arrow up

A kako grobove da zamijenimo?

Sve do 11. aprila 1992. godine, među Srbima u Livnu je tinjala nada da se zlo neće ponoviti, da će razum pobijediti i da će se sve ipak razminuti na vitlanju  nacionalističkim barjacima i proustaškoj galami, možda na diobama i seobama, bez krvi i zločina. Tog dana je, međutim, gromovito odjeknula vijest da je na putu Glamoč – Livno, na periferiji Glamočkog polja, ubijen Srbin, Livnjak, Mile Radoja. Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 16. marta 2016. godine. Da sve bude žalosnije i paradoksalnije, upravo Mile Radoja, pedesetjednogodišnji električar, stasita ljudina kao od Cincara odvaljena, čovjek  koji se nije bojao po dva oka u glavi, mnogo prije

ognjena_marija_livanjska.jpg

Spasih dušu svoju

Sve ono što se u Drugom svjetskom ratu, posebno u prvoj ratnoj godini, zbivalo u Livnu i okolini, samo je neodvojivi dio paklenog nauma Anta Pavelića koji se u Vatikanu zakleo da će na Balkanu udariti branu pravoslavlju, da će stvaranjem čistokrvne Nezavisne države Hrvatske napraviti neprelazni bedem širenju pravoslavlja na zapad, ali i moćnu odskočnu dasku za širenje rimokatoličke vjere na istok. I livanjski Srbi su se našli na onom stravičnom spisku od 1.885.943 srpske duše koje su ustaše naumile ukloniti iz Hrvatske po bilo koju cijenu. Oni su, kako piše Viktor Novak u svojoj čuvenoj knjizi „Magnum crimen“  „imali da priđu ili ‘vjeri djedova’, ili da ih se

DANICA LALIĆ, udata STOJIĆ: Nije voljela podsjećanja na strahote koje je preživjela

Ćutala je do groba

I zapis koji slijedi datira iz avgusta 1990. godine: Na surčinskom groblju već četiri godine počiva Danica Stojić, rođena Lalić, jedna od četrnaestoro preživjelih iz jame Ravni dolac. Sa crne nadgrobne ploče gledaju vedre oči, a na mirnom ovalnom licu nema ni traga petnje, ništa što bi neznancu kazalo kakva je muka prerano slomila ovu stamenu ženu, šta je skršilo duh i snagu koja zrači sa tog lica. Ne umiju to da objasne ni njena djeca Draginja i Branko. Malo, premalo znaju o sudbini svoje majke, o onome što je preživjela kao jedanaestogodišnja djevojčica tog crnog ljeta 1941. godine, daleko odavde, u utrobi Dinare. Nije majka nikad željela da ih

Puno srce u praznoj kući

I u Donjim Rujanima se odnedavno obistinila paklena ustaška želja da istrijebe sve što je srpsko – zapisao sam početkom avgusta 1990. godine. Odolijeva još samo groblje sa crkvom i grupice starovremskih kamenih kula sazidanih od finog tesanika koje podsjećaju na kiklopske stećke. Kuće su odavno puste i zatvorene i u njima nema živa oka od Maljkovića, Ercega, Denića, Lalića, Kozomara, Gligića, Bačkovića, Stojića, Bilana, Glišića… Nema ni Boškovića. Tu gdje je tog zlog ljeta 1941. godine živjela zadruga od preko dvadesetoro čeljadi, ostale su samo lijepe kamene kuće i pomoćne zgrade koje kao uklete zvrje puste i zatvorene. Pusto i okolo na širokim livadama i pašnjacima na kojima su

Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj

Lažna slika države kojoj je zločin bio program i cilj

Hrvatsko suočavanje s traumatskom prošlošću umnogome je komplikovanije, teže i sporije nego u većini evropskih zemalja. Piše: Slavko Goldštajn Nakon reklamno zamašne najavne kampanje, Jutarnji list je u subotu 6. februara 2016. objavio neveliku fotomonografiju na 104 stranice, s oko 120 snimaka iz razdoblja 1941-1945, pod naslovom “Жivot u NDH”. Жao mi je što je list u kojem povremeno surađujem objavio takvu knjižicu, ali mi je drago da mi je glavni urednik tog lista, kad sam mu telefonski najavio da o tome želim napisati negativnu kritiku, spremno odgovorio da su mi i za takav tekst stupci Jutarnjeg lista otvoreni. Naslov knjižice “Жivot u NDH” neumjesno je pretenciozan, jer “život” podrazumijeva

