Dani(j)el Jadovnički Simić

Datum objave: ponedeljak, 6 aprila, 2020
Veličina slova: A- A+

Vama koji posjećujete naš portal Jadovno.com ili na tu adresu stižete posredstvom društvenih mreža na kojima nastojimo biti dnevno ažurni, sigurno nisu promakli tekstovi Dani(j)ela Simića.

Jadovno, jun 2018. FOTO: Jadovno 1941.

Oni u kojima na temu Jadovna, našeg ličnog, društvenog i institucionalnog pamćenja i zaborava piše, obznanjuje, ukazuje i upozorava.

Piše: Dušan J. Bastašić

Pero kojim piše je oštro, britko, umiveno, neokaljano ustručavanjem, kompromisima, zagonetkama i dodvoravanjima. Njime bilježi i ispisuje naravoučenije ovovremenim ali i još nerođenim Srbima, jadovničku istinu i tugu, glasove onih koji glasa nemaju.

Ni jedan od onih devet osveštanih Časnih krstova koje su Jadovničani pronijeli Likom, uznijeli na Velebit ili paški rt Slana nije poboden a da ga i on nije svojim rukama osovio, usmjerio prema istoku i kamenjem učvrstio da ga snježne mećave ili bura ne oskrnave.

Ostrvo Pag, rt Slana; FOTO Jadovno 1941.

Desetinama svojih tekstova ispisivao je svojevrstan Jadovnički dnevnik.

Proteklih jedanaest godina svjedočio je i onim prelomnim događajima koji su stavljali na iskušenje našu jadovničku posvećenost i istrajnost.

Onda, 2010. u Jerusalimu kada se od nas obojice očekivala fascinacija prijemom kod tamošnjih eminencija i posljedično „preumljenje“.

Ili 2013. kod Šaranove jame nakon Pupovčeve glasno izrečene poruke: „Nikad više!“ nama Srbima s ove strane Une i Save.

Kada smo krajem juna 2018. imenovali do tada sramno bezimen genocid počinjen nad Srbima od strane NDH kao Pokolj, i kada se tome istoriokratski ostrašćeno suprotstavila sva sila snishodljive, preumljene istoriografske kvazielite sa obe strane Drine, nije bilo nikoga ko bi mogao efikasnije i efektnije parirati od Dani(j)ela, koji je to činio, njemu svojstvenom erudicijom i retorikom.

Jadovno, jun 2018. FOTO: Jadovno 1941.

Početkom maja prošle godine, svega nekoliko dana nakon što smo organizovali prvo moliveno okupljanje nad gotovo nepoznatom, najvećom pojedinačnom grobnicom žrtava Pokolja, tu na jevrejskom dijelu zemunskog groblja, samom obodu Beograda, stigao je do Bruklina u Americi i u parku sjećanja otkrio spomenik žrtvama Jadovna i Paga. Jedino spomen obilježje pored onog u vrletima Velebita, za ne manje od 40.000 žrtava kompleksa logora Gospić – Jadovno -Pag iz 1941. godine.

Bilo je potpuno očekivano da nedavno, nakon što je udruženje Jadovno 1941. opet suočeno sa neočekivanim iskušenjem, optužbom, ni manje ni više nego za antisemitizam, opet uzme pero u ruku i briljantno, na portalu Frontal.rs ispiše riječi koje uistinu zaslužuju da se pročitaju:

Je li antisemitizam kažnjiviji od antisrbizma?

Nosim od rođenja jevrejsko ime i ispred Jadovno 1941 sam još prije deceniju pozvan i boravio u Jad Vašemu. Ovaj traktat pišem, baš jer predstavljam najtvrđi mogući orah za nekog novog amaterskog propagandistu, koji bi me pokušao proglasiti za antisemitu.

četvrtak, 26 marta, 2020 / 19:21

Piše: Dani(j)el Simić

Prosto bi lakše proturili tezu da je „Simić ustaša“. Toliko je to lako.

Ime Daniel mi je mati, po sopstvenom predanju, u vrijeme samoupravnog socijalizma dala po starozavjetnom proroku. Onom što je spasio Suzanu od pohotljivih i klevetljivih staraca, te sišao u lavovsku jamu i izašao živ. Između ostalog.

Saznanje da to ime znači „Bog je moj sudija“, uveliko je, genetiku po strani, kumovalo mom odnosu prema autoritetima. Stari je htio da se zovem Ognjen, ali je on već dao ime starijoj sestri. Danas je to, da pretopim stihove iz Ženidbe kralja Vukašina:

„U Danijela pero sa dva oka, ne boji se nikoga do Boga“. Sa svim legitimnim optužbama za patetiku i hvalisanje, koje rado dajem na ocjenu u daljem tekstu.

Bezlično

Većini medijske pastve, zabavljene planetarnom pandemijom virusa korona, apsolutno je nepoznato da je udruženje građana Jadovno 1941, čiji sam i ja član, optuženo za antisemitizam. Ni više, ni manje. Sve to, jer je na sajtu objavljen, pa povučen, rad profesorke Mirjane Stojisavljević „Iza zidina tajni“.

Kad na te besmislene optužbe za antisemitizam odgovori i deklasira ih Jevrejin, jedan od najuglednijih i najuticajnijih u Srbiji, oni će, logično, biti veći Jevreji od Mojsija… Odnosno od Aleksandra Nećaka.

