
Onima koji otvaraju tuđe grobove, pa kosti bacaju paščadima
Noge su mi se juče odsekle na groblju Semizovac blizu Vogošće. Isti bol, isti strah, ista muka koju sam osetio i prošle i pretprošle godine na razrušenom srpskom groblju u južnom, albanskom delu Kosovske Mitrovice. I isto pitanje – koliki li su naši gresi kad smo kao generacija osuđeni da gledamo ovo što gledamo – kako nam ni mrtvi nemaju mira ni spokoja, nego im po Mitrovici paščad otvaraju grobove i razvlače kosti, a kraj Vogošće macolama lupaju spomenike i obaraju krstove? Koliki li su gresi naši kad nas ni ovo nije mimoišlo? I što baš nama, našoj generaciji, pripade da ovo zlo gledamo i doživimo? I kolika je mržnja












