Đakon Pavle Lješković: U svjetlosti budućeg vijeka – Susret sa velikomučeničkim Jasenovcem

Mi smo danas obišli muzej Jasenovac, gdje su nas neki vjerujemo dobronamjerni ljudi pokušali uvjeriti u svoj koncept, prema kojem je žrtva pojedinac, što bi vjerovatno trebalo da znači da žrtva nije član ni pripadnik ni jedne skupine, ni jednog plemena, ni jednog naroda.

Časni oci, dragi đaci i ostala braćo i sestre, koji ste ostavili svoje svakodnevne obaveze da biste se pridružili nama na ovom putovanju – koje za nas u velikoj mjeri ima karakter pokloničkog putovanja, a objasniću kasnije i zbog čega.

Dakle, Bogoslovija je jedna specifična škola, između ostalog i po tome što u njoj časove imamo i subotom. Danas je trebalo da, kao i svaki drugi radni dan, imamo časove sa redovnom nastavom, redovnim bogosluženjima i svim onim što karakteriše život jedne bogoslovije.

E pa, možda mi danas ovdje nismo imali učionice, nismo imali klupe, nismo imali table, ali smo itekako imali jedan čas, koji će vjerovatno svi ovde prisutni pamtiti do kraja života. Ja ne bih imao šta da dodam onome što smo danas vidjeli, jer sve samo po sebi govori. No, ipak ima nešto što bih trebalo da kažem kao razredni starešina i profesor četvrtog razreda ove generacije Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog.

Naime, danas ću umjesto učenja pashalnih stihira ili statija, ili ispitivanja velikoposnog tipika, pokušati da vam ispričam priču o jednom događaju, o jednom trenutku koji nam je vremenski prilično bliži od ovih jasenovačkih dešavanja o kojima smo danas slušali. Činjenica je da smo mnogo toga vidjeli, mnogo toga smo čuli o Jasenovcu, a mnogo toga smo i zamislili, ali ja ću pokušati da vam ispričam priču o jednoj neobičnoj koloni.

Naime godine 1995, mjeseca avgusta, jedan je mladić u Nikšiću nedaleko od svoga stana šutirao na koš, usamljen na improvizovanom košarkaškom terenu, istovremeno razmišljajući o tome da donese jednu od najvećih, vjerovatno i najveću odluku u svom životu, a to je da upiše bogosloviju.

Istovremeno u Beogradu na Marakani igrao se fudbalski derbi Crvena Zvezda – Partizan. U isto vrijeme crnogorsko primorje bilo je prepuno razdraganih mladića i djevojka koji su uživali plodove mora i avgustovskog sunca. Sad će neko reći: „Pa to je jedan sasvim običan dan!“

Priznajem, zvuči tako, ali vremenski i prostorno ne previše daleko od ovih gradova i mjesta o kojim sam govorio – iz pravca Knina prema Beogradu – kretala se jedna kolona, sačinjena od 250.000 ljudi. Sad vas pozivam da zastanemo, da zaustavimo tok svojih misli, ako treba i da zažmurimo i da zamislimo na nekoliko trenutaka da baš tamo, na nekom obližnjem putu pored nas prolazi kolona od 250.000 ljudi. Priznajte, zaista nesvakidašnji događaj, zaista neobična kolona. No, vratimo se u naše vrijeme. Mi smo danas obišli muzej Jasenovac, gdje su nas neki vjerujemo dobronamjerni ljudi pokušali uvjeriti u svoj koncept, prema kojem je žrtva pojedinac, što bi vjerovatno trebalo da znači da žrtva nije član ni pripadnik ni jedne skupine, ni jednog plemena, ni jednog naroda. Da li to znači i da je i zločinac pojedinac, da ni on nije pripadnik ni jednog plemena, ni jednog naroda?! E pa znate šta, to da je zločinac pojedinac nekako možda možemo i da prihvatimo, u krajnjoj liniji nam je svejedno!

Međutim, to da su ovi ljudi čijim smo se sjenima danas došli pokloniti nekakvi pojedinci, nekakve pojedinačne kreature, mi u to ne vjerujemo. Za nas su to mučenici Crkve, svjedoci Hristovi, svjedoci hrišćanske pravoslavne vjere. I ne samo to, nego i oni ljudi iz 1995. godine, iz te neobične i čudne kolone – iz te jezive kolone desetogodišnjih dječaka koji su vozili traktore jer nije imao ko snažniji da ih vozi; starica izbezumljenih pogleda, koje su čupale svoje pletenice i staraca koji nisu mogli da vjeruju da im se za njihovoga vjeka sve ovo dešava po drugi put – za nas su ništa drugo nego ispovjednici Crkve, ispovjednici Hristovi, ispovjednici hrišćanske pravoslavne vjere. Možda ta kolona nije imala svoga Mojseja i Arona, možda ta kolona nije lutala četrdeset godina kao ona starozavjetna po pustinji, možda nije imala ni svoga Isusa Navina da zaustavi sunce avgustovsko ili da ga makar prekrije nekim oblakom, budući da ih je nemilosrdno peklo, ali ta kolona za nas je itekako ispovjednička.

Ti su ljudi, budući prognani iz ovih mjesta, naseljavali mnoge gradove, mnoga sela, pa je moguće da i u mjestima iz kojih vi dolazite pored vas žive ljudi koji ni sami nisu svjesni toga da su ispovjednici. Koji ni sami nisu svjesni toga da, ako istorija i ne valorizuje na valjan način njihovo ispovjedništvo, onda Crkva to svakako čini. Eto zbog čega je ovo putovanje pokloničko.

I još nešto: vidite kako istorija, taj proces, ta nauka – koju je po meni neko pretenciozno nazvao učiteljicom života – može da bude nedorečena, pa u krajnjoj liniji i nepravedna. Ukoliko je lišimo tog eshatološkog osnova, ukoliko je ne gledamo i posmatramo iz te eshatološke perspektive, onda je nikada nećemo shvatiti na valjan način.

No da završim, nismo mi draga braćo došli danas da sudimo i presuđujemo bilo kome – ni jednom pojedincu, ni jednom plemenu, ni jednom narodu. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog toga što smo svjesni činjenice da je Hristos taj koji će doći da sudi živima i mrtvima i da Njegovom carstvu neće biti kraja. Ali smo zato, draga braćo, došli da baš ovde i na ovom mjestu ponovimo onaj novozavjetni, a dobrim djelom i liturgijski usklik, koji glasi: „Maran ata!“ – „Gospode, dođi! Gospod, dolazi! Gospod je došao!“ Da, dođi Gospode Isuse!

Besjeda izgovorena na parastosu u Jasenovcu, u subotu 24. marta 2012.
Prvobitno objavljeno u magazinu Geopolitika, br. 52, 2012; i u knjizi, Pavle Lješković „Kroz ogledalo u zagonetki“, Nikšić 2022. i u knjizi Aleksandar Vujović „Cetinjska bogoslovija 2002–2013“; Cetinje 2013; str. 74-79.

Izvor: IN4S