Bojan Vegara: SMIJEMO LI UOPŠTE U SRBIJI ŠKOLOVATI DJECU?

Piše: Dušan Bastašić

Da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i rođaka uopšte smiju da dođu da studiraju u Srbiji, a da ih profesori ne smatraju fašistima i genetskim otpadom?

Bojan Vegara; FOTO: Fejsbuk stranica autora

Zakolju ti komšiju, siluju komšinicu pred djecom, od čega se jedno trajno razboli.

Zatvore ti đeda od 74 godine u logor i razmjeniš ga sa 34 kile, a baba se danima krije u trapu za krompir i odvode je u logor kad požele.

Onda u ratu gledaš prosut mozak druga, otkinute dijelove tijela vršnjaka, a na tebe pucaju čim izviriš napolje. Gladuješ, živiš u toaletu bez struje i vode, ali izdržiš.

Završi se rat i nekako zaboraviš traume i okreneš se životu. Skućiš se, oženiš, dobiješ djecu.

A onda, 28 godina nakon rata kad ta djeca treba da krenu u neke škole, da postanu ljudi, profesor univerziteta te nazove fašistom i genetski poremećenom osobom, ali ne tamo negdje, već u Srbiji za koju si dao sve da ne doživi ono što ti doživi.

Na sve to, taj profesor Dinko kaže, da smo ružni i glupi, da u Banjaluci više nema ženske ljepote i da čak ni na štiklama cure ne znaju hodati, jer, eto, fašisti smo.

Okreneš se oko sebe i vidiš djecu svoje ratne generacije koja su prvaci u svemu, od sporta do školskih takmičenja i proradi ti čir od muke. Debelo se zapitaš, je li sve to tvoje stradanje vrijedilo, ali ne samo tvoje, već i onih prije tebe. Pošto su svi naši bili žestoki borci protiv fašizma i pune su jame srpske nejači.

Proživiš sve što su ti baba i đed proživili u NDH samo 50 godina ranije.

Zapitaš se, je li moguće da država Srbija plaća takve da nam uče djecu i je li moguće da te takvi nazivaju fašistom? A onda malo istražuješ i vidiš ne da je moguće, već da takvi imaju svu moguću podršku države.

Tad se čir umiri ali krene bjes. Kako da ne krene?

Izdržao si rat i ostavio sve svoje i sve nanovo pošteno stekao. Godinama bio teška sirotinja, a on za kojeg si ti fašista uživao svo to vrijeme i postao bogat i bahat u zemlji Srbiji, koja ga je primila mnogo bolje nego tebe.

Onda ponovo pogledaš oko sebe i vidiš brata i majku koji se bore sa najtežom bolešću kao posljedicom Nato bombardovanja koje smo preživjeli u Hadžićima. Sjetiš se raspalih drugova od te bolesti, kojima država Srbija kašiku brašna nije dala.

Sjetiš se svih onih kojih nema skoro trideset godina, a koje su pobili kao djecu, ljudi, što misle i govore kao Dinko i povratiš od muke.

Ali, onda neki inat u čovjeku proradi i shvatiš da nije ništa uzalud, da si slobodan i uman za razliku od profesora fakulteta kojeg država plaća da sa sebi sličnima dere zastavu za koju su mnogi živote dali.

I na kraju bi upitao Milorada Dodika kako da takav može doći da vidi Banjaluku i svu njenu ljepotu?

A upitao bi i Aleksandra Vučića, da li ja kao neko ko je vidio sve strahote rata u Sarajevu, smijem doći u Novi Sad ili Beograd da izdam knjigu o tim strašnim danima i da li djeca mojih prijatelja, kumova i rođaka uopšte smiju da dođu da studiraju u Srbiji, a da ih profesori ne smatraju fašistima i genetskim otpadom?

Od istog autora:

Bojan Vegara: STUPNIK 26. maja1993.

Bojan Vegara: Znate, mi taj rat nismo izgubili

Bojan Vegara: PRVI STRAH I 1. MART 1992.

Bojan Vegara: DAN KOJI JE MIRISAO NA POBJEDU U RATU

Bojan Vegara: TETRIS

Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA

Bojan Vegara: Njeno veličanstvo PRAGA je čudo od oružja i najviše su je se muslimani bojali od sveg oružja u ratu

Bojan Vegara: HLjEB ZA PREMJESIT

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Bojan Vegara: ĐED DRAGO

Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic