Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
SVJEDOČANSTVA
KORDUN
MUČILIŠTE U SRPSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI U VELIKOJ KLADUŠI I GUBILIŠTE MASOVNI POKOLj NA MEHINU STANjU
Mehino Stanje je zemljište na granici slunjskog i kladuškog kotara gdje je pred rat 1941. godine jugoslavenska vojska iskopala protivtenkovske rovove. Njih su ustaše Nezavisne Države Hrvatske krajem jula i početkom augusta 1941. godine iskoristili za masovni pokolj srpskog naroda s područja kotara Slunja i kotara Velika Kladuša.
Srbe su zatvarale u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši, tamo ih mučili, tukli, vezali i odvodili nad rovove u Mehino Stanje gdje su ih klali, udarali batovima, sjekirama i zatrpavali u već iskopane rovove grobnice.
Organizatori masovnih stratišta kako u crkvi tako i nad iskopanim rovovima bili su: Božidar Cerovski, Vital Baljak, Nikola Rukavina i izvršioci pitomci oružničke dočasničke škole iz Zagreba, te ustaše iz Slunja, Cetingrada i Velike Kladuše.
O tom genocidu zločinu svjedoče rijetko preživjeli:
Milić Bošnjak, Maljevac
Uvečer su ih isprebijane i povezane iz Cetingrada odvezli kamionima na Mehino Stanje kraj Velike Kladuše i tu ih pobili i zakopali
Tako Milić Bošnjak, obućar iz sela Maljevca kaže:
„Tačno na Ognjenu Mariju 30. jula 1941. godine u jutro rano došle su u naše selo Maljevac ustaše pod komandom Bože Medveda, mlinara iz Maljevca i Jurića Tominca, općinskog načelnika iz Cetingrada. S ovom dvojicom došla su njihova braća i još njih nekoliko. Odmah su počeli hvatati naše ljude. Već prije podne uhapsili su 50 naših suseljana i odveli ih u Cetingrad i zatvorili u općinsku zgradu.
Isti su došli i poslije podne istoga dana i pohvatali još 80 Srba muškaraca. I njih su odvezli kamionima u Cetingrad. Uvečer su ih isprebijane i povezane iz Cetingrada odvezli kamionima na Mehino Stanje kraj Velike Kladuše i tu ih pobili i zakopali. ”
Branko Pajić, Cetingrad
Čuli su se jauci, jecanje izudaranih i nevinih ljudi
Branko Pajić, trgovac iz Cetingrada u svojoj izjavi kaže:
„30. jula 1941. oko 9 sati došle su u Cetingrad ustaše iz Zagreba i Slunja u sedam kamiona. Moglo ih je biti oko 120. Odmah su otišli u žandarmerijsku stanicu i tamo zatvorene Srbe zlostavljali i tukli kundacima i štapovima. Nakon toga su se razišli po srpskim selima: Maljevcu, Buvači, Pašinom Potoku, Selištu, Ruševici, Radovici i tamo pokupili muškarce u starosti iznad 16 godina.
Njih 150 doveli su u 17 sati u Cetingrad i zatvorili u dvorište žandarmerijske stanice gdje su ih strahovito tukli. Čuli su se jauci, jecanje izudaranih i nevinih ljudi. Već oko 19 sati istoga dana potrpali su sve i one koje su prije zatvorili u kamione i odvezli na Mehino Stanje gdje su ih pobili.
Lazo Brkić i Miloš Kovačević, Maljevac
Najprije su poubijali djecu pred očima majki, a zatim majke
Lazo Brkić i Miloš Kovačević iz Maljevca svjedoče:
„Upravo kada smo se spremili da žanjemo pšenicu, stigle su ustaše kamionima cestom ispod našega sela. Zaredale su od kuće do kuće i hvatali naše ljude. Prvoga su odvele našeg sveštenika Savu Kojića, njegovu ženu Darinku i više od dvadesetak drugih. Vezali su ih žicom i odveli u kamione koji su čekali s drugim pohvatanim Srbima. Sve su ih zajedno odveli na Mehino Stanje i tamo pobili. Čim su ustaše otišle, mi, koje nisu uspjeli pohvatati otišli smo da vidimo šta su ustaše učinile.
Bilo je strašno gledati leševe poubijanih ljudi, bacane jedne preko drugih u duboke rovove, iskrvavljene i povezanih ruku. Leševi su ostali tako sve do poslije podne, dok nisu ponovno stigli kamioni s ustašama i muslimanima civilima. Ti su muslimani nagrnuli zemlju na pobijene Srbe.
Tada je ubijena moja žena Milka Brkić i naše dvoje djece kćerke Dragica i Ljuba. Pored moje ubijene žene i dvije kćeri bila je tu i moja najmlađa kćerka Bosiljka, unuk Milan od 13 godina, unučica Ranka, kći Dragičina i šest mojih najbližih komšija.
Ustaše su veći broj muškaraca, žena i djece odveli u Srpsku pravoslavnu crkvu u Veliku Kladušu gdje su ih tukle kundacima i štapovima, a zatim ih odvele na Mehino Stanje i poubijale. Žene i djecu nisu ubijale iz pušaka nego su ih klale noževima i umorile maljevima. Najprije su poubijali djecu pred očima majki, a zatim majke.
U blizini zločina rovova našli su se sakriveni i neki muškarci sa ženama koji su čuli užasan jauk i vrisak djece i žena, kako mole da se malo odmaknu jer im je tijesno.
Žrtve su ustaše zasule živim krečom i nasuli zemljom. Mi koji smo uspjeli pobjeći, razbježali smo se po Petrovoj Gori…”
Marko Skukan, Cetingrad
Šuti, ja mogu i tebe zaklati
Hrvat Marko Skukan je ispričao:
„Stanujem u kući Joze Šućurevića. Imam što da vidim. Jozo svaku noć dolazi kući oko 23 sata. Ruke su mu krvave do lakata od koljačine u pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši i neće da ih opere nego tako krvav spava.
Majka ga kune i preklinje i govori mu:
„Stidim se sama sebe i naroda koji nam nikad ništa nije nažao učinio. Proklet, sine, bio na ovom i onom svijetu”. Jozo šuti, pa kad mu dosadi, dobaci: „Šuti, ja mogu i tebe zaklati…”
Čeho Duranović, Velika Kladuša
Oni koji su do juče bili najbolji prijatelji sa Srbima, sada su najveći koljači i merak im je zaklati i svoga kuma
Čeho Duranović bio je ustaški stražar kod zatočenih Srba u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši. Njegovo svjedočanstvo zapisao je Đuro Sremac u njegovoj kući u Velikoj Kladuši 1942. godine. Čeho kaže svom kumu Đuri:
„Kume Đuro, najgori su naši domaći ljudi. Oni koji su do juče bili najbolji prijatelji sa Srbima, sada su najveći koljači i merak im je zaklati i svoga kuma. Neće se smilovati na njihovu molbu da ih ubiju, već ih muče i kolju.
Trbulja je molila ustaše da joj ne zakolju slugu, mladu i lijepu srpsku djevojku, ali to nije ništa pomoglo. Na koljenima je hodala ispred njih pred crkvom, ali se nisu htjeli smilovati…”
O pokolju srpskog naroda u Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Velikoj Kladuši i na Mehinom Stanju svjedoče i sami izvršioci genocida, ustaše od kojih navodim samo neke njihove izjave date pred istražnim organima 1945. godine.
Mijo Butina, Cerovac
Tukao sam ih batom u zatiljak glave
Butina Jože Mijo iz sela Cerovca je 28. augusta 1945. godine izjavio:
„Krajem jula 1941. godine došla su u Cetingrad dva kamiona u koje se ukrcalo nas 80 ustaša pod komandom Baljka. Otišli smo u Kladušu i odmah počeli hvatati Srbe. Uhvatili smo 150 muškaraca, žena i djece. Potrpali smo ih u tri kamiona i odvezli prema Madžarevu mostu do jednog već iskopanog jarka.
Baljak je zaustavio kamione, a mi smo s kamiona skidali pohvatane i vodili ih do iskopanih kanala, gdje je Baljak naredio da se ne smije pucati, nego batom tući, tako da se ne čuje. Baljak je pripremio bat s kojim je prvu četvoricu sam ubio pokazujući nama kako treba tući, a tada je predao bat Ivici Salopeku iz Furjana, koji je tukao dok se nije zamorio. Tako su se redali jedan za drugim dok nije došao red i na mene.
