Milan Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac

Datum objave: utorak, april 30, 2019
Veličina slova: A- A+

English  Milan Bastašić

Igra brojkama je drska podvala! U Drugom svjetskom ratu, u opštini Grubišno Polje, na Bilogori, bilo je 3.108 žrtava rata. Od toga je 2.214 žrtava muškog i 894 žrtava ženskog pola.

Autor: Dr Milan Bastašić

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 08. novembra 2015. godine.

Nacionalna struktura žrtava je slijedeća, Srba 2.694, Hrvata 165, Roma 78, Jevreja 47 i 124 ostalih. U jasenovačkoj  grupi logora ubijeno je 1.115, u gospićkoj 549, slijedi Sisak sa 104, pa ostali. Ukupno 2.007. Ostale žrtve do 3.108 uključuju direktni teror i druga stratišta. Žrtava djece do 14 godina bilo je 318. Od ovog broja, na predškolsku dob odpada 60,3%!

Ovo je čist dokaz genocida, koji jasno pokazuje da je hrvatski genocid nad Srbima, jedan od najstrašnijih u evropskom dvadesetom vijeku. Evo još jednoga tužnog bilogorskog podatka. Muške djece, dječaka od deset do četrnaest godina, u Jasenovcu je od 1941. do 1945.godine, ubijeno – osamdeset i šest (brojčani podaci Muzeja žrtava genocida u Beogradu).

Prvih dana oktobra 1942. godine, jednog utorka poslije podne, 76 srpskih dječaka, rođenih između 1926. i 1933. godine, usmenom naredbom ustaše Ricija sa balkona Sokolane u parku – logoru u Grubišnom Polju, odvojeni su od majki i stavljeni su u stroj sa muškarcima. Tim postupkom svi su osuđeni na smrt, stravičnu smrt  djece u Jasenovcu. Ovo je strašan dokaz genocida, strašniji od poznatog vitlejemskog pokolja dječaka. Kao jedan od njih, igrom sudbine i slučaja, ostao sam živ. Poslije dva mjeseca uobičajenih i poznatih  svakodnevnih tortura, pušten sam iz Jasenovca. Dva dana nakon toga, obolio sam od tifusa.

Prvih dana oktobra 1942. godine, jednog utorka poslije podne, 76 srpskih dječaka, rođenih između 1926. i 1933. godine, usmenom naredbom ustaše Ricija sa balkona Sokolane u parku – logoru u Grubišnom Polju, odvojeni su od majki i stavljeni su u stroj sa muškarcima.

Evo, to vam govorim nakon šezdeset osam godina!

Među koricama knjige: „Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor“, navedeno je nekoliko upravo stravičnih istina koje daju pravu sliku života i umiranja u logoru i nedvosmisleno definišu kakav je bio i šta je bio logor Jasenovac. Citiraću neke od tih istina:

„U logor stižu transporti iz cijele NDH. Najviše je Srba, često sa cijelim obiteljima… Pune se barake, ali i jasenovačke ledine. Grobari imaju pune ruke posla. Ubijanje se vrši maljem, sjekirom i kamom. Krvava odijela počeše puniti magazin…. Zatočenici su stizali u masovnim transportima bez ikakovih odluka… Nikakova ishrana i loše zdravstveno stanje dovodili su zatočenike do samog ruba egzistencije…nečistoća je pogodovala širenju zaraznih bolesti, od kojih je, kao i od studeni, poumiralo mnogo ljudi…ako više nisu mogli raditi, jednostavno su poubijani.“ (završeni citati).

Takovih poznatih primjera je bezbroj. Tražiti post festum nekakove druge, valjda uvjerljivije dokaze, da bi se „dokazalo pravo stanje“ i na osnovi njih dao „odgovarajući“ naziv jasenovačkom sistemu logora, ma kako se do njih došlo i ma kakovi oni bili, nemoralno je činjenje i podvala.

Svako objektivan, odgovoran i moralan, a posebno uvređeni drugom odrednicom naziva jasenovačkog logora, poslije ovih odavno napisanih, a nakon „distance“ u pomenutu knjigu prepisanih konstatacija o događanjima u tome kompleksu logora, nađe se u stanju šoka.

Pitam se, što u tim prepisanim istinama govori o logoru Jasenovac kao radnom logoru? Zašto se javnosti bezobzirno, tendenciozno i bez i malo obzira, a kamoli pijeteta prema žrtvama, u raznim edicijama u Hrvatskoj, kontinuirano, sistematski i bez i malo kritičnosti, nameću proizvoljnosti. Blago rečeno, laže se bez srama.

Svo spisateljstvo hrvatske istoriografije ovog područja, i danas indoktrinirano, orkestrirano izvrće istine o izvršenom hrvatskom genocidu  nad Srbima, Romima i Jevrejima u Jasenovcu. I ne samo u Jasenovcu. Na meti su istine o golemom broju stratišta nevinih, mirnih građana tadašnje Nezavisne države Hrvatske.

Ovakove nedolične interpretacije jasenovačke tragedije, nećete naći nigdje u izdanjima autora van Hrvatske. Čak, ili dakako, ni u djelima njemačkih i italijanskih autora (tadašnji fašistički okupatori), kojima velikodušno, gdje god je to moguće, Hrvati uvaljuju u njihovu svojinu, svoje neprimjerene krvave zločine, i to ne samo kada je u pitanju Jasenovac.

Svako objektivan, odgovoran i moralan, a posebno uvređeni drugom odrednicom naziva jasenovačkog logora, poslije ovih odavno napisanih, a nakon „distance“ u pomenutu knjigu prepisanih konstatacija o događanjima u tome kompleksu logora, nađe se u stanju šoka.

Na najvećem broju spomenika nevinim srpskim žrtvama, krvavog ustaškog genocida diljem nekadašnje NDH piše: “Žrtvama fašističkog okupatora ili fašističkog terora.” Na tu istorijsku i intelektualnu sramotu hrvatske istoriografije i  spisateljstva za inostranu i tuzemnu upotrebu, ima dakako i reakcija u inostranstvu. Izdvajam jednu koja priliči onoj: „i mi konja za trku imamo“. Italijanski novinar i pisac Krucio Malaparte, uvažavajući stavove nekih istoričara da ustaški pokret ne treba kvalifikovati kao fašistički, kaže da bi to za Pavelića i njegove sljedbenike bio kompliment, pa dodaje: „Oni su bili i ostali politički i intelektualni pigmeji, bili su „isuviše primitivni za prave fašiste“. Eto, kao svoj svome, iskreno.

Neshvatljivo je, nakon makar i samo letimičnog pogleda na navedene “istine” o životu i stradanjima zatočenika u Jasenovcu, da autor inkriminisane knjige ne shvata, ne vidi i ne uvažava činjenicu da je “rad u logoru”,  bio u istom redu, u istoj ravni, u nizu namjena i vrednosti kao kama, malj, čekić, gvozdena šipka, glad, žeđ, studen, bolest i niz drugih evidentiranih postupaka mučenja prije usmrćenja. Sjetimo se samo “bajera”,” nasipa”, “ekonomske grupe” i “sezonskih likvidacija”, Logora IIIC, “Ciganskog logora”.

Autora mogu jedino shvatiti kao istomišljenika ustaške promidžbe o “radnom” logoru, koji je dao “nasip”, koji je dao rezultate u Lonjskom polju, dakle dao korist hrvatskom gospodarstvu. To da je “rad” sa ostalim istonamjenskim činiocima imao za posljedicu preko 700.000 ugašenih života, ustaška “promidžba” u svoje vrijeme nije spominjala. Međutim, autor pomenute knjige se sa distance od šezdesetak godina, bezrezervno uključuje u minimiziranje efekata i posljedica navedenog reda namjenskih vrijednosti likvidacija, pa i “rada”. Jest da je stanje rasprava koje imamo, posao u kontinuitetu, ali ovo sa „distance“ je ponovni zločin nad žrtvom. Kako vidimo u svemu tome nema srama ni etike, a kamoli pokajanja.

U kontinuiranom procesu svih ataka na istinu o hrvatskom genocidu u Sistemu logora Jasenovac, još je ostao neokrnjen samo „Magnissimum crimen“. Naći će se još neki “spisatelj”, pa će napisati:

“Zatočenici u jasenovačkom logoru bili su ne samo stimulirani, nego i motivirani za rad koji su obavljali.”

