Danijel Simić: Latinović, stara varalica ili Zašto su Srbi niža rasa u odnosu na Jevreje, Jermene i Rome

Datum objave: utorak, 27 oktobra, 2020
Veličina slova: A- A+

Povod za ovaj moj istup jeste što me Goran Latinović, istoričar ovdašnji, oklevetao u članku na portalu dosta poznatijeg Đorđa Vukadinovića.

Na Jadovnu; FOTO: Jadovno 1941.

Još uvijek se čeka objašnjenje zbog čega Srbi nemaju prava da imenuju genocid počinjen nad njima u toku Drugog svjetskog rata, kao što su to uradili u naslovu pomenuti narodi terminima Holokaust, Porajmos, Hajot Ceganspanutin?

Već treći put pišem na ovu temu i svaki put je to odgovor na uvrede i očajnička podmetanja protivnika onoga što smo odavno trebali uraditi. I što ćemo uraditi. S njima, ili bez njih.

Opet pišem sa osjećajem nacionalne sramote, koju oni očigledno ne osjećaju i odbijaju sabornost. Više puta sam jasno istakao: Protivnici inicijative za imenovanje genocida koji je tokom Drugog svjetskog rata počinjen nad Srbima, čine opštenarodnu štetu i sramotu.

Snimak ekrana: Frontal

Ne samo što na prvo mjesto stavljaju sebe, svoje potrebe, lobiste i viđenja, pa tek onda sjećanje na srpsko stradanje; već zbog nekulturnog i opadačkog diskursa, koji će čitavu kulturu sjećanja ogaditi neupućenom srpstvu.

Ko kome zaista prijeti i zašto?

U pitanju je klasična zloupotreba republičkih insitucija od strane otuđene interesne grupe, koja ovih dana preko svojih botova metaniše i zapijeva o sopstvenoj ugroženosti, koja se manifestuje nečim što je folklor na internetu.

Od gnjevnih komentara anonimnih korisnika koji sadržavaju prijetnje, brane se „stručnim“ člancima, umjesto prijavama moderatorima i policiji. Istina je, zapravo, hororno suprotna.

Prema svjedočenju sociologa Slobodana Antonića, a posredstvom istoričara Miloša Kovića, samo zbog toga što koristi termin Pokolj u javnosti, „stižu pretnje iz Republike Srpske, neka se Antonić pripazi, imamo mi svoje ljude tamo…“.

Pri tom su to zaposleni na državnom budžetu i otkinuti sa subordinacijskog lanca, čija imena znam, ali nema smisla da ih saopštavam prije onih kojima su prijetnje upućene.

Koju inicijativu oni brane?

Njima je u srazu s inicijativom za imenovanje genocida nad Srbima, milija jedna druga „inicijativa“. Poseban prostakluk, siledžijstvo i manija veličine u njihovom nastupu, počela je apologijom humanoidu, koji je djeci školskog uzrasta pred kamerama licitirao od 85 do 120 hiljada žrtava konclogora Jasenovac (u Memorijalnom centru Donja Gradina piše 700.000), a istovremeno je član otvoreno protivsrpske, latinizovane i anglicirane Inicijative mladih za ljudska prava i Odbora za Jasenovac SPC (!?!).

Što je, bukvalno, kao da je jednovremeno i član Udruženja dragovoljaca Domovinskog rata.

Nema dijaloga, samo naređenja

Uprkos pozivu na dijalog i argumentovanu raspravu, kako bi se našlo najpovoljnije rješenje za imenovanje genocida nad Srbima, oni zadržavaju autističan, samodovoljan stav, da se to ne smije činiti.

Njihovi istupi jednostrane agresije nijesu iznošenje novih podataka ili odgovora na argumente zastupnika termina Pokolj, no ponavljanje već oborenih teza, uz čuveno mantranje lažne sintagme pokušaj preimenovanja, dok se očito radi o imenovanju. Uz istu, sujetnu retoriku, koja krunski bitno nacionalno pitanje svodi na lične diskvalifikacije, u cilju postavljanja sebe kao vrhovnih autoriteta sa kojima nema razgovora.

Bez obzira što nikoga od tih pojedinaca nijesam imenovao u prethodna dva teksta, već sam raspravljao o njihovim stavovima skrivenim iza zarobljenih institucija, kontrolisanih van Srpske i Srbije, sad sam i sam pomenut u obliku sudski utužive klevete.

