Đuro Zatezalo: Zločini u Vrginmostu i Topuskom na Kordunu

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

KORDUN

VRGINMOST I TOPUSKO

Stevo Kljajić, Staro Selo, k.br. 158, Topusko

Bio sam živ ispod mrtvih 

Staro Selo nalazi se na komunikaciji Topusko Velika Kladuša, sedam kilometara južno od Topuskog, pored rijeke Gline. Ovo srpsko naselje imalo je 1941. godine 200 domaćinstava i 1.600 stanovnika. U susjednom zaseoku Bijeljevine živjeli su Hrvati.

Do uspostave Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, među svim tim ljudima vladali su dobrosusjedski i prijateljski odnosi. Pomagali su se, dolazili jedni drugima na slave i Božić, kumili se pa i rodbinski povezivali. Međutim, dolaskom ustaša na vlast, njima se odmah priključilo 60 mještana zaseoka Bijeljevine da bi ubrzo tih dobrih odnosa i prijateljstva u potpunosti nestalo.

Nagla promjena do tada mirnih i dobroćudnih ljudi, i to posebno prijatelja, uspostavom ustaške vlasti, dođe do punog izražaja. Čovjek koji je poznavao ove ljude samo nešto ranije više ih nije mogao prepoznati.

U vrijeme četverogodišnje Nezavisne Države Hrvatske, 19411945, ustaše su na najokrutniji način usmrtile 601 stanovnika Starog Sela, ovog malog kordunaškog mjesta, samo zato što su bili Srbi i pravoslavne vjere. Na samom izlazu iz Starog Sela prema Topuskom, u Dugačkoj Luci, noževima i krampovima ubile su, u vremenu od 28. jula do 3. augusta 1941. godine, 250 srpskih seljaka, a na Bobića Obali, nedaleko od Kamenskog mosta, prema Vrnograči, istovremeno, 28. i 29. jula mučiše i usmrtiše 36 Srba od kojih 16 djece u starosti od mjesec dana do 15 godina. O tom stravičnom zločinu zapisao sam 15. maja 1962. godine svjedočanstvo Steve Kljajića:

„Bio sam živ ispod mrtvih. Imao sam tada 14 godina. Ljeto. Pomalo je rosila sitna kišica. Izbjegli smo iz sela u obližnju šumu zvanu „Debela Kosa”, ali ustaše su pošle u potjeru za nama. Kako je šuma bila blizu sela, pohvatale su nas. Svi smo bili međusobno poznati i svi rođaci iz istog zaselka. Doveli su nas u selo, tukli, silovali djevojke i majke, otimale dukate, pljačkale i psovale nam majku srpsku. Iz sela su nas povele u redu dva i dva do „Bobićeve Obale”, nemilosrdno nas maltretirajući i udarajući kundacima i batinama do samoga mjesta. Ustaše su nam bile poznate iz zaseoka Bijeljevine i okoline Topuskog. Naši susjedi.

Na određenom mjestu su nas zaustavile i tu je neko sjeo, a netko stajao. Oni su se sa strane nešto dogovarali. Njih je bilo 12, a nas 36 od kojih 16 djece. Postrojili su nas sve četiri po četiri kako bi zrno pri ispaljivanju moglo četvoricu pogoditi i usmrtiti. Morali smo se rukama držati jedan iza drugoga. Pukla je prva puška. To je zločincima bio znak za plotun i opću paljbu. U isti tren trgnuo se ispred mene Stevo Vučetić, zvani „Roksa”. Kad je on potrčao, ja sam pao na zemlju ne znajući da li je to bilo zbog pucanja iz puške ili me je on srušio kad se trgnuo. Uslijedio je novi plotun. Pucali su za njim. Uspio je pobjeći. Čuo sam da mu psuju majku srpsku i viču: „Pobježe!” Zatim je uslijedio plotun po nama. Ljudi, žene i djeca popadoše kao snoplje. Budući da sam ja pao još od pucanja prve puške, bio sam živ ispod njih mrtvih. Metak me je pogodio u lijevu ruku, gdje mi i danas fali mišić čak do kostiju. Poslije su pregledavale da li je tko još živ i koga su našli da krči, priklali su ga. Čuo sam da viču: „Kolji je, još je živa!” Došli su i do mene. Bio sam ranjen u ruku, a od drugih pobijenih krv me je svega oblila po očima i ustima. Čitavo lice bilo mi je krvavo. Mislili su da sam mrtav, jedan me je ustaša udario cipelom u rebra i rekao: „Ovaj je gotov!”

