Bojan Vegara: NIJE MALA NAŠA MUKA

Piše: Dušan Bastašić

Sjećanje na dane u kojima sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva.

Uvijek u februaru oživim u sebi onu kolonu živih i mrtvih, ali i sve bitke i podvige. A ovaj tekst je jedan od onih, za koje znam, da ću ih oplakat i suzama napisat.

Kako i da ne oplačem, kad pišem o takvoj žrtvi i o tolikom junaštvu, da mu ravnog nema do onog na Košarama i Paštriku?

Kako da ne oplačem, kad pišem o Srpskom Sarajevu?

Malo je danas ljudi, da i zamisliti mogu taj podvig, tu upornost i tu hrabrost. Danas te naše četri godine ljudima djeluju kao nezamislivo čudo. Jer, nisu te četri godine kratke i male, pod raketama, granatama, snajperima, brovinzima i ostalim vrstama vrelog čelika. Nisu nimalo kratke, kad si u duplom obruču, bez struje vode i kad danima jedeš rižu i konzerve iz šezdesetih godina.

Nisu ni dani dugi, kad sve gori, kad gruva, da ti svu utrobu trese. Nisu ni noći, u kojima vatra i vreo čelik razveju mrak i tjeraju san. Nisu dugi ni trenuci u kojima vidite komade raznijetog mesa i krv mrtvog druga. Nije teško ništa što se u vječnost piše i pamti.

Sramota je takva vremena i takve junake ne pamtiti.

A meni su danas pred očima prošli svi junaci, sve bitke i svi oni ratni dani. Prošle mi sve face živih i mrtvih, svi mladi, lijepi, baš, kao da su sveti. Kako danas opisati ekipe momaka iz tvoje ulice, koji se i dan i noć bore na kraju grada, da nas ne pokolju do zadnjeg uva?

Kako nekom pričati o Tinovu, Crvenim stjenama, Žuči, Kasindolskoj, Nedžarićima, Otesu, Igmanu, Jevrejskom groblju? Kako nekom obasniti, da su tu tekle hiljde litara krvi i da borbe mjesecima nisu ni za sekund stale?

Kako da vam opišem ratnike iza čijih leđa u prvoj zgradi su žene i deca, koje od zvjeri brane. Kako da vam kažem, da nikog imali nismo, osim braće iz Zenice i jedne čete dobrovoljaca Rusa, te tek pokojeg dobrovoljca iz Srbije?

A čitav svijet na nas navalio.

Možda su u prvu kad nam brane i tuže nas, što o tim vremenima pričamo, jer ko bi nam i vjerovao. Kako da povjeruju, da postoje ljudi, koje čitav svijet napadne, a oni pobjede? A onda sve pobjede i sve svoje što imaju daju za srpstvo i Republiku Srpsku. Kako da vam pričam o junacima, koji mi danas pred očima hodaju i o kojima se ni danas ne smije pisati?

A kako da vam kažem ko su, Boro, Dare, Šaka, Žuti, Mara, Jova, Veljko, Cober, Sinke, Proda, Vlado, Teša, Vela, Vojvoda, Miloš, Zveki, Pankso, Zonza, Saša, Živko, Soko i sve naše ćaće, đedovi, majke, babe, braća i sestre?

Kako da vam ne govorim o Munjama, Gardi, Bjelim Vukovima, Specijali, o četnicima Aleksinim, Vasketovim, Brnetovim, o svim interventnim jedinicama, četama i bataljonima i brigadama?

Kako da mi suze ne teku kad pišem o junaštvu Tome Veljančića, Bore Radića, Miće Vlahovića, Bore i Darke Krsmanovića, Zorana Borovine, Srđana Kneževića, Živka Lojanice, đeda Alekse Krajišnika i svim onim zananim i neznanim junacima i svetim ratnicima?

Kako o Đeneralu da pišem, o popu Žutom, o Risti Đogi, o doktoru Lazi?

Kako da mi se svaka dlaka ne naježim kada se sjetim, Kazana, Silosa, Viktor Bubnja, Hrasnice i svih mjesta sazdanih od jecaja, suza, udaraca, silovanja, ponižavanja, gladi, vaški, gnoja, izmeta i oholosti komšija?

Kako kad danas sud BiH goni?

Kako kad Srbi na ćevape u Sarajevo idu? Kako kad mi je 158 kilometara od Sarajeva u Republici Srpskoj prvi komšija musliman? Kako kad mi je na poslu šef musliman? Kako kad logoraše vodi svjedok tužilaštva BiH? Kako kad se dezerteri i profiteri na Malom Zejtinluku slikaju i govore drže? Kako kad najveći heroji bez počasnog plotuna i govora pod crnu zemlju idu? Kako kad nas sloboda i danas muca?

Ne znam kako, pravo da vam kažem, osim ovako sa suzama i pokojim slovom. Ali, znam, da mi suze od tuge i radosti zajedno niz lice idu u ovim danima. Danima, u kojim sve iza sebe ostavismo, svu muku, sav rat, sve podvige, sve bitke, svo herojstvo, te u koloni živih i mrtvih izađosmo iz Srpskog Sarajeva.

I, eto, tako je svake od ovih prošlih 27 godina i baš svaku suzom zalijem.

Ali, nisu mi te suze teške i bolne, jer u tim danima znam, da sam sa svim svojim sugrađanima, rodbinim, prijateljima, živim i mrtvim i da se sjetimo jedni drugih i svih naših muka, stradanja, ali i ljubavi, sabranja i kamare smijeha. A Boga mi i sa svim slavnim precima, svecima, mučenicima, logorašima, u svim onim seobama, zbjegovima, sa svim onim hristoljubivim ratnicima od Kosovskog boja, pa do naših junačkih dana.

Napisano 05.03.2023.

Od istog autora:

Bojan Vegara: Njeno veličanstvo PRAGA je čudo od oružja i najviše su je se muslimani bojali od sveg oružja u ratu

Bojan Vegara: HLjEB ZA PREMJESIT

Bojan Vegara: NAJMLAĐI LOGORAŠ SILOSA

Bojan Vegara: ĐED DRAGO

Bojan Vegara: Logor Silos – sarajevski Aušvic

Bojan Vegara: PRDEŽ I VBR

Bojan Vegara: NISAM NEŠTO AL’ SAM SRBIN

Bojan Vegara: BROVING I ČOKOLADA

Bojan Vegara: GLADNE OČI I FETA SIR

Bojan Vegara: DANAS HLjEBA OD JUČE NE MOGU