A kako grobove da zamijenimo?

Datum objave: ponedeljak, maj 20, 2019
Veličina slova: A- A+

Sve do 11. aprila 1992. godine, među Srbima u Livnu je tinjala nada da se zlo neće ponoviti, da će razum pobijediti i da će se sve ipak razminuti na vitlanju  nacionalističkim barjacima i proustaškoj galami, možda na diobama i seobama, bez krvi i zločina. Tog dana je, međutim, gromovito odjeknula vijest da je na putu Glamoč – Livno, na periferiji Glamočkog polja, ubijen Srbin, Livnjak, Mile Radoja.

Napomena: Prilog je prvi put objavljen na portalu Jadovno.srb 16. marta 2016. godine.

Da sve bude žalosnije i paradoksalnije, upravo Mile Radoja, pedesetjednogodišnji električar, stasita ljudina kao od Cincara odvaljena, čovjek  koji se nije bojao po dva oka u glavi, mnogo prije ostalih je namirisao krv i osjetio da se rđavi vakat primiče i to je otvoreno i govorio:

– Tih mjeseci, kad su se iza brda počeli nazirati crni oblaci rata, on bi mi svaki put, kad god bi smom se vidjeli ili čuli preko telefona, ponavljao da Srbima u Livnu i livanjskom kraju nema  opstanka – sjeća se Dušan Radoja, Milev stariji brat, poznati  fudbalski trener, koji je u to vrijeme živio u Trebinju. – Kad sam i sam uvidio kako se lavina  nacionalizma i mržnje širi i sve više uzima mah, počeo sam da ga nagovaram da pokušamo zamijeniti kuću i imovinu u Livnu za odgovarajuću u Trebinju odakle su Muslimani već bili krenuli  da sele ili se otvoreno već pripremali za to. On je dugo ćutao  i izgledalo je kao da se i sam premišlja šta da radi, a onda mi je jednog dana s tugom i primjetnim grčom u grlu, odgovorio pitanjem:

– Sve je to lijepo i lako, imanje – ledina, kuća – zidina, lako ih je zamijeniti, ali kaži ti meni, moj Dušane, kako da zamijenimo  grobove predaka, zar da nam ostanu u tuđini, u tamnici, da im krvnici kosti premeću…?

– On je među prvima u proljeće devedeset prve otišao iz Livna – kazuje Mileva supruga Jela koja sada živi u Zrenjaninu. – Uvrebao priliku i umakao u Glamoč s nadom da ću se ja s djecom lakše prebaciti. Smjestio se kod prijatelja Aca Ćuluma i odatle se svakodnevno javljao telefonom. I ja onda  početkom aprila tri noći zaredom s velikom  masom Srba kretala da izbjegnem iz Livna – te treće noći nas bilo oko dvjesta osamdesetoro – ali džaba, nema prolaza, zatvorili krvnici svaki prolaz, krila da imaš ne pomažu ti.

To treće jutro, bila subota, ja se vratila umorna i čemerna i cio dan iščekujem da mi se mile Javi i čudim se što ga nema.  Tek pred noć eto zove Aco. Po glasu mu odmah poznadoh da je neko zlo. Moja Jelo, veli,  nemam ti šta kriti, Mile ti je poginuo…

mile-radoja

MILE RADOJA, prva žrtva povampirenog ustaštva na područ ju Livna 1992. godine

 Uvjeren da mu je porodica, supruga i tri ćerke (najstarijoj već bila dvadeseta godina), uspjela da se probije iz Livna preko brda put Glamoča, Mile Radoja je to jutro krenuo „ladom nivom“ livanjske elektrodistribucije, gdje je bio zaposlen, da ih sretne  barem do na kraj Glamočkog polja. Sa njim su u vozilu bili Radovan Rokvić i Uroš Rosić (po nekim kazivanjim, sa njima je bio i neki Kiso, ali to nije sasvim pouzdano utvrđeno).