Nema, jasno, nikakvog propagandnog razloga da pišem o slučaju objave rada prof. dr Mirjane Stojisavljević sa Univerziteta u Banjoj Luci, jer je medijska kampanja protiv UG Jadovno 1941 najblaže rečeno – propala. Pišem isključivo da neko ne bi umislio kako ta epizoda ima ikakve veze sa naukom.

Posebno da razjasnimo da li se antisrbizam manje kažnjava od antisemitizma? Zbog onih koji ne znaju šta čine, a ne zbog nauke. Nauka se zna šta je.

Duhovna zaraza

Pišem i širu javnost upoznajem zbog najvjernije publike Frontal.RS, a to su donosioci odluka. Vjerovali ili ne, oni baš cijene kad neko kaže kako jeste. Bar ovi što znaju da se nema šta istinito čuti od dupeuvlaka. A nešto bi javnost trebala da zna i uznemiri se. Čak i u doba zaraze, jer to je pošast po sebi.

Naime, dotjerali smo u slobodi govora i vladavini zakona do toga, da je profesor doktor Mirjana Stojisavljević pozvana pred disciplinsku komisiju Univerziteta u Banjoj Luci, zbog rada koji je objavljen prije čitavih šest godina u Zborniku istog tog univerziteta?

Ako ovo nije razlog za paniku iz barem tri temeljna ugla posmatranja (subordinacijskom i zakonskom, naučnom i istraživačkom, demokratije i ljudskih prava), onda će ovo biti još jedan primjer da smo kao društvo nepostojeći, kada nijemo posmatramo da se tako lako gaze prava pojedinca u ovim temeljnim vrijednostima.

Malo obraza za ličnu odgovornost?

Nikom ne treba u životu da mene (jer i ja sam drug član i ne odričem se) prvo optužuje zbog promocije termina Pokolj da sam neprijatelj Republike Srpske i tim činom istu dovodim u pitanje (?!), već evo sada i da sam antisemita. Imam pravo da to shvatim lično.

Ali to je toliko manje bitno!

Da li je, majke i očevi, u redu da žena koja je spokojno promovisala taj svoj rad u javnosti i kroz institucije Univerziteta u Banjoj Luci prije više od pola decenije, držala predavanja pred domaćim i inostranim kolegama, te istim takvim novinarima i državnim službenicima, pa nikog nije bilo briga, sada trpi neprijatnosti ili joj se čak prijeti da ostaje bez posla?

Ukoliko neko puca na Mirjanu, a nišani na Dušana, to nije pošteno! Neka Dušan odgovara za svoja ogrešenja, ako je šta zgriješio. Šta ima Mirjana sa tim?

Kako to niko nije primjetio ranije njen antisemitizam? I zašto odjednom sad? Očigledno samo zato, jer je neko želio da izvrši harangu i podmetanje jednom najobičnijem udruženju građana, koje ne radi ništa neočekivano ili kažnjivo. Uz to je taj rad je objavilo, a onda ga na svoju još veću bruku bez ozbiljnije rasprave povuklo.

Koga briga ili šta je tema mog traktata?

To je nešto što se ne tiče samo mene lično, ali ja pod to stavljam svoje ime i prezime. Bio neko drug član UG Jadovno 1941 iz Banje Luke ili ne, ovo se tiče svih nas.

Usljed opšte nepoznatosti teme za „sve nas“, prvo treba dati informaciju iz potpuno skrajnutog i poniženog svijeta entuzijasta, koji pokušavaju da u sjećanju zajednice održe Pokolj.

Kao zločin genocida Nezavisne Države Hrvatske i njihovih nacističkih i fašističkih saveznika tokom Drugog svjetskog rata. Da se ne ponovi djeci ili unucima. Samo toliko.

To je nešto što nikoga ne zanima, ali sada je odjednom bitno do stepena da se vrši atak na autonomiju našeg javnog univerziteta, samo zato što ministar strane zemlje zovne rektora? Šta je to sa tim udruženjem, da izaziva toliku pažnju? Može li se ovo shvatiti kao išta drugo, do pohvala istom za njegov minuli rad?

Udruženje građana uticajnije od univerziteta

Neupućen bi mogao pomisliti da je jedno udruženje građana iz Banje Luke, moćnije i uticajnije od Univerziteta u Banjoj Luci. I to onog čiji je taj rad proizvod na toliko mnogo načina, toliko mnogo godina, da izvođenje gospođe Stojisavljević pred disciplinske komisije toliko oporo zaudara na brozovsko-staljinističke metode prikrivanja sopstvene odgovornosti, da je to u najmanju ruku nedžentlmenski za svakog ko je čitao Kafkin Proces.

Ni u slučaju Mirjane S, čiji rad je bliže književnom djelu, nije jasno šta je zgriješila, ako joj nije zgriješio ni jedan pretpostavljeni već šest godina?

Dakle, za one koje zanimaju gore navedene teme, pokušaću prvo dati objašnjenje izvora ovih napada na Jadovno 1941, zbog kojih stradavaju opet pojedinci, a za koje društvenopolitičku elitu i udruženja za zaštitu ljudskih prava koja finansira Zapad, kao i u slučaju Daneta Lukajića, uopšte nije briga. U njihovom slučaju se ne brane svetosti moderne civilizacije.

Tek onda ćemo pokušati da damo odgovor na pitanje iz naslova, koje je zapravo i suštinsko za čitav ovaj slučaj i za srpski narod u cjelini. Posebno za naučnike svake vrste.

Grijeh pradječiji

Cilj ovih koji se tim podmetanjima bave nije srpska javnost. Ona je potpuno nezabavljena sjećanjem na srpske žrtve. Cilj su donosioci odluka u ustanovama srpskih državnih tvorevina.

Otvoreno, pod raznim optužbama (za antisemitizam npr.), zahtijevaju od izabranih i imenovanih državnih službenika otkazivanje saradnje sa UG Jadovno 1941. Koje, inače, jedino nešto ozbiljno radi na terenu uz sasvim uobičajenu pomoć Srbije, koju dobijaju i mnoga druga udruženja.

Posebni se napori ulažu, da mu se do mjere nemogućnosti oteža rad na mjestu zločina u Neovisnoj Republici Hrvatskoj. Oni dežuraju i prijavljuju smrtne grijehe udruženja nekom neznanom Centralnom komitetu. Onda se tu objavi saopštenje na teme koje širu javnost uopšte ne zanimaju.

Dovoljno da prenese jedan ili dva medija. Obično budžetska. Oni zadovoljni. Zovu dalje izravno telefonom, a neko skroz nevezan ima ozbiljne probleme u životu.

U Srbiji tako izvjesni Veljko Mišina, u maniru religioznog vođe, najmanje kao propovjednik pravoslavne vjeronauke, a ne istoričar koji pokušava da sa stanovišta muzejske prakse (što bi trebala biti njegova dužnost) unaprijedi sjećanje na Pokolj, sa zvaničnih stranica Muzeja žrtava genocida u Beogradu čiji je direktor, napada predsjednika UG Jadovno 1941 argumentujući to (pazite sad naučnici) ogrešenjem njegove kćerke o srpstvo, pravoslavlje i opšti moral koji dolazi iz kućnog vaspitanja.

Čak je citirao i neke njene pjesmice u toj nepodopštini posvemašnjoj.

Lažni proroci, stvarni direktori

Tada nijesam imao potrebu da reagujem na tu svemirsku glupost i najzatucaniju bahatost, jer ne samo da je Lana Bastašić punoljetna i zna sama da piše. Sjećam se.

Jedne prilike, u društvu moje drugarice iz razreda, koja takođe danas pripada krugovima nevladinićko-državnih spisateljica, došla Lana da zapali svijeće žrtvama etničkog čišćenja nazvanog Oluja, na Trgu Krajine u Banjoj Luci.

Nijesam vidio Mišinu tom prilikom. Pamte one to. Em obe protjerane iz Hrvatske, em je ovo stvar oko koje će se složiti čak i sa mnom. To je takav težak seljakluk i zloupotreba državnih institucija.

I, prosto, kakve su to gluposti? Pa makar i od religioznog vođe koji prokažuje Bastašića kao lošeg oca, taman koliko i Matiju Bećkovića, kada je jasan biblijski motiv „odsele neće više biti očevi jedoše kiselo grožđe, a sinovima zubi trnu“?

No, taj isti čovjek je ovih dana, direktno u Danas, drugosrbijansko-nevladinićke ploče zavjeta među dnevnim listovima, izašao sa istim klapunjanjima o antisemitizmu UG Jadovno 1941.

Pri tom na zvaničnim stranicama Muzeja žrtava genocida nema ni jedne riječi o logoru kao takvom, ali se pojam Jadovno pominje u najmanje šest tekstova koji su protiv udruženja. Naravno, simptomatično je da se ni Danas ne bavi temom logora Jadovno, ili bilo kakvim srpskim stradanjem, jer to nipošto nije drugosrbijanski fokus.

E, sad. Ne poznajem tog čovjeka, ali poznajem nejaki kružok u Banjoj Luci koji redovno napada UG Jadovno 1941, čiji su neki od njih bili članovi. Trebalo bi, bar ja tako računam, da se sa njima slažem oko strateških pitanja. A nijesu mi ni po čemu mrski, pa im se zato često javim.

Čisto da ne misle kako njihovo međusobno tapšanje po ramenu, nije bilo šta drugo do isto takvo pljeskanje po dupetu.

Linijaši

Oni, kao i Mišinin muzej, od napuštanja udruženja ništa o logoru Jadovno nijesu napisali, niti su jednom došli na Dan sjećanja. Idem svake godine, pa znam. Još manje su nešto istraživačko o logoru objavili, a eto zanimaju se istorijom.

Zapravo, zabilježeno je da stručni časopis Topola, Spomen područja Jasenovac-Donja Gradina, nakon jedanaest godina od ozbiljnijeg upoznavanja šire javnosti sa toponimom Jadovno (osnivanjem UG), logor-preteču Jasenovca pominje samo kroz rad jednog od tih bivših članova, koji se protivi uvođenju termina Pokolj i osuđuje UG Jadovno 1941 u toj nakani…

Dakle, opet se ispostavlja da je bitnije neko udruženje građana, nego logor sam!? Da se o njemu kazuje i naučava. U časopisu koji bi MORAO objavljivati upravo takve članke, jer Pupovčevi Hrbi u Novostima neće sigurno!

Oni će izdržavati nekakvog Požarnog Dežulovića da izjavljuje kako Srbima treba oduzeti sve, a ne samo one crkve u Crnoj Gori. Možda ga, preko Danasa, možemo očekivati i u Topoli, kao onog Veselnika Gatala na RTRS?

Pokolj razdora

Pošto ih, rekoh, ne samo poznajem lično, već sam sa većinom njih ranije sasvim bogougodno sarađivao, ustanovih da posljednjih par godina ne možete stati duže od deset minuta (bukvalno) sa njima, ili posebno kada negdje javno izlažu, a da ne ispolje tri identične mantre:

– Oglase: „Treba se slušati riječ struke“, pribijajući jednovremeno kažiprst ili palac u sopstvene grudi.

– Narede, izdižući važno glavom: „Trebamo se u komemoraciji ugledati na Jevreje„.

– Citiraju vladiku slavonskog Jovana Ćulibrka. (nebitno šta)

– Ustvrde ljutito: „Dušan Bastašić je zubar, on nema šta da priča o istoriji. To što Jadovno radi sa Pokoljem nanosi veliku štetu srpskom narodu, jer se za Srebrenicu koristi termin „genocid“ (?!). Na sve to još, Bastašić to radi po nalogu „sa strane“.

Istina je – ideja za Pokolj je došla sa strane!

Pri tom oni to govore o bivšem šefu, jer za mene je Bastašić samo drug član, dok je njima bio poslodavac. Sada ga po zadatku ili iz ljubavi vrebaju da, ako mu se omakne kakva bedastoća, prijave u Centralni komitet.

Od UG Jadovno 1941 ne da nikad nijesam dobio novac, već sam čak i donaciju uplatio dva puta. Mogu, kao takav, garantovati da, barem što se tiče optužbe da je inicijativa za imenovanje zločina genocida nad pravoslavnim Srbima u toku Drugog svjetskog rata, jedino tačno to da je potekla „sa strane“. U Izraelu sam skoro prije deset godina napisao i objavio članak gdje upravo to tražim.

Znači to sam zakuhao, i i dalje podržavam ja. Nije nikakav stranac. Čak i povratnu kartu Beograd – Tel Aviv iz svog sam džepa platio. U pitanju je, dakle, teorija zavjere u kućnoj radinosti i to ne treba da se gura pod nauku.

Pošto sam se o Pokolju već detaljno izjasnio, ispod narednog podnaslova samo izvjesna analiza ili novim saznanjima unaprijeđena sublimacija mog ranijeg pokušaja da razumijem neargumente.

Ugledajmo se na Jevreje, osim u ničemu

Bez obzira što krajnje ličan, može se slobodno reći i protosektaški stav u „držanju linije“ pokušavaju upakovati u oblandu naučnog, to ostaju obična pamfletska djela, jer na prvom mjestu nemaju imanentne logike. Protivurječnost je, kao i u umu paranoičara, aksiomski neophodna da bi se održao oko nje iskonstruisan sistem.

Zato su njihove zapovijesti:

1. Srbi za genocid nad sobom ne mogu imati jednorječan termin na svom, srpskom jeziku, bez obzira što čak po dva (domaći i međunarodni) imaju Jevreji, Jermeni, Romi… I to zato što to kažu oni. I ko se ne slaže, rušilac je RS i antisemita.

2. Ne može nipošto Pokolj, ali ne predlažu ni jedan drugi termin. Srbi tamo gdje neko kaže Holokaust ili Porajmos, moraju reći ZGNPSUNDHTDSR (Zločin genocida nad pravoslavnim Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tokom Drugog svjetskog rata). Jedino logično objašnjenje je da, po njihovom mišljenju, Srbi nemaju ista prava kao drugi narodi koji su pretrpili genocid.

3. Termin Pokolj se nemotivisano agresivno napada prekomjernom upotrebom sile, i to kao „nametanje naučnoj zajednici“. Znate ono, opet jedno udruženje bitnije od univerziteta… Van svijeta klevete, u pitanju nije nikakvo nametanje, već proglas UG Jadovno 1941 široj zajednici. Ne samo naučnoj. Svako ima pravo da uputi otvoreno pismo javnosti kako će koristiti neki termin i pozove druge. Zbog čega je drama baš kada to učini jedno UG, koje je dalo toliki doprinos upravo toj oblasti naučnog istraživanja srpske istorije? Posebno popularizaciji.

4. Sektaško ponašanje se manifestuje u ponavljanju već nekakve teorije zavjere o n’ak’om „Lambrosovom nedjelu i inostranoj zavjeri“, što je, lično tvrdim, mašta nekog ko se ovih dana priučio engleski. Sad su prvoredni bajstenderi. Posmatraju, nesposobni da shvate neophodnost rada na prosvećivanju svog naroda, po principu „čije stado njegova i planina“. Umjesto toga, oni sa pozicije istoričara izvode kvazilingvističke zaključke priučenim radovima ekspresionističke poetike i naglašeno lične motivacije, kojima je aksiom: Ne može Pokolj, ne može ni išta drugo.

5. Tolika nenaučna zaslijeljenost mržnjom, usporedivom samo sa špijanjem komšije na pivskoj gajbi ispred dragstora, uslovljava i neprestano brukanje nekim osnovnim terminološkim odrednicama. Uporno ponavljaju sintagmu „pokušaj preimenovanja genocida“, pri čemu osnovna logika, pa čak i u društvenim naukama, jeste da se ne može preimenovati nešto što nema ime!!!

Genocid nad kim?

I Muzej žrtava genocida u Beogradu je muzej genocida. Genocida nad kojim narodom? Za svaki muzej Holokausta se zna o kojem se narodu radi. Je li to baš tako teško za pojmiti, čak i bez neophodnih stručnih znanja iz lingvistike?

Ovo, mada još u povojima i bez učešća šire zajednice, neodoljivo podsjeća na borbu protiv Vuka Stefanovića Karadžića za uvođenje srpskog narodnog jezika za književni, pošto protivnici nijesu smatrali „jezik svinjara i govedara“ dovoljno otmjenim.

Tako i sada srpski jezik nije dovoljno dobar. Mora se koristiti čitav niz riječi, od kojih je centralni termin latinski. Genocid u nekom obliku može biti u međunarodnom naučnom terminu (Jermeni koriste Armenian Genocide), tako da je protivljenje Pokolju, a bez predlaganja ili rasprave o nekom drugom rješenju, istinski nerazumljivo.

Srpski jezik spada u sintetičke/fleksivne jezike, a ne inkorporativne jezike, tako da riječi-rečenice kakve imaju sjevernoamerički domoroci, nijesu svojstvene našem komunikacionom sistemu. ZGNPSUNDHTDSR je predugo i za skraćenicu, a kamoli za ime ključnog i relativno nedavnog istorijskog perioda, koji djeca ovih dana treba da uče preko televizije. I upamte. Nažalost, ne predaje im se lekcija o Pokolju, kao ni o ZGNPSUNDHTDSR.

Mada je to isto, jasno je da je u ovom stvarnom svijetu termin Pokolj već pobijedio. Pošto ZGNPSUNDHTDSR nema šanse.

Krav maga i Džoj divižn

Linijaši javno optužuju da se „osim srpskih institucija napada i vladika Jovan Ćulibrk“. Samim tim valjda, uz imputirani antisemitizam, UG Jadovno 1941 je (i pored blagoslova za svoj rad) protivnik srpske crkve?

I vladiku poznajem lično. Sreli smo se poslije Jerusalima, gdje sam mu spavao u kući, još nekoliko puta.

U Jasenovcu, u manastiru, na Dan sv. mučenika Jasenovačkih. Zatim na njegovoj hirotoniji za vikarnog episkopa u Peći. Jednom u Merkatoru sa djetetom, te još par puta na nekim događajima ili ulici. Nikad nije neprijateljski postupio prema meni, kao ni ja prema njemu.

Prema tadašnjem monahu, koji je bio neka vrsta oficira za vezu SPC sa Jad Vašemom, osjećao sam simpatije, jer me sa današnjim vladikom veže ljubav prema vojsci i što sam u tinejdžerskim danima slušao i svirao Džoj divižn.

Ljubav će nas rascijepiti, ponovo

Jedino što nepobitno znam o ratu između njega i Dušana Bastašića, jeste ono čemu sam prisustvovao lično. A njih dvojica su se baš volili i uvažavali. Tijesno sarađivali.

Sve ovo ostalo mi kažu jedni ili drugi. Najviše drugi, pošto se vladika napadno ne oglašava, dok mene to zanima isključivo kao člana udruženja. U mjeri mojih moći i samonametnutih zadataka, te ne gledam blagonaklno na tu pojavu.

Još u vozu od Tel Aviva za Akru su se sukobili oko toga, da domaći istoričari i naučne institucije nijesu toliko bitni kao inostrani, pa je to kuliminiralo do toga da u jednom trenutku Ćulibrk kaže: „Pišam ti se na Univerzitet u Banjoj Luci“. To pamtim, a ovih dana sam vidio i u praksi.

U vozu bijah pospan i više me okupljalo fotografisanje kroz prozor, nego što sam učestvovao u njihovoj raspravi. No, u jednom trenutku sam, izvalivši se na neku klupu u zgradi sa salom gdje smo trebali držati predavanje o logoru Jadovno 1941 godine u Muzeju boraca i mučenika holokausta, bio prinuđen da se uključim.

Grananje rukama

Kroz stakleni zid vidjeh da je sukob mišljenja prešao u grananje rukama. Nijesam čuo šta govore. Ustao sam, prišao staklenim vratima.

Otvaram, začuvši ono o pišanju i teatralno uvrijeđenog Dušana kako uzvikuje: Đavo s tobom kaluđere! i okreće leđa Jovanu, koji je i dalje pričao zajapuren i sa uzdignutim rukama. Brzopleto povikujem:

– Sram vas bilo! Šta nas brukate tu pred ovim Jevrejima? Je li treba da se sad dva Srbina potuku ovdje pred njima?

To je upalilo. Bastašić sjeo i zapalio cigaretu hiperventilirajući. Ćulibrk jedno vrijeme progovorio sa mnom, pa sam se udaljio. Malo su se izduvali, a utom je bilo i predavanje. Poslije su se njih dvojica izmirili i izgrlili.

Jovan je rekao da praštamo, Dušan takođe. Sutradan nas je vodio na grob Hristov. Poslije toga sam bio još tri dana u Jerusalimu s ključevima od Jovanovog stana u rukama.

Tako vam ja to pamtim. Dva dana prije nego je moja sestra rodila sina. Sad će mu u decembru deset godina.

Deset krstova

Od tada sam ja pobio bar deset krstova nad neobilježenim jamama i napisao bar toliko priloga, i još bar deset puta deset puta deset, pomenuo logor Jadovno u javnosti i nosiocima javnih funkcija na uvce. Održao govor na otkrivanju spomen-kamena sa natpisom Jadovno-Gospić-Pag u Parku sjećanja na Holokaust u Bruklinu, Ujedinjeni Entiteti Sjeverne Amerike. I to je ono što mene zanima do sada. A i od sada.

Da po hitnom postupku žrtve logora Jadovno, dobiju pamjatnik u Banjoj Luci. Bar još u Beogradu, Novom Sadu i Nišu. Za početak, makar ulicu u najvećem gradu Republike Srpske? Da se snimi igrani film? Tek ovih dana, ko zna po kakvom scenariju, snimamo prvi igrani film o Jasenovcu. O tvornici smrti za koju bi možda i poneko dijete do 10 godina znalo reći šta je. Ali sumnjam u visok postotak.