Kada je došao red na mene, ja sam primio bat od Marka Bunčića Jožinog iz Marindolskog Brda i ubio sam batom tri muškarca i tri žene koje su bile srednjih godina i jednog dječaka od 13 godina. Tukao sam ih batom u zatiljak glave jer je tako zapovijedio Baljak.
Kada smo izvršili ubijanje, sjeli smo u kamione i otišli u Kladušu, a muslimani su ostali zatrpati pobijene žene i djecu…”
Janko Stipetić, Cetingrad
Ja sam ovoga puta ubio 15 ljudi Srba sjekirom udarivši svakog dva puta iza vrata, a zatim ga prevalim nogom u jamu
Janko Stipetić, ustaša, u Zapisniku od 30. maja 1945. god. izjavljuje:
„Na području Maljevca pohvatali smo 100 ljudi, a navečer odveli u Kladušu i zatvorili u pravoslavnu crkvu. Išli smo po grupama u crkvu tući uhapšenike kundacima od pušaka i batinama do iznemoglosti.
U mojoj grupi išli su tući ove ustaše: Ivan Vučetić, Mika Puškarić, Janko Obajdin, Marko Obajdin i Ivan Skukan. Tukli smo dok se nismo zamorili tučenjem. Ovako izmrcvarene i onesposobljene ljude lakše smo vezali i trpali u kamione te odvozili u kanale protivtenkovskih rovova u Mehino Stanje gdje smo ih poubijali sjekirama i željeznim batovima. Ja sam ovoga puta ubio 15 ljudi Srba sjekirom udarivši svakog dva puta iza vrata, a zatim ga prevalim nogom u jamu.
Nikola Brajdić, Podcetin
Bosanske ustaše su ih tukle po glavi batovima i po nekoliko udaraca
Nikola Brajdić, ustaša iz Podcetina je ispričao 26. februara 1946. godine:
,,S nas 34 ustaše iz Cetingrada komandirao je Nikola Rukavina iz Slunja. Pohvatali smo u srpskim selima: Maljevcu, Ruševici, Komesarcu, Grabarskoj i Cetingradu 130 Srba. Zatvorili smo ih u podrum žandarmerijske stanice. Kao stražar ulazio sam s oružnicima i ustašama u zatvor pa smo grabovim štapovima mlatili te zatvorenike.
Kad smo ih isprebijali, došla su tri kamiona, a mi smo ih onako isprebijane i izmrcvarene strpali u kamione i odvezli na streljanje na Mehino Stanje. Mi mo ih ubijali iz pušaka, a bosanske ustaše su ih tukle po glavi batovima i po nekoliko udaraca.
Kad smo ih potukli, bacili smo ih u rovove. Bilo je ljudi (Srba) napola živih. Po završenom poslu vratili smo se u Cetingrad.
Mića Bogović, Cetingrad
Zatim sam udario svakoga po dva puta oštricom sjekire po vratu
Mića Bogović je ispričao:
„Sutradan poslije polaganja zakletve, 3. augusta 1941. godine došla su dva kamiona i jedan luksuzni auto pred školu u Slunj i mi smo se strpali u kamione, a u luksuzni auto sjeli su Baljak Vital i Marko Obajdin. Krenuli smo za Cetingrad, gdje smo se odmorili nekoliko minuta i otišli u Veliku Kladušu. I tu smo se kratko odmorili i krenuli prema Madžarevu mostu. Tu smo raspoređeni po desetinama i vodovima. Ja sam pripao u desetinu Miće Peraka. Baljak i Obajdin su naredili da idemo u srpska sela i da hvatamo sve i koga god uhvatimo da dovedemo u kamion.
Krenuli smo u streljačkom stroju i naišli smo na srpsko selo. Tu smo uhvatili dva muškarca i 12 žena i djece. U drugim selima nismo uspjeli jer su Srbi ispred nas pobjegli u šumu. Ove pohvatane smo odvezli i zatvorili u Srpsku pravoslavnu crkvu u Velikoj Kladuši. Prije zatvaranja, oduzeli smo im sve šta su imali kod sebe i povezali ih žicom. Sutradan smo ponovno otišli u hvatanje prema Petrovoj Gori. Toga dana uhvatili smo 80 duša, a pljačkali smo do čega smo došli. Moja desetina uhvatila je 9-10 duša, a ja sam s ustašom Nikolom Magdićem i Raušan Nikolom uhvatio jednu familiju od pet duša koje smo predali Baljku s ostalim pohvatanim narodom. Do kamiona s ostalim ustašama pratio sam 35 duša. Pohvatane Srbe strpali smo u dva kamiona i odvezli ih također u Kladušu i zatvorili sa ostalima u njihovu crkvu.