Zgražam se nad tom mogućnošću, ali sam je morao pomenuti. Nema sumnje da su i na to spremni indoktrinirani, dobro plaćeni, bez srama i intelektualnog poštenja, već etablirani hrvatski spisatelji i nazovimo-istoričari.

Nadam se da to neću doživjeti, no sve do sada poznato i viđeno, ne ide u prilog mojim nadanjima, osim mog krsnog lista.

Kada su u pitanju osnovne karakteristike Sistema logora Jasenovac, po navodima raznih, kako ih nazva onaj Italijan, intelektualnih pigmeja sa „distance“, to je bilo nekakovo ograđeno mjesto gde se moglo (nije važno kako) smjestiti oko tri hiljade ljudi.

Kada bi se pojavio “višak” ljudi, a dešavalo se često i po nekoliko hiljada dnevno, (čitavi transporti marvenih G vagona) onda se taj “višak” likvidirao efektnim kratkotrajnim postupcima. Valjda je neumjesno reći, klanjem, da se čitatelji ne bi zgražavali!

Nije važno sa “distance”, da li su se odmah likvidirali svi pridošli ili je dio njih zamijenio neke od one tri hiljade koji su do tada radili pa su oni morali biti likvidirani. Važno je da su uglavnom tri hiljade radile, pa je to po tome bio radni logor. A onaj svakodnevni višak, nije imao mjesta i zato se svakodnevno moralo efektno rješavati to pitanje. Onda tako, usput  ispada da je to bio i logor smrti. Ovu međuzavisnost i značaj “viška” u determinaciji naziva logora, ustaška “promidžba” nije nikada objavila, ali je bila poznata instrukcija svim odgovarajućim “nadleštvima” u NDH (a poslije i autoru pomenute knjige) da Sabirni logor Jasenovac može da primi neograničen broj nepoćudnih osoba, zatočenika.

Sa “distance”, pomenuti autori prihvatili su tvrdnje, nalaze, dokumente i istraživanja Komunističkog režima da su u Jasenovcu vršene masovne likvidacije ljudi, žena, djece i starih osoba, ponekad čitavih porodica istovremeno. Ali, prihvatili su i potvrđuju iz vremena postojanja logora ustašku “promidžbu“ da je Jasenovac bio radni logor. Bez obzira na “distancu”, sve mi ovo ispada kao jedinstvo misli, koje malo –  malo pa opet graniči sa djelom.

Proizlazi iz svega, da su nazovimo „neki“ uzeli sebi pravo da umjesto proživljenog života logoraša i njihove stravične smrti, koje su opisivali i opisali svjedoci, fizički prisutni, mentalno prisebni i najčešće obrazovani akademski građani, da oni napišu i u sadašnjem “ozračju” sa  “distance” prikažu javnosti na svoj način zamišljenu i smišljenu sliku o Jasenovačkim dželatima – hrvatskim ustašama (hrvatskom vojskom, kako se u Blajburgu zovu) i nevinim žrtvama –  Srbima, Romima, Židovima i antifašistima.

Zamislite, pa to je nečuvena drskost. Ti „neki“, kažem „neki“ jer nisu dostojni da ih spominjem među dostojnima koje oni ne samo da zanemaruju, nego ih i demantuju.

Čujte vi dame i gospodo „neki“, da li vi to sebi dozvoljavate da demantujete sjećanja preživjelih Jevreja, prvog grupnika grobara grupe „D“ – Danona koji je svakodnevno gledao stravu i užas klanja nad masovnim grobnicama!?

Da li vi “neki”, demantujete svjedočenja preživjelih koji kažu da je više od stotinu dvadeset grobara svakodnevno jedva uspijevalo da pokopa ili u Savu pobaca sve one koji su toga dana bili zaklani?

Da li vi to demantujete svjedočenje preživjelog logoraša, citiram: “neprekidna psihička i fizička tortura, neljudsko iživljavanje nad bolesnima i nemoćnima, ubijanje iz čiste zabave, vješanja i skupne likvidacije, bila su svakodnevna obilježja života u logoru”?

Da li demantujete da ledina Limani prema Košutarici i Donja Gradina postaju od februara 1942. mjesta masovnih likvidacija na najbrutalniji način, klanjem ili zamlaćivanjem, da se ubija bez presuda, da dolaze kompozicije marvenih vagona koji su puni zatočenika, bez ikakovih službenih papira?

Da li vi “neki”, demantujete svjedočenja preživjelih koji kažu da je više od stotinu dvadeset grobara svakodnevno jedva uspijevalo da pokopa ili u Savu pobaca sve one koji su toga dana bili zaklani?

Da li demantujete preživjelog očevidca kada kaže: “Gledao sam rijeke Cigana, njihove žene i djecu kako su se svakog dana slijevale u Jasenovac. Dolazili su na klanje“!?

Da li demantujete Dr.Nikolu Nikolića, tada lekara zatočenika, čovjeka  u ranim srednjim godinama, koji svjedoči o strahotama u logoru i posebno o likvidaciji djece u više navrata ali uvijek na isti način:

„Učitelji su virili  šta će se dalje dogoditi sa djecom. Malo zatim opkolio ih je ustaški sat i počeo im žicom vezivati ruke iza leđa.Tada se zbio jedan od neopisivih i najpotresnijih događaja u logoru. Djeca su počela vrištati, vikati, dozivati učitelje, Boga, vraga, oca. Kroz tu užasnu viku, plač i vrisku čula se isto tako vika i psovke ustaša i šamaranje izbezumljene djece. Točno u 17 sati u sam sumrak 15. oktobra 1942., sat je poveo djecu, već napol mrtvu od straha, prema Savi, na skelu za Gradinu. Povorka djece svezane žicom prošla je uz užasnu kuknjavu, zapomaganje, proklinjanje i psovanje kroz vrata logora, ostavivši šest dječjih leševa pred zapovjedništvom koje su brzo pokupili logoraški grobari“.

Iz jednog takovog stroja mojih vršnjaka sa Bilogore, prije vezanja, izveo me jedan Jevrejin, Žiga ili Geza i odveo me na rad u sapunaru.

Tako vi dakle, sa “distance” i na svoj način o mrtvima, o nevinim žrtvama i umrlim svjedocima.

Još, kako vidite živom, ostaje mi mogućnost da se zgražam, ali i da nikome ne dozvolim da kaže, da smo mi, srpska muška djeca Bilogore bila rentabilna radna snaga NDH pa smo iz tog razloga odvedeni u navodno radni logor Jasenovac.

Mi smo tamo otpremljeni sa odraslim muškarcima, u marvenim vagonima toliko krcatim da se nije moglo ni čučnuti, a kamo li sjesti. Vode ni hrane nismo dobili od utorka do petka, a vrata vagona se nisu otvarala. Pošto su gotovo sva ta djeca mrtva, neko si može dozvoliti, da i to sramno demantuje.

No, pošto sam živi svjedok i još živ, moram vam reći: Muškarci sa Bilogore i Grubišnog Polja i onih semdeset i pet dječaka, među kojima i ja, oktobra 1942.godine, otjerani su u logor Jasenovac samo zato što su bili Srbi i da bi tamo bili ubijeni.

A sada, da naglašeno istaknem još jednu opštepoznatu istinu: žrtve su ubijane masovno, neprekidno, nisu bile dostojne ni da im ime zapišu. Tako se ni do danas ne zna niti broj usmrćenih, niti njihova imena. Isti je slučaj sa kompleksom logora Jadovno, pretečom Jasenovca i inim masovnim stratištima. I sad slijedi nezapamćena i besprimjerna drskost. Potomci generacije Hrvata koji su to učinili  Srbima, Jevrejima, Romima, pa i antifašistima, traže od potomaka žrtava da im daju tačan broj i popis žrtava, ili inače ne priznaju svoje djelo, jer kao za njega nema znanstvene osnove i dokaza! Da čovjeku mozak stane.

Neka podatke o broju žrtava i njihova imena daju potomci dželata. Kako su ih uspjeli poklati i na najmonstruoznije načine uduzeti im život, a nisu ih uspjeli niti prebrojiti niti popisati.

Ako je i od Hrvata, previše je!