Imao sam odličnu saradnju i međusobno razumijevanje sa Jevrejima, koji se uglavnom čude zašto mi ne postupamo više kao oni.

Najviše u tom obrazovno-popularističkom smislu u koji je uključena država. I pored svega toga, to što skoro jedanaest godina, duhom i tijelom odlazim na mjesta gdje su bačene kosti Srba i Jevreja pobijenih zakonskim odredbama Nezavisne Države Hrvatske, u pokušaju da im se ne izgubi trag, kvalifikuje me za titulu antisemite?

Hvala, ali na to se upalim k’o kutnjak. I mislim da nijesam usamljen među brojnim članovima i simpatizerima rada UG Jadovno 1941. Smeta mi i u ostvarenju gore nabacanih strateških ciljeva, da se neko bavi logorom Jadovno isključivo kao da radi za Kurir ili Svet, a pri tom se samohvališe svojom „strukom“ koja tu ništa ne pomaže.

Ali, ovo je odlična prilika da pređemo na pitanje antisrbizma i antisemitizma.

Gdje je nestao dijalog?

Koliko sam ja shvatio, a osjećam se kao da sam ovo sve nekad već pisao, Dušan Bastašić zamjera Jovanu Ćulibrku što je na čelu sedam ključnih institucija koje se bave sjećanjem na Pokolj.

Da ga je privatizovao (Ćulibrk je i na čelu odbora koji je imenovao Mišinu), da u vođenju kulture sjećanja favorizuje jevrejske interese do mjere da se nastavna jedinica u našim školama zove „o holokaustu i drugim genocidima“.

Bez pominjanja Srba na prvom mjestu ili uopšte, a da je to sve platila Vlada RS. Onda da smanjuje broj srpskih žrtava, a jevrejskih ne. Na kraju da zove, kao nosilac ordena Golde Mejer, ministarstvo inostranih poslova Izraela zbog teksta na portalu udruženja, a onda i kao vladika SPC, niz diplomatsko-konzularnih predstavništava Srbije, te ih upozorava da je Dušan antisemita.

Ima on čitav niz zamjerki na Ćulibrka. Redovno ih je objavljivao. Ali ja tu antisemitizma ne vidim.

Niti sam čuo neki jasan odgovor vladike, ili stvarno nijesam pratio. Nijesam kao njegov stav čuo to što pišu ovi koji ga citiraju, ali volio bih da se nekad i on lično oglasi. To bi dosta pomoglo u bratskoj slozi.

Gdje uskačem

Uključio sam se u te rabote svega dva puta. Kad je udruženje napadnuto zbog inicijative za davanje imena srpskom stradanju i sada kada je došlo do antisemitizma.

Nijesam se oglašavao ni oko stvari koje su mi lično zasmetale. Naprimjer, kada vladika Jovan prima korisnog idiota Davora Dragičevića, na način da i ja saznam za to.

Pričešćuje ga u punoj propagandnoj opremi i za stolom, sebi s desne strane, sjeda čovjeka čija morbidna politička organizacija, i on sam, govore nagore moguće stvari o SPC i srpskom narodu. Tačnije provociraju crkvu u centru Banje Luke i imaju sve karakteristike parareligioznog pokreta.

Biraju Željka Komšića i Josipa Broza za svoj politički ideal, sa programom koji se ugleda na Čedomira Jovanovića ili Nenada Čanka, te grade svoju medijsku pojavnost na nerasvijetljenoj tragediji. Danas neskriveno pokazujući da su isključivo medijska poluga prevaziđenog OHR i drugih okupatorskih institucija.

Ne miješam se u crkvene stvari, pastirske i duhovničke propise i nadležnosti, ali možda to nije zasmetalo samo meni? Možda je taj prijem loše legao i nosiocima najviše vlasti u Srpskoj? Možda i susjednoj, Banjalučkoj eparhiji?

Šta je gore od antisrbizma?

Pretpostavljam da je „zavisi iz koje perspektive se gleda“ najtačniji diplomatski odgovor na pitanje iz naslova. Ne podnaslova.

Ali za ustaše je to bilo vjerovatno najbliže odgovoru – isto. I toga se uvijek držim. Naćete 700.000 mjesta gdje ja Jevreje nazivam „braćom po Jasenovcu“.

Naravno, antisemitizam je neprihvatljiva pojava, kao i svako terminalno pristupanje bilo kojoj naciji. Problem je što ovi napadi na udruženje, po mom mišljenju banalni, prozrivi i nadasve nepotrebni, izostaju kada je antisrbizam u pitanju. Posebno ako je antisrpsko djelovanje Jevreja u pitanju.

To je, sa stanovišta proste logike, nešto što svim tim ljudima koji su skočili na udruženje, nepopravljivo ruši ne samo „naučni kredibilitet“, već i vjerodostojnost njihovih riječi. A posebno namjera. Nema neke posebne razlike da to čine i zbog nekog njemačkog šiftunga. Prosto to ne zvuči kao iskrena briga. Pogotovo za srpstvo.

Smatram da je krajnje servilno i podanički, kako su se sami prema sebi, a preko odnosa ka koleginici Stojisavljević, ponijeli nadležni.

Prosto jer se zalažem za apsolutnu slobodu govora. Posebno u naučnim Zbornicima, te je krajnje neprimjereno što je javnost sada uskraćena za taj sadržaj, zbog kojeg se provodi disciplinski postupak na jednoj javnoj ustanovi. Ne ulazeći uopšte sad u sadržaj rada, moraćemo nešto učiniti po tom pitanju.

Šta je antisemitizam?

Ko je taj ko odlučuje šta je antisemitizam i šta se tačno i kako zakonski tu sankcioniše? Posebno je potrebno sravniti te odredbe, sa onim predviđenim za one koje sankcionišu antisrbizam. Posebno među nastavnim osobljem Univerziteta u Banjoj Luci.

Dakle, kada Jevreji djeluju i govore antisrpski – da li su oni isto što i Srbi koji su antisemiti? Trebaju li nam neki drugi, precizniji termini, koji ne zvuče tako grubo? Da li je u tom slučaju antisemitizam veći prestup od antisrbizma?

Odgovorno, kao neko ko ne brani Jevrejima pravo na ime, jezik, pismo i državu; te ko ih doživljava kao bratski i sastradalnički narod, tvrdim da apsolutno jeste! Na Srbe se može posrati svako, a posebno se dobro nagrađuje ako to rade (nominalni) Srbi.

Tom metodom se od potpuno nebitnih pojedinaca, prave monetarne zvijezde analitičarskog, stručnog i influenserskog rijalitija društvenih mreža i medija Efbiha i Hrvatske.

Svi oni, ujedinjeno, ne samo da ne reaguju na antisrbizam, već ga i pravdaju, kao u slučaju Crne Gore. Toliko žuči je proliveno na demokratski krajnje jasan, nenasilni ustanak protiv tiranije posljednjeg komunističkog diktatora u Evropi. Nezapamćeno masovna okupljanja pod vođstvom SPC, litijskog tipa i po užasno lošim vremenskim uslovima, zaprepastila je sve. Vjerovatno i njih same.

To je sve posljedica nagomilanog i nekažnjavanog antisrbizma, koji je u stanju u obrazovnom sistemu nekako preskočiti lekciju da je Njegoš bio Srbin.

Gdje ste bili ljetos, pravednici među narodima?

Dakle, da li je antisemitizam ako u Banjoj Luci neko primjeti da Kulturni centar Arije Livne na zgradi ima dva natpisa, i da su oba Pavelićevom latinicom? Nije moglo recimo na ivritu i srpskom azbukom? Smije li se to reći Ariju Livneu, koji prvi kaže da nijesmo normalni što „u Donjoj Gradini nema (srpske pravoslavne) crkve„?

Da li je antisemitizam to što je Vlada Srbije donijela zakon o povratku imovine kojoj nema živih vlasnika jevrejskoj zajednici i obavezala se da istoj isplati godišnju pomoć od 950.000 evra u narednih dvadeset i pet godina, od čega su tri rate već uplaćene?

Ili je antisemitizam reći da to Hrvatska nije učinila?

Da li je antisemitizam, i gdje su bili ti koji mogu pozvati ministarstvo inostranih poslova Izraela, kada je prva ambasada na području bivše SFRJ otvorena u Zagrebu?

Gdje su bili ljetos ti pravednici među narodima, kada su lovci F-16 izraelskog ratnog vazduhoplovstva letjeli iznad Knina u čast vojnopolicijskog etničkog čišćenja Srba iz zona pod zaštitom UN, te pravljenja nacionalne manjine od konstitutivnog naroda, a sve na neskrivenim simboličkim tradicijama NDH?

Je li iko žalio i javno objavio odgovor Američkog muzeja Holokausta u Njujorku, koji plasira laži o preko 8.000 ubijenih juna 1995. godine u Srebrenici? Još i gore, to naziva genocidom, uz svjedoke među kojima pouzdanošću zrači Kristijan Amanpur.

Srpski vojni avioni iznad Jasenovca

Da li je antisemitistički reći, da mi je na vijest o učešću izraelskih vojnika u Kninu, ispred očiju došla fotografija u podrumu Jad Vašema u Jerusalimu? Na njoj dva lovca-bombardera F-15, istog tog vazduhoplovstva, lete u paradnoj formaciji iznad Aušvica?

Da li je antisemitistički reći da su na putu do Knina, jevrejski piloti preletjeli logore Jadovno-Gospić-Pag, a da je na posljednjem, ostrvu, još uvijek nemoguće postaviti spomen ploču?

Redovno je uništavaju nepoznati počinioci za hrvatsku policiju. Više puta. Trebao je neko te za broj naprednije F-16, fotografisati i iznad uvale Slana. Uramiti i okačiti u arhivski dio Jad Vašema. Ili to baš nije toliki trijumf nakon Holokausta?

U logoru smrti Slana na Pagu, bez obzira što je još iz SFRJ registrovano spomen područje, gdje su osim Srba ubijani i Jevreji kao dio Holokausta, nema nikakvog spomenika. Čak ni te komunističke table na latinici, u sred jedne članice toliko hvaljenog Eurosojuza i NATO.

Jer što ne može u Osvjenćimu, može u Jasenovcu. Luda žurka na Pagu.

Antisrbizam je ne samo kul, već i unosan

Velika je razlika ne slagati se s nečim što radi izraelska država, u pokušaju da proda avione prije nego im Amerikanci to stopiraju kao akciznu robu, i imati želju da taj narod istrijebite.

Nije šala reći nekom da je antisemita. Pogotovo Srbinu. Mi znamo šta je pokušaj iskorijenjivanja kroz zakonske odredbe i ne šalimo se tim. Pogotovo u Kragujevcu, gdje su taj posao obavljali Nijemci.