Mi pratioci njihovi ostali smo da ih pazimo, a kamioni su se vratili po ustaše. Poslije večere pozvao nas je Marko Obajdin u stroj i odveo nas pred crkvu gdje nas je rasporedio po grupama u svakoj po pet ustaša koji su po redu išli u crkvu tući zatvorenike. Sa mnom su išli: Nikola Paulić, Nikola Magdić, Nikola Kovačević, Joso Radočaj i Marko Obajdin, koji je komandirao petorici zatvorenika da dođu naprijed i rekao im da legnu na trbuh ispred nas, a nama rekao da otpočnemo iste tući puškama po cijelom tijelu. Naročito je naglasio da ih udaramo po bubrezima i kostima.
Ja sam tukao prvoga koji je ležao i imao je oko 30 godina. Udarao sam ga po leđima i po tijelu sve dok sam čuo da je živ. Tako smo ih tukli 15-20 minuta puškama i cijevima od pušaka. Nakon toga smo izašli van a drugi su ulazili. Kad se završilo tučom, opet smo išli u crkvu da narod povežemo raznim špagama i štrikovima. Prilikom vezanja, oduzimali smo sve vrednije što su imali kod sebe, svlačili bolju robu i obuću. Kad smo narod povezali vodili smo ga iz crkve i slagali u kamione, tako da je prvi red ležao na podu, a drugi sjedio na njima.
Kad smo bili gotovi u prvi kamion sjelo je 10 ustaša i odvezli se s tim narodom do mjesta gdje je potučen, a isto tako i drugim kamionom 10 ustaša, među kojima sam bio i ja, zatim Milić Bogović, Marko Obajdin, Ivan Obajdin, Ivica Bišćanin i drugi. Kada smo stigli do jame, izašao sam s narodom iz kamiona, a iz prvog kamiona ustaše su već počele tući narod batovima i bacati u jame. Kad je prvi kamion ispražnjen, nastavili smo iz drugog kamiona vaditi Srbe i voditi jami, a ja sam vodio dva čovjeka, četiri žene i jedno dijete. Među njima dvije žene su bile u drugom stanju. Od njih sam ubio jedno dijete, jednog muškarca i jednu ženu koja je bila trudna, sve sa sjekirom. Komandirao sam im da legnu, a zatim sam udario svakoga po dva puta oštricom sjekire po vratu.
Kada smo ovaj posao završili, odvezli smo se u Kladušu, a poubijani narod zatrpali su civili iz okolice Kladuše…”
Ivan Skukan, Slunj
Muslimani su nakon završenog posla zatrpavali žrtve
„Kada je završeno hapšenje i ubijanje Srba u Slunju i okolici, otišlo je nas oko 200 ustaša u Cetingrad s natporučnikom Baljkom, a tamo je došao i ustaški satnik Mesić s 10 kamiona ustaša te su otišli u akciju prema Vojniću, a Baljak i Mesić s Mesićevim autom su otišli kod pukovnika Rolfa u Topusko. Isto jutro vratili su se iz Topuskog u Cetingrad, a već je Mijo Mravunac sa svojim ustašama u Cetingradu pohapsio sve mještane Srbe koje su Baljak i Mesić potrpali u dva kamiona i odvezli prema Maljevcu.
Baljak je ostao na području Cetingrada, Maljevca, Buvače i Kladuše s ustašama i kamionima.
Narod su sa kamionima dovozili u Kladušu, zatvarali u pravoslavnu crkvu, a po noći odvozili na Mehino Stanje i tamo ubijali. Muslimani su nakon završenog posla zatrpavali žrtve. Natovarli su dva kamiona sa Srbima iz okolice Cetingrada i uveče ih dovozili do kuće Pere Turkalja u Gornje Taborište gdje su ih ubijali iz pištolja i bacali u pećinu.