Međutim, kako postoji i strana za odbranu istine o žrtvama, a koja je prihvatila ovu groznu podvalu i igru nepoznatim brojevima, valja se i tu zgražati. Žrtve šute, ali živi imaju moralnu obavezu da neodložno provjere koji su to visoko pozicionirani umovi učinili, dozvolili da se i danas na taj način jalovo prepucavaju, a da nisu ni pocrvenili.

Zašto se umjesto podvaljene rasprave o brojevima, ne postavi jednostavno pitanje:

Zašto ste nam to učinili?

A što se tiče “znanstvenih” dokaza, postavljam pitanje!

Kakovi su to dokazi koji mogu negirati nebrojene leševe jasenovačke klaonice koje su po svojim obalama izbacile vode Save i Dunava sve do Crnog mora ili istinu koja leži pod zemljom mnogokilometarskog prostora bivšeg Sistema logora Jasenovac, logora smrti, ne radnog logora.

Neka podatke o broju žrtava i njihova imena daju potomci dželata. Kako su ih uspjeli poklati i na najmonstruoznije načine uduzeti im život, a nisu ih uspjeli niti prebrojiti niti popisati.

Ako to niste u stanju, onda budite bar toliko korektni, a ne manje i pristojni: ne tražite to od nas!

Hvala

Korištena literatura

1. – Milko Rifer, Grad mrtvih, Jasenovac 1943. Nakladni zavod Hrvatske, Zagreb 1945.

2. – Dušan Babić, Zločini ustaša, Polet pres, Novi Sad, 2003.

3. – Miloš Jevtić, Reka smisla Momčila Krkovića, Partenon, Beogradska knjiga 2010.

4. – Nataša Mataušić, Jasenovac 1941.-1945. logor smrti i radni logor, Spomen poddručje Jasenovac 2003.

5. – Srboljub Živanović, Jasenovac, Srpska knjiga 2008.

6. – Đuro Zatezalo, Radio sam svoj seljački i kovački posao, Srpsko kulturno društvo „Prosvjeta“, Zagreb 2005.

7. – Grupa autora, 10 odgovora Stjepanu Mesiću, Jagodina, Gambit, 2007.

8. – Milan Bastašić, Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991., Udruženje logoraša II svjetskog rata i Menadžer kompanija d.o.o.Banja Luka, 2009.

9. – Mile Dakić, Bol u prsima, Beograd, Vedes 2010.

10. – Savo Štrbac, Hronika prognanih Krajišnika, Grafid d.o.o., Banja Luka, 2010.

11. – Salamon Jazbec, Magnissimum crimen, Margelov institut, Zagreb 2008.

12. – Dveri srpske, godina XII, broj 46 2/2010., Beograd.

13. – Bogdan Petković, Sto trideset pet dana u logoru Jasenovac, Udruženje logoraša II svjetskog rata i njihovih potomaka, Banja Luka 2008.

14. – Milan Bulajić, Jasenovac – ustaški logor smrti, “Srpski mit”, Muzej žrtava genocida, Beograd 1999..

15. – Huber Čedomil, Bio sam zatočenik logora Jasenovac, Jasenovac, 1977.

16. – Josip Jurčević, Nastanak jasenovačkog mita, Zagreb 1998.

17. – Peršen Mirko, Ustaški logori, “Stvarnost”, Zagreb 1966.

18. – Nikola Nikolić, Jasenovački logor smrti, NIŠP “Oslobođenje”, Sarajevo, 1975.

19. – Nikola Nikolić, Kozaračka djeca, Jasenovački logor, “Stvarnost”, Zagreb, 1980.

20. – Miloš Bjelovitić, Ilija Jarić, Gudovac 1941 – da se ne zaboravi, Matica srpska Republike srpske, 2002.

21. – Duško Tomić, Putevima smrti kozarske djece, Nacionalni park Kozara, 1990.

22. – Dragoje Lukić , Rat i djeca Kozare, treće izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Književne novine, Beograd, 1990.

23. – Đorđe Đurić, Evropom između žica

24. – Dušan Bursać, Anđeli u paklu

25. – Rade Milosavljević, Dečiji ustaški koncentracioni logor Jastrebarsko, Gambit Jagodina 2009.

 Umro je Milan Bastašić

Knjiga – Milan Bastašić: Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top