Puno srce u praznoj kući

Datum objave: utorak, 14 maja, 2019
Veličina slova: A- A+

I u Donjim Rujanima se odnedavno obistinila paklena ustaška želja da istrijebe sve što je srpsko – zapisao sam početkom avgusta 1990. godine. Odolijeva još samo groblje sa crkvom i grupice starovremskih kamenih kula sazidanih od finog tesanika koje podsjećaju na kiklopske stećke.

MILE BOŠKOVIĆ pored spomenika koji su on i brat mu Ilija podigli roditeljima u Rujanima (snimljeno u ljeto 1990. godine), a tu počiva i Milev trogodišnji sin Dragan
Mile Bošković

Kuće su odavno puste i zatvorene i u njima nema živa oka od Maljkovića, Ercega, Denića, Lalića, Kozomara, Gligića, Bačkovića, Stojića, Bilana, Glišića…

Nema ni Boškovića. Tu gdje je tog zlog ljeta 1941. godine živjela zadruga od preko dvadesetoro čeljadi, ostale su samo lijepe kamene kuće i pomoćne zgrade koje kao uklete zvrje puste i zatvorene.

Pusto i okolo na širokim livadama i pašnjacima na kojima su nekada pasla stada od preko pet stotina ovaca i koza i nebrojena krda govedi i konja. Tu se sad rastićio i buja korov i šipražje.

Ove žalosne činjenice još jedino ne priznaju i uporno negiraju braća Mile i Ilija Bošković koji svakog ljeta dolaze i otvaraju puste kuće. Zapute se sa porodicama iz dalekog Štutgarta, iz gastarbajterskog sumora, da na moru i suncu vidaju boljke mukotrpnog rada i negostoljubive evropske klime i obavezno svrate na dan-dva u Donje Rujane da založe roditeljsko ognjište, da zapale svijeću u crkvi i posjete neopojenu grobnicu u Ravnom docu u kojoj je ostalo toliko njihovih.

„Mi smo ostali siročad bez majke još 1954. godine — kazuje stariji od braće, Mile Bošković. – Petnaestak godina kasnije otisnuli smo se trbuhom za kruhom i skrasili u Njemačkoj. Prvim zarađenim parama kupili smo plac u Rušnju kod Beograda i sagradili veliku zajedničku porodičnu kuću s namjerom da se tu vremenom nastanimo i pobjegnemo što dalje od rodnog kraja i tužnih uspomena koje su ostale u njemu.

Kako su godine prolazile, a pogotovu otkad nam je umro i otac i otkad smo i maćehu doveli kod nas u Rušanj, sve više nas pritiska želja da dolazimo ovamo. Pošto ovdje nemamo gotovo nikakvih uslova za život i duži boravak, minulih godina smo ostajali dan-dva, tek da nas želja prođe, ali ove godine se nešto slomilo u nama i odlučili smo da ovdje provedemo cio odmor…

— Mi nijesmo upamtili rat i stradanja Srba na ovom području — dodaje njegov dvije godine mlađi brat Ilija. – Mi samo iz priča znamo šta je i naša porodica doživjela i koliko je glava iz naše kuće palo i zauvijek ostalo u neopojenim grobnicama, ali sav ovaj hadezeovski dekor koji nas je ovog ljeta dočekao ovdje, urnebesnu pjesmu i pucnjavu koja se ponavlja u selu iz noći u noć, doživljavamo kao nekakvo slavlje što ovdje više nema Srba.

To nas je za srce ujelo i prosto smo osjetili da smo dužni da pokažemo da nas još ima, da nam se nijesu zauvijek ugasila ognjišta. Osjetili smo da zbog oca i majke koji počivaju u ovdašnjem groblju, zbog brata i sestre koji su ostali u jami u Ravnom Docu, zbog više od petnaestoro čeljadi koja su završila pod ustaškim nožem, moramo ponovo propiriti vatru i zapaliti svijeće…

A u lancu sela ivicom Livanjskog polja podno Dinare, lako je prepoznati koja su naseljena srpskim a koja hrvatskim življem. Sva ih povezuju isti put, ali kroz ona naseljena Hrvatima vijuga lijepa, savremeno uređena asfaltna magistrala, dok kroz ona naseljena isključivo Srbima vozila i dalje prate oblaci prašine sa makadamskog kolovoza.

Prašina zasipa čak i Prolog, najveće srpsko gubilipte u ovim krajevima, na kojemu su ustaše u ljeto 1941. godine na svakojake načine umorile više od pet stotina stanovnika srpske nacionalnosti iz Livna i okolnih sela, poglavito zrelih muškaraca i glava u porodicama.

Ovog ljeta, bezmalo pedeset godina kasnije, sem po putu, postavljeni su i drugi biljezi i „putokazi” po kojima namjernik lako prepoznaje gdje je stigao. U svim selima u kojima ima hrvatskog stanovništva, bandere i drveće oko puta su iskićeni šahovnicama i fotografijama hadezeovskog vođe Franje Tuđmana, a svaki zid, svaka ravna površina je iskorišćena za parolu ili samo ta tri slova „HDZ”.