Na putu su ih presrela i zaustavila dva  naoružana momka u uniformama vojske Republike Srpske.  Ne sluteći ništa rđavo, Mile im je kazao kud su naumili, da će da sretnu zbjeg Srba izbjeglih iz Livna u kojemu je i njegova supruga sa djecom. Vojnici su im  objasnili da idu u izviđanje, da žele da se  što više primaknu Livnu, ali da slabo poznaju put. Onda su zatražili da ih Mile poveze barem dok se sretnu sa zbjegom. Rosić i Rokvić su bez pogovora izašli iz kola da bi im napravili mjesto, a i da Mile u povratku može da poveze svu familiju.

Oprezan i nepovjerljiv, Mile je izgleda tek što su krenuli nešto  posumnjao. Šta se i kako stvarno dogodilo, nikad se vjerovatno neće sa sigurnošću ni doznati, tek „lada“ se ubrzo zaustavila i odjeknuo je pucanj.  Rokvić i Rosić su potrčali da vide šta je bilo. Vojnici su ih dočekali sa uperenim oružjem, a Mile je  već bio mrtav za volanom. Rokvića i Rosića su nagnali da ga izvuku iz vozila, a onda ih strpali u kola i zajedno sa njima odmaglili put Livna.

Glas da je ubijen Mile Radoja  prostrujao je Glamočkim poljem brzinom munje. Brzo se  saznalo i kako je bilo. Pošto je  Jugoslovenska narodna  armija prethodnog dana napravila ršum na Kupresu i razjurila ustaše iz tog tvrdog gnijezda, dvojica od njih, presvučeni u uniforme  Vojske republike srpske krenuli su da se probijaju prema Livnu.  Kako su, po prilici, bili rodom  odnekud sa strane (pričalo se da su bili iz Zagreba) i nijesu znali put, zalutali su i izbili u Glamočko polje…

Pop Mirko Jamedžija ( i on je u to vrijeme već bio izbjegao iz Livna), koji je  Mila Radoju spremao za sahranu kaže da je bio  pogođen u potiljak, a tih dana se pričalo  i da  se on, valjda kad je shvatio  da je u pitanju prevara, da ima posla sa presvučenim ustašama, pobunio, da je navodno potegao i pištolj koji je nosio u potaji,  da je čak i lakše ranio jednog od njih…

– Nikad to niko  nije ni ispitivao ni istraživao, jer je od tog dana u Livnu otpočela ustaška strahovlada i Srbi su masovno  počeli da bježe kako je ko mogao i kud je mogao – prisjeća se Jela Radoja  tih teških trenutaka. – Od tog dana su zaređala ubistva a poslije mog Mila prvi su ubijeni advokat Vlado Mitranić i njegova ljubavnica Hrvatica. Eto, Mile  u subotu a oni u srijedu.  Ja sam  se nekako  te noći prebacila do Glamoča. Mila smo sahranili u mom rodnom kraju, u Resenovcima u opštini Bosansko Grahovo, a prošlog ljeta smo njegove kosti ipak prenijeli i sahranili na pravoslavnom groblju u Livnu.

Zanimljivo je da je Mile Radoja ovaj svijet ugledao kao siroče. Rođen je 1941. godine, istog dana kad su mu ustaše u Prologu ubile otac Aleksu.

– Meni je bila tek treća godina i sve to, naravno, ne pamtim – priča Milev brat Dušan. – Ni majka nije  pamtila  datume, uvijek je zborila samo da je bila nedjelja. A da nije bilo Italijana i mi bi  sigurno završili u Koprivnici, Prologu ili na nerkom drugom stratištu. Oni su nas bukvalno oteli iz ustaških ruku i kasnije  poveli u Dalmaciju. Kako nam je bilo, to je najbolje znala i zapamtila  naša majka, koja je na samom početku rata ostala udovica sa dvoje nejake djece u naručju. No, nijesmo bili sami.  Ja, recimo, nikada poslije rata u Livnu nijesam imao druga Srbina koji je imao oca, niti ijednog  kojemu se majka preudala iako su sve to bile mlade žene, tek na pragu života. Moja Ljubica je, naprimjer, imala nepunih dvadeset i pet godina kad je ostala udovica i kako je tada obukla crninu za mužem nikad je do kraja života više nije skinula…

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

 

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top