Poslije uspostave NDH, ustaški teror je brzo zahvatio čitavu Bosnu, pa i njen središnji dio. U Zavidovićima su ustaše uhapšene ljude držali u zatvoru hotelske ispostave, u kojoj je šef bio Smail Kulenović. Najveći dio onih koji su uhvaćeni krajem jula i 1. avgusta, među kojima su bili Srbi i Jevreji, toga dana je transportovan, prema izjavi Jakoba Danona, vozom do Bosanskog Broda, gdje su iskrcani i prevedeni preko mosta u Slavonski Brod, zatim ukrcani u teretne vagone i otpremljeni u Gospić. Danon je o putovanju ovih zatočenika zapisao: „Za vrijeme puta od stanice Bosanski Brod do stanice Slavonskog Broda ustaše i civili koji su kraj nas išli, počeli su

Rat je završen 1945. godine i došla je sloboda. Ali su ostali tragovi, ožiljci. Hiljade zgarišta, stotine hiljada usmrćenih ljudi, veliki broj invalida i siročadi. Utihnulo je oružje i zarasla su groblja, zapustjele brojne bezdane jame i stratišta. Nemar je prekrio i logor smrti Jadovno na Velebitu, Slanu i Metajnu na otoku Pagu, logore Stupačinovo i Ovčaru, koncentracioni logor Gospić, kaznionicu i mučilište u zgradi Okružnog suda u Gospiću. Sve do danas, više od pola vijeka po stradanju tolikih nevinih ljudi, ova mjesta su uglavnom neobilježena, poneka tek označena, i to nedostojanstveno, bez pijeteta prema osuđenima bez suda, bez pravde, prema onima koji su ubijani takvom brzinom da se smrti

I u istočnoj Bosni su ustaše transportovali Srbe u logor Jadovno. Najviše ih je odvedeno iz Bijeljine, Zvornika, Tuzle, Vlasenice, Rogatice i okolnih srpskih naselja. Početkom juna, ustaše su pohvatali nekoliko desetaka Srba iz Bijeljine i okoline, većinom trgovaca i obrtnika, među kojima je bio i sveštenik Milenko Popović. Noću su ih batinali u zatvoru sreskog načelstva, a danju ih, kao u Ogulinu, Vinkovcima i nekim drugim gradovima, izvodili da čiste ulice, dok su ih mještani pratili pogrdnim riječima i udarcima. Ova grupa je 23. juna otpremljena u logor Danicu, odakle je, zajedno s drugim Srbima, u julu, u jednoj od pet kompozicija, transportovana u logor Jadovno. Sljedeća veća skupina

Logor Jadovno na Velebitu, prvi logor masovne smrti na području Nezavisne Države Hrvatske, i nakon punih 50 godina po mnogo čemu predstavlja enigmu, prije svega po velikom broju nevinih žrtava. Planinski proplanak ograđen bodljikavom žicom, s nekoliko drvenih baraka, u kojima su boravili logorska uprava i ustaše to nije bio logor u pravom smislu te riječi, već posljednja životna tačka onih koji su iz raznih krajeva NDH upućivani u koncentracioni logor Gospić, a preko njega u smrt. Mjesto gnusnog zločina utemeljenog u genocidnom zakonodavstvu NDH, koje se u punoj mjeri manifestovalo masovnim terorom nad srpskim i jevrejskim narodom. Zvjerstva izvršena na Velebitu i otoku Pagu od sredine aprila do potkraj

I s područja Hercegovine, u isto vrijeme kada i iz drugih krajeva NDH, Srbi su transportovani, preko Mostara, Sarajeva, Slavonskog Broda, Zagreba i Karlovca, u logore Gospić, Jadovno i Slana. Ovaj put je prešao veliki broj Srba i Jevreja iz Mostara, Ljubinja, Trebinja, Stoca, Ljubuškog, Konjica i drugih hercegovačkih naselja. U vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, 16. i 17. aprila, u Mostaru je uspostavljena ustaška vlast. Za ustaškog povjerenika je postavljen Ivan Hočevar, dotadašnji gardijski oficir. Istovremeno je formiran ustaški stožer, na čijem čelu se nalazio Stanko Šarac, a članovi su bili: Đuro Spužević, sudija, Stjepan Barbarić, sudija, postavljen za logornika, Petar Vrdoljak, profesor, Mato Buntić, direktor zanatske škole, Mirko Udiljak,

IINEZAVISNA DRЖAVA HRVATSKA DRЖAVA GENOCIDA I KONCENTRACIONIH LOGORA Uspostava Nezavisne Države Hrvatske   Ustaški pokret vuče svoje korijene od dr Ante Starčevića (1823-1896),[1] nazvanog „ocem domovine“. Iako nije imao uvijek isti stav prema Srbima, on je svojom rasističkom teorijom i djelovanjem Stranke prava, koju je osnovao 1861. godine, pokrenuo pravu lavinu mržnje protiv Srba, koje nije priznavao za narod, već za „nečistu pasminu“ zlikovačke ćudi i „vlaški nakot“ koji treba istrijebiti.[2] Neke vladajuće političke ideje u Hrvatskoj XX vijeka zasnivaju se na Starčevićevom učenju. Njegovi sljedbenici, kao što su Josip Frank, Dominik Mandić, Ivan Pilar, Kerubin Šegvić, Ante Pavelić i drugi, više od pola vijeka su na tlu Hrvatske razvijali

U Bosni i Hercegovini je hapšenje Srba, Jevreja i jugoslovenski opredijeljenih Hrvata i Muslimana počelo u aprilu i maju, kao i u drugim dijelovima NDH. Zatvori su se brzo punili nevinim ljudima, kojima niko nije objašnjavao zašto ih hapse, zatvaraju, tuku i odvode u logore. Poglavnikovo povjereništvo u Sarajevu, povjereno profesoru Hakiji Hadžiću i župniku crkve Sv. Josipa Božidaru Brali, sredinom aprila je organizovalo hapšenje Srba i Jevreja u Sarajevu i njegovoj okolini. Prvi pohapšeni Srbi, među kojima su bili Milan Božić, protojerej i vjeroučitelj iz Sarajeva, čovjek koji je nekoliko puta bio biran za narodnog poslanika, zatim doktor Vojislav Besarović, predsjednik trgovinske komore u Sarajevu, profesor Milan Janješević, upravnik

U vrijeme masovnih hapšenja u Zagrebu, početkom jula, ustaše su hapsili Jevreje i Srbe i u Varaždinu. Hapšenjima je rukovodio izvjesni Gregl (Grögl), viši ustaški funkcioner, prema rasnom zakonu polujevrejin. Po njegovoj zapovijesti, ustaše su noću išli od stana do stana i naređivali Jevrejima, kako muškarcima tako i ženama s djecom, da se spreme za odlazak u roku od 15 minuta. Tako pohvatane Jevreje bi potrpali u teretne vagone na željezničkoj stanici i preko Zagreba transportovali u logor Gospić. Tokom transportovanja, bili su izloženi okrutnostima za koje nema dovoljno riječi. Zato ovdje navodim riječi iz elaborata o zločinima nad Jevrejima, u kojem je iznesen i jezovit primjer kako je „jedna