Afirmisanje zločina u Oluji ponižavanjem Srba

Prilikom obilježavanja 16. godišnjice hrvatske vojne operacije „Oluja“ 5. avgusta 2011. godine u Kninu, Ivo Josipović je izjavio da neće proći dugo vremena kada će Srbi iz Krajine zajedno sa Hrvatima slaviti „Oluju“, odnosno 5. avgust kao dan pobjede u domovinskom ratu, nakon što prihvate istorijske činjenice vezane za Drugi svjetski rat koje su na strani hrvatskog naroda i hrvatske države.

Da bi bar donekle potvrdio svoju ocjenu datu 5. avgusta 2011. godine u Kninu Josipović je na perfidan način nastavio da u svojoj državničkoj aktivnosti ponižava u prvom redu krajiške Srbe kroz veličanje hrvatske zločinačke vojne operacije „Oluja“, pa je u Knin 5. avgusta 2012. godine na obilježavanje 17. godišnjice „Oluje“ pozvao poznatog srpskog konvertita Veljka Džakulu, predsjednika NVO Srpski demokratski forum i predsjednika vanparlamentarne Demokratske partije Srba u Hrvatskoj da ga promovišu u svog Sekulu Drljevića, jer je HDZ-ova vlast još 1991. godine u svog Sekulu Drljevića promovisala Milorada Pupovca.

Dakle, Josipoviću nije trebalo mnogo truda da privoli Džakulu da dođe u Knin na obilježavanje godišnjice zločinačke vojne operacije kako bi kao jedini srpski predstavnik potvrdio legitimitet „Oluje“. Tako je Džakula javno stao na stranu hrvatskih bojovnika, državnika i političara, koji hrvatsku vojnu operaciju „Oluja“ iz 1995. godine ocjenjuju kao veličanstvenu pobjedu u domovinskom ratu, iako je Haški tribunal u proljeće 2011. godine osuđujući hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača hrvatsku vojnu operaciju „Oluja“ iz 1995. godine kvalifikovao kao zajednički zločinački poduhvat državnog i vojnog rukovodstva Hrvatske, jer je za vrijeme i nakon operacije „Oluja“ uz opljačkanu i uništenu privatnu imovinu, pred kućnim pragom likvidirano oko 2.000