No, idemo redom. Meni, kao nekom kome redovno prijete batinama ili smrću, to dođe kao da slušam zvocanje dokonih tetkica, kojima je omiljena turska serija odgođena zbog utakmice.

Dobro što vrijeđaju Srbe, ali zbog čega to čine Jevrejima, Romima i Jermenima?

Oni koji prate, a to je jedan uzak krug, pošto su srpska javnost i mediji tradicionalno desenzibilirani za temu sopstvenog stradanja, čuli su histerične povike da SRBI NE SMIJU učiniti isto što i u podnaslovu iznova pomenuti etnosi.

To je „štetno“, „nenaučno“, „amaterski“, itd. I to samo samo zato što to kaže jedna malobrojna interesna grupa, pokušavajući nametnuti svoj lični interes kao opšti, te kako je to stvar o kojoj se pitaju isključivo istoričari. A naravno da nije.

Foto: Frontal

Dakle, oni otvoreno poručuju da su jevrejski, jermenski i romski istoričari „štetočine i amateri“, kao i cjelokupna ta društva, jer su genocide nad svojim narodima odavno imenovali jednom ili dvije riječi, od kojih nijedna ne sadrži „genocid“.

Te termine promovišu i kod kuće, i u svijetu, dok naši „neamateri“ smatraju da je najdjelotvornije i najpraktičnije, odnosno da je „ime“:

Genocid nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od hiljadu devetsto četrdeset prve do hiljadu devetsto četredeset pete godine.

Na tako tešku uvredu, čudi izostanak reagovanja šire stručne javnosti ovako prozvanih naroda. Pretpostavljam zato, jer su im na prvom mjestu nebitni, odnosno da nemaju pojma o tome, a na drugom mjestu je poslovica „tuđa ruka, svrab ne češe“.

Ne možemo zbog potočarskog igrokaza?

Objašnjenje koje sam čuo od njih kao glavni argument, koji ne iznose često javno, već uglavnom po kuloarima, jeste da „muslimani upotrebljavaju termin genocid“, a vezano za događaje u Srebrenici 1995. godine (koji su sve samo ne genocid), pa će nam imenovanje genocida nad Srbima „u međunarodnoj javnosti nanijeti štetu i staviti upitnik na Republiku Srpsku“. (?!)

Kamen u Memorijalnom centru Srebrenica – Potočari (Foto: Vikipedija)

Osim što je to glupost u nivou ravnozemljaša, u svjetskoj javnosti, a i domaćoj u kojoj dominiraju Nevladinići, niko nas ne šljivi upravo zahvaljujući konformističkom neradu i opštoj društvenoj nesposobnosti i neaktivnosti ovakvih „istoričara“.

Njima nijesu protivnici od država NATO plaćeni širitelji srbofobije, kao Inicijativa mladih za ljudska prava, već upravo oni koji se takvoj retorici suprotstavljaju.

Iznova naglašavam, njihova primarna angažovanost pri neargumentovanim podmetanjima u javnosti, nije da je termin Pokolj nepodesan, te izlaze prijedlozima podesnijeg, već isključivo da SRBI NE SMIJU IMENOVATI genocid nad njima. A to je zato, jer oni tako kažu. Tačka.

Kako su nam „istoričari“ odbranili dvoglavog orla

To je potpuno isti nivo nenaučnosti, neistoričnosti, neodgovornosti, pa i sasvim isti argument ako hoćete; kojim je pravdan kulturni genocid i silovanje naslijeđa, zbog kojeg je grb Republike Srpske izgubio ljiljane ispod nogu dvoglavog orla. I to od samih institucija iste te Srpske.

Isprave Republike Srpske (Foto: Frontal)

Ratne vlasti su to učinile sa identičnim motivom i „mišljenjem“ kao kao današnji protivnici inicijative za Pokolj: Muslimani imaju ljiljane na grbu!

To što se radi o grbu Stefana Tvrtka Kotromanjića, krunisanog na današnji dan 1377. godine po julijanskom kalendaru, kao kralj Srba, Bosne i Pomorja, naše istoričare nije uopšte ponukalo da kolektivno dignu svoj glas protiv kulturološkog povlačenja i prepuštanja svojih simbola i istorijskog naslijeđa neprijateljskim narodima. I to u toku samog rata za opstanak.

Obeležja bosanskohercegovačkih muslimana sa ljiljanima (Foto: Frontal)

Možda istorija utvrdi da je to imputirano zahvaljujući obavještajnim službama naših neprijatelja, pošto drugo obrazloženje za takav nepismen autogol ne mogu da zamislim.

Gde ste bili do sada?

Ukoliko su neki od njih tada bili maloljetni, kao i ja sam, šta je sa 2007. godinom? Zašto tada nije bilo tolike agresije i zabrinutosti, za štetu koju prouzrokuju amateri? Upravo zbog toga koliko je tada „struka“ ustala javno u odbranu ljiljana na srpskom grbu, došao je na dnevni red i sam očerupani dvoglavi orao.

Republika Srpska je izgubila i grb i himnu Bože pravde. Brzopotezno i poslušno su zamijenjeni novokomponovanom pjesmom „Moja Republika“ i „amblemom“. On posjeduje i latinicu, pa se ono RS umjesto ocila, može sada tumačiti i kao PC.

Foto: Vikipedija

To je urađeno bez i jednog ozbiljnijeg ili bar uočljivog protesta, bilo koga iz ove grupacije. To je rezervisano za „štetočine“ kao što sam ja. Uz njihovo prećutno odobravanje, obavljeno je pola posla u kulturnom genocidu, čak vizuelnim, odnosno insignijskim razdvajanjem Srba u Srbiji, od onih u Srpskoj.

Pokolj znači isto na jeziku agresora, kao i domorodaca

Tako su i lingvisti, da ne bude kako su kukavice i konformisti samo među istoričarima, uglavnom šutili kao zaliveni, kada je u istom tom ratnom periodu u Republici Srpskoj, u smislu zvaničnog jezika, ukinuto ijekavsko narječje, što je nanijelo višestruku kulturnu i naučnu štetu Srbima u cjelini.

Pogađate zašto? Muslimani i Hrvati koriste srpski jezik ijekavskog izgovora, pa je u cilju jedinstva srpskog naroda potrebno istog se odreći, a u školski sistem i državnu upravu uvesti ekavicu, razlagali su tada danas očigledno istorijski kratkovido donosioci te odluke.

Osim tragikomičnih rezultata tipa „Predor“ ili „Beljina“ u medijima tog vremena, ima i onih manje smiješnih. Od toga da se na taj način predstavljalo kako je ijekavski izgovor izvorni „jezik“ domicilnog stanovništva, a da je ekavski „jezik“ agresora iz Srbije, koji ga sad nameću silom oružja domorocima; do toga da je to direktno odricanje od naslijeđa Vuka St. Karadžića, Petra Drugog Petrovića Njegoša, Sime Matavulja, Ive Andrića, Meše Selimovića…

To se sada, jednakomjernim nametanjem istoričara u nadležnost lingvističara, pokušava uraditi i sa Pokoljem.

Znam te pištoljčiću, kad bi bio na vodu

Izravan povod za ovaj moj istup, jeste što me Goran Latinović, istoričar ovdašnji, nedvosmisleno i bez ikakve potrebe osim iz faktografske i intelektualne nemoći, oklevetao u članku na portalu dosta poznatijeg, pa i meni lično iz zajedničkog gostovanja na televiziji, Đorđa Vukadinovića.

Latinovića, jer je moj klasić iz gimnazije (koja u BL takođe nema ime), doveo sam u redakciju Frontal.RS 2011. godine, iz želje da prestanem biti jedini koji u javnosti, najmanje od 1995. godine, zastupam srpske legitimne i neupitne interese. Posebno u kulturi. Govorim kako je jezik srpski, jednako kao grb koji su naša islamizirana braća isto tako prisvojila. I da ga se ne odričemo.

„Ja sam književnik, a ti si istoričar i to je usko tvoje područje. Dobio si posao asistenta na fakultetu, bitno je da zbog javnosti, a još više svojih studenata istupiš sada, kad su nam ukinuli grb Nemanjića/Karađorđevića“, apelovao sam tad na njega.

Od te moje silne želje, materijalizovana je objava njegove analize muslimanskih i hrvatskih udžbenika istorije, kao i još nekoliko njih. Napravio sam i intervju, gdje smo kroz pitanja pokušali iščupati koju prosrpsku riječ iz usta magistra istorije i staviti je u naslov.

Pošto sam ga promovisao na svoju inicijativu i u ime onoga što mislim da je opštesrpski ispravno, stvarno ne znam zato, onako ljudski, zašto me danas gleda kao neprijatelja?

Snimak ekrana: Frontal

Sasvim sigurno zato što su mu sad saborci oni koji pišu za dnevni list Danas, kao epicentar drugosrbijanštine, odnosno sad intervjue daje onima koji su presuđeni lopovi logotipa Frontal.RS, protiv kojih je bio 2011. godine.

Sudbinski je smiješno i anegdotski, što sam u jednom od tekstova u kojem dovodi Srpsku u pitanje, samo ako se ne uzasluša ono što on hoće, vidio fotografiju Gorana Latinovića od desetljeće staru, koju sam lično napravio i objavio na Frontalu, a prelamači njegovog teksta su je bez potpisa publikovali…

Jesi li lud, hoćeš da prođem kao Simić?

Nakon toga, Latinović ni u javnosti, ni na fakultetu, ne radi ništa po pitanju Pokolja. On u San Marinu za svoj doktorski rad 2012. uzima temu „Ekonomski odnosi Jugoslavije i Italije (1918-1941)“. U naučnim radovima se uglavnom do danas bavio istorijom SPC, odnosima Jugoslavije sa Italijom i Švedskom, poviješću mlade Republike Srpske; a ne primarno temom koju obraćujemo ovdje.

Zbog toga mu, naravno, ne odričem pravo da priča o temi Pokolja i iznosi svoje mišljenje! Niti to može bilo ko. Problem je što on i društvo žele zabraniti pravo glasa drugima, samo jer nijesu istoričari.

Treba voditi računa da je u to doba, dakle prije samo 10 godina, a kamoli 15 ili 20; pričati o specijalnim i paralelnim vezama sa Srbijom, o srpskoj prošlosti Bosne, Hercegovine i Crne Gore, povezivanju sa Rusijom, očuvanju srpskog pisma i unapređenju što većeg stepena državnosti Srpske; bilo „kao da neko pusti porniće sa trudnicama i kepecima u podne na državnoj televiziji“. Kako sam već taj teror OHR nedavno opisao u emisiji 1:1 Alternativne televizije iz Banje Luke.

U isto to vrijeme su građani Srpske ostajali bez osnovnih ljudskih prava. Visoki predstavnici su im oduzimali ne samo pravo na rad, već i lične karte. Latinoviću u takav vakat nije padalo na pamet da se javnim istupima na aktuelna pitanja zamjera svojim sponzorima iz inostranstva, kako ne bi ostao bez svog studijskog gastarbajterluka i položaja na fakultetu, jer su glave letile i za manja ogrešenja.

Sada, kada je omča oko vrata popustila, sad bi malo s visoka dijelili lekcije o srpstvu?

Latinović, stara varalica

I ovaj njegov posljednji tekst, vjerujte ako možete, počeo sam čitati i odustao već možda u visini prve ili druge fotografije. Tu se nastavlja udbašenje ponavljanjem deklasiranih teza o „preimenovanju“ i ličnim diskvalifikacijama Dušana Bastašića. Jer je eto, stomatolog. Toga sam se načitao od njegovih bivših saradnika, kao što je i Latinović sam, te stvarno nijesam htio trošiti vrijeme na još jednu hrestomatiju takvih baljezgarija.

Drveni bunker i zidana osmatračnica; obezbeđenje Logora III Ciglana, jul 1943. godine (Foto: Hrvatski povijesni muzej/JUSP Jasenovac)

No, shvatio sam da nešto nije baš toliko redovno i predvidivo, po tome što su me sva tri pošiljaoca uporno pitali šta ja kažem na to? Kad sam im odgovorio ovo iz prošlog pasusa, stigao mi je kopiran pasus Latinovićevog teksta, koji bazdi na podmetačinu klasičnog aparatčika:

„U svom tekstu, Bastašić navodi da je dobio podršku jednog „srpskog književnika i publiciste”, koji tvrdi da Genocid nad Srbima u NDH (1941‒1945) nema ime (!) i koji je prije nekoliko dana proglasio zvanično otvorenom „sezonu lova na balije i ustaše” u Republici Srpskoj, poželivši „dobar pogled”! (Danijel Simić, Kome je mrska, bilo kakva Srpska, http://www.frontal.rs, 15. oktobar 2020). Riječ je o najodanijem sljedbeniku ideje o „pokolju”, željnom medijske pažnje i prisustva u javnom prostoru, tipičnom „bastašićevcu”. Ali, izgleda da ekstremne ideje, poput ove o „pokolju”, baš takve sljedbenike i traže.“

Dakle Latinović se trudi. Eto makar da me stavi pod navodnike kao „srpskog pisca i publicistu“. Što je slatko. Posebno od njega.