Nakon ovog zločina Baljak je ponovo otišao za Cetingrad i postavio Nikolu Rukavinu iz Slunja za zapovjednika mjesta Cetingrad, a Marka Obajdina za zapovjednika Velike Kladuše. Zatim se Baljak vratio u Slunj i pokupio zlatninu i vrednije nekretnine poubijanih Srba u Slunju, spakovao u auto i odvezao se preko Vojnića u Zagreb. Ja sam vozio Baljka i zadržao se u Zagrebu pet dana. Ponovo sam dovezao Baljka u Slunj.
Nakon drugog dana našeg povratka iz Zagreba došlo je naređenje od pukovnika Rolfa Dragutina iz Topuskog da se imaju raspustiti sve takozvane divlje ustaše i da se osnuju pomoćni oružnici koji će politički djelovati među srpskim narodom, jer su Srbi otpočeli mjestimično s napadima na ustaše.. .”[1]
Ahmed Šabić, Miljkovići, Velika Kladuša BiH
Ova sva dolina bila je puna krvi
Ahmed Šabić u njegovoj 75. godini zatečen je na Mehinom Stanju sredinom oktobra 1975. godine. Tom prilikom njegovo svjedočenje o ustaškom genocidu zločinu nad srpskim narodom 1941. nad iskopanim rovovima zapisano je i objavljeno u „Karlovačkom tjedniku” br. 43 od 23. oktobra 1975. godine, ovako:
„Počelo je to negdje krajem srpnja 1941. godine. Došle su ustaše koje su u kamionima dovozile muškarce, žene, djecu i starce ovdje gore na ovu uzvisinu, gore ih ubijali i nemilosrdno bacali u jarugu…
Ovdje od one vrbe do onog džbunja leže ljudi jedan na drugom (ta udaljenost iznosi više od 150 metara)… Ja sam s grupom ljudi bio prisiljen da zatrpavam ubijene ljude. Bilo je to stravično, a ne smiješ odbiti, jer si gotov… Nisu nam dali ni da na jednu stranu okrenemo ubijenima glave, a na drugu noge. Tek tu i tamo, neki leš smo krijući pomakli da ne leži na drugome.
…Ova sva dolina bila je puna krvi. Tekla je ovim potokom… Tukli su svačim, s noževima, kundacima, čekićima, toljagama. Samo neku ženu ili dijete lupe i uz luđački vrisak bace niz brdo… Bili su krvavi. Bili su žedni krvi…
Neke su dovozili potpuno isprebijane, skoro mrtve. Bilo je puno žena koje na sebi nisu imale, ama baš ništa od odjeće. Bilo je puno djece. Nemaš ga šta vidjeti. Njih su najčešće žive bacali, a ona se kad padnu razbiju… Vidio sam da su jednog starca dovele ustaše na dvije štake. On im se grozi, prijeti im svojim sinovima… Jedna žena je bila samo ranjena, pa se između mrtvih izvukla, otpuzala je do mostića na cesti. Mislili smo da će se uspjeti spasiti…
Kasnije kad nije bilo ustaša, krenuo sam za njom i našao sam je mrtvu. Vidio sam da joj je sa nečim oštrim bila rasječena glava iz koje su onda izvirali crvi. Tamo sam je zakopao. Sigurno je i sada tamo…
Prvi puta nismo bili dobro zatrpali leševe, pa su dolazili psi i otkopavali ih. Onda smo ih kasnije bolje zatrpavali…
Jauci su se čuli u sva okolna sela. To se nije moglo slušati, a poslije onog što smo vidjeli nismo mogli ni jesti ni spavati.
Ovdje smo više puta zakopavali na stotine poubijanih muškaraca, žena i male dječice i one tek rođene.
Danas ja kosim oko spomenika travu i uredim ga malo… Ovamo često navraćaju žene i na spomenike pale svijeće. Baš prije nekoliko dana bile su dvije i zapalile velike svijeće. Čim one odu, netko odnese svijeće. Eh, da mi ga je uhvatiti…”
Ahmed Šabić i još nekoliko stanovnika iz obližnjih sela znaju da ima ljudi koji su uspjeli pobjeći s mjesta pokolja, ali ne znaju otkuda su, niti im znaju imena…”
Milka Cimeša, Velika Kladuša
Bez ikakvog obzira da su to ljudi, kao životinje su ih sahranjivali
„Do Svetog Petra 1941. godine bilo je u Velikoj Kladuši i okolini uglavnom mirno, kazuje Milka Cimeša. Srbe nije niko napadao.
