolsko djelo, bio je pristojan, Mića Kovačević, činovnik, podal kao i uvijek već je spremao planove za ono šta će doći.
Pozovemo u srez g. župnika Žužeka i vjeroučitelja g. Jovu Lukića. Žužek, Slovenac, Istranin, vrlo inteligentan i čestit sveštenik počeo je govoriti kao pravi hrišćanin: „Treba se pokazati u ovim časovima Evropejac i evropejski. Kulturno posupati prema svakome”, šta se na žalost na veliku sramotu kulturnih Hrvata nije dogodilo.
Sa teškim osjećajima krenem na stanicu i u vozu do Grabovca provedoh pola sata strašnijih od najvećih muka.
U Grabovcu nikom nisam ništa saopštio već produžih kući. Idući u moje selo na tzv. Jokalicama čujem pucanje (na mahove) u Petrinji. Kad sam stigao kući, žena me nudi s večerom, razume se da nisam mogao jesti. Mamu nismo ni budili da bar još jednu noć mirno prospava.
Duga i teška je bila ta noć.
U svanuće neko teško udara na vrata. Mama ustaje da otvori i čim je vrata samo malo otvorila, unutra upada Đuro Ivanić (Duka) s karabinom i uzvikom: „Zovite gospodina, prevrat je revolucija!” Mama zakuka i utrča k meni u spavaću sobu dok se ja bolno nasmeših i rekoh: „Znam ja sve.”
„Zove vas narednik Marko da dođete odmah kod Stanka Janjatovića, trgovca”, reče mi Duka, sav uplakan od straha, ne, već od ogorčenja i tuge, šta onog časa zna i osjeća da gubi sve.
„Idi ti”, rekoh, ,,A ja ću doći odmah.”
Kod trgovca sve puno. Ljudi obezumljeni, žene plaču, pjesma ovdje za dugo zamire, smijeha se više ne vidi i ne čuje, sve se u crninu oblači, postajemo svi živa grobnica.
Marko Grčević komandir žandarmerijske stanice, Hrvat, ali čestit i dobar Jugoslaven, čovjek, drug i prijatelj, plače, drhti i očekuje najgore, jer smo svi svjesni da dolazi strašna neman, koja će sve da guta.
„Marko, ne kloni duhom, već učini sve da ne dođe do međusobnih razmirica i obračunavanja i čekajmo daljni razvoj situacije. Za moje ljude ja garantujem, da će držati red i mir.”
Cio dan provedosmo u teškom i mračnom iščekivanju. Vojnici već rano, koji su bili bliže, dolaze svojim kućama. Svi su utučeni. Izdaja, nedisciplina, nered itd. dovedoše do ove strašne tragedije. Svi se pitamo, zar je to naša vojska, zar su to sinovi naših slavnih predaka div junaka, ali odgovora nema. Stvarnost je tu i treba joj smjelo u oči pogledati.
U stanu me čeka druga grupa ljudi. Očekuju od mene utjehe, podrške i spasa. „Ljudi, budite mirni, radite svoj posao, na izazivanja ne odgovarajte i slušajte me, da bi i meni i sebi olakšali položaj. Ja vas napustiti neću, ostajem među vama. Ja sam tu. Dok sam ja tu nadam se da vi nećete biti uznemiravani „Bože veliki, kako smo se ljuto prevarili!” Ljudi plaču kao djeca i ne mogu da vjeruju da je stvarnost zaista tako strašna.
Očekujemo dolazak njemačkih trupa. U subotu, 12. aprila 1941. sviće, Lazareva Subota, slava naše crkve. Jadna slava, odoh da služim Svetu Liturgiju. Iskupismo se dvadesetak ljudi, žena, plaču i plaču samo.
Dolazim kući oko 12 sati. Preda me trče moji sinčići Vukašin i Braco (Svetozar). Čujem motor pred samim ulazom u dvorište, sreta me prvi njemački vojnik motociklista, izvidnica. Ozbiljan, mrk, s karabinom preko ramena, pravo gleda i vozi dosta velikom brzinom.
Ulazim u kuću. Tu me čeka Jozo Milobratović i priča kako je stigao kući. Svi isto pričaju. Bez borbe, bacajući oružje po naređenju starješina, pustili su neprijatelja u svoju zemlju. Ko nije odbacio oružje, bio je razoružan od ustaša.
Žena odlazi u sobu da donese suđe za ručak. Čuje se opet motor. Žena zakuka i utrči u kuhinju sa uzvikom „Evo Nijemaca!” Otrčimo u sobu i posmatramo. Kamion za kamionom prolaze Nijemci. To su sve pomoćne trupe neboračke, jer boračke idu drugim tvrđim putem preko Klasnića za Bosanski Novi i Petrinje za Kostajnicu.
Svijet pomalo izlazi iz kuća i gleda Nijemce pošto su vidjeli da nikom ništa ne čine i ne zaustavljaju se. Ako neko pozdravi, Nijemci odzdrave. Svijet se pomalo smiruje i odiše jer je sada ono očekivanje stranih trupa prošlo. Nadamo se da Nijemci neće dozvoliti ništa šta bi moglo izazvati osvete i krvarenja. Zaista, dok su Nijemci ovdje bili, bilo je sve u redu i nikome se ništa nije dogodilo. No, čim su Nijemci otišli dalje prema Bosni, počelo je proganjanje Srba od strane ustaša.
Prvo hapšenje („uhićenje”) od ustaša uslijedilo je već 16. aprila 1941. na samu Veliku Sredu i to mene, u 8 sati naveče. Toga dana sam predosjećao da će mi neko doći u stan i zaista, uveče kamionom došlo je 12 ustaša iz Gline. Čim je kamion stao, iskočile su ustaše i blokirale okolna dvorišta, put 100 metara dolje i gore, popele se na štalu, na svaki prozor po pušku, a onda uletile u kuću surovo i strašno kao na najvećeg razbojnika. Niko od seljaka nije se mogao primaknuti mome stanu, jer čim bi se neko pojavio, odmah bi pucali i pretili. Pretresli su kuću i poslije mene poveli. Strpaše me u kamion, nazad njih desetoricu, koji se prema meni neprestano držali puške na gotovs. Dvojica su išla polako za kamionom i to natraške sa uperenim puškama sve do kraja sela i tek su onda i oni sjeli u kamion.
Umjesto u Glinu odvezli su me u Grabovac i svratili u Sokolski dom, koga su ustaše uzurpirale. U međuvremenu dr. Juraj Rebok, primarius bolnice i logornik (šef sreza) glinskog, moj lični prijatelj i kućni liječnik, naredio je telefonski da me saslušaju u Grabovcu i odmah puste. Tako je i učinjeno. Cijelo selo nije spavalo očekujući šta će biti sa mnom. Ljudi su dotrčali u moj stan sa suzama u očima, iskazivali sreću da me opet vide u svojoj sredini. Tako je to ostalo punih 10 dana i svi smo se nadali da će doći normalne prilike i da će svaki onaj koji bude lojalan prema novom režimu i državi biti miran i moći raditi svoj posao, no u tome smo se svi ljuto prevarili, jer cilj i program ustaške vladavine je bio potpuno istrebljenje srpskog naroda iz hrvatske države i to sistematski i postojano.
Dvadeset i šesti april 1941. u petak, imao sam pogreb Petra Bunčića. Oko 13 časova moju su ženu zahvatili grčevi u stomaku i to tako jako da je jaukala kao dete. Ostao sam pored nje do 16 sati, a onda krenuo na pogreb, pošto se ona smirila i zaspala. Kiša je pomalo padala i zahladilo je. U domu pokojnikovom koji je bio ugledan domaćin našao sam mnogo mojih ljudi i iz drugih sela. Tu je bio i moj kolega paroh iz Malog Graca, Boško Bogunović, pa poreznik Dušan Krković itd. Razgovarali smo najviše o nesreći koja je snašla srpski narod kao i o slučaju moga hapšenja 16. aprila ove 1941. godine.
Oko 17 časova počeli smo opelo i baš kada se počelo celivanje krsta, neko mi reče da su ustaše u dvorištu. Odmah sam znao šta me opet čeka. Pitao sam da li ih tko poznaje. Rekoše da ne poznaju nikoga. Sad mi je bilo još sumnjivije. U tome trojica uđu u sobu i upitaju: ,,Ko je Obrenović?” Ja se javim i oni mi saopšte da sam uhapšen i da se požurim s obredom. Odmah sam naredio da se pokojnik iznese i da se krene na groblje. Ljudi su očajno izgledali. Živi mrtvaci. Bez pomoći.
Kada se formirao sprovod jedan od njih je komandovao: ,,U strelce.” Staviše noževe na puške, izvadiše pištolje, stadoše s leve strane trojica, a s desne dvojica s uperenim pištoljima u mene. Tako smo krenuli prema groblju. Na groblju sam brzo završio pomen i pitao da li mogu da osvetim dom, pa da onda krenemo, a oni su odgovorili neka to svrši taj drugi, a ja da odmah idem s njima, jer se njima žuri i ovako su mnogo čekali. Još jednom pogledam moje ljude, pozdravimo se nemo, jer riječi više ne idu iz njihovih usta.
Iza mene idu oni s pištoljima u rukama. Rado bi pušio ali ne smijem da metnem ruke u džep da ne bi mislili da neću upotrebiti oružje pa da me ubiju. U jednoj šumici jedan od njih (poručnik Noso) naredi mi: „Stoj! Ruke uvis! Imaš li oružja?” „Nemam!” „Pretresi ga.” Jedan me pretrese pa pošto nisu ništa našli krenusmo dalje. I oni stave svoje pištolje u džepove. Tada sam i ja zapalio cigaretu. Isti poručnik, propali đak bez obrazovanja vojničkog, još usput me je počeo ispitivati. Da li sam četnik? Da li sam radio protiv Hrvatske? Zašto će meni karabin, itd.? Kaže mi: „Treba zauvijek zapamtiti da ovdje više ne može biti i ne smije biti Srba, jer je ovo hrvatska zemlja i u Hrvatskoj će biti samo Hrvati i niko drugi.”
Ja sam odgovrio i kazao da oni vrše svoju dužnost i svakako da su došli po naređenju i da sigurno postoji tužba i tužilac, pa tužilac će da dokazuje tužbu, a ja ću se braniti, pa ako tužilac ovo zašto me optužujete dokaže, ja ću snositi konzekvence. Na pola puta od groblja do moga stana, groblje je bilo udaljeno oko dva kilometra, sretnu nas dvojica ustaša i jedan od njih mi reče: „Kako to gospodin ide pješice po ovom blatu, a ne vozi se u autu.” Ja mu ne odgovori, nego produžismo dalje. Pred dućanom Stanka Janjatovića sretoše nas još četvorica i tako nas dvanaestorica krenusmo prema mojoj kući.
Idući kroz selo primjetih da na kućama vise neke bele krpe. Poslije sam saznao da su to ustaše naredile čim su ušli u selo, jer kažu:
„Srbi su pobijeđeni i kao takvi moraju držati bijele zastave na kućama kao znak predaje, a samo Hrvati kao „pobjednici” mogu isticati hrvatski barjak.”
Pred vratima čekaju me još dvojica, jedan s puškomitraljezom, a drugi s karabinom.
Kada su im moji pratioci rekli da nemam oružja, oni su spustili nišan. U stanu sam zatekao još dvojicu. Čim sam ušao u stan vidio sam da su u mom odsustvu napravili čitava razbojstva, sve je bilo ispreturano po kući, porazbijano i uprljano od njihovih cipela. Primjetio sam da ikone sv. Save leže na podu iscjepane i zgažene, itd. Žena me je u očaju gledala previjajući se od bolova fizičkih, a sada, duševnih i moralnih.
Djeca su od straha legla u krevet i nisu smjela oka otvoriti. Kada sam se vratio iz zatvora tek sam onda saznao istinu, šta su sve radili po mojoj kući dok sam bio odsutan.
Čim sam ja otišao na pogreb, oni su ušli u moju kuću, njih oko 20. Uletjeli su s oružjem u kuću kao divlji zvjerovi, tražili su mene, pa kako nisam bio kod kuće, poslali su onu petoricu po mene s naređenjem da me smjesta dovuku, bez obzira gdje me nađu ili šta budem radio. Među njima je bio i jedan žandar Stipo Dejanović, dobar čovjek, ali plašljiv, pa im je sigurno on rekao da mi dozvole da bar otpratim pokojnika do groblja. Vidio sam da drhti kao prut. Čim su ušli u kuću počeli su razbijati do čega su god došli. Čak su i moju maturantsku sliku svu na komadiće isjekli, samo valjda zato što je na njoj naslov bio ćirilicom. Ikone su sve pocjepali sem slavske sv. Jovana. Zatim su počeli mučiti mi bolesnu ženu, govoreći joj da je žale, ali da me nikada više vidjeti neće, da će me sa naročitim uživanjem tući i mučiti pa kada me izmuče, da ću sam raku kopati pa će me tek onda ubiti. Ona ih je molila da je ne muče jer je skoro došla s operacije i da je bolesna, ali zvijeri nemaju milosti, nego nastavljaju mučenje i sadističko naslađivanje u njenom bolu. Stariji moj sin, pet godina star, pobjegao je u sušnicu i sakrio se u daske, on čim vidi uniformu bježi, jer se uplašio kada je gledao kako me prvi put hapse.
Mlađi Svetozar Braco, star četiri godine, sjedio je u svojoj foteljici i gledao ih. Pitao ih je jesu li oni ustaše ili Nijemci. Zašto nose puške itd. Jedan od njih pitao ga je: „Šta si ti?” Ja sam Srbin, kaže Braco. Nisi ti Srbin, nego Hrvat, kaže ustaša, a Braco opet kaže: „Nisam ja Hrvat, ja sam Srbin.” „Dobro”, kaže taj ustaša, „ali nećeš više vidjeti tatu, njega ćemo mi ubiti.” Malo siroče poče plakati i kaže: „Nemoj čiko mog taticu ubiti”, ali zvijer čovjek nema osjećaja. Naročito su bili surovi: Dujo Krpan, vođa te petorke, inače šofer kod Gavrilovića u Petrinji i neki Pešak, mesar petrinjski.
Sve se sam ološ okupio u ustaški pokret. Imaju stan, hranu, plaću, pljačkaju, ubijaju. Dao im je njihov poglavnik Pavelić da rade sva zla srpskom narodu. Za nikakva zlodjela nisu nikom odgovorni.
Oprostim se sa ženom i djecom i oni me povedoše sada po drugi puta. Pred kućom staroga Adama Jekića dočeka me još jedan ustaša koji je razgovarao sa trojicom seljaka, Dujo Krpan, obučen u vojničko odijelo, ličku kapicu, kišnu oficirsku kabanicu koju je negdje od nekog oficira oteo, opasan ustaškim nožem. Kad me je opazio, priđe mi i reče: „Slušaj ti gospodine, hajde malo da se razgovaramo dok sam raspoložen, jer poslije može doći zlo.” Pita me to nakaradno ljudsko stvorenje, jesam li četnik (jer su ustaše proglasile svakog Srbina četnikom, da bi lakše mogli vršiti nasilja i ubijanja radi opravdanja tobože. Da li sam radio protiv Hrvata, da li sam ljudima govorio da se odazivaju u vojsku ili da daju stoku, da li sam proslavljao dolazak Kralja na presto i svašta na šta su ga uputili njegove ustaške vođe. Tako dođosmo i do kamiona, trpaju me u kola. Krenusmo i oni zapjevaše: „Posvetila se onom ruka, koji ubi srpskoga ajduka (Aleksandra).”
Jedan me upita zašto se ne obrijem, zar nije lepše da se uredim, a ne ovako čupav da budem. Drugi dodaje, ja dobro mažem, treći, ja dobro brijem itd. Posli je zapjevaše ustašku himnu. Kada su otpjevali gone i mene da pjevam: „Sprem’te se sprem’te četnici.” Ja sam odbio da pjevam. Tako stigosmo do Kraljevčana. Kamion staje kod žandarmerijske stanice. Tu treba uzeti jednoga žandara koji dolazi iz Petrinje. Zvao se Busija. Ovdje očekujem najgore, jer je to hrvatsko selo. Stvarno, čim smo stali, trče muškarci, žene i djeca kamionu. Prvi stižu rojnik Iva Tuković i krojač Kolić. Rojnik poslije pozdrava upita: „Je li tu ptica, majku mu vlašku? ” „Tu je” odgovaraju ustaše. „Toga treba oderati, ubiti i mučiti jer taj je uvijek samo Srbin bio”. „Bi li ga htjeli vidjeti?”, pita jedan ustaša. „Neka izađe da ga vidimo kakav sada izgleda”. Izlazim i stojim pred tom besvjesnom stokom, što se zovu ljudi.
Psuju, grde, pljuju me, zagledavaju, gurkaju, čupaju itd. Pa kada su se zadovoljili, opet me stavljaju u kamion. Slađa je smrt od ovih poniženja, ali tako valjda mora biti. Ulazeći u kamion jedan me udara puškom pod rebra. Samo ga bez riječi pogledam i sjednem na mjesto. Konačno stiže i taj žandar Busija u pratnji Krpana i našeg komandira Marka Grčevića. Krpan ulazi u kamion natrag, Busija naprijed. Komandir Grčević, visok, jak ozbiljan, neoženjen i neustrašiv, na moje veliko iznenađenje, ovdje blijed drhti i usred one mase izvan sebe reče pred svim onim zlikovcima: „Gospodo, molim vas postupajte sa popom Jovom kao sa čovjekom jer je on zaista čovjek, ja ga poznam kako sam ovdje već dvije godine, nikome ništa nažao učinio nije. Ako bi ikome trebalo krvi, onda prvo moja glava, pa njegova.”
To je tako porazno djelovalo na onu masu da se nije mogla odmah snaći, a kamion je krenuo. Od toga časa situacija je za mene bolje krenula. Stižemo u Čuntić, opet hrvatskoselo, silazimo u gostionicu Jurice Mihelića, šalju po fratre, jer se tu nalazi samostan Sv. Antuna s gvardijanom, ustaškim povjerenikom za ovaj kraj. Poslije 15 časova dolaze fratri. Ustaše izlaze pred njih. Poslije 10 minuta me zovu. Bože moj šta se danas sve ne događa. U Kraljevčanima me štiti čisti Hrvat, a ovdje braća u Hristu, propovjednici ljubavi i trpeljivosti, predstavnici „jedino spasavajuće vjere”, šta će oni da kažu. Nije teško predvidjeti. Mlađi Benko prilazi meni i rukuje se i kaže da nema ništa protiv mene. Gvardijan ni prići mi neće. Kako bi on ustaški povjerenik prišao jednom šizmatiku, srpskome pravoslavnome popu. Nešto povjerljivo razgovara s ustaškim oficirom. „Izvršite naređenje”, kaže gvardijan i počnu se razgovarati, razumije se ustaški. Za dom! kaže, Spremni!
– odgovaraju i podižu ruke. ŽAP! Naredi ulazak u kamion i krenemo za Petrinju.
Već je puna noć kad stižemo oko 22 sata u Petrinju. Odmah me vode u glavni ustaški stan. Tamo u hodniku puno ustaša. Među njima vidim ustaše emigrante u kožusima. Pitaju, zašto je ovaj doveden, odgovaraju četnik je.
Šalju me u policijski zatvor, što je moja sreća, jer tko prenoći u ustaškom zatvoru, taj se teško živ vraća svojoj kući. Sprovode me dvojica ustaša. Čim smo zašli u mrak, jedan kaže: „Hoćemo li ga”, i prođe naprijed. Opet sreća. Toga časa čujem glas ustaškog poručnika Krpana koji me je uhapsio. On reče: „Stoj!” i ovi stanu. Onaj što je rekao, hoćemo li ga, pobjegne, a Krpan kada nam priđe reče – znam ja da bi te tukli zato i ne dam da te oni sprovode, jer sam dao riječ naredniku Marku da te neću noćas tući. Stražar me vodi u ćeliju. Ubaciše me u posljednju s lijeve strane gdje zatvaraju skitnice.
S desne strane prepoznajem glas sveštenika Dušana Klipe, vidim lugara Nikoliša, trgovca Kalinića, starog financa Milojevića i među njima desetak seljaka Srba. Svi izgledaju mučenički. Glave otečene, a oči podbule, usne modre. Vidi se da su pretrpjeli strašne muke i patnje. Sveštenik Klipa ne može ni da se podigne.
Taj čovjek je prepatio šta nijedan nije. Na njemu su isprobali sve načine mučenja koje može zver čovjek da izmisli. Šta su prepatili, uskoro ću svojim očima vidjeti. Krpan pozove starog Milojevića, čovjeka od 82 godine, visok, potpuno sijed, pravi tip Slovena. Pa kada ga poče tući sa ustaškim nožem, u meni se utroba prevrće. Bije ga kao životinju. Ne može čovjek koji to nije vidio ni zamisliti da može čovjek drugog čovjeka tako teško zvjerski tući. Stari čovjek jauče, pada, beton grize, preklinje i moli da ga ubiju, samo da ga nemuče. Daje svoju kuću i sve imanje samo da ga prestane biti udarati po njegovom staračkom tijelu. Dvadeseti vijek. Hiljadugodišnja kultura hrvatska.
Dolazi još nekoliko ustaša s batinama. Počinje mučenje, ne samo starca Milojevića nego i svih zatvorenih Srba.
Kako kundaci i batine tupo udaraju o izmučena tijela jadnih ljudi, tako se kroz noć i one hapsanske hodnike čuje ono strašno, jezovito zapomaganje. Ne mogu ljudi više ni da plaču, već samo ječe.
Ne može to ostati nekažnjeno, ni od Boga ni od ljudi. To mučenje traje od 23 do 1 sat ujutro. Nevjerovatno šta sve čovjek može podnijeti. Ti su časovi tako strašni da čovjek dolazi do ludila. U ćeliji užasno. Nema ni stolice, ni kreveta. Uzano, puno stjenica i ušiju. U jednom kutu bure za vršenje nužde. Tu ostajem 62 sata, a u ponedjeljak 29. aprila 1941. puštaju me kući.
