Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i rođaka uopšte smiju da dođu da studiraju u Srbiji, a da ih profesori ne smatraju fašistima i genetskim otpadom?
Zakolju ti komšiju, siluju komšinicu pred djecom, od čega se jedno trajno razboli.
Zatvore ti đeda od 74 godine u logor i razmjeniš ga sa 34 kile, a baba se danima krije u trapu za krompir i odvode je u logor kad požele.
Onda u ratu gledaš prosut mozak druga, otkinute dijelove tijela vršnjaka, a na tebe pucaju čim izviriš napolje. Gladuješ, živiš u toaletu bez struje i vode, ali izdržiš.
Završi se rat i nekako zaboraviš traume i okreneš se životu. Skućiš se, oženiš, dobiješ djecu.
A onda, 28 godina nakon rata kad ta djeca treba da krenu u neke škole, da postanu ljudi, profesor univerziteta te nazove fašistom i genetski poremećenom osobom, ali ne tamo negdje, već u Srbiji za koju si dao sve da ne doživi ono što ti doživi.
Na sve to, taj profesor Dinko kaže, da smo ružni i glupi, da u Banjaluci više nema ženske ljepote i da čak ni na štiklama cure ne znaju hodati, jer, eto, fašisti smo.
Okreneš se oko sebe i vidiš djecu svoje ratne generacije koja su prvaci u svemu, od sporta do školskih takmičenja i proradi ti čir od muke. Debelo se zapitaš, je li sve to tvoje stradanje vrijedilo, ali ne samo tvoje, već i onih prije tebe. Pošto su svi naši bili žestoki borci protiv fašizma i pune su jame srpske nejači.
Proživiš sve što su ti baba i đed proživili u NDH samo 50 godina ranije.
Zapitaš se, je li moguće da država Srbija plaća takve da nam uče djecu i je li moguće da te takvi nazivaju fašistom? A onda malo istražuješ i vidiš ne da je moguće, već da takvi imaju svu moguću podršku države.
Tad se čir umiri ali krene bjes. Kako da ne krene?
Izdržao si rat i ostavio sve svoje i sve nanovo pošteno stekao. Godinama bio teška sirotinja, a on za kojeg si ti fašista uživao svo to vrijeme i postao bogat i bahat u zemlji Srbiji, koja ga je primila mnogo bolje nego tebe.
Onda ponovo pogledaš oko sebe i vidiš brata i majku koji se bore sa najtežom bolešću kao posljedicom Nato bombardovanja koje smo preživjeli u Hadžićima. Sjetiš se raspalih drugova od te bolesti, kojima država Srbija kašiku brašna nije dala.
Sjetiš se svih onih kojih nema skoro trideset godina, a koje su pobili kao djecu, ljudi, što misle i govore kao Dinko i povratiš od muke.
Ali, onda neki inat u čovjeku proradi i shvatiš da nije ništa uzalud, da si slobodan i uman za razliku od profesora fakulteta kojeg država plaća da sa sebi sličnima dere zastavu za koju su mnogi živote dali.
I na kraju bi upitao Milorada Dodika kako da takav može doći da vidi Banjaluku i svu njenu ljepotu?
A upitao bi i Aleksandra Vučića, da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i rođaka uopšte smiju da dođu da studiraju u Srbiji, a da ih profesori ne smatraju fašistima i genetskim otpadom?
Od istog autora:
Bojan Vegara: STUPNIK 26. maja1993.
Bojan Vegara: Znate, mi taj rat nismo izgubili
Bojan Vegara: PRVI STRAH I 1. MART 1992.
Bojan Vegara: DAN KOJI JE MIRISAO NA POBJEDU U RATU
Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA
Bojan Vegara: HLjEB ZA PREMJESIT
Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA
Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic
Bojan Vegara: NISAM NEŠTO AL’ SAM SRBIN
Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA
Bojan Vegara: GLADNE OČI I FETA SIR
Bojan Vegara: DANAS HLjEBA OD JUČE NE MOGU
Bojan Vegara: RECI ĆAĆI DA TRAŽI KAMION
Bojan Vegara: MITIG NA KRAJU RATA
Bojan Vegara: JEDAN SKORO PA MIRAN DAN
Bojan Vegara: MUJICA I BROVING
Bojan Vegara: Dok sam živ boriću se protiv svakog ko umanjuje i zatire naše Svete Mučenike
Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije
