Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Otac mu je poginuo na Crvenim stjenama. Nije ga Mujica ni upamtio i sve što mu majka ima je on, mali Mujica. A i njega je dobila u poznim godinama i čuva ga kao oči u glavi.
U ljeto te 1994. bilo neko duže primirje. Sigurno dva mjeseca nije bilo neke žestoke pucnjave. A narod se potpuno opustio i zaboravio na rat. Niko nije pazio gdje se kreće i gdje boravi.
Mi smo te periode maksimalno koristili i masa nas bi se iskupila u parku. Šutali bi lopte, razmjenjivali bi video kasete, muvali curice. Žene su sjedile ispred zgrada. Mala djeca su trčkarala.
Dan ko i svaki drugi, u zadnja dva mjeseca. Ja i Bato smo se zavukli iza složenih drva i zelene zgrade na početku parka. Pazili smo, da nas niko ne vidi i da bez brige ispušimo po jednu. U to doba još uvjek smo se krili i vodili računa, da za cigare ne saznaju roditelji. Sjeli smo na neki panj i onom unproforskom šibicom jedva upalili cigare. Sve što smo vidili iz tog skrovišta je mali Dragan, kojeg smo zvali Mujica. On je bio na trvnjaku i sjedio na lopti. Svjetsko prvenstvo je tek završeno i Mujica je tog ljeta zavolio fudbal. Znali smo ga svi i ako je imao možda četri godine, jer bio je nemiran i upadljivo klempav.
Odjednom poče da puca broving. Meci zvižde, a panika uhvati žene i nasta vriska.
Mi se podigli na noge, svjesni da nas štiti zgrada i gledamo opštu bježaniju. Svi su tražili prvi zaklon. Pogledao sam niz ulicu da vidim imali li buraza, jer ostao je pedesetak metara niže. Vidim da nema nikog i da su svi našli zaklon.
U tom me Bato kucnu rukom i pokaza mi glavom prema malom Mujici. On na desetak metara od nas, pika onu loptu na kojoj je sjedio prije minut. U tom mu majka izleti iz ulaza da ga skloni. Samo što napravi korak, čitav rafal presječe put između nje i Mujice. Nju zgrabi neka žena i uvuče je u ulaz, da nju ne sastavi. Bolje je vide i pogodili bi je.
U tom ona poče da se dere. -Draganeeeee sine, Draganeee, skloni se! A Mujica kao da se ništa ne dešava i dalje onu loptu pika, smije se i još desetak metara otrča na čistinu, da ga majka ne vidi.
Broving zašara oko Mujice po onoj travi. Ukazaše se mali oblaci dima od rasprskavajuće i zapaljive municije. Ali i od prašine, od suve ljetnje zemlje. Zgledasmo se ja i Bato, onako začuđeno, ali se i nasmijasmo od neke muke. Odjednom pomislih, da je baš na istom mjestu proljetos ispred mojih nogu isti taj broving raznio malog njemačkog ovčara, starog koji mjesec. Bio sam sav od njegove krvi.
Nesta mi osmjeha od te pomisli, a glas Mujicine majke ponovo zapara uši. -Dragane sineee, skloooni seee! Počešmo i ja i Batas mahat Mujici i zvat ga da se skloni. Kako počešmo mi dozivat ga, tako počeše i drugi ljudi koji gledaju isto čudo, kroz otvorene prozore.
Mujica krenu prema zgradi, a dug rafal ponovo poče da rovi zemlju oko njega. Vidi ga onaj što puca i vidi da je djete, samo mu to puno ne znači, Srbin je Srbin i u koljevci i u rovu. A on nošalantno prođe kroz kišu metaka, kao u američkim filmovima, ako ne i ko sam Maradona kroz englesku odbranu i majka ga uhvati na ćošku zgrade.
Udara ga i ljubi ga. Suze joj liju niz lice, a ona se sage uzima Mujicu u ruke, dok naglas ponavlja. -Dragane sine što majku ovoliko isprepada, rekla sam ti da se paziš brovinga? Čvrsto ga stisnu uz sebe i poljubi. A i šta drugo da radi, već da ga ljubi? Spusti ga kako za zid zamaknu i ponovi mu. -Dragane sine, što majku ovoliko isprepada? On ko telence gleda u nju i kao da tek shvata šta se dešavalo. A ona tek na glas zaplaka.
Kako da ne plače?
Istraumirana je žena od rata i samo joj je trebalo ovako nešto. Otac mu je poginuo na Crvenim stjenama. Nije ga Mujica ni upamtio i sve što ima ta žena je mali Mujica. A i njega je dobila u poznim godinama i čuva ga kao oči u glavi.
Batas i ja se ponovo zgladasmo i rekoh mu. -Ne puca. Stalo je. Bježimo, sad će granate! Bacismo cigare i zdasmo ga trkom i pognute glave kroz ona složena drva, od kamare do kamare. Zabismo se i legosmo u prolaz, kod one muslimanske knjižare i uzesmo daha da pretrčimo cestu. Cesta je pravo strelište, a mi smo na njoj prave pokretne mete. Iza ceste je zgrada i kad pretrčimo na sigurnom smo.
U tom prva granata prozvižda i pade negdje u Sutice, a mi koracima od dva metra preletismo do zgrade. I sve što nam se odvilo pred očima, vrati nas u pravi rat, na koji smo u zadnja dva mjeseca potpuno bili zaboravili. Tako se završi još jedno primirje i rat se punom snagom nastavi. Napisano u martu 2023.
Izvor: Bojan Vegara – Fejsbuk stranica
Od istog autora:
Bojan Vegara: Dok sam živ boriću se protiv svakog ko umanjuje i zatire naše Svete Mučenike
Bojan Vegara: Nikada nećemo zaboraviti ko smo, odakle smo i ko su nam komšije