kalendar-genocida-c549cd23.jpg

Kalendar genocida: 13. maj 1942. – godišnjica stradanja Srba na Kordunu

Na današnji dan 13. maja 1942. godine na Petrovoj gori stradalo je od ustaša preko 80 Srba: Jarak Metaljka, u Petrovoj gori od 9. do 14. maja 1942. ustaše i domobrani poklali 57 žena i djece. Petrova gora, u predjelu Kalovi ustaše su poklale 13. maja 1942. 28 žena i djece.   Izvor: Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005. Pozivamo sve one koji imaju dodatne informacije, dokumente i sl. vezano za ovaj događaj,  da nas kontaktiraju putem e-maila:[email protected], telefonom: 051/420-441,  +387/65/511-130, ili na adresi Udruženje Jadovno 1941. Cerska 38, Banja Luka, Republika Srpska.   Vezane vijesti: Kalovi, Petrova gora 13. maja 1942.  

MILICA ERCEG — GALKA: Ostao nemir vječiti…

Galka

Po vazdan sjedi pred kapijom. Zabrađena do očiju crnom pletenom ubradačom, naslonjena na staru štaku, kroz debele naočare luta mutnim staračkim pogledom niz ulicu kao da nekog čeka. Жivot je učinio svoje. Uvelo glatko tamnoputo lice s kojega rumen ni u snu nije silazila, istanjile i pobijeljele teške pletenice vrane kose, zbog koje su je momci iz milja prozvali Galka, a krupne oči boje prezrelih trešanja usitnile i utekle u glavu. Svježa su još samo sjećanja i rane ljute zbog kojih je poslije Drugog svjetskog rata pobjegla ispod Dinare da ovdje u sremskoj ravnici potraži lijeka, potraži mir i zaborav. Smirila se Milica Erceg u Surčinu, ali ostao nemir vječiti

Budo-Simonovic-na-dnu-jame-.jpg

Budo Simonović: Vađenje kostiju iz jame Ravni Dolac 1991. godine

Ovaj jedinstveni video zapis prikazuje spuštanje speleologa sa potomcima žrtava u bezdanu jamu Ravni Dolac u Livanjskom polju. Samo u ovu jamu su hrvatske ustaše na Ognjenu Mariju 1941. godine žive pobacali 218 žrtava. Nako šest nedjelja i tri dana iz jame su žive izvučene 13 žena i jedan muškarac. Nakon 50 godina potomci žrtava eshumirali su kosti pobijenih, umili ih, osunčali i pohranili u novoizgrađenu kriptu pokraj crkve Uspenija Presvete Bogorodice u Livnu.   Na žalost, 1992 godine potomci zločinaca su minirali kriptu i na taj način učinili novi zločin nad ostacima nevinih žrtava. Do sada najkompletniji prikaz o stradanju Srba Livanjskog polja 1941. godine, uradio je gospodin Budo Simonović sa svojom knjigom „Ognjena Marija

BOЖANA — BOJA LALIĆ, udata RADETA: Kome je vika, tome je i lika…

Rane Boje Lalić

Selo Guber je jedno od najljepših u Livanjskom polju. Na samoj periferiji Livna, sa lijepim novim kućama, širokim avlijama, štalama, pomoćnim zgradama i bogatom mahanizacijom, podsjeća na šumadijska sela. U jednoj od tih novih kuća, uz samu magistralu, našao sam u ljeto 1990. godine Božanu – Boju Radetu, rodom od Lalića iz Rujana. Malo prije toga joj nenadno umro muž i ostala sama da se vije u prostranoj kući. Navikla je Boja da gubi i trpi udarce, cio život joj gubljenje, ali godine učinile svoje i više nema snage kao nekad da stisne srce, da pretrpi i sakrije suzu. Pogotovu kad govori o paklu jame Ravni dolac, koji je i

evo-nase-dece.jpg

Video: EVO NAŠE DECE

Pogledajte dokumentarni film Zdravka Šotre koji svjedoči o stradanju Srba iz Hercegovine u Nezavisnoj Hrvatskoj 1941. godine. Mučeničko selo Prebilovci najstrašnije simbolizuje genocid koji  je preživio srpski narod. Potomci nakon 50 godina širom  Hercegovine vade kosti svojih predaka iz jama i dostojno ih sahranjuju. Ovaj film iz 1991. ima svoju specifičnu težinu ako znamo da je ubrzo nakon toga “komšija” sa nezapamćenom monstruoznom mržnjom uništavao i kosti mučenika. Vezane vijesti: Video zapisi vezani za stradanje u Prebilovcima, ljeta 1941. Stranica na našem sajtu posvećena PREBILOVCIMA