Otišli su dalje od mene. Još je sa strane bio živ jedan mali dječak od tri godine. Nisu ga strijeljali s nama. On je sjedio na međi i plakao. Zvao je svoju majku. Ustaše pitaju jedan drugoga: „Ima li tko metak?” Kako više, kako rekoše, nisu imali municije, kundakom su ga udarile tri puta po glavi i tako ga usmrtile. Bacile su ustaše, naše komšije, po nama grane i otišle. Nakon pola sata kad sam bio siguran da su otišle, ustanem, obrišem oči od krvi i produžim put za Glavicu, u Bosnu. Srećom, naišao sam na Iliju Bobića koji me je uputio do Milke i Stojana Vignjevića. Oni su me nekim krpama previli i kod njih sam ostao osam dana. Zatim sam se vratio u selo i bio kod Basta Save. Tu su mi s voskom mazali i previjali ranu. Tih dana kroz selo je prolazio ustaški savjetnik. Rekli su mu da sam ranjen kod goveda. On me je odvezao u bolnicu u Glinu. Upravo tih dana ustaše su poklale 1.564 srpska seljaka s područja Vrginmosta i Gline u Srpskoj pravoslavnoj crkvi Rođenja Bogorodice u Glini. Tada su me počeli tući u bolnici u kojoj je bilo puno ustaša. Uspio sam se nekako obnoć prokrasti i pobjeći. Došao sam u Staro Selo, pa u Katinovac, a dalje me je k partizanima u Petrovu Goru odveo odbornik Đuro Cvjetičanin, koji je umro poslije rata. Tako sam dalje ostao u partizanima do oslobođenja, preživio bitke na Sutjesci, Neretvi i mnoge druge. U toku rata ranjavan sam sedamnaest puta i sada sam invalid 40%. Živ je ostao boreći se protiv fašizma četiri godine i Stevo Vučetić koji je pobjegao ustašama sa strijeljanja i sada se nalazi u Petrinji. Dobro bi bilo da i s njim razgovarate. Onog istog dana kada su pobile moje rođake, tj. 28. jula 1941, ustaše su dovele još dvanaest srpskih seljaka da zakopaju pobijene. I oni su bili iz Starog Sela. Kada su ih zakopali, onda su pod ustaškom stražom iskopali za sebe jame, tada su i njih pobili zlikovci. Samo je jedan ostao živ, i to Stanko Bobić, koji sada živi u Zagrebu.

Zajedno sa mnom na strijeljanju bila je moja mati Stoja Kljajić, 40, sestra Staka, 22 i sestra Milica, 13 godina, zatim braća od strica (njih tri) i druga rodbina. Svi su oni u istu jamu zakopani. To mjesto masovnog zločina, kao i ono u Dugačkoj Luci gdje ustaše poklaše 250 srpskih seljaka još do sada nije ničim ni obilježeno.

Na Bobića Obali ustaše su 28. jula 1941. godine ubile:

1.      Basta Stojana Stevan, 22 god.

2.      Bobić Rade Boja, 21 god.

3.      Bobić Mile Jeka, 51 god.

4.      Busić Nikole Aleksa, 10 god.

5.      Busić Nikole Branko, 7 god.

6.      Busić Nikole Dušan, 12 god.

7.      Busić Nikole Jelena, 15 god.

8.      Busić Nikole Ljubomir, 4 god.

9.      Busić Nikole Milan, 2 god.

10.    Busić Petra Milka, 17 god.

11.    Busić Petra Nikola, 37 god.

12.    Busić Pere Milka, 14 god.

13.    Ivošević Đure Ljuban, 23 god.

14.    Ivošević Đurđa Ljubica, 20 god.

15.    Kljajić Nikole Bogdan, 14 god.

16.    Kljajić Nikole Ilija, 18 god.

17.    Kljajić Nikole Ljuban, 13 god.

18.    Kljajić Nikole Milica, 19 god.

19.    Kljajić Nikole Staka, 22 god.

20.    Kljajić Stevana Stoja, 43 god.

21.    Kotur Ninka Dušan, 14 god.

22.    Obradović Nikole Mile, 34 god.

23.    Obradović Stanka Petar, 19 god.

24.    Poštić Maksima Nikola, 47 god.

25.    Vilenica Laze Evica, 36 god.

26.    Vilenica Paje Jeka, 10 god.

27.    Vilenica Paje Ljubica, 4 god.

28.    Vilenica Paje Milka, 8 god.

29.    Vilenica Paje Ostoja, 12 god.

30.    Vilenica Paje Anka, 13 god.

31.    Vučetić Pavla Jovan, 20 god.

32.    Vučetić Mile Milka, 31 god.

33.    Vučetić Miloša Pavao, 13 god.

34.    Vučetić Stevana Stanica, 49 god.

35.    Vučetić Petra Stevo, 10 god.

36.    Vučetić Vuje Stoja, 37 god.

Dmitar Kljajić i Simo Kljajić, Gornji Sjeničak, Vrginmost

Najtragičniji dan u našem selu

Naša srpska sela Gornji Sjeničak, Donji Sjeničak i Lasinjski Sjeničak i narod u njima doživio je najtragičniji dan u svom postojanju, dan 18. april 1942. godine. Toga dana u zoru jake ustaško-domobranske i oružničke jedinice poglavara NDH Ante Pavelića opkolile su naša sela i iznenadile narod. U Petrovu Goru se više nije moglo, a prema Kupi se nije smjelo.

U toku kobnog dana zlikovci su pohvatali 357 Srba, 138 u Donjem, 197 u Gornjem i 22 u Lasinjskom Sjeničaku. Odveli su ih u logor Jasenovac i u logor Beisfjord u Norveškoj.

Istoga dana, ustaše su pohvatale i poklale 61 muškarca i tri žene od kojih je bilo devetero djece. Njih su usmrtili na stratištima u selu i neposrednoj blizini: u Peleškoj Baštini, (Vlajniće) u Mračaju na marvinskom groblju (Kljajiće) i u Starčanskom Potoku (Čabraje).

Ove zločine preživjeli su u Mračaju Dmitar i Simo Kljajić.

„Sve je bilo dobro do 18. 4. 1942. godine” sjeća se Dmitar –

„kad su ustaše zauzele sva susjedna sela i brda. Došli su do moje kuće vodeći grupu Srba-civila. Zapovjedili su i meni da se priključim k njima. Odveli su nas u Mračajski Jarak, postrojili pet po pet, tako da jedan drugome gledamo u potiljak. Ustaški puškomitraljezac nas je gledao govoreći: „O ljudi, šta ste dočekali!”

Ja sam se sve do tada nadao da nas neće pobiti. Vjerovao sam njihovim pripovjetkama da će nam dati neke isprave i da ćemo ići nekuda na rad. Jedan ustaša nam je obećao slobodu ako mu odamo gdje su partizani. Moj komšija, koji je bio prvi do puške u stroju, rekao je: „Ništa ne znamo o partizanima!” U isto vrijeme dok je on to govorio puška puče, a isti metak pogodi i mene u trbuh. Ostao sam stajati sve dok nisam vidio da ustaša ponovno puni pušku, onda sam pao kao da sam mrtav. Taj metak još i danas nosim u stomaku. Nastavili su sa ubijanjem ostalih mojih komšija. Ležao sam potrbuške držeći ruku gdje mi se metak zaustavio. Nisam se usudio ni disati. Vjerovatno sam izgledao kao mrtvac, jer su ubijali oko mene sve one koji su pokazivah znakove života, psujući im srpsku majku.

Ostao sam nepomčno ležati oko jedan sat, sve dok nisam čuo da su otišli. Tada sam se digao i pošao svojoj kući, ah me je jedan mladić (ustaša) primjetio i počeo pucajući trčati za mnom. Kako sam bio blizu šume, uspio sam pobjeći. U šumi sam ostao čitav dan. Navečer sam došao u selo. Ostao sam kod kuće liječeći se. U Mračajskom Jarku ustaše su ubile 20 Srba muškaraca.