Hrvatska zvanična politika je identitetski antisrpska. Ali nije više antijevrejska. Zvanično bar. I tu se, prirodno, interesi naših naroda, odnosno državnih uprava, razilaze. Našu prošlost u smislu da smo zajednički bili niža rasa u NDH, ne može niko rastaviti. Sada su države u istom vojnom savezu (NATO) i Hrvatska kupuje velike količine vojne opreme iz Izraela. A kupovala je i prije.

Moguće je preko cijele katedrale na Kaptolu napisati jevrejskim pismom poruke zajedništva, dok se u Vukovaru uništavaju table na srpskom pismu, a u Splitu se prebijaju vaterpolisti iz Beograda. Zagrebački novinari su u stanju da napišu dugačke dnevnonovinske članke o Pokolju, u kojem ni jednom ne pomenu da je žrtva Srbin.

To je gore od antisrbizma. To je crna rupa srpstva. Antimaterija humanizma.

Ko je nijem na antisrbizam, neka ne baca prvi kamen antisemitizma

Ovdje je, da skratim propovjed, razlika u misaonom i duhovnom konceptu između onoga što zastupam i branim, te između učenja onih koji to napadaju.

Između brige za svoj narod, svoje potomke i svoju zemlju, koje se namjerava braniti izvornošću, stvaralaštvom i razvojem alata posebno sebi podešenih i neophodnih.

Protiv prepisivačkog, dogmatskog i nepotističkog mračnjaštva lokalkarijerizma, koji se diriguje izvan srpskog bića, te vuče snagu iz nedemokratskih poluga samoupravnog socijalizma.

Srbe postavlja u poziciju da su podređeni, krivi, bez prava na samoopredjeljenje, te moraju slušati direktive i voditi računa šta će i kako o prošlosti pričati svojoj rođenoj djeci, jer to mora biti odobreno negdje iz inostranstva. Kao i sve drugo izgleda.

Nada nema pravo ni u koga, do u Boga i u svoje ruke

Niti Srbe treba biti briga šta rade, misle, smjeraju, pričaju i zaključuju bilo koji drugi narodi, ako je to nešto što je njima nasušno. Niti je slijepo podražavanje bilo koga u interesu našeg naroda.

Posebno nas ne treba biti briga, ukoliko se srpski interesi u obrazovanju svoje djece, na nekom polju neusaglasivo razlikuju od interesa bilo kojeg, ma kako bratskog ili sastradalnog naroda. Rusa recimo.

Između svog i drugog naroda, uvijek biram svoj narod i svoju porodicu. I to me nipošto ne čini antisemitistom. Niti me takvim može napraviti borba za slobodu govora, za šta sam uvijek spreman podnijeti odgovornost.

Lično odgovoran

Smatram se odgovornim što smo uspješno, u političkoj ideologiji potpunog zaborava šta znači štit sa četiri slova S, doveli istovremeno Milorada Dodika i Mladena Ivanića nad Šaranovu Jamu. Ujedinili smo srpstvo u bitnosti sjećanja na to što nas je danas ovako malo, da se i gripe bojimo.

Zato koristim priliku ovako kasno u tekstu, jer su do ovdje čitali samo oni koje baš (lično) zanima, za jedan kratki podsjetnik.

Današnji izabrani predstavnik svih Srba zapadno od Drine i istočno od Une, pri svom boravku na Velebitu u organizaciji UG Jadovno 1941 i Eparhije gornjokarlovačke SPC, pohvalio me k’o druga člana. Zahvalio se nama „koji to radimo, jer da nas nema to bi sve nažalost palo u zaborav“.

Druže Mile, neka ti prenesu

Zatim je, na opšte oduševljenje prisutnih, rekao da „on nije siromašan čovjek i ako ne bude opet predsjednik (bilo je to čak godinu pred izbore) on će i lično finansijski pomoći izgradnju kapele Jadovno“, za koju smo (drveni) krst postavili nedaleko, a nacrt arhitekte Peđe Ristića razvili kao stijeg.

Ovu priliku koristim da mu kažem kako je sada na idealnoj diplomatskoj poziciji da ostvari svoje obećanje, a da ne treba da daje novac.

Nije loše ni da da, ali njegova, u ovom trenutku nezamjenjiva pomoć, bila bi samo jedna najnormalnija dozvola nadležnog ministarstva u Zagrebu za izgradnju spomen-kapele Srpske pravoslavne crkve. Blagoslov inkluded. Eto Mladen Ivanić je sa iste pozicije rekao da će pokušati. Sad je Mile na potezu.

Samo toliko, bilo bi od izuzetnog značaja za vaskoliko srpstvo.

Neka javi neko i Vučiću

Takođe, ovi koji su u stanju nazvati ministra inostranih djela Izraela, neka svoje diplomatske veze iskoriste da izbave Daneta Lukajića sa robije.

I to ne kažem samo kao drug član, već kao tata koji smatra da je grijeh od Boga, da zbog zastrašivanja Srba, da ne idu i sjećaju se na mjestu zločina Nezavisne Države Hrvatske, unuci nemaju živog đeda. A država ništa ne radi za svog oficira.

I to isto dobro da zapamtite i prenesete.

Ukoliko se neko pita zbog čega su Srbi kao narod potpuno razorenog nacionalnog bića, opštenarodno neupućeni u istorijske događaje koji su im se desili, a obrazovno potpuno rastureni u znanjima oko pokušaja istrebljenja 1941. godine, onda će vam ova neprimjećena i neprimjerena epizoda u doba korone to najbolje predočiti.

Zaborav i neznanje su najbolji preduslov da se nešto takvo (opet) ponovi.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top