Prednjače, naravno, i ovog puta Lištani koji su se istakli i 1941. godine, otkad je ovo selo potpuno etnički čisto. Ovdje, doduše, odavno nema fratra Boža Šimleše, ali ni njegovi sledbenici, zaogrnuti hadezeovskim plaštom, ne zaostaju u sijanju mržnje. Čak ni groblje nijesu poštedjeli već su ga izmolovali šahovnicama i grafitima u slavu sadšnje partije na vlasti u Hrvatskoj i njenog vođe.

— Nijesmo ovog ljeta poželjeli na more do kojega se stiže putevima okićenim znakovima mržnje — veli Ilija Bošković.

I on, i brat mu, i njihove supruge, čak i njihovo petoro djece, u glas tvrde da im je srce punije ovdje u praznoj i pustoj kući golih zidova — ali njihovoj kući, bez obzira što sad liči na pećinu — nego u najluksuznijem hotelu u kojemu ne smiju bez strepnje glasno progovoriti ni kazati ko su i otkuda su.

— Može se nekom činiti da mi sada nešto prkosimo i nekome gonimo inat — objašnjava Mile Bošković. Od toga nema ništa. Mi se inatimo samo sa životom koji nas neumitno i sve više udaljava od ovog za nas ipak svetog mjesta i sve što želimo je da možemo u svako doba slobodno doći u našu kuću, makar i praznu, da nas niko ne pogleda kao strance i tuđine na našem pragu.

Tu želju u nama neće utuliti nikakvo vaskrsavanje krvničkih simbola, nikakve ustaške pjesme, zveckanje noževima i orgije u duhu ustaštva jer je čovjek na svome pragu najjači. To nikad niko ne smije zaboraviti…

Riječi i rezoni ovih odlučnih i ponosnih mladih ljudi dobijaju na značenju tek kad se potkrijepe stravičnim činjenicama o krvavoj cijeni koju je ova i druge srpske porodice iz ovog i ostalih sela oko Livanjskog polja platila u jedno slično vrijeme mržnje i bezumlja. Njih posebno peče sudbina njihove majke…

U koloni nejači od dvjesta osamnaestoro djece, žena i djevojaka koje su sjutradan, nakon pokolja muškaraca, ustaše potjerale iz Gornjih i Donjih Rujana uz Dinaru i pobacale u bezdanicu u Ravnom docu, bila je i Mara Bošković, rodom od Lalića.

I ne sluteći kakvoj stravičnoj sudbini hita u susret, nosila je u naručju dvomjesečnu ćerku Milenu, a za ruku vodila dvogodišnjeg sina Živka i mislila o mužu Jovu kojega je ratni vihor zatekao u Celju u vojničkoj uniformi i zameo mu svaki trag.

Nad jamom, kad je zavirila smrti u oči, ćerkicu je dodala jednoj od zaova, a očajnički prigrlila sina i sa njim poletjela u ambis…

Za njom su odmah bacili i njenu zaovu. Ostala je priča kako je ona tog časa ispustila iz ruku bespomoćnu bebu, ali zlosrećnom djetetu, navodno, nekakva nevidljiva sila, nekakav vjetar iz bezdana, nije dao da padne sve dok je zlikovci nijesu ubili iz pušaka pucajući u nju dok je onako lelujala u vazduhu kao list.

Bilo kako bilo, tek ojađena majka Mara, iako teško povrijeđena, preživjela je u toj živoj grobnici četrdeset i pet dana, da bi je potom, zajedno sa ostalih trinaestoro preživjelih, po naređenju okupatorske italijanske vlasti izvadili iz jame oni isti koji su ih i bacili i potom danima dolazili i pokušavali ih dotući kamenjem i bombama.

Djeca joj ostala pod gomilom iskasapljenih tijela…
Mara potom do kraja rata vidala rane i tugovala za djecom koja su joj tako nemilosrdno, krvnički istrgnuta iz srca.

A onda joj se jednog dana vratio suprug Jovo. Izdržao pakao ropstva u Njemačkoj i vratio se u gotovo pustu kuću.
Ipak, sreća im se iznova nasmiješila. U toplom porodičnom gnijezdu našla su se tri sina. Mile i Ilija i najmlađi Živko. Majka mu dala ime Živko da sačuva uspomenu na svoje prvo dijete.