Kada sam izašao iz zatvora, bilo mi je tek onda strašno. Jer koga sam god od Srba sreo, niko me nije smio pozdraviti, niti se sa mnom sastati. Gledao sam u njihovim očima samo suze u prolazu. Bilo je već 12 sati. U srpsku kuću ne smijem da im ne nanesem neugodnosti, u hrvatsku pogotovo. Voz ide tek oko devet naveče. Riješim da idem pješice 20 kilometara. Ulazeći u moje selo srećem moje ljude, svi plaču od sreće što me opet vide. Bez riječi stiskamo jedno drugom ruke.
Nadamo se da ćemo bar sada biti mirni, ali se ljuto varamo. Tek sada i dolaze strašni dani za srpski narod. Počinje ubijanje u masi, bez suda i presude, kako se kome ustaši svidi.
Već 3. maja 1941. godine čujemo pucnjavu u Dodošima, Kraljevčanima i Mačkovom Selu. U ova sela je ušlo oko 100 ustaša i domobrana i pretresaju kuće i toboš traže oružje, koje su naši ljudi što su imali predali hrvatskim vlastima još 14. aprila iste godine. Pa čak i noževe. Predali su Srbi sve i izvršavali svako naređenje, nadajući se da će tako biti mirni. Međutim, vlastodršci hrvatski imali su u planu Srbe, to buntovničko i varvarsko, cigansko, azijatsko pleme uništiti u ime kulture i kršćanstva.
O divnog čuda! Srbe pravoslavce u ime Hrista, razapinji, pljačkaj i uništavaj, a muslimane protežiraj i širi (valjda opet u ime Hrista i jedino spasavajuće).
Toga 3. maja 1941. isprebijaše jadne goloruke muškarce i žene u tim selima i četvoricu ubiše i to: u Mačkovu Selu trojicu i u Dodošima jednog, Dragana Grmušu. Taj dan je bio mračan i kišovit.
Interesantno je, kada su god ustaše dolazile u srpska sela, bilo je ružno vrijeme kao da je i nebo plakalo zajedno s nama. Opet sam imao sprovod jednog djeteta. Kasno dođoh kući sav mokar i blatnjav. Iscrpljen, legnem da se malo odmorim. Oko 22 sata upadne šestorica ustaša u moj stan. Rekoše mi da u ime Poglavnika idem s njima. Rekoše idemo do oružnika na neko malo saslušavanje, pa ću se brzo vratiti kući. Kad smo došli žandarmerijskoj stanici potjeraše konje i upitaše me, smijući se: „Kako ti je sjediti?” Znao sam da će me ovoga puta ubiti. Stanem se moliti i opraštati s djecom, ženom i svima ovdje i spremati se za smrt. Naprijed u sicu sjedili su pravi krvnici onaj mesar Pešak.
Na 7 km od moje kuće Pešak izvadi pištolj i nasloni mi ga na grudi, a onaj oficir reče: „Izvrši naređenje!” Zažmirio sam, molio se i pred očima imao sliku moje jadne dječice (koja su još tamo) i očekivao pucanj, ali zvijer ne puca. Poslije me osvjetli baterijom i prinese mi pištolj na čelo. Osjećaj hladnog željeza me trgne iz zanesenosti i opet ugledah groznu stvarnost. Oficir je još dva puta ponavljao: „Izvrši naređenje!”, ali razbojnik ne okida. Neće me ni ustaško zrno ne da Bog. Tako prolazimo oko četiri km. Dolazimo opet do gostionice Jurice Mihelića.
Put pravo vodi u Petrinju, a put desno vodi u samostan Sv. Antuna. Oficir naređuje: „Desno.” Pešak kaže: „Zašto ne idemo pravo cilju?” I okrenuše po naređenju oficira samostanu. Tu nalazimo gvardijana. K njemu su ušli oficir i Pešak. Odoše k njima i drugi, ostadosmo ja i moj čuvar. Moj poznanik gvardijan nije me htio primiti, rekavši da nema vremena. Oficir iziđe i reče mi: „Vi ste slobodni, možete ići kući.” Bježao sam preko polja i šuma. Stigao sam kući u pola tri u jutro, sav blatnjav, iznemogao i pocjepan. Legnem da počinem. Ne zadugo. Naveče, 4. maja 1941. oko 21 sat čuju se ponovno pucnji s početka sela.
Čuje se plač, kukanje, pakao. Bura se primakla i mome stanu. Već prepoznajem po glasu ko plače. Čujem Dušana Končara kako kaže: „Ubijte me među moje četvero djece, razbojnici jedni.” Snažan udarac u vrata i „otvaraj” čuje se. Mama izlazi i otvara. Ulaze četiri hrvatska vojnika s puškama i šljemovima na glavi. Pitaju za oružje i počinje pretres. Krenuše od sobe do sobe, od ormara do ormara. Pokupiše sve šta su tamo našli, a njima odgovaralo. Odnijeli su između ostalog: zlatni sat, naliv pero, tašnu, kišobran, košulje, zlatninu i još neke sitnice. Zatim jedanuperi pušku u mene i reče: „Nismo mi ovdje badava došli, nama treba novaca. Daj pare ili život.” „Nemam novaca”, kažem. „Onda glava” veli mi taj hrvatski vojnik. „Imam samo 200 dinara u kući i to vam mogu dati, više nemam”, kažem. „Daj i to”, veli on. Tražim novce. Nađem samo 14 dinara, ponudim i to uzeše. Iz kase crkvene uzeše 3.000 dinara i odoše. Ipak smo svi sretni jer nas nisu tukli.
Oko nas jauk i pucanje i dalje traje. Nakon samo 10 minuta upadaju u stan ustaše. „Ustaj ptico! Majku ti vlašku. Tebe trebamo. Ako si do sada izvukao glavu večeras nećeš! Oblači se i ideš s nama. Daj municiju. Prokaži četnike.” naređuju mi. „Nemam municije a prokazati ne mogu nikoga, jer ovdje nema četnika, a ako me hoćete ubiti kao Srbina i sveštenika, evo me i spreman sam.” U taj čas u stan ulazi onaj oficir i ustaša Pešak, oni koji su me odveli sinoć. „Dobar veče!” kažu. „Dao Bog”, odgovorim. Pešak drži pištolj i naređuje: „Sjedni!” pokazujući na krevet, „vi do njega”, kaže ženi i pita me: „Jeli te tko tukao noćas?” „Nije” kažem. „Je li ti šta fali?” „Ništa.” „Kako si sinoć prošao?” „Dobro”, kažem. „I neće ti se ništa dogoditi, ni vlas ti sa glave neće pasti, jer si pravi, samo te drugi klevetaju.”
Ja slušam i ćutim, ali mama jadna, misli što on onako lijepo govori da se je on promijenio pa zaplače i veli: „Gospodo, mi sada nemamo ništa, do gole kože smo opljačkani.” Ko vas je opljačkao. „Vaši vojnici”, kaže mama, a ja već vidim svoju sudbinu. „Dobro, mi ćemo pretresti vojnike, pa u koga se nađe biće ovdje streljan, a ako se ne nađe ništa bit će streljan gospodin”, kaže Pešak. U kući je puno ustaša i hrvatskih vojnika koji se već razilaze. Ja sam tada upregao sve svoje moći da im kažem da to nisu njihovi vojnici odnijeli i da mi ništa ne fali, ali oni ostaše pri tome da izvrše pretres. Poslije pretresa (razumije se nisu ništa pronašli, jer su vojnici imali dovoljno vremena da sve sklone). Dovedu trojicu vojnika da mi sude jer sam naveo veliku „uvredu” hrvatskom vojniku.
Osudiše me na smrt. Postave mitraljez u dvorištu, oprostih se sa djecom i ženom i krenem u dvorište uz pratnju. Opet Bog neda da poginem. Onog časa kada sam trebao izaći iz hodnika u dvorište, na samim vratima sretnem sa sa natporučnikom Filkovićem (školski nadzornik u civilu). Ustaše ga pozdraviše, a on ih zapita: „Šta je to? ” On mi reče da se povučem u sobu, a oni ostaše u hodniku. Dođe i Filković u sobu i reče: „Brate i oče, šta je to?
„Eto gledajte”. „U vaš dom više neće doći”, kaže i udalji se. Ubili su toga dana 11 Srba i to: u Bačugi pet, u Grabovcu tri i u mome selu tri. Ubili su ih bez ikakve krivice. Ubijaju svuda gdje im dođe volja da ubijaju. Upravo čovjeku nevjerovatno da to može u 20. vijeku da se događa.
Poslije svega toga sam toliko oslabio da nisam mogao iz kreveta. Sutradan me moji prebace u susjedno selo, te u Glinu. Tamo me dr. Juraj Rebok zadrži u bolnici i skrije me punih 19 dana. Tu sam preživio i „vatrolomejsku noć, 11/12. maja 1941. godine, kada su ustaše pohvatale 480 Srba u starosti od 15 godina pa nadalje. U noći od ponedjeljka na utorak odveli su ih četiri km od Gline i pokraj mosta u Prekopi svih 480 pobiju. Ubijali su ih ovako: petoricu po petoricu dovodili su ih već do iskopane jame, svezane.
Naredili su im zlikovci da legnu potrbuške glavom nad rakom i onda su ih gađali u potiljak. Neke nisu odmah usmrtili pa su ih onako krvave i još žive šutali nogama u jamu. Kada bi otišli kamionom po druge, poneki bi se jadnik znao osvjestiti i zapomagati, a ustaše bi ga lopatama zatukle.
Kada su napunili jame, druge su bacali u rijeku Glinu. Tako mi je pričao u bolnici dr. Juraj Rebok i dr. Marko Radojčević. Njima su sve detaljno opisali Hrvati seljaci iz Prekope koji su kopali jame za pobijene Srbe. Te noći ubijen je i paroh Bogdan Opačić.
Poslije ovog pokolja, nastala su masovna ubojstva po srpskim selima. Ubijale su ustaše srpski narod na najokrutniji mogući način. U selu Bojni su trgovca zvanog „Čuča” ubili iz puške pa ga onda objesili. Kuću mu zapalili, zaklali jagnje i pod tim drvetom pekli gdje je njegovo tijelo visjelo.
Jeli su i pili pod istim drvetom i uz pjesmu gađali mrtvo tijelo nesretnoga čovjeka. Prave zvijeri i varvari. Neka im historija sudi. Bog dao.
Razgovarajući u bolnici s dr. Rebokom i učiteljem Štefančićem doznao sam šta namjeravaju ustaše da rade i kako da urade novu hrvatsku državu.
U Hrvatskoj ne smije biti Srba. To je prva tačka njihovog programa. Oni žele da, kako kažu, konačno i radikalno riješe pitanje odnosa Srba i Hrvata. Srbe treba istrebiti iz Hrvatske i učiniti čistu katoličku državu.
U istrebljenju srpskog naroda neće se birati sredstva. Intelektualce (prvenstveno sveštenike pravoslavne na račun muslimana hodža) treba pobiti, protjerati, crkve im opljačkati i popaliti. Srednji stalež kao i bolje stojeće seljake. Raju male ljude, čovjeka kada ostane bez podrške i ikakvog izgleda na bilo kakav spas i pomoć, prevesti u katoličku vjeru i pretopiti u Hrvate.
