BRANKO TEPIĆ, DJEČAK SA SKRIGINOVE FOTOGRAFIJE – IZBJEGLICA OD ROĐENjA

Dječak sa fotografije Žorža Skrigina, snimljene za vrijeme fašističke ofanzive na Kozaru, i danas je izbjeglica – u Hrvatskoj ne može da vrati svoje, u Republici Srpskoj nema gdje.

Izvor: „Glas Srpske“, Banja Luka, 9. jul 2002. godine; Autor: Radovan Jović

MRAKOVICA – Među brojnim učesnicima i gostima na Mrakovici, koji su prisustvovali obilježavanju 60. godišnjice bitke na Kozari, pronašli smo i Branka Tepića (60) iz Gradiške.

Riječ je o licu sa poznate fotografije Georgija – Žorža Skrigina, koja na najupečatljiviji način svjedoči o kozarskoj epopeji.

Skriginova fotografija pod nazivom „Zbjeg“, na kojoj se nalazi majka Kozarčanka sa dvoje maloljetne djece, obišla je čitav svijet i danas se nalazi u mnogim muzejskim vitrinama, istorijskim arhivima, a objavljena je u brojnim knjigama i publikacijama.

– Fotografiju na kojoj su majka Milica, sestra Dragica i ja prvi put sam vidio početkom pedesetih godina u školskom udžbeniku. Majku su prepoznali rođaci i komšije, koji su u vrijeme ratnih stradanja takođe tumarala po raznim zbjegovima sa kraja na kraj Kozare – priča Tepić.

Pored neprocjenjive umjetničke vrijednosti, na ovoj fotografiji satkana je sva simbolika, ljudska tragedija i golgota kroz koju je prošao srpski narod u kozaračkom kraju tokom Drugog svjetskog rata.

– Rođen sam 1942. godine u zbjegu u vrijeme ofanzive na Kozari, kada je stradao veliki broj srpskih boraca, civila i djece. Samo mjesec dana prije mog rođenja Nijemci su zarobili jednu grupu boraca, među kojima se nalazio i moj otac Vlado. Odveli su ih u Kozarsku Dubicu, gdje su ih javno pogubili vješanjem na ulici. O tom zločinu, takođe, postoje dokazi, a poslije rata podignut je spomenik na kojem su uklesana imena srpskih mučenika – podsjeća Tepić.

Po završetku rata 1945. godine majka Kozarčanka vraća se sa svojom djecom u porodičnu kuću u selo Komlenac kod Dubice. Nekim čudom jedino je njihova kuća na širem prostoru ostala čitava, dok su sve ostale bile popaljene i porušene.

– Zbog ratnih patnji i iscrpljenosti u zbjegovima majka je umrla 1949. godine. Poslije njene smrti brigu o meni i sestri preuzeo je ujak, koji nas je odveo kod sebe u selu Jošika. Tamo smo završili osnovu školu. Za razliku od sestre, ja sam nastavio školovanje u Dubici, gdje sam završio srednju poljoprivrednu školu, a potom sam se upisao na Pedagošku akademiju u Petrinji. Zajedno sa suprugom, dva sina i kćerkom živjeli smo kao skromna porodica, bez nekih velikih prohtjeva, ali nismo ni u čemu oskudijevali – sjeća se Tepić srećnijih dana.

Sudbina se ponovo poigrala sa porodicom Tepić. Početkom devedesetih godina prošlog vijeka u Sisku, kao i drugim dijelovima Hrvatske, počela su politička previranja, a potom i ratni sukobi. Sticajem okolnosti, u julu 1991. godine porodica Tepić je odlučila da godišnji odmor provede u porodičnoj kući u Paukovu na Baniji.

– Upravo tih dana došlo je do blokade puta prema Sisku, tako da smo ostali na teritoriji koja je pripadala Republici Srpskoj Krajini. Učestvovali smo u svim ratnim događanjima i tamo smo ostali sve do avgusta 1995. godine.

U noći 4. avgusta krenuli smo u izbjeglištvo.

Prešli smo preko mosta u Kostajnici, zatim smo preko Novog Grada i Prijedora stigli u Gradišku, gdje smo se smjestili kod sina i kćerke sestre Dragice, koja je umrla 1983. godine. Kasnije smo od opštine dobili na korišćenje jednu napuštenu kuću, a u februaru ove godine morali smo da se iselimo, pošto se vratio njen vlasnik.

Vlasti nisu imale nikakvo razumijevanje prema nama, bez obzira na to što nismo u mogućnosti da vratimo našu imovinu u Hrvatskoj, odnosno kuću i trosoban stan u Sisku – upozorava Tepić.

Za sebe kaže da je vječito u izbjeglištvu, ali mu mnogo teže od toga pada činjenica da su tim stopama krenula i njegova djeca, pa čak i unuci.

– Bio bih najsrećniji kada bi se u ovom vijeku definitivno stavila tačka na sve srpske seobe od Čarnojevića do današnjih dana. Ja sam bio izbjeglica prije nego što sam došao na svijet, rodio se u zbjegu i nastavio život u izbjeglištu.

Kozara je opomena za sva vremena, ali Kozara je i heroj i simbol borbe i otpora našeg naroda za svoju slobodu. Ovaj narod ne želi ništa drugo osim da bude svoj na svome – poručio je na kraju Branko Tepić.

R. JOVIĆ