Na žalost, Živku se nije dalo da živi: imao je samo petnaest mjeseci kad se nekako omakao i pao u kotao pun vrele varenike…
Tu tragediju srce majke Mare nije moglo podnijeti — svisnula je i ona samo nekoliko mjeseci kasnije…

*   *   *

Braća Boškovići i dalje žive i rade u Njemačkoj, ali više ne odlaze u Rujane, u rodno mjesto radosti i tuge, jer su se komšije Hrvati u minulom ratu postarali da zatru i ono što je ostalo od prije pola vijeka.  Razorene srpske kuće, razorena  rujanska crkva i srpsko groblje zarastaju polako u korov i padaju u zaborav i sjećanja bole još samo one koji su tu ponikli i odatle im sežu korijeni. Ilija, a posebno Mile Bošković imaju i dodatnih razloga i motiva više.
Sem što su im tu ostale uspomene iz ranog djetinjstva, tu im počivaju  kosti  roditelja, oca i majke – mučenice,  i zlosrećnog brata Živka, ali i Milevog trogodišnjeg sinčića Dragana, koji je tu  nesrećnim slučajem izgubio život, jula mjeseca 1975. godine – utopio se u bunaru..

Polomljeni spomenik Boškovića na groblju u Donjim Rujanima (po tragovima na metalnoj ogradi reklo bi se da je neko pucao iz nekog teškog oružja u mramornu ploču spomenika malog Dragana)

Polomljeni spomenik Boškovića na groblju u Donjim Rujanima (po tragovima na metalnoj ogradi reklo bi se da je neko pucao iz nekog teškog oružja u mramornu ploču spomenika  malog Dragana)

 

Zahvaljujući dobroti autora, preneseno iz knjige:
Budo Simonović: „Ognjena Marija Livanjska“

ognjena_marija_livanjska.jpg Knjiga je posvećena ustaškim pokoljima nad Srbima u Livnu i okolini, odnosno u selima na rubu Livanjskog polja, počinjenim u proljeće i ljeto 1941. godine, a ponovljenim i u najnovijim ratnim sukobima na tom području, posebno tokom 1992. i 1993. godine. To je priča o 1587 žrtava, pretežno djece i nejači, mučenih i na najzverskiji način pobijenih na gubilištima u okolini Livna. O tome govore preživjeli sa tih gubilišta, posebno preživjeli iz nekoliko jama, čije je kazivanje svojevremeno inspirisalo i Ivana Gorana Kovačića da napiše svoju glasovitu poemu „Jama“. O tome govore ne samo Srbi, žrtve ustaškog genocida, nego i brojni inovjerci – Hrvati i Muslimani, časni i čestiti ljudi koji u tim ljutim vremenima, kako 1941. tako i devedesetih godina prošlog vijeka, nisu gledali ko se kako krsti i šta je kome na glavi. Knjiga je stoga strašno svjedočanstvo o zlu, optužba za sva vremena, ali i trajni dokument o veličajnim primjerima dobrotvorstva i žrtvovanja čovjeka za čovjeka. Izdavač knjige „Ognjena Marija Livanjska“ (četvrto dopunjeno i prošireno izdanje) je kompanija „Nidda Verlag GmbH“, odnosno „Vesti“, najtiražnija dnevna novina u dijaspori.
Biografski podaci o autoru:

Rođen u selu  Osreci – Manastir Morača, 15. oktobra 1945. godine. Završio Filološki fakultet u Beogradu, grupu za srpskohrvatski jezik i jugoslovensku književnost. Tri godine potom radio kao profesor u gimnaziji „Slobodan Princip – Seljo u Sokocu na Romaniji, a onda se posvetio novinarstvu (počeo u sarajevskom „Oslobođenju“, zatim u TANJUG-u, „Politici Ekspres“, „Ilustrovanoj Politici“, „Politici“ i sada u Frankfurtskim „Vestima“).
Do sada objavljene knjige:
– „MIJAT I MOJSIJE“ (1988).
– „DO SMRTI I NATRAG“ (1988),
– „OGNjENA MARIJA LIVANjSKA“ (tri izdanja od 1991. do 1997),
– „NEDOHODU U POHODE“ (1994),
– „ZEKO MALI“ (tri izdanja od 1997. do 2001),
– „ŽIVOT NA SEDAM ŽICA“  (1998),
– „NIKAD KRAJA TAMNICAMA“ (2002),
– „ZADUŽBINA PATRIJARHA I VEZIRA“ (2006),
– „RIJEČ SKUPLjA OD ŽIVOTA“ (2006).
Priredio i zbornik „125 GODINA NOVINARSTVA I 50 GODINA UDRUŽENjA NOVINARA CRNE GORE“ (1996. godine).

 

Vezane vijesti:

Promocija knjige „Ognjena Marija Livanjska” u Hramu Svetog Trifuna u Beogradu

RTRS – PEČAT – 20. oktobar 2011. – Reportaža o stradanju Srba 1941. u jami Ravni Dolac, Livanjsko polje

SLUŽEN PARASTOS SRBIMA BAČENIM U JAMU RAVNI DOLAC

Promocija knjige “OGNjENA MARIJA LIVANjSKA” u Svetosavskom kulturnom klubu u Banja Luci

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top