Dr Đuro Zatezalo: Pokolj na Baniji u selu Veliki Gradac

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

SVJEDOČANSTVA

BANIJA

VELIKI GRADAC

Gligorije, Gligo Živković, Veliki Gradac

„Volite li da vas koljemo noževima ili ubijamo iz pušaka?” pitale su ustaše!

„Godine 1941. imao sam 50 godina života. Dana 19. novembra iste godine iz Petrinje došle su ustaše u Kraljevčane i iz njega rasporedile i u naša druga srpska sela: Veliki Šušnjar, Dodoše, Grabovac, Martinoviće, Veliki Gradac i druga. Većina muškaraca uspjela je pobjeći u obližnje šume. U selima su ostale uglavnom žene s djecom i starci.

Nekoliko žena imale su pisma dobijena od svojih muževa koji su bili u njemačkom zarobljeništvu. Ta pisma su im pomagala da ih njemački vojnici nisu dirali kad su im žene pokazivale. One su mislile da će im ta pisma pomoći kada ih pokažu hrvatskoj vojsci.

Prevarile su se, kao i one koje su sa svojom djecom došle u njihove kuće misleći da ih ustaše neće dirati. Tako se u našem selu u 18 kuća sakupilo 62 mještana. Uglavnom žena i djece. Čim su ustaše ušle u kuće pitale su: „Volite li da vas koljemo ili ubijamo iz pušaka. Volite li da ubijamo prvo žene ili djecu?” Žene su u glas znale reći: „Koljite prije nas nego djecu našu…”

Mi koji smo bili u blizini svojih najmilijih, znali smo jasno razabrati kako su zločinci iz svega glasa vikali: „Ne ubijati iz pušaka, koljite taj srpski đubar noževima.” Tako su i radili, noževima su boli žene i djecu po cijelom tijelu, gdje su dohvatili.

Na sve poklane i još poneke nedoklale ustaše su pobacale krevetninu i zapalile zajedno s kućama. Istovremeno zlikovci su naše banijske torbe i peškire povezale oko sebe, pohvatali se u kolo, igrali i pjevali ustaške pjesme o Anti Paveliću i druge. Opljačkali su sve šta im se dopadalo i uz pjesmu ponosno, krvavi s našom mukom otišli iz našeg sela Velikog Graca.

Mi koji smo bili sakriveni u blizini našega sela, brzo smo otišli svojim kućama. Imali smo šta vidjeti. Kuće su još gorjele, vrisak i zapomaganje naše djece, žena i očeva koji su bili izbodeni noževima i još davali znakove života.

Moja starija kćerka, 14 godina, prilikom utjeravanja u kuću, počela je bježati prema šupi, ali je hrvatski vojnik opazio i opalio iz puške. Zrno je pogodilo u prste ruke, a drugo u stomak tako da su joj crijeva ispala napolje. Našao sam je još živu u lokvi krvi. Opazila me i umirućim glasom me molila: „Tata pokupi mi crijeva.” Pao sam u nesvijest. U taj čas doletio je i moj brat Stanko Živković star 40 godina i njega je kako je on pričao molila: „Čiko utrpaj mi drob (crijeva) natrag.” I on kada je sve vidio i čuo njeno zapomaganje, pao je u nesvijest. Došao sam svijesti i vidio i čuo. Moja je mala djevojčica uzela svojom rukom svoja krvava i razlivena crijeva, otrgla ih od sebe i rekla, sada je gotovo, zaokrenula se i umrla. Izdahnula.

Moja druga kćerka, stara četiri godine (4), bila je utjerana u drugu kuću sa drugim suseljanima. Nju su ustaše ubole nožem u lijevu dojku (sisu) od odozgo jednom i odozdo jednom. Kada sam uletio u kuću, ona je još bila živa. Uspio sam ja iznesti iz kuće koja je gorjela. Ona nam je uspjela još za života reći nekoliko riječi kako su ustaše klale.

Živjela je još samo 11 dana i u ranama umrla.

U mojoj kući zaklani su i izgorjeli s kućom slijedeći: Milja Živković (15), Draginja Živković (6), Slavka Živković (27) Jelica Živković (21), Mara Živković (55), Ana Živković (39), Marija Živković (7), Stana Živković (30), Stanko Živković (6), i Miljka Živković (5) godina stara.”[1]

Gligorije, Gligo Živković s.r.

Evica Živković, Veliki Gradac

„Koga prvog da zakoljemo, djecu ili vas?” upitale su ustaše moju majku

Dana 19. i 20. novembra 1941. godine ustaše iz Zagreba, Kostajnice, Gline i dijelovi Pavelićeve tjelesne bojne, pobile su, poklale i spalile u njihovim kućama u selima: Kraljevčani, Banski Grabovac, Mali Gradac, Veliki Gradac i Klasnić 370 srpskih žena, muškaraca i djece.

Opljačkali su im imovinu, kuće i gospodarske zgrade zapalili. Svi su oni pohvatani u svojim kućama, stajama i na poljima. I svi su bili seljaci.

Jedina preživjela pokolj u Velikom Šušnjaru, Evica Živković mi je 1971. godine ispričala:

„Pred samu noć 19. novembra 1941. godine došle su ustaše u Veliki Gradac. Sav narod bježao je ispred njih. Ja sam tada bila sa svojom majkom kod moje strine u kući Živkovića koji je bio u njemačkom zarobljeništvu. Skupilo se još žena i djece iz sela u njihovo dvorište i kuću. Moja mama i strina dogovorile su se da kažu ustašama, kada dođu kod nas, da je moja strina mojoj mami sestra, a da su sva djeca strinina, te da je njen čovjek u zarobljeništvu. Strina je imala kod sebe njegovu dopisnicu koju joj je nedavno bio poslao.

U tom momentu došlo je oko 10 ustaša u dvorište. Jedan upita strinu: „Gdje su vam ljudi, da li su u četnicima i da li imate oružja?” Strina je odgovorila: „Moj je čovjek zarobljen u Njemačkoj, evo vam karta koju mi je poslao.” Ustaša je uzeo kartu, ali joj nije pridavao važnosti. Odmah je naredio da svi s dvorišta uđu u kuću što su oni i uradili. U kuću su ušla i šestorica ustaša. Ukupno nas je u kući bilo 15, što žena, što djece. Ustaše su nam tada naredile da vježbamo dizanjem i spuštanjem ruku uz tijelo. Ja sam stajala uz prozor. Imala sam tada osam godina.

Prije ulaska ustaša u kuću, jedan dječačić ispeo se na tavan i sakrio se u kukuruz. Kada su ustaše došle u kuću, jedan od njih se penjao uz lotru (ljestve) na tavan i razgledao po tavanu, ali dječaka nije primijetio i on je tako ostao živ.

Poslije vježbanja jedan je ustaša upitao moju mamu: „Koga prvog da zakoljemo, djecu ili vas?” Majka je sklopila ruke i molila da ne zakolju nikoga, da mi nismo ništa krivi, a ako treba klati, da prije kolju njih starije. Trojica ustaša su počeli udarati noževima odrasle i djecu. Jauci su se čuli od svih nas iz svega glasa i molili smo ustaše da nam poštede život.

U peći je gorjela vatra i na njoj se kuhao grah koji je vrio. Majka je bila kraj peći i kada je pala od ustaškog noža, taj isti ustaša je sa peći izlio vreli grah po njoj. Svi su ležali u krvi na zemlji, a moj brat od strica, malen kao i ja, podigao se sav krvav i zamolio zlikovce da ga ne ubiju. Na to mu je prišao jedan krvnik, opsovao srpsku majku i udario ga nožem u predio srca od čega je pao na zemlju i ostao u krvi mrtav.

Mene su odvukli od prozora, uboli me na pet mjesta nožem, evo pogledajte, te sam se našla sva krvava na zemlji u sobi, ali sa svijesti.

Ustaše su izašle iz kuće na dvorište. Čula sam kako je jedan rekao: „Marković, Popović, hajdemo, dosta je klanja, a Grabovac je daleko.” Prije nego li su izišli iz kuće, pocijepali su noževima perine (blazine) i jastuke uzglavače, perje rasuli po mrtvima i zapalili. Kada je kuća počela gorjeti i oni otišli, ja sam se onako ranjena izvukla iz kuće. S tavana je došao i onaj dječak. On je našao neke žene koje su me odnijele svojoj kući i previle mi rane. Ozdravila sam ali su rane ostale…”

Ana Jekić, Donji Grabovac

Klale su nas ustaše u šumici pokraj našega sela

„Godine 1941. imala sam 44 godine života, živjela sam kao i svi drugi moji suseljani u miru, radu i slozi sa svima ljudima, Srbima i Hrvatima. Ali dolaskom Nezavisne Države Hrvatske sve se izmijenilo. Hrvatske ustaše počele su hvatati naša ljude i ubijati. Ubrzo hvatale su ustaše i nas žene i djecu. Odvodile da ih više nikad nismo vidjeli. Strah, tuga, žalost. Dobro sam zapamtila svanuće dana 21. novembra 1941. godine.

