Kako zakonodavstvom tako i propagandom, ustaške vlasti podstiču razvijanje što veće mržnje protiv srpskog naroda kako bi opravdali zločinačka djela, prikazujući istovremeno ustaški pokret kao oslobodilački, koji je, uz pomoć Boga, uskrsao na sreću hrvatskog naroda. Ustaška propaganda je imala snažan rasistički karakter, jer je išla jasno svom cilju istrebljenju Srba i Jevreja iz Hrvatske, i sve podređivala samo tome. Namjera je bila biološko uništenje Srba i Jevreja, sa zadatkom stvaranja „čistog životnog prostora“ Hrvata. Ipak, u tom sistemu su postojale određene razlike kada je riječ o propagandi prema Srbima i Jevrejima. Jevreja je bilo daleko manje i prema njima su ustaše primenjivale njemački pristup „rasne politike“. Srba je bilo

Poslije uspostave NDH, ustaški teror je brzo zahvatio čitavu Bosnu, pa i njen središnji dio. U Zavidovićima su ustaše uhapšene ljude držali u zatvoru hotelske ispostave, u kojoj je šef bio Smail Kulenović. Najveći dio onih koji su uhvaćeni krajem jula i 1. avgusta, među kojima su bili Srbi i Jevreji, toga dana je transportovan, prema izjavi Jakoba Danona, vozom do Bosanskog Broda, gdje su iskrcani i prevedeni preko mosta u Slavonski Brod, zatim ukrcani u teretne vagone i otpremljeni u Gospić. Danon je o putovanju ovih zatočenika zapisao: „Za vrijeme puta od stanice Bosanski Brod do stanice Slavonskog Broda ustaše i civili koji su kraj nas išli, počeli su

Rat je završen 1945. godine i došla je sloboda. Ali su ostali tragovi, ožiljci. Hiljade zgarišta, stotine hiljada usmrćenih ljudi, veliki broj invalida i siročadi. Utihnulo je oružje i zarasla su groblja, zapustjele brojne bezdane jame i stratišta. Nemar je prekrio i logor smrti Jadovno na Velebitu, Slanu i Metajnu na otoku Pagu, logore Stupačinovo i Ovčaru, koncentracioni logor Gospić, kaznionicu i mučilište u zgradi Okružnog suda u Gospiću. Sve do danas, više od pola vijeka po stradanju tolikih nevinih ljudi, ova mjesta su uglavnom neobilježena, poneka tek označena, i to nedostojanstveno, bez pijeteta prema osuđenima bez suda, bez pravde, prema onima koji su ubijani takvom brzinom da se smrti

I u istočnoj Bosni su ustaše transportovali Srbe u logor Jadovno. Najviše ih je odvedeno iz Bijeljine, Zvornika, Tuzle, Vlasenice, Rogatice i okolnih srpskih naselja. Početkom juna, ustaše su pohvatali nekoliko desetaka Srba iz Bijeljine i okoline, većinom trgovaca i obrtnika, među kojima je bio i sveštenik Milenko Popović. Noću su ih batinali u zatvoru sreskog načelstva, a danju ih, kao u Ogulinu, Vinkovcima i nekim drugim gradovima, izvodili da čiste ulice, dok su ih mještani pratili pogrdnim riječima i udarcima. Ova grupa je 23. juna otpremljena u logor Danicu, odakle je, zajedno s drugim Srbima, u julu, u jednoj od pet kompozicija, transportovana u logor Jadovno. Sljedeća veća skupina

Logor Jadovno na Velebitu, prvi logor masovne smrti na području Nezavisne Države Hrvatske, i nakon punih 50 godina po mnogo čemu predstavlja enigmu, prije svega po velikom broju nevinih žrtava. Planinski proplanak ograđen bodljikavom žicom, s nekoliko drvenih baraka, u kojima su boravili logorska uprava i ustaše to nije bio logor u pravom smislu te riječi, već posljednja životna tačka onih koji su iz raznih krajeva NDH upućivani u koncentracioni logor Gospić, a preko njega u smrt. Mjesto gnusnog zločina utemeljenog u genocidnom zakonodavstvu NDH, koje se u punoj mjeri manifestovalo masovnim terorom nad srpskim i jevrejskim narodom. Zvjerstva izvršena na Velebitu i otoku Pagu od sredine aprila do potkraj

I s područja Hercegovine, u isto vrijeme kada i iz drugih krajeva NDH, Srbi su transportovani, preko Mostara, Sarajeva, Slavonskog Broda, Zagreba i Karlovca, u logore Gospić, Jadovno i Slana. Ovaj put je prešao veliki broj Srba i Jevreja iz Mostara, Ljubinja, Trebinja, Stoca, Ljubuškog, Konjica i drugih hercegovačkih naselja. U vrijeme kapitulacije Kraljevine Jugoslavije, 16. i 17. aprila, u Mostaru je uspostavljena ustaška vlast. Za ustaškog povjerenika je postavljen Ivan Hočevar, dotadašnji gardijski oficir. Istovremeno je formiran ustaški stožer, na čijem čelu se nalazio Stanko Šarac, a članovi su bili: Đuro Spužević, sudija, Stjepan Barbarić, sudija, postavljen za logornika, Petar Vrdoljak, profesor, Mato Buntić, direktor zanatske škole, Mirko Udiljak,

IINEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA DRŽAVA GENOCIDA I KONCENTRACIONIH LOGORA Uspostava Nezavisne Države Hrvatske   Ustaški pokret vuče svoje korijene od dr Ante Starčevića (1823-1896),[1] nazvanog „ocem domovine“. Iako nije imao uvijek isti stav prema Srbima, on je svojom rasističkom teorijom i djelovanjem Stranke prava, koju je osnovao 1861. godine, pokrenuo pravu lavinu mržnje protiv Srba, koje nije priznavao za narod, već za „nečistu pasminu“ zlikovačke ćudi i „vlaški nakot“ koji treba istrijebiti.[2] Neke vladajuće političke ideje u Hrvatskoj XX vijeka zasnivaju se na Starčevićevom učenju. Njegovi sljedbenici, kao što su Josip Frank, Dominik Mandić, Ivan Pilar, Kerubin Šegvić, Ante Pavelić i drugi, više od pola vijeka su na tlu Hrvatske razvijali