Jedan sociolog, jedan istoričar i jedan književnik…

Simptomatično za podmetače, kada govori ko njega podržava u dogmi da Srbi ne mogu ono što i drugi narodi, navodi puna imena i prezimena pojedinaca, te nazive ustanova, koje kao da su tobože odlučile o tome na nekim sjednicama naučno-nastavnih vijeća (a nijesu), dok kod onih koji ga ne podržavaju, navodi samo odrednice poput „jedan profesor srpskog jezika i književnosti iz Foče“. Što bi trebalo, valjda, da umanji značaj istog profesora kao provincijalca?

Ili daje odrednice „jedan ugledni srpski sociolog“, „još jednog književnika“ i „još jednog poznatog srpskog istoričara“, propuštajući da kaže kako su u pitanju Slobodan Antonić, Anđelko Anušić i Miloš Ković.

Latinović, u maniru pravog opadača i sjecikese, navodi samo ono što bi mu moglo odgovarati da sakrije suštinu neupućenima i prikaže sebe kao dio neke „naučne većine“, a ispušta imena zbog kojih bi se neupućena ili neutralna publika u Srbiji, a posebno na portalu gdje objavljuje, ozbiljno zapitala o njegovim motivima. Posebno jer su mnogim „istoričarima“ ovog tipa, autoriteti bitniji od istine.

Mene je, na njegovu nesreću, izabrao da imenuje.

Latinović Goran – kukavica i lažov

To je iz razloga što im ozbiljno smetam da u javnosti Srpske pronose laži. Postavljam im pitanja na koja nemaju odgovor, a čujem se mnogo dalje nego oni. Zato on, kao jedna realno nepoznata osoba široj javnosti, mene optužuje za svoje vlažne snove o medijskoj slavi.

Goran Latinović (Foto: Pečat)

Osim opetovanja besmislica o „pokušaju preimenovanja“, što ostavlja dojam kao da se raspravljate sa telefonskom sekretaricom i vrijeđa zdrav razum objektivnog posmatrača, on izvlači iz konteksta riječi moje posljednje kolumne, da bi se stekao dojam kako sam nekakav ekstremista koji poziva na ubijanje ili progon muslimanskog ili hrvatskog življa u Srpskoj.

A to je baš opasno, lažno i zlonamjerno.

Kukavički.

U stvarnosti, a i za svakog ko me jednom sreo u redu za hljeb pred pekarom, jasno je da tu obećavam medijsku pažnju i bavljenje ratnim huškačima i proizvođačima nacionalne i vjerske mržnje, iz političke, kulturne i medijske sfere. Što svi mogu provjeriti jednim klikom na tu kolumnu. Više nego jasno ciljam na one locirane u Efbihu, a ne u Srpskoj.

Što je, u sudskom smislu, čista materijalna neistina.

Ako laže Jadovno, ne laže arhiva RTRS-a

Navešću primjer uz VAŽNO UPOZORENjE da njime nemam namjeru ovo svoditi na dnevnu ili stranačku politiku u vrijeme izbora, te dodatno poganiti pitanje koje je ova interesna grupa već upoganila, nego samo dokazati kako je ovaj „istoričar“ naprosto sklon, ne samo da lovi u mutnom, već bez problema laže po zadatku. Obični žeton-istoričar.

I nije mu prvi put da laže u javnosti.

U emisiji RTRS Aktuelno od 31.05. 2020. godine, po zadatku je pripušten u termin koji obično ne dobijaju, kako bi branili Milorada Dodika od opozicionih optužbi sa vanredne sjednice Narodne skupštine RS u slučaju „Predaja Jasenovačke građe“. Opet sve vezano za Dodikovu osudu u Rezoluciji o poštovanju žrtava fašističkog režima i pokreta za koju je uz podršku efbihovskih partija glasala opozicija u Parlamentarnoj skupštini BiH.