Takvim đavolskim planom misle hrvatske ustaške vlasti iskorijeniti Srbe iz Hrvatske. I zaista, oni istinski, postojano i sistematski izvršavaju taj svoj plan. I žure se dok traje ratna bura, da ne bi zakasnili.
Oko 20. maja 1941. dođe u bolnicu i dr. Mirko Jerec, veliki župan petrinjski. Molio sam i njega da me preda sudu, pa da me on sudi, pa ako sam kriv, neka me strelja, pa ću barem kao čovjek umrijeti, a ne da me ustaše u noći izvuku i umlate te bace u vodu ili kakovu jaraču. On mi reče da mi ne može pomoći i ne može garantirati život, a na sud ne može me predati jer nemam formalne krivice, nego neka živ ustašama više ne idem na ruke i neka nastojim da se što prije prebacim u Srbiju, jer će i tako svi Srbi tamo morati otići.
Dođem kući 25. maja iste godine. Dvije noći sam spavao u šupi. Čim su ustaše saznale da sam kod kuće, opet su se spremale da me uhapse i ubiju.
Moji parohijani su me molili da bježim i da se sklonim u Srbiju, govoreći: „ Oče, idite, jer više ne možete ovdje preživjeti niti par dana, a šta ćemo mi imati od toga ako vas jadnoga nađemo negdje u travi mrtvoga, a ako se sklonite, još ćemo se uvijek nadati da ćete nekad opet doći u našu sredinu i dobro nam doći.”
Konačno 26. maja dobijem poruku iz Petrinje neka se odmah sklonim, jer Petrinjci spremaju da me odvedu, tada i sam rekoh da idem.
27. maja krenuh. Težak rastanak sa onim što je čovjeku milo i blisko. Išao sam pješice oko 50 km do Brđana kraj Sunje, da bih izbjegao Petrinju i Caprag. U Brđanima se ubacim u večernji voz i 28. maja stigoh sretno u Beograd, bez igdje ičega, sa golim životom.
Sve sam izgubio osim vjere u Boga, osim vjere da Bog postoji i da će pravda ipak pobijediti. Tako neka bude.”[1]
Jerej Jovan Obrenović, s.r.
Ante Šešerin, Glina
Ustaše su me uhapsile misleći da sam Srbin
Kada je uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska aprila 1941. godine imao sam 33 godine. Nalazio sam se kao električar u službi kod električne centrale u Glini, kao elektromonter i mašinist. 11/12. maja 1941. rekao mi je poslovođa centrale Ivan Mesić, koji je rodom iz Like, neka tu noć ostanem na poslu i ne idem kući. Pitao sam ga zašto da ostanem, a on mi je kazao da ću dobiti bolju smjenu. Ostao sam. Oko pola noći probudio me Nikola Rebrača, rodom iz Majskih Poljana, koji je također radio kao mašinist u centrali i rekao mi da ustanem jer da su došle ustaše. Ustao sam. Ustaše su nas uhapsile i odvele. Nas su odvele ustaše iz Zagreba i Stjepan Hanik, zet urara Jasenka, kapelan glazbe. To je bila glazba, maska za organizaciju frankovaca u Glini.
Članovi te skupine bili su 1941. svi od reda najkrvoločnije ustaše. Osnivač i mecena te glazbe bio je ustaški vođa dr. Puk. Kada su nas izveli na ulicu vidio sam veliku kolonu glinskih Srba koje su vodile ustaše, meni više njih poznatih. Tu su bili gradski stražari Kaurić, Milan Crnković, Josip Milenković i drugi. Crnković i Milenković tukli su Srbe kundacima i cijevima od pušaka. Vidio sam kako vode i tuku Srbe: Iliju Sužnjevića, licitara, sina dr. Sužnjevića, Jankovića iz trgovačke banke, Marka Breku i Lackovića, brijača iz Gline.
Na stepenicama kojima se uspinje u sudsku zgradu stajale su ustaše i kundacima i cijevima tukli Srbe, a i mene koji smo se uspinjali. Mihaljević Stevo, ustaša tukao je pendrekom Marka Vujasinovića, trgovca, kožara Marka Opalića, a Nikoli Meandžiji čupao je brkove, krv je tekla.
Dobro sam upamtio i stražara Bradarića iz Gline koji je kolcima tukao Srbe i čupao im brkove. Još dok su nas vodili Aleksandrovom ulicom vidio sam unakažen leš Ilije Letića. Nije se dao voditi. Ranili su mu sina Dušana i ubili njegova dva šegrta, Radu i Slavka. Ubio ih je ustaša Šime Naglić.
Ostao sam u zatvoru sa Srbima do sljedećeg jutra. Onda su me pustili rekavši mi da sam zabunom uhapšen, da sam sličan Srbinu, nekom Srbinu koga su htjeli uhvatiti.
Ustaše su te noći i sutradan pohvatale 582 Srbina i istoga dana pobile 457 ljudi. Odvezeni su povezani do Prekopskog mosta i kod rijeke Gline, sela Hađera pobijeni. Jame su iskopali Hrvati iz sela Prekope, Jukinca i Dvorišta još dan ranije, prije te noći nečuvenog krvoprolića. Krvolok Nikica Vidaković bio je među organizatorima ovoga zvjerstva.
Seljaci su žrtve posuli živim krečom i jame zatrpali. Slijedećeg jutra na stratište došao je među okupljene hrvatske seljake Nikica Vidaković u pratnji Jurice Rukavine i govorili su im da je potrebno Srbe ubijati, jer su oni neprijatelji hrvatskog naroda i Hrvatske. Iza toga častili su seljake rakijom. Opijali su se krvoprolićem.
Marijan Horvat, šofer koji je kamionom vozio Srbe na stratište i sve zločine gledao svojim očima pričao mi je sljedeće: Šafar Nikola iz Prekope mrcvario je iz Selišta. Zasukao je rukave i obukao pregaču kao mesar. Naredio je Čučkoviću da mora najprije da gleda dok se ostali kolju ili ubijaju iz pušaka, a onda će s njim drugačije. Nakon umorstva svih, uzeo je Čučkovića za kosu i počeo da reže vrat, prsa i rebra, zatim je rukom zahvatio srce i iščupao ga. Horvat mi je rekao da se čudio kako čovjek nakon što mu je iščupano srce još nekoliko časaka može da živi.
Uz Šafara su se zvjerskim iživljavanjem nad glinskim Srbima isticali Nikola Kreštalica, Josip Deželić, Čuklje i više drugih. Među pohvatanim bio je i jedan student Hrvat, rekao mi je Horvat. Kad su ga doveli nad jamu ustručavali su se Nikola Šafar i Čuklje da ga ubiju jer je Hrvat, na što je rekao Nikola Kreštalica da će on ubijati brata Hrvata, pa ga je zaista i ubio.
Nakon ovog i svakog idućeg pokolja srpskog naroda, glinske ustaše su priređivale veselice u gostionicama Norkovića i Zibara i hvalili se svojim nedjelima. Smijali su se i pljeskali, to ih je veselilo….
Više nemam što da kažem. Na svoje svjedočenje se zaklinjem kao i na to da svjesno nisam ništa prešutio.
Zagreb, 13. ožujak 1946.
Ante Šešerin s.r.[2]
Nikola Nikica Samardžija, Glina
Te noći u gradu nije bilo svjetla da se ne bi vidjelo kako ustaše odvoze Srbe na strijeljanje
Jedini koji je preživio i uspio pobjeći s ovog stratišta 12/13. maja 1941. godine bio je obućar Nikica Samardžija. Njegovo svjedočanstvo zapisala je njegova supruga Petra u maju 1971. godine,
,,U prostorijama sudskog zatvora u Glini noću 12/13. maja 1941. počele su ustaše vezati jednog po jednog konopom. Te noći u gradu nije bilo svjetla da se ne bi vidjelo kako ustaše odvoze Srbe na strijeljanje.
Kamioni su bili zastrti ceradama. Zajedno sa pohvatanim Srbima u kamionima se vozilo i nekoliko ustaša s oružjem, koji su bili pratnja do masovnog gubilišta s već iskopanim jamama. Nikica je razmišljao u kamionu kako da pobjegne, kada nije još u zatvoru uspio da nagovori i druge na bijeg.
Pažljivo je promatrao put kojim ih voze, a posebno kada su iz Jukinca krenuli prema Hađeru. Čuo je šum rijeke Gline. Kada su izlazili iz kamiona morali su po naređenju ustaša strogo gledati samo u potiljak. Ispred Nikice je išao Branko Knežević. Nikica je po izlasku iz kamiona izvukao ruke iz konopa kojim je bio vezan, a zatim se okrenuo lijevo i desno.
Primjetio je to ustaša Mato Brko i upitao ga: „Kuda se okrećeš? Glavu naprijed!” Mato je od čelnog ustaše zatražio električnu lampu da vidi da li je Nikica dobro vezan. Kada je s lampom došao do Nikice, ovaj ga je zgrabio i prebacio preko kuka i u jednom skoku bio je na obali rijeke Gline, bacio se u nju i počeo plivati. Ustaše su digle galamu i iz pušaka počele pucati za njim. On je zaronio i osjetio nešto vruće u nozi, ali to nije bila teža bol. Ustaše su pucale s obje strane rijeke Gline, tako da se Nikica povukao prema sredini rijeke, skinuo sa sebe kaput i plivanjem se udaljio od njega da bi zavarao zlikovce.
Uspio je da se skloni ispod jedne vrbe na obali rijeke. Bio je udaljen oko 200 metara od mjesta gdje je skočio u vodu. Izašao je iz vode kada je već bio ukrućen od hladnoće. Počeo je trčati, ali se sapleo u travu i pao. Ustaše su to čule i počele pretraživati teren, ali su brzo odustale. Za kratko vrijeme ustao je i hodao njivama sve do svanuća, kada se sakrio u koritu potoka bez vode, gdje je ostao cio dan 13. maja. Naveče je krenuo u selo Majske Poljane, gdje je primljen, utopljen i nahranjen. Dobio je topao krevet. Tu mu je previjena rana. Prvo previjanje izvršio je sam, tako da je pocijepao košulju i napravio zavoj.
Prva kuća u koju je primljen u Majskim Poljanama bila je kuća Dmitra Tovrlože, trgovca. Dalje ga je uzeo na brigu Đuro Zlonoga. Iz njegove kuće odlazi u Čemernicu, jer su mu ustaše bile na tragu. Đuro Zlonoga je od ustaša pobjegao, a Nikica tokom ljeta 1941. izbjegao u Beograd…”[3]
Petar Erent, Prekopa
Kopao sam jame i zakopavao pobijene i poklane glinske Srbe 11., 12. i 13. maja 1941.