Simo Kljajić pobjegao je direktno sa streljanja. On, mi je, između ostaloga, o tome zločinu ispričao:

„. Odveli su nas na zgodnije mjesto i postavili u manjim grupama jedne iza drugih, tako da nas s jednim metkom više ubiju. Ja sam stajao zadnji. Jedan ustaša je stao iza mene i htio da mi puca u leđa. Ja sam se naglo okrenuo, zgrabio za pušku i cijev okrenuo prema njemu. Ipak je uspio povući okidač, ah je tane prošlo između nas. Gurnuo sam ustašu zajedno s puškom i počeo bježati preko brisanog prostora.

Bio sam obuven u opanke i kako sam bježao jedan opanak mi je spao. Nastavio sam trčati oko 200 metara. Pucali su u mene ali me nisu pogodili, jer sam stalno mijenjao smjer. Uspio sam preći preko brda, gdje sam bio zaštićen. Bježao sam dalje sve do zaseoka Čabraje. Sakrio sam se među neko kamenje i tu ležao dok se ustaše nisu povukle.

Kad sam krenuo kući, moglo je biti oko 4 do 5 sati popodne. Našao sam žene i djecu gdje kukaju i plaču, netko sa suprugom, netko sa sinom, a neko za ocem, djedom. S tim istim ženama i djecom vukao sam i zakopavao mrtva tijela, koja su još bila živa kad sam ja pobjegao iz stroja smrti. Našli smo živog još samo Nikolu Kljajića, koji je bio teško izranjavan na više mjesta po tijelu. U teškim mukama je umro nakon mjesec dana…”

U Mračajskom Jarku ustaše su 18. aprila 1942. godine ubile:

Kljajić Mile Dmitar, 23 god.

Klajić Mile Jovan, 52 god.

Kljajić Milovana Jovan, 50 god.

Kljajić Mile Lazo, 45 god.

Kljajić Marka Ljuban, 19 god.

Klajić Đurđa Mile, 37 god.

Kljajić Jovana Mile, 21 god.

Kljajić Miće Jovan, 18 god.

Kljajić Petra Milić, 39 god.

Kljajić Đurđa Nikola, 34. god.

Kljajić Jovana Petar, 29 god.

Kljajić Sime Petar, 17 god.

Kljajić Mile Vasilj, 39 god.

Linta Milovana Mile, 27 god.

Linta Đure Miloš, 37 god.

Linta Rade Vujo, 47 god.

Manojlović Nikole Mile, 19 god.

Roknić Petra Dmitar, 61 god.

Roknić Vase Dmitar, 69 god.

Roknić Marko, 56 god.

Istoga dana, 18. aprila 1942. godine ustaše, domobrani i oružnici Nezavisne Države Hrvatske ubili su u selu 48 i zaklale 16 srpskih seljaka.[1]

Matija Bijelić, Gornji Kirin, Vrginmost

Ležao sam pod mrtvima     

Godine 1942. izbjegao sam s ostalih nekoliko hiljada ljudi pred ustaško-domobranskom ofanzivom u Petrovu Goru. Kad je ona prošla, vratio sam se nazad u svoje selo na pusto zgarište. Prihvatio sam se posla kako bi se nekako počelo živjeti. Ali došlo je do ponovne ustaške ofanzive. Mislio sam pobjeći, ali smatrajući da sam bolestan i da ništa nisam nikom kriv, nisam bježao.

Ušli su moje dvorište naređujući mi da izađem iz svoje tek podignute kolibe. Ustaše su vodile još Srba. Priključili su i mene k njima i poveli nas u jarak zvani Džaminovac. U tom jarku, rekoše nam da stanemo, a kad smo stali, postrojili su nas. Počeli su puniti puškomitraljez i nišaniti na nas. Kad smo mi to uočili, silno smo se prestrašili. Mile Janjić, seljak iz Ostrožina, počeo je bježati iz stroja na jednu stranu. Međutim ustaše su ga preduhitrile s te strane. Skočio je na drugu, no i tu je bio složno dočekan od ustaške vatre tako da je pao. Ubili su ga iz karabina. Onaj što je imao mitraljez u rukama otvorio je vatru po nama u stroju. Budući da smo bili opkoljeni sa svih strana, nismo mogli nikuda pobjeći. Ljudi su padali jedan preko drugoga uz stravičan vrisak i jauk. I ja sam pao na zemlju kao mrtav ali više od straha nego namjerno. Jedan od mojih komšija pao je na mene, i on je bio živ. Kada smo tako svi popadali, jedan ustaša je rekao drugome da donese vode i da nas polije kako bi se vidjelo da li ima još koga živoga.