Latinović u toj emsiji na Radio-televiziji Republike Srpske izbacuje tezu „nisam politički aktivan“, kako bi gledaoce pokušao dodatno uvjeriti da njegovi stavovi kojima brani Dodika, dolaze iz čiste „stručne“ istine, a ne političke opredijeljenosti. Potpuno isto kao u njegovom napadanju termina Pokolj.

Milo Dodik (Foto: A. Vasiljević)

Što se mene tiče, možete biti i za vlast i za opoziciju, od volje vam, ali ne možete javno lagati. Posebno ako sam ja na straži. U programu iste televizije 11.09.2018. godine, Goran Latinović se nalazi u kadru iza Milorada Dodika kao član pokreta Pozitivne snage Srpske, gdje mu vrlo politički aktivno i nedvosmisleno daje podršku kao kandidatu za srpskog člana Predsjedništva BiH u vrijeme predizborne kampanje.

Šta zaista vrijeđa? (I mene i razum)

Uvijek polazim od onog: Nije bitno šta kaže, već ko kaže. Tako me ne vrijeđa ni što, kao jedan strašljivi konformista, koji se krije iza institucija i pokušava meni imputirati svoje karakterne osobine robotizovanog sljedbenika komande jednog čovjeka. Kojeg citiraju i brane kao da je svetac, a ne svešteno lice.

Vrijeđa što mi u slučaju inicijative za imenovanje genocida nad Srbima uzima ono što mi po istorijskom pravu pripada: Dani(j)el Simić je inicijator i glavni podstrekač imenovanja genocida nad Srbima, a nikakav sljedbenik po njegovom kalupu.

Logorska oznaka za Srbe (Foto: JUSP Jasenovac)

O tome svjedoči i moj članak Posjeta Jadu našem od prije deceniju, kada se Latinović u svom naučnom radu bavio temama opisanim uzvodno.

Nije mi do obračuna sa slabijim, već do odgovora na samo jedno pitanje!

Pravdanje ovakvog jalijaškog ponašanja u javnosti, laganjem i mlaćenjem prazne slame u nedogled, time da je neko nekome prijetio ili ga vrijeđao u komentarima, treba samo da sakrije njihovo podmetanje, klevetanje, pa i otvorene prijetnje onima koji se zalažu za termin Pokolj.

Blebetanjima pri „sematičkom tumačenju“ njegove vizije šta je značenje riječi „pokolj“ u odnosu na „genocid“, kao da većina naučnih termina u svakom jeziku nemaju i svjetovno značenje, ovdje se uopšte nijesam bavio.

Spomen područje Donja Gradina (Foto: JUSP Donja Gradina)

Ne samo zato što sam to već pobio argumentima, već što sam saznao izvor njihovog termina „žrtva svespaljenica“, kako oni prevode riječ „holokaust“, dok je u srpskom jeziku tradicionalno to „žrtva paljenica“. To je odličan putokaz i najbolje objašnjenje zašto ovi, od interesa svog naroda otuđeni ljudi, Srbe uporno proglašavaju nižom rasom.

O tome ću sljedeći put, do kojeg više neće doći reakcijom na njihove žvakotine, već mojim obećanjem.

Do tada, nadam da ćemo možda, ali baš možda, prestati sa presipanjem iz šupljeg u prazno o „preimenovanju“ i dobiti odgovor koji već vodviljski predugo izbjegavaju:

Zbog čega su Srbi niža rasa, pa ne mogu ono što su uradili svi narodi koji su pretrpili genocid i imenovati ga?

Prvi deo naslova i oprema: Stanje stvari & Jadovno 1941.

(Frontal, 26. 10. 2020)


Vezane vijesti:

Dani(j)el Jadovnički Simić

Dani(j)el Simić: POKOLj ILI KAKO PREIMENOVATI NEŠTO ŠTO NEMA IME?

FRONTAL: Portal udruženja Jadovno 1941. uticajniji od Univerziteta u Banjoj Luci

Bastašić: Profesore, zašto osporavate Pokolj?

POGLED: Bastašić – Da se utvrdi Dan sećanja na srpske žrtve (VIDEO)

Bastašić: Ko nam i zašto preporučuje one koji poriču Pokolj

Umanjivanjem broja srpskih žrtava Jasenovca negira se Pokolj

Dušan J. Bastašić: Šta učenici u Srbiji (ne)uče o stradanju Srba u Drugom svjetskom ratu

Dani(j)el Simić: Borić Mare Novorođenče

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top