Dragan J. Pejanović: Ubijeni od ustaša

Noću, 16 aprila 1941 godine, u vrijeme ulaska Njemaca i Talijana u Mostar, moj djed Drago je kao čin ličnog protesta protiv okupacije istakao zastavu Kraljevine Jugoslavije na dimnjak termoelektrane rudnika uglja u Mostaru, gdje je radio kao mašin-bravar. Poslije toga je više puta odvođen u ustašku policijsku stanicu u Mostaru na saslušavanje. Posljednji put je uhapšen na poslu 26.jula 1941. godine i nakon par dana boravka u stanici prebačen u gradski zatvor Ćelovina. U tom vremenu nekoliko puta je dovođen kući na preobuku, u pratnji policajca Krešimira Krtalića (rodom iz sela Gnojnice, kod Mostara). Vojislav, Dragin sin se sjeća da mu je prilikom jednog od tih dolazaka policajac nudio

veljun-7.jpg

Masakr u Blagaju na Đurđevdan 1941.

Masakr u Blagaju su izvršile ustaše nad Srbima iz Veljuna i okoline koji je trajao od 6. do 8. maja 1941. godine. Bio je prvi masovni zločin genocida nad Srbima na Kordunu. Bio je to organizovan zločin planiran u samom vrhu ustaške organizacije i počinjen sa genocidnom namerom istrebljenja srpskog stanovništva na teritoriji NDH. U ovom zločinu oko 530 muškaraca iz Veljuna i okoline pohvatano je ili domamljeno na prevaru u zgradu žandarmerijske kasarne i škole u Hrvatskom Blagaju i usmrćeno je na zverski način hladnim oružjem, osim jedne grupe koja je bila streljana. Planiranje zločina i izazivanje mržnje Krajem aprila 1941. u župnom stanu župnika Blaža Tomljenovića u Hrvatskom Blagaju

Blaženopočivši Patrijarh srpski gospodin Pavle

† Patrijarh Pavle – Beseda u Prebilovcima 1991.

† Patrijarh Pavle je posle odsluženog parastosa novomučenicima Prebilovačkim, ispred ,,Doma kulture,, (u kome se u leto 1941 godine odigrao krvavi ustaški pir), besedio okupljenom narodu o istinskom smislu stradanja. Beseda je objavljena u celini jer se samo kao takva može ispravno shvatiti, bez prostora za jednostrana i niskim mudrovanjima sklona tumačenja.       Vezane vijesti: Video zapisi vezani za stradanje u Prebilovcima, ljeta 1941. Slovo Milorada Ekmečića u Prebilovcima-Održano 24. novembra 1990. godine POKLONIČKO PUTOVANJE U PREBILOVCE Stranica na našem sajtu posvećena Prebilovcima  

Milan Bastašić: Жrtve Bilogore i Jasenovac

English  Igra brojkama je drska podvala! U Drugom svjetskom ratu, u opštini Grubišno Polje, na Bilogori, bilo je 3.108 žrtava rata. Od toga je 2.214 žrtava muškog i 894 žrtava ženskog pola. Autor: Dr Milan Bastašić Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 08. novembra 2015. godine. Nacionalna struktura žrtava je slijedeća, Srba 2.694, Hrvata 165, Roma 78, Jevreja 47 i 124 ostalih. U jasenovačkoj  grupi logora ubijeno je 1.115, u gospićkoj 549, slijedi Sisak sa 104, pa ostali. Ukupno 2.007. Ostale žrtve do 3.108 uključuju direktni teror i druga stratišta. Жrtava djece do 14 godina bilo je 318. Od ovog broja, na predškolsku

Tata-Sabranje.jpg

Na srpskoj Bilogori nema sela gdje nema masovne grobnice našeg naroda

Klerofašistička NDH, do jeseni 1942. godine, zločinom Pokolja  likvidirala je 2.694 srpske glave sa Bilogore, među njima 318 – ero djece od kolijevke do 14. godina starosti Milan Bastašić Bilogorsko područje u zapadnoj Slavoniji, uvažavajući sve relevantne kriterije, mi poimamo po pravoslavnim sakralnim objektima koji ga ograničavaju, od Male Trnovitice,Velikih Zdenaca i Jasenaša. Njih ni manje ni više od dvadeset i sedam. Najstarija svetinja je Hram Sv. Pantelije u selu Pavlovac iz 1670.godine. Svi ti objekti ucrtani su na karti Austrougarske monarhije koja datira iz ranih godina osamnaestog vijeka. U to vrijeme, na tome prostoru nije evidentirana ni jedna katolička bogomolja. Sa tornja crkve Sv.Petke u Velikoj Peratovici, na vrh Bilogore,

NAJNOVIJE VIJESTI

Komentar: Spisak

Smišljenim zastrašivanjem Srba, ovi nevladini i druga im bratija pokušavaju da obesmisle

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.