Kad su uočili da je ovaj još živ, dotukli su ga kundakom. Ja sam pod njim ostao i dalje živjeti. Tada sam čuo jednoga ustašu kako govori mitraljescu neka još jednim rafalom iz mitraljeza udari po nama. Ovaj je odgovorio da mu je mitraljez zaštekao. Dalje sam ih čuo u međusobnom razgovoru: „Majku im srpsku, pa oni partizani još uvijek tuku iz zemlje.” Onda su odavde otišli. Ja sam još uvijek ležao pod mrtvima, sat, sat i pol.

Nakon toga vremena začuo sam ženski plačni glas: „Jao moji ljudi, jao Simo moj”, naricala je žena udarajući se u prsa dok je gledala svoga supruga Simu i sve ostale mrtve koje su ustaše pobile. Kad sam čuo njezin glas, podigao sam glavu i prepoznavši ženu prestrašeno je upitao: „Kato, ima li ustaša još u selu?” Zaplakana žena je odgovorila: „Nema Matija.” Ja sam ipak pažljivo ustao i počeo trčati prema kući. Na svoje veliko čuđenje vidio sam da narod bježi pred ustašama, uglavnom žene i djeca, te sam se onako uplašen uputio prema šumi Abez. Kad sam došao u Abez, tamo nisam nikog od ljudi našao. Mislio sam na djecu i ženu da i oni nisu poklani. U šumi sam bio do dugo u noć, a onda iznenada začujem neku motorizaciju i za kratko vrijeme vidio sam ustaše kako idu prema Glini. Sjećam se da sam čak brojio i vozila te ih nabrojio oko 36. Nakon toga nisam više mogao podnijeti neizvjesnost te sam krenuo prema svom opustošenom selu da vidim da li mi je porodica još živa. Kad sam došao blizu svoje kolibe, na moj oparak (baru), opalila je raketa. Počeo sam bježati ni sam ne znajući kuda.

Bježeći stigao sam na groblje gdje sam se zavukao u neku živicu. U tom je momentu netko viknuo: „Tko je?” U prvi mah sam pomislio da su ustaše, ali kasnije sam vidio da je civil tako da smo zajedno tu ležali. Ustaše su tu u pećini uspjele pohvatati devet partizana. Kasnije sam doznao da su ih odvele u Zagreb, tamo ih slikali, mučili i zvjerski ubili. Nakon svega ovoga došao sam konačno kući. Našao sam žive svoju ženu i djecu. Trebalo je sve ubijene sahraniti, a nije imao tko. Vidio sam teške prizore gdje žene mojih ubijenih komšija vuku njihova mrtva tijela na groblje. Odmah sam se javio da idem u partizane iako sam bio bolestan. Pošto sam se još uvijek oporavljao od operacije, bio sam raspoređen za pozadinskog radnika.

„Kako se sada osjećaš Matija?”

„Moj profesore vidiš i sam, slabo i nikako. Samo to što sam živ. Selo pusto, pola naroda nema. Još sad i ove 1961. godine. Slabo se obnavljamo. Živimo uglavnom još u ratnim kolibama. Bavim se poljoprivredom koliko mogu. Onaj pakleni doživljaj mi je u istom sjećanju kao što sam ga doživio onog kobnog 19. aprila 1942. godine.

Makar smo slobodni!”[2]

[1] HAK, Mile Mrkalj, Kronika kordunaškog sela, Karlovac, 1980. str. 133

[2] Svjedočanstvo Matije Bijelića zapisao sam u njegovom rodnom selu Gornji Kirin Vrginmost. Još uvijek je živio sa svojom porodicom u ratnoj kolibi bajti, kako su je zvali za vrijeme rata. Sjedeći pod stablom, njegove kruške zapisivao sam na nekoj drvenoj klupi njegovu tužnu priču, 15. maja 1961. godine.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com