Pokolj glinskih Srba bio je osmišljen i dobro pripremljen. 7/8. maja 1941. održana je ustaška skupština u selu Jukincu. Njom je rukovodio dr. Mirko Jerec, veliki župan Petrinje, Juco Rukavina, Nikica Vidaković i drugi ustaški prvaci iz Gline. Dr. Mirko Jerec je, pored ostalih pretnji Srbima, govorio okupljenim Hrvatima iz Jukinca, Prekope, Hađera i Kihalca da sve Srbe treba pobiti i očistiti zemlju hrvatsku od gamadi, te tražio od seljaka zemljište gdje bi se pobijeni Srbi pokopali (Izjava Šešerin Steve, 10.12.1944.).
O tom zločinu je Petar Erent, Hrvat iz Prekope k.br. 28 svjedočio pred Općinskom komisijom za ratne zločine u Jukincu 10. decembra 1944. godine:
„…Bilo je to 11. maja 1941. u sumrak kada su ustaše Ivan Gajdek, Stjepan Mulac, Mato Kihalić, Josip Lipak, Pavao Hajčić iz Prekope (sada u Petrinji), Ivan Avedić (sada u Đakovu), Nikola Lipak Čuklje (poginuo u borbi s partizanima), Šafar Nikola, Ivan Šantek iz Kihalca (poginuli) i Stevo Rohak, također iz Kihalca (sada oružnik u Petrinji) išli selom i tražili da mi seljaci uzmemo lopate i krampove i da idemo kopati jame za pobijene Srbe iz Gline. I to na križanje sela Prekope.
Skupilo se nas oko 15 na tom križanju. Pošli smo preko mosta rijeke Gline pod Hađer, gdje smo počeli kopati jame. Kako je tu zemlja bila jako tvrda, vraćeni smo natrag preko mosta u takozvani Čukljinak, gdje smo zatekli seljake iz Jukinca, Hađera i Kihalca, naše komšije, tako da nas je ukupno bilo oko 50. Počeli smo s kopanjem jama. U samu zoru idućeg dana iskopali smo tri jame, veličine tri puta dva metra i dubine dva metra. Iza toga smo otišli kući. Na večer, 15. maja 1941. u sumrak ponovno smo došli na to mjesto kod već iskopanih jama. Tada sam vidio iskopanu i četvrtu jamu koja je bila najveća: duga osam metara, široka četiri metra i duboka dva metra.
U jednoj već su bili naslagani leševi pobijenih glinskih Srba, među kojima sam prepoznao Iliju Šetića iz Gline i njegova dva trgovačka pomoćnika, koje su ustaše ubile u Glini i tu dovezle oko 10 sati naveče. Tada su već dovezli kamionom i druge Srbe iz zatvora u Glini.
Kamion su dočekale ustaše među kojima Nikola Lipak Čuklje iz Prekope i Ivan Šantek iz Kihalca. Oni su iz kamiona izvlačili Srbe i dodavali ih drugim ustašama, a ovi ih odvodili držeći ih za vrat do jame gdje su ih dohvatale ustaše Janko Kihalić iz Kihalca (sada u Zagrebu), Lipak Stjepan iz Prekope (sada u Petrinji) i trojica ustaša Dalmatinaca koji su došli s drugima iz Zagreba. Oni su pred nama ubijali Srbe na taj način, što je svaka žrtva morala najprije leći na zemlju, a zatim bi ispalili metak žrtvi u potiljak. Neke su još i žive prevaljivali u jamu.
Ubijanje su vršili naizmjenice dvojica trojica. Tako, kada se jedni zamore i dosadi im, onda ubijaju drugi. Žrtve su od kamiona dovodili u grupama od 10 15 ljudi u svakoj grupi. Kad se jedan kamion isprazni dođe drugi pun ljudi, jer su prevoženje iz Gline obavljala dva kamiona.
Žrtve koje su se bunile, suprostavljale, ustaše su ih na zvjerski način mučile i noževima usmrćivale klale.
Na takav način vidio sam da su ubijeni Ilija Aćimović iz Gor. Jama i Janko Stojić iz Gline. Njega su posljednjeg od njegove grupe od njih 18 ubili tako da su ga prvoga proboli nožem, a tek kada su usmrtili njih 17, onda tek njega dotukli motikom.
Ubijene u jami je slagao Stjepan Šošterić iz Hađera, sada u Petrinji. Kamioni su tu noć svaki oko 15 puta dovozili Srbe iz Gline. Osam dana iza ubijanja hvalile su se ustaše, a posebno Nikola Lipak Čuklje, da je tu noć i prije toga dana poubijano 437 Srba Glinjana.
U zoru 13. maja 1941. završeno je ubijanje Srba i mi seljaci, među kojima i ja, zatrpavali smo posljednju jamu gdje su bili u krvi pobijeni Srbi i to najveću masovnu grobnicu jamu iz koje je jedan čovjek, čije sam ime zaboravio viknuo: „Šta radite ljudi ne dao vam Bog. Šta će moje petero djece?”
Na njegovo zapomaganje došao je Nikica Vidaković, ustaša iz Gline, skočio u jamu i dotukao ga iz pištolja.
Žrtve su u jamama posute najprije krečom u prahu, koji su dovezli na volovskim kolima iz Gline, istu onu veče kada je počelo s ubijanjem Srba. Zatim smo sve jame zatrpavali zemljom.
Još za vrijeme ubijanja naši seljaci Hrvati su skidali sa Srba odijela, cipele i drugu odjeću. Sjećam se da su to radili: Mato Milčić, Nikola i Josip Mulac, Mate Vranić, Nikola Kihalić, Mate Josin Lipak, Mate Stipanov Lipak, Mate Kihalić, Adam Gojdek, Juraj Žinić, Josip Piškar, Stevo Prajdić, Stevo Naglić, Joso Žinić, Janko Šantek, Ivan Dobrinić, svi su sada u Petrinji, osim Juraja Žinića koji je poginuo i Josipa Piškara koji je sada kod kuće u Jukincu.. .”[4]
Erent Petar s.r.
Ljuban Vlašić, Gornji Sjeničak,
Pobjegao sam ustašama iz kamiona u pomrčinu
Svjedočenje o ustaškom zločinu u Glini 25. maja 1941. zapisao sam u Gornjem Sjeničaku 19. maja 1961. godine. Preživjeli Ljuban Vlašić mi je ispričao:
„Na moju nesreću, krenuo sam vozom iz Vrginmosta 25. maja
1941. godine u Glinu da obavim neke moje poslove. Nisam slutio na nikakvo zlo, sve dok nisam izašao iz voza na željezničkoj stanici u Glini. Dok smo izašli iz voza dočekale su nas ustaše i počele nas pretraživati. U isti čas sa sprata željezničke stanice viknuo je jedan čovjek: „Držite ga.” Ustaše su potrčale za jednim mladićem koji se dao u bijeg preko neke livade. Pogodili su ga iz puške i on je pao.
Ja sam kao neiskusan mladić svejedno mirno krenuo ulicom prema centru grada. Smatrao sam da nisam ništa kriv i da me ustaše neće dirati. Otišao sam kod jednog poznatog gostioničara gdje sam mislio prenoćiti. Tu sam zatekao oko 13 ljudi, koji su mirno sjedili, jeli, pili i razgovarali. Odjednom su upale ustaše s uperenim pištoljima u ove mirne ljude i viknule: „Ispijte to i izlazite na ulicu!”
Pokušao sam pobjeći, ali nisam uspio. Priključili su me ovoj trinaestorici. Povele su nas ustaše ulicom prema zgradi pokraj bivšeg spomenika kralja Petra.
Zatvorile su nas u podrum te zgrade. Stalno sam maštao kako da pobjegnem, ali nisam mogao uhvatiti pogodan trenutak. U podrumu uz naše uzdignute ruke pretresli su nas. U podrumu su nas držale ustaše do 22 sata istoga dana. Tada su nas zvali jednog po jednog na saslušanje.
Pitali su nas kako se zovemo, koje smo nacije i radi čega smo došli u Glinu. U podrumu je već bilo još 7 Srba među kojima i meni poznat Damjan Ošepin, nadlugar iz Bovića. Oko 23 sata izveli su nas iz podruma u hodnik. Tu su nas povezali špagom, s rukama na leđima. Poredali su nas tako svezane jednog uz drugog pokraj vanjskih vrata koja su bila zatvorena.
Njihov zapovjednik je naredio jednom ustaši: „Prebroj Srbe!” Začuo se glas: „Vezanih Srba 21.” Tek nešto kasnije čuli smo zvuk kamiona koji se unatraške smjestio uz sama vrata hodnika. Otvorile su ustaše vrata i jednog po jednog bacale u kamion pokriven ceradom. Poredali su nas u stojećem stavu od kabine prema nazad. Odnekud su u kamion ubacili i tri žene Srpkinje. Tako nas je bilo 24-ero.
Ustaše su žene udarale kundacima po glavi. One su plakale i dozivale po imenu svoju djecu. Ostali dio kamiona popunile su naoružane ustaše koje su nas povezle na stratište. Nakon kraće vožnje čuli smo udaranje grana o ceradu.
Zaključili smo da smo u nekoj šumi ili šumici u blizini samog mjesta Gline. Ubrzo smo i stali. Odlučio sam svakako pobjeći i očekivao sam pogodan trenutak.
Ustaše su počele izvlačiti jednog po jednog iz kamiona. Prve su bile na redu žene. Ubijale su ustaše iz pušaka odmah pokraj desne strane kamiona. Na redu je bio jedan mladić koji se nije dao izvući pa su se zlikovci malo više zadržali da ga izvuku. Iskoristio sam taj moment.
Imao sam mali nožić kojeg ustaše nisu pronašle kod pretresa. Oslobodio sam naglim trzajem svoje ruke, prerezao špagu na rukama mladiću Živku Škaljcu iz sela Banski Moravci, prorezao ceradu s lijeve strane kamiona i spustio se na zemlju. Ustaše me nisu opazile. Pobjegao sam u pomrčinu, meni u nepoznatom pravcu.
Nisam daleko odmakao od stratišta. Preprečila mi se na putu rijeka Glina. Zavukao sam se pod jednu vrbu i tu dočekao svanuće. Vidio sam svjetla kod kamiona i čuo pucanj jedan iza drugog. Znao sam da svaki znači smrt jednoga čovjeka. Kada su završili s ubijanjem nevinih ljudi otišli su kamionom u Glinu. U to je počela padati i kiša, koja mi je zadala i veće muke uz već postojeće.
U zoru sam krenuo, ali još uvijek u nepoznatom pravcu. Ođednom iza jedne vrbe skočio je na mene jedan krupan čovjek, uhvatio me čvrsto za lijevu ruku, psujući mi srpsku majku, rekavši da me vodi ustašama, da mi oni sude. Znao sam ako ne nađem tog čovjeka da će me ustaše ubiti. Imao sam bakandže u desnoj ruci i udario ga njima po glavi. Iskoristio sam to i brzo potrčao dalje.
Nakon nekog vremena ugledao sam ženu kako okopava kukuruze. Prestrašila se, bio sam mokar i zamazan. Po nošnji sam prepoznao da je Srpkinja pravoslavka. Prišao sam k njoj i ispričao joj da sam pobjegao sa stratiša naših ljudi. Pokazala mi je put prema željezničkom kolodvoru Topusko. Savjetovala me da se držim šume i da ću izaći u pravoslavno selo.
Na rubu šume sreo sam djevojku iz Selišta. Uputila me svojoj kući i njenoj braći. Brzo sam ih našao i ispričao šta sam doživio i kako sam pobjegao ustašama iz kamiona. Našli su jednog mladića koji me je prevezao preko rijeke Gline i pokazao mi dalje kojim smjerom trebam ići prema svome selu.
Sada sam se već dobro snalazio. Na putu do Vrginmosta nisam imao nikakvih poteškoća. U gradu su bili Talijani koji me nisu dirali. Tako sam došao i u Ostrožin, pa i svojoj kući. Sve sam detaljno o ustaškim zločinima u Glini ispričao svojim suseljanima. Neko vrijeme sam se skrivao kao i svi drugi Srbi, da ne padnemo ustaškim zločincima u ruke.
Uključio sam se u prve partizanske jedinice. Ostao sam živ i danas sam nosilac partizanske spomenice iz 1941. godine, pod brojem 19544.
Ratni sam vojni invalid.
Ljuban Vlašić, s.r.
Ljuban Jednak, Selište
Jedini sam preživio pokolj u glinskoj Srpskoj pravoslavnoj crkvi 1941. godine
„Sjedio sam kod svoje kuće u Selištu. Ljudi su u selu i okolini bili zaplašeni, jer su kolale priče da ustaše ubijaju Srbe iznad 16 godina. Bili smo svi na oprezu. Svakog su dana dolazile nove vijesti o hvatanju i ubijanju. Govorilo sed da su sad ovdje, sad tamo nekog ubili. Ali mi ništa pouzdano nismo znali, i ljudi nisu vjerovali da su glasine istinite.
26. jula 1941. godine iznenada su upale ustaše u selo. Nastala je kuknjava i plač. Iz svih su kuća izvlačili muškarce. Uspio sam se provući i pobjegao sam u Balinac. Tek što sam se malko smirio u jednoj kući, kad dođe jedna baba: „Bježite, evo ustaša!”
Opet sam pobjegao, ovaj put u Gređane. Tamo su mi rekli da su me ustaše već tražile. Iz ovog su sela već odvedeni svi muškarci Srbi iznad 16 godina. Bilo je među njima i staraca od 80 godina.
Strah i užas zavlado je selom. Nitko nije znao šta će biti s odvedenima. Majke i žene su naricale i proklinjale.
Sakrio sam se bio za neko vrijeme i razmišljao šta da radim. Odlučih da potražim sigurnije sklonište i izvučem se na cestu. U zao čas.
Na raskrsnici naletim na ustaše, uhvatiše me u blizini moje kuće. Bilo je to 27. jula 1941. godine. Vodili su sa sobom već nekoliko Srba pohvatanih toga jutra. Doveli su nas u Topusko. Putem su nam psovali majku, rugali nam se i govorili nam, uz namigivanje, da nam spremaju lijepu svečanost. Slutili smo zlo. Pitali su nas da li hoćemo da nas smjeste u našu Srpsku pravoslavnu crkvu ili u općinsku zgradu. Smjestili su nas u opštinu. Bježati se nije moglo.
Bili smo okruženi razbojnicima koji su bili do zuba naoružani. Režali su na nas kao bijesni psi. Ljudi su drhturili i znojili se, neki mladić, još dijete, plakao je. Gledao sam kroz prozor i posmatrao pred zgradom kako se ustaše cerekaju. Neke sam od njih poznavao. Bio je tu Franjo Butorac i Stevo Mulac. Nisam vjerovao da nas ovi ljudi misle ubiti. Ta, mi smo se poznavali i nikad se nismo svađali.
Dugo smo bili i sjedili u opštini, premještali se s noge na nogu, šaputali i dovijali se šta će se dogoditi. Osjetio sam glad, ali hrane nije bilo. Oko tri sata popodne zabruje pred opštinom kamioni. Provirih kroz prozor, kamion je bio krcat Srbima iz Starog Sela, Katinovca i Perne. Poznavao sam mnoge ljude, bilo je među njima mladića i staraca. Njihove su oči zaplašeno lutale.
Kad su kamioni stali izderao se ustaša Franjo Tusić: „Pregledajte uhapšene, nemaju li oružja!” Počelo je skidanje s kamiona, jednog po jednog. Udarci kundakom padali su po leđima i glavama pohvatanih. Zapomaganje i vika. Nemojte, braćo! Spasite, kumim vas Bogom!…
Psovke i udarci.
Nahrupiše tada razbojnici i k nama i redom stadoše tući kundacima, nogama, šakama. Po leđima jednoga starca lupao je jedan ustaša kao po panju, odzvanjalo je muklo i čuli su se uzdasi jadnog čovjeka.
Srušio se, ali se opet podigao. Ustaša ga tresnuo o vrata i starcu je sa čela prokapala krv na njegovu bijelu košulju. Jedan dječarac vrištao je i zazivao majku. Udarci su letjeli sa svih strana. Nastala je gužva, digla se prašina, ljudi su se sklanjali iza stolova i ormana, krv je poprskala pod. Prostačke kletve i zvjerski smjeh ustaša pomiješali su se vikom i zapomaganjem bespomoćnih žrtava srpskih seljaka.
Majku vam srpsku. Pišaćete danas krv urlale su podivljale hrvatske ustaše. Gospodine, pa što sam vam skrivio?… Nemojte, ako Boga znate! Smilujte se!… zaklinjali su mučeni.
Uspio sam se neopaženo pomiješati s onima koji su već bili tučeni. Razbojnici su tučenima prevrtali džepove i otimali im novac, satove i sve što im je pasalo. Ljudi su i sami vadili i davali pare, samo da ih ne tuku. Među ustašama porodila se svađa zbog plijena. Kod pretrage jednog čovjeka pronašli su 3.000 dinara i počeli se za te pare tući.
Onda su nas izveli pred zgradu. Gledao sam naokolo neću li naći koje poznato lice, koje bi me moglo spasiti. Opazih mog starog znanca Đuru Vukinovca. Razgovarao je s jednim ustašom. Približih mu se i zamolih ga tihim glasom da se zauzme za mene, da me spasi. Gledao me je u nedoumici, ali odmah strese glavom: „Spasio bih te, Ljubane, kad bih mogao. Ali vidiš i sam da ne mogu i ne smijem…” I okrenu se. Pala je komanda.
Oko kamiona ustaše. Tjeraju nas kundacima i cijevima od pušaka u kamion. Nesrećnici su se poslušno i bez otimanja penjali. Mnogima je to bilo teško jer su bili isprebijani.
Kad je kamion pošao, zaletio se na mene Đuro, kojega sam maločas molio da me spase. To me je strašno iznenadilo. Ali prije nego šta sam uspio da bilo šta zapitam, tresne me Đuro pesnicom po glavi. U licu se bio promijenio, oči izbečio kao da je pomahnitao. Mašio se rukom za moj šešir i otme mi ga. To je bilo sve, trebao mu je šešir. Zaprepastio sam se kao se čovjek u času prometne u zvijer. Nisam to shvatio, bili smo stari i dobri znanci i nikad nismo međusobno imali nikakve prepirke. Odakle najednom ta mržnja?…
Nisu nas daleko vozili kamionom. Na željezničkoj stanici u Topuskom iskrcali su nas. Tu je već bilo nekoliko Srba iz okolnih sela pod ustaškom stražom. Gurali su ih u stočne vagone, G kola. I nas su tjerali u već prenatrpane vagone. Našao sam se stisnut u jednom takvom vagonu među 150 ljudi. Gazili smo jedan drugoga po nogama. Bili smo naslagani ko sardele u konzervi.
Bilo je nesnosno vruće i jedva smo disali. Što dalje, sve smo teže izdržavali stisku i nestašicu vazduha. Širio se strašan smrad. Stariji su ljudi stenjali, neki su pali nakon dva sata u nesvijest, dječaci su zapomagali i plakali. Sve nas je morila strahovita žeđ. Vagoni su stajali na pruzi i čekali odnekuda lokomotivu.
Vrijeme je prolazilo, činilo mi se da sve traje vječnost. Privukao sam se prozorčiću željeznim gatrama kao govedo kad ga voze u takvom vagonu, i ugledao Stanka Žužića iz Gređana, koji je držao stražu. Zovnem ga po imenu i zamolim ga da nam malko otvori vrata, da se ne ugušimo.
– Marš svinjo! bio je njegov odgovor.
– Stanko, ako Boga znaš, vode mi daj molio sam dalje.
– Marš!
Spuštala se noć. Bio je 28. juli. 1941. godine. Ljudi nisu više mogli izdržati i počeli su mokriti pod sebe. Zagušljivost je postala još teža, ljudi su željeli da vagoni krenu bilo kuda, samo da krenu. Ali lokomotiva nije dolazila.
Prošla je čitava noć. U zoru su počeli pripreme za polazak.
– Prikopčaj ovaj vagon čuli smo komandu izvana Ovi idu na prisilni rad… Nade su porasle kod svih nas. Na prisilni rad, pa dobro! Vozi, kamo te volja, samo nas ne tuci i ne ubijaj! Svi su živnuli i počeli zaboravljati na svoje muke i patnje. Neka bude i prisilni rad, neće ni to trajati vječno. Naći će se pravde i za nas na svijetu.
U tom raspoloženju dovezao nas je voz 29. jula 1941. na željezničku stanicu u Glini. Vrata se s bukom otvore. Svježi je vazduh prostrujao u vagon. Po dvojica smo izlazili iz vagona i postavljali se u red. Dočekao nas je novi red ustaša. Neke sam poznavao. Gledali su nas krvavo. Odveli su nas u koloni po četiri pred našu Srpsku pravoslavnu crkvu, Rođenja Bogorodice u Glini. Tu nas je dočekao glinski ustaški koljač Nikica Vidaković.
– Došli ste, majku vam vlašku! De uvedi ih da se pomole svom srpskom bogu.
– Biće im za dušu… Trkni po ključeve da ove mrcine zatvorimo u crkvu…
Mika Deželić, ustaša, po zanimanju lončar, donio je ključeve naše crkve. Uvedoše nas u crkvu. Zaključaše vrata i pojačaše straže. Bila je već sva puna. Moglo nas je biti oko nešto više od 700. Neki su od nas vrtjeli glavom i potiho govorili da će nas pobiti. Većina se nadala da ćemo na prisilni rad. Bili smo žedni i gladni.
Škljocnu brava na vratima. Uđe neki ustaša Pajo Kreštalica i Milić.
– Diži se!
Izvršili su popis svih zatočenih. Dugo je to trajalo. Treba, kažu, taj popis da bi se mogli rasporediti za prisilni rad u Lici, na Velebit.
Nade su ponovno rasle, ali ne za dugo. Poslije podne uđoše ustaše sa svojim oficirom, koji je viknuo da legnemo, da izujemo cipele i skinemo kapute. To smo i učinili. Upita razbojnik, tko je Pero Miljević. Pero je savio.
– Deder, golube, priđi bliže! Govori što znaš o četnicima!
– A jesi li ti četnik?
– Nisam….
– Nisi, Boga ti tvoga! Nisi četnik, je li kurvo vlaška! Majku ti tvoju jebem…
I zaleti se ustaša na Miljevića. Iz zvonika su donijeli debeli konopac i položili Peru na zemlju. Tukli su ga dugo, dok nije sav pocrnio. Najprije je vikao, kasnije je samo stenjao. I opet odoše. Pred noć su ušle druge ustaše
– Ko ima novaca, neka dade, kupiće mu se hrana.
Ljudi su davali i skupilo se oko šest hiljada dinara. Svi su bili gladni i jedva su dočekali ustašku ponudu. Ali niko hranu nije donio.
U suton nahrupiše ustaše u crkvu. Zveckalo je oružje u polutami, odjekivale su ustaške cokule našom crkvom
– Palite svijeće!
Nisu htjele gorjeti. Nisam praznovjeran, ali sam dobro vidio da velike svijeće nisu htjele da gore.
– To je neki znak šaptali su starci drhtavim glasom.
Svjetlo drhtavih svijeća ipak je osvjetlilo crkvu i ljude. Sjenke su se kretale po zidovima. Razbojnici su obilazili i krvnički gledali grupe svojih žrtava. A žrtvama su srca tukla, te se činilo da se u tišini mogu nadaleko čuti.
– Vjerujete li u našeg poglavnika? zaurla jedan ustaša.
– Vjerujemo čulo se nekoliko glasova.
– Vičite! Živio poglavnik!
Neki su vikali.
– Jače, majku vam srpsku! Jače…
Odjednom zapuca karabin preko naših glava.
– Lezi! viče jedan krvnik.
Složismo se jedan preko drugoga na crkveni pod.
– Diži se!… Lezi, diži se… lezi
Nesrećni ljudi su se dizali i opet padali… Tako nekoliko puta. Čuli su se samo uzdisaji i ubrzano disanje. Srce je tuklo užurbano. Razbojnici su razbijali po crkvi. Kundacima su lupali po oltaru, ikone su pokidane padale na zemlju. Nekoliko kandila i drugih stvari bacili su zlikovci na nas pjeneći se od bjesa i psujući u sav glas.
Prisili su nas da ležimo. Bili smo u košulji i gaćama. Kao pomamni počeli su po nama gaziti, tući nas kundacima i puščanim cijevima, udarati nas cokulama, gdje god stigoše. Nastala je zaglušna kuknjava, plač i zapomaganje.
– Gdje je Pero Miljević? pita neki ustaša.
Pero se javlja slabim glasom. Bio je već teško isprebijan i molio je da ga ne tuku. U ruci ustaše bljesnuo je nož u osvjetljenju crkvene svijeće.
Zastao nam je dah. Polako se ustaša primakao Peri i, što bi trenuo, zabio mu nož u vrat. Rasječe ga i po trbuhu. Pero pade bez riječi. Krv je šiknula i čulo se još samo krkljanje čovjeka koji je umirao. Vidjelo se da je hrvatski ustaša vješt svom krvavom zanatu.
Nastalo je sada sveopšte klanje.
– Kolji, kolji. ! vikao je razbojnik.
Ustaše su klale koji je gdje stigao, druge su ustaše kundacima udarale u glave naklanih ljudi. I tako redom…
To se ne može opisati zastao je na čas Ljuban prešavši rukom preko čela.
Kao da sada gledam kako ljudi kleče i zaklinju ustaše da ih poštede. Ali jedan duboki udarac nožem u vrat i jedan zakretaj nalijevo i svršeno.
Žrtva se još pokušala pridići, ali udarac kundakom u glavu dovršava krvničko djelo. Neki se otimaju, dižu ruke na obranu, drugi čekaju na udarac kao ovce. Jednome je udarac nožem, mjesto u vrat, sletio u lice, drugome u ruku, neko je potrčao i zahvatio ga nožem pred zidom…
Prskao je mozak, krv je klokotala po kamenitom crkvenom podu i polako, u širokom mlazu, tekla prema crkvenim vratima.
Iz početka zaglušna vika, pomalo je jenjavala. Ali ubijanje bespomoćnih ljudi trajalo je čitavu vječnost. Čuli su se jauci onih koji su ležali u krvi. Nisu još svi bili mrtvi.
Gledao sm prizor šćućuren uza zid. U uglu iza crkvenog ormana bila je tama. Zavukoh se iza ormanića čekajući da ustaše svrše svoj posao. Sve je više tišina ovladavala crkvom. Žrtve su ležale porazbacane po čitavoj prostoriji. Poneki je još trzao nogom ili rukom, odnekuda se još čulo stenjanje. Ustaše su se odmarale, brisali krvave noževe i kundake. Neki su izašli pred crkvu.
Jednoga momenta, kada se sve smirilo, i kada su se razbojnici sakupili pred vratima, skočih nečujno iz svog skloništa i bacih se među poklane, u mlaku još tople krvi. Za mnom je skočio još jedan koji se bio također sakrio. Ispružili smo se kao mrtvi među mrtvima. Ali ovaj drugi, koji je slijedio moj primjer, zlo je svršio, ušao je ustaša, opazio je da se miče, prišao mu i gurnuo ga nogom
– Diži se!
Čovjek se digao.
– Deder glavu na sto!
Zgrabio ga za kosu i pritisnuo mu glavu na sto. Tada je nožem zarezao u vrat i naredio jadnom čovjeku da pjeva. Krv je šiktala iz vrata, a iz grla žrtve čulo se krkljanje. Drugi razbojnik zamahne strahovito kundakom. Glava je bila razmrskana, a nemoćno tijelo klonu.
Trojica su se sakrila u oltar. Kasnije su se popeli na zvonik. Poslije sam saznao da su tamo bili dva dana i dvije noći i da se nikakvim obećanjima nisu dali skloniti da siđu. Poslije dva dana skinuo ih je hicima iz puške ustaša Stevo Mulac.
Ležim ja tako u lokvi krvi među pobijenim Srbima i čekam dalju sudbinu. Ustaše razgovaraju o završenom poslu. Hvale se i cerekaju. Iznenada jedan mladić, koji je kraj mene ležao diže krvavu glavu i zastenja.
Nije gotovo, majku vam vašu.
Uz psovke priskoči mu ustaša i ubije ga. I sada se lupeži dosjetiše da bi još neko mogao biti živ te počeše redom tući kundacima po žrtvama i zabadati noževe. Dobio sam nekoliko udaraca kundakom, ali se nisam ni pomakao. Jedan od koljača udarao je nožem redom. Približavao se prema meni. Zario je nož u tijelo pokraj mene, a zatim kleknuo meni na leđa i udario nož u tijelo slijedećeg… mene je preskočio… čitavo vrijeme nije me napuštalo uvjerenje da ću bitit spašen.
Onda su počeli leševe izvlačiti iz crkve i bacati ih u kamione. Dohvatiše i mene. Vukli su me za noge po kamenitom podu. Na stepeništu mi je glava udarala o kamen, no i to sam podnosio bez znakova života.
Baciše me na kamion koji je već bio skoro pun leševa. Ležao sam na leđima. I dalje su ustaše slagale svoje žrtve. Bila je već kasna noć. Vrebao sam priliku da se izvučem, ali se ona nije ukazala. Kako sam ležao nauznak, doživio sam tada još strasniju stvar, na mene položiše leš ubijenog čovjeka, a prerzani grkljan prekrije mi usta…
Ljuban zastade. Pogledao me i smeteno se nasmiješio.
Nisam vjerovao da čovjek može u tako kratkom roku preživjeti takve strahote. No meni se usjekla tada u mozak misao, uvjerenje da neću poginuti. Možda me ta sigurnost i spasila…
Evo kako je bilo dalje:
Nismo se daleko vozili. Uskoro sam osjetio da kamioni voze po neravnom tlu. Čuo sam komandu:
Vozi bliže jami!
Tu su čekali još jedni krvnici koji su i ovdje nad jamom, obavljali svoj posao. Velika jama bila je već do polovine puna leševa. Bacili su nas s kamiona u jamu. U samoj jami slagali su ustaše leševe kao cjepanice.
Uhvatiše me za ruke i noge i zaljuljavši me nekoliko puta baciše me u jamu. Pao sam na mekano, na leševe. Vukli su me još malo po jami i složili me na određeno mjesto.
Imao sam sreću, našao sam se opet pri vrhu. Čitavu sam jednu vječnost tu ležao. I dalje su stizali kamioni, i to sa živim Srbima. Tu, nad jamom, tukli su ih sjekirama i čekićima po glavama i bacali u jamu. Nije tu bilo puno vike i zapomaganja.
U noćnoj tišini čuli su se najviše udarci sjekirom, koji prigušeni jauk i ustaške psovke. Iskrvavljena tijela muklo su padakla u jamu.
Doveli su jednu mladu ženu. Mislim da je to bila učiteljica iz Bovića. Nju su tu, kraj jame silovali i zatim je ubili iz karabina…
Kasno u noći, bio je krvavi posao završen. Neki su krvnici još skakali u jamu i hodajući po leševima tražili prstenje i druge vrednije stvari. Jednome je zapela za oko moja majica. Počeo me natezati i prevrtati da mi je skine. Soptao je, mučio se i konačno je skinuo. Nije primjetio da sam živ. Postalo mi je još hladnije i drhtao sam. Plašio sam se da ustaše ne zapaze drhtanje.
Nad jamom su ustaše gledale svoje žrtve. Neka žrtva još se micala. Zapraštali su karabini i revolveri po jami. Tada sam bio ranjen u nogu…
I konačno sve se smirilo. Krvnici su se okupili podaleko od jame oko fenjera razgovarajući o svojim podvizima. Skoro potpuna tama ovladala je jamom i okolinom. Počeo sam se priprema ti na bjekstvo. Ispitujući pogledom okolinu i pridigavši se malko, odjednom zapazih da se među leševima diže jedna prikaza. Dopuzala je do mene.
– Jesi li živ? upitao je šapatom čovjek.
Ćutao sam i nisam ni ovoj preživjeloj žrtvi htio priznati da sam živ. Ali čovjek me gurkao i šaptao mi da treba bježati.
Sporazumjeli smo se i dogovorili. Ustaše su bile zabavljene svojim pričama i bile su podalje. Okolina jame bila je u tami.
Izvukli smo se nečujno jedan za drugim prema jednoj živici. Pekla me rana na nozi, ali mogao sam da idem. Udaljavali smo se sve više od svjetla fenjera. Glasovi koljača sve su se više gubili u tami… Rastao sam se od moga saputnika i krenuli smo svaki na svoju stranu.
Nisam znao gdje se nalazim, lutao sam naokolo nasumce u želji da što dalje odem od jame. No kako sam se zaprepastio kada sam se, poslije lutanja od preko jednog sata, opet našao u blizini jame.
Kao pomaman okrenuo sam natrag glavom bez obzira. U ušima su mi odzvanjali pijani glasovi ustaških koljača. Dolutao sam najzad do Majskih Poljana. Sakrio sam se tu kod ujaka Pavla Lončara, gdje sam živio šest mjeseci.
Ja sam jedini ostao živ iz one jame. Moga druga, koji se zajedno sa mnom izvukao iz jame, ustaše su vrlo brzo uhvatile i ubile…[5]
Franc Žužek, katolički župnik, Glina
U crkvi je bilo neizdrživo, smradno i nečisto
Ustaše su u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Rođenja Bogorodice u Glini poklale 1.564 Srba. Klale su ih ustaše u kršćanskoj svetinji i odvozili mrtve i još žive u već iskopane jame u Glinsko Novo Selo. Tu su ih hrvatski seljaci zatrpali zemljom i pokrili travom i granjem.
Katolički župnik u Glini, Slovenac Franc Žužek je u svoj dnevnik zapisao:
„Jednoga dana bio sam među zatočenim Srbima u pravoslavnoj crkvi u Glini. Mnogi su već ranije prešli na rimokatoličku vjeru nadajući se da će tako biti pošteđeni od ustaškog pokolja. U crkvi je bilo neizdrživo, smradno i nečisto, prozori i vrata zatvoreni, zrak zagušljiv, a ljudi izbezumljeni od straha…
Vidio sam dupkom punu crkvu ljudi u kojoj je sve zaudaralo jer su ljudi i nuždu vršili pa su neki već bili klonuli od lošeg zraka i patnji. Crkveni namještaj bio je razoren…“[6]
Hilmija Berberović, Bosanski Novi
Klao sam Srbe u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Glini 29. jula 3. augusta 1941.
ZAPISNIK SA SASLUŠANjA HILMIJE BERBEROVIĆA, UČESNIKA U POKOLjU U GLINSKOJ CRKVI SEPTEMBRA 1941, U POLICIJI GRADA BEOGRADA[7]
Z A P I S N I K
Ovo saslušanje Berberovića Hilmije, kancelarijskog podvornika iz Beograda, Kolarčeva ul. br. 1, rođenog 15. aprila 1915. g. u Bosanskom Novom od oca Hasana i majke Halime rođ. Hajtović, neoženjen, nekažnjavan, neosuđivan, vere muhamedanske, podanik Hrvatske države, koji na postavljena pitanja izjavi:
Još 1938. g. došao sam u Beograd gde sam stalno živeo sve do ovog rata. U prvo vreme bavio sam se prodajom raznih artikala po ulicama a docnije sam dobio nameštenje kao kancelariski podvornik kod Centralnog transportnog društva u Beogradu, Kolarčeva ulica br. 1.
Na dan bombardovanja bio sam u Beogradu pa sam istoga dana otišao u moju komandu po ratnom rasporedu Sisak. Tamo sam se javio komandantu 44 p. puka dopunskog. Puk je dobio naređenje da ide u Sl. Požegu, a odatle smo krenuli na položaj u jedno selo kraj Požege. Ne sećam se tačno datuma ali mislim da je to bilo 17. ili 18. aprila, pozvao je komandir čete sve vojnike rekao nam da je rat prestao, te da svako ide svojoj kući. Sa nekim mojim drugovima krenuo sam peške od Požege do moje kuće u Bos. Novom. Kući sam stigao oko 24. aprila. Kod kuće sam ostao svega 8 dana, a tada sam dobio poziv od vojne komande u Petrinji, da se odmah javim Vojnom okrugu u Petrinji. Po javljanju odmah sam uniformisan i tu ostao u kasarni jedan mesec dana, gde smo vršili vojne vežbe po novim pravilima.
Početkom meseca juna moja satnija dobila je naređenje da ide u Glinu, te da u srezu glinskom uspostavi red i mir i da pokupi svo oružje i municiju od naroda. Pred odlazak, celu satniju iskupio je komandir Josip Dobrić, satnik, rođen u Splitu, po zanimanju je bio učitelj u građanstvu i naredio nam da imamo izvršiti pretrese kod svih kuća i prostorija, po selima kuda budemo išli, bez obzira da li su kuće pravoslavnih ili katolika. Isto nam je naredio da možemo ubiti svakoga ko nam se bude protivio.
Po dolasku u Glinu, prvo smo izvršili pretres zgrada, pa smo zatim išli po okolnim selima. Ovo pretresanje trajalo je oko 15 dana.
Kad je sa pretresom bilo završeno, došli su ustaše iz Zagreba i iz Petrinje i tada smo dobih naređenje da po selima skupimo sve pravoslavne muškarce od 20 do 45 godina starosti. Prilikom ovog kupljenja u selu Čemernici jedan se pravoslavac protivio i pucao na nas. Tom prilikom ranio je iz puške jednog mog druga, te sam ja tada upotrebio oružje i ubio ga. Ne sećam se kako se ovaj ubijeni zvao. Prema tome, vršili smo samo hapšenje muškaraca.
Iste smo kupili po selima i dovodili u Glinu i tamo smo ih ostavljali u sudskom zatvoru. Svi su u zatvoru ostajali nekoliko dana dok se zatvor ne napuni i tada su ubijani. Ubijanje je vršeno na više načina. Nekoje su zatvarali u pravoslavnu crkvu u Glini.
U crkvu je moglo stati oko 1.000 ljudi. Tad je komandir satnije određivao 15 ljudi koji imaju da izvrše klanje. Pre nego što pođu na ovaj posao, njima je davano alkoholno piće i to: nekome rum, nekome ljuta rakija, pa kada se napiju, onda su ih sa noževima slali unutra. Za vreme klanja pred crkvom je bila postavljena straža. Ovo je bilo potrebno stoga, što su se neki pravoslavci penjali u Zvonaru, pa su zatim skakali sa zvonare u portu. Sve ove, ubijali su stražari u porti.
Ja sam bio određen u tri maha da vršim klanje u crkvi. Svakom prilikom sa nama su išli i neki oficiri, Dobrić Josip i Cvijetković Mihajlo, a pored njih bilo je i ustaških oficira.
Po ulasku u crkvu oficiri su ostajali kod vrata i posmatrali naš rad, a mi smo vršili klanje. Ubijanje je vršeno na taj način, što smo nekoje udarali nožem u srce, nekoje klali preko vrata, a nekoje udarali nožem gde stignemo. Ako neki Srbin ne bi bio od prvog udara smrtno pogođen, toga su ustaše priklali nožem. Za vreme ovog klanja nije gorela svetlost u crkvi, već su bili određeni specijalni vojnici koji su u rukama držali baterijske električne lampe i time nam osvetljavali prostor. U više mahova desilo se da je neki Srbin naleteo pesnicama na nas, ili pak udario u stomak nogom, ali je taj odmah bio iskasapljen.
Za vreme ovoga klanja bila je velika galama u crkvi. Prisutni Srbi su vikali: Živeo Kralj Petar, živela Jugoslavija, živela Kraljica Marija, živela Srbija, živeli Srbi, dole Pavelić, dole ustaše, dole hrvatska država. Svo klanje počimalo je uveče od 22 časa, pa je trajalo ujutro do 2 časa. Za vreme dok je poslednji bio živ, ove su manifestacije trajale.
Ovakvo klanje u crkvi desilo se 7-8 puta, a ja sam učestvovao tri puta. Za vreme ovog klanja uvek smo bili svi umrljani krvlju toliko, da se uniforma nije mogla očistiti, već smo je zamenjivali u magacinu, a docnije prali. Posle svakog klanja crkva je prana.
Kada se završi klanje, dolazili su kamioni koji su nosili leševe. Obično su ih bacali u reku Glinu, a koje su … (usled oštećenosti dokumenta tekst nečitak)
Nekoje su pravoslavne izvadili iz zatvora i odveli na obalu Gline gde su ih streljali iz mitraljeza. Ovo streljanje je obavljeno bilo u grupama 300-400 lica odjednom. Ovi su svi pored obale postavljani u dve vrste, pa su povezani štapom jedan drugom za ruku i tako stojeći klali su ustaše, a mi smo vršili obezbeđenje strelišta. Leševe ovih lica koja su streljana pored obale, bacani su u reku Glinu. Nekoje grupe Srba izvođene su iz zatvora i streljane su pored šumice u blizini Gline, pa su posle zakopavani na mestu gde su streljani.
Prikupljanje Srba vršeno je na taj način, što je u jedno određeno selo išlo oko 70 ustaša i oko 30 nas vojnika, a svi smo bili pod komandom ustaških oficira. Selo je uvek prvo opkoljeno, pa je onda unutra dolazila određena grupa, koja je onda skupljala Srbe. Kad bude celo selo skupljeno, onda smo ih sve pod stražom sprovodili u Glinu u sudski zatvor.
U prvo vreme dovodili smo samo muškarce, a docnije je uređeno da se dovode i ženska lica od 15 50 godina. Prilikom ovog dovođenja, video sam u više mahova da su ustaše, a i nekoji moji drugovi vojnici, silovali žene i devojke, pa su ih posle odvodili u Glinu. U Glinu su ove stavljene u sudski zatvor, zatim su prevedene u neke rekvirirane kuće od kojih je bio načinjen logor.
Ovde su ostale 8 10 dana, pa su zatim puštene da idu svojim kućama. Video sam da su nekoje ustaše, kao i vojnici, noću dolazili u logor, odakle su odvodili ženske koje su hteli, pa su zatim nad njima izvršili obljubu negde na periferiji grada, pa su ih onda ponovo vraćali u logor. Od strane oficira ovo nije bilo zabranjeno, a i sami oficiri su ovo vršili…
[1] Arhiv Jugoslavije, Beograd, fasc. 922
[2] Milan Bulajić, Ustaški zločini genocida i suđenja Andriji Artukoviću 1986, knjiga II, Beograd 1986, str. 520
[3] Đuro Roksandić, Glina, Glinski kraj kroz stoljeća, GZH, Zagreb, 1988, str. 287
[4] Arhiv Hrvatske, Zagreb
[5] Ovo svjedočenje zapisao je Mladen Iveković još 1943. godine u prolazu kroz oslobođenu Baniju. Samo nekim manjim detaljima dopunio sam ga 1972. godine u razgovoru sa Ljubanom Jednakom u njegovoj kući u Glini.
Ljuban Jednak, od oca Vasilija, rođen je u zemljoradničkoj porodici, 2. septembra 1916. godine u selu Gornje Selište, kraj Gline. Jedini je preživjeli svjedok pokolja u pravoslavnoj crkvi u Glini. Učesnik je partizanskog pokreta. Poslije Drugog svjetskog rata, svjedočio je na sudu u Zagrebu na suđenju ministru unutrašnjih poslova NDH Andriji Artukoviću. Iz svog rodnog kraja odlazi tokom operacije HV „Oluja” početkom avgusta 1995. Na Baniji mu je ostala cijelokupna imovina (zemljište, kuća, pomoćni objekti, poljoprivredne mašine, stoka i dr.) U Beogradu je, u izbjeglištvu, umro 5. maja 1997.
[6] Arhiv Jugoslavije, f 110, f 264, j. 314, dost.br. 1268
[7] Kopija u VII, Vojni arhiv, Arhiva vlade Milana Nedića, k. 43-a, 32/1-II u Zločini na jugoslovenskim prostorima u prvom i drugom svetskom ratu, Tom I, Zločini NDH 1941 -1945. Vojnoistorijski institut, Beograd, 1993. str, 763-766.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
Vezani prilozi:
GLINA – O ustaškom logoru Jadovno u Hrvatskom domu na …
Ljuban Jednak: Govorilo mi je nešto da ću ostat živ | Jadovno …