Posle Svetog Petra te godine, domaći Muslimani, kao ustaše, počeli su odvoditi i ubijati prvo Srbe muškarce, a posle toga i žene i decu. Jedan deo ljudstva zatvarili su u opštinu, a drugi u srpsku pravoslavnu crkvu gde su ih klali i na druge načine ubijali, a nakon toga mrtve ili u poluživom stanju odvozili kamionom u polje zvano Mehino stanje, gde su ih zakopavali u rovove koje je iskopala jugoslovenska vojska.
Odmah posle Svetog Petra, ubijena su iz Velike Kladuše četiri brata Milanovića Matija, radnik, Miloš, kafedžija, Sava, mlinar, i Pejo, mladić od 15 godina, zatim Pero Matijević, stolar, Dragan Miljanović, obućar, Miljanović zvani Pišta, mesar, Nina Miljanović, kafedžija, Jovo Miščević, kafedžija, jedan đak imenom Branko a prezime mu ne znam, samo znam da je bio sin jednog srpskog sveštenika, kao i još mnogo drugih, čijih se imena ne sećam. Oni su svi jedne večeri, odmah posle Svetog Petra, bio je utorak, kako se toga dobro sećam, odvedeni i pobijeni.
Mesec dana nakon tog događaja ustaše su kupile srpske žene i decu i ubijali ih na isti način. Žene i decu zatvarali su u crkvu i tu ih premlaćivali ili klali, a zatim kamionima odvozili na Mehino stanje.
Iz Velike Kladuše kaže Milka ubijeni su: Dragica Miljanović, žena Matijina, i njene ćerke Ranka, Nevenka i Soka, Evica Miljanović, žena Savina i jedno njeno dete, Živko obućar, kojem neznam prezime, njegova žena Stoja i kćer Dušanka, te mnogi drugi, čijih se imena ne sećam.
Tada je odvedena i ubijena moja sestra Dragica stara 13 godina“.[2]
Jedanaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata na njivi Mehino Stanje postavljeno je spomen-obilježje na kojem je zapisano:
„NA OVOM MJESTU, AUGUSTA 1941. GODINE KRVOŽEDNE SLUGE MRSKOG OKUPATORA NA ZVJERSKI NAČIN UBILI SU OKO 2400 NEVINIH ŽRTAVA, LjUDI, ŽENA I DJECE IZ VELIKE KLADUŠE, CRNOG POTOKA, GLINICE, POLjANE, PONIKAVA, GEJKOVCA, VRGIN MOSTA, ŠILjKOVAČE, MALjEVCA, ŠMREKOVCA, KRSTINjE, BRUSOVAČE, JAGROVCA, SVINICE, ŠIROKE RIJEKE, BUHAČE I DRUGIH OKOLNIH SELA OVOG KRAJA.
U ZNAK SJEĆANjA NA ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA, A POVODOM PROSLAVE 27. JULA DANA USTANKA NARODA HRVATSKE, BOSNE I HERCEGOVINE OVU SPOMEN-PLOČU PODIŽE NAROD OPĆINA VELIKA KLADUŠA, CETINGRAD, TOPUSKO, KRSTINjA I VRNOGRAČA
27. JULA 1956. GODINE”.
[1] Izjave svjedoka i izvršilaca genocida ustaša čuvaju se u Okružnom javnom tužilaštvu Bihać pod brojem K 150/55. Opširnije vidi: Historijski arhiv u Karlovcu, Zbornik 19, Kotar Vojnić u NOR-u i socijalističkoj revoluciji, str. 797 822. Mr. Đuro Sremac i Petar Eror: Prilozi za izučavanje masovnog ustaškog zločina na Mehinom stanju 1941. godine.
[2] Dušan D. Miljković, Stradanja u Cazinskoj krajini i antifašistička borba: (1941-1945), AMD SISTEM D.O.O. Beograd, 2011. str, 71-72.
Knjigu za internet izdanje priredio Dušan Bastašić
Vezani članci:
Masovna grobnica Mehino stanje
30. jula do 14. avgusta 1941.- Masovni pokolj na „Mehinom stanju“
MASOVNI POKOLj SRBA IZ SLUNjA I VELIKE KLADUŠE …
Ko se danas, na godišnjicu stradanja, sjeća pobijenih Srba iz …
Stradanja u Cazinskoj krajini i antifašistička borba /1941-1945/