Toga ranog jutra iz Petrinje je došla silna ustaška i domobranska vojska na željezničku stanicu u Grabovac. Rasuli su se po našim srpskim selima: Grabovac, Donji i Gornji Grabovac, Šušnjar, Vlahović, Drenovac, Veliki i Mali Gradac.

U samo svanuće tog našeg nesretnog dana ustaše i domobrani su pljačkali svu našu mukom stečenu imovinu. Prosto su grabili i svađali se oko opljačkanog.

Pljačkali su krupnu i sitnu stoku, perad, namještaj, a naročito se otimali za šivaće mašine.

Dok su jedni pljačkali, drugi su hvatali još pospane muškarce, žene i djecu. Spasili su se samo oni koji su uspjeli pobjeći, ili su spavali u šumarcima u okolini svojih sela.

Koliko je hrvatska vojska tada pobila u našim selima to ne mogu reći, jer mi to nije poznato. Znam za svoje selo Donji Grabovac. Pohvatale su nas ustaše još onako dremovne, nas 21 ukupno. Najmlađe je bilo dijete mali Milan Vranjanin, imao je samo četiri godine i najstariji Mile Jekić imao je 60 godina života.

Odveli su nas ustaše samo 500 metara od našeg sela u malu šumicu. Tu su nas zaustavile i naredile nam da legnemo. Jedan je od njih viknuo ne pucajte iz pušaka nego samo koljite noževima. Smijali su se i cerekali. S noževima na puškama boli su starije pravo u njihova srca, a djecu su klali zabadajući im noževe u vrat. Nastala je vriska, jauk i zapomaganje. Krv svuda i na sve strane. U tom času skočila sam kao zvijer iz hrpe zaklanih ili naklanih mojih komšija. Tako je učinila Stoja i Ružica Jekić. Iznenadile smo krvnike i dok su se oni snašli i počeli pucati za nama, mi smo već bile prošle kroz šumicu i uspjele pobjeći ne ranjene.

Kada su nas vodile ustaše na pogubljenje, govorile su nam da nas vode u Zagreb i smijale se. Prije pokolja svađale su se ustaše međusobno, zašto su nas vodili u šumu, što nas nisu poklali u kućama, kao i one druge. Na ovom stratištu ustaše su zaklale: Miljku Polimac (25), Milana Polimac (4), Sofiju Polimac (5), Đuru Polimac (5), Milku Polimac (35), Zorku Polimac (17), Stanu Vranjanin (22), Milana Vranjanina (4), Anku Jekić (16), Evicu Demonja (35), Dragicu Jekić (36), Milu Jekića (60) i Stanka Jekića starog 50 godina. Nas tri smo uspjele pobjeći: ja, Ana Jekić, Ružica i Stoja Jekić, a četiri su žene ubile ustaše u bijegu čijih se imena ne sjećam.

Bila sam neko vrijeme sakrivana u šumi blizu željezničke stanice Grabovac. Gledala sam kako su ustaše i domobrani dogonili stoku, živad, namještaj i druga naša dobra i tovarili u teretne vagone. Natovarili su zlikovci punih 70 vagona i odvezli u Petrinju. Naša su sela ostala pusta i zavijena u crno…”[2]

[1] Komisija za ispitivanje ratnih zločina, općine Mali Gradac, od 3.12.1944. godine. Arhiv Hrvatske, Zagreb

[2] ZAVNOH, Komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Br. 242, od 24. januara 1945. Arhiv Hrvatske, Zagreb.

Đuro Zatezalo: „Radio sam svoj seljački i kovački posao” – SVJEDOČANSTVA GENOCIDA U NDH 1941. – 1945. II dopunjeno izdanje

Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić

udruzenje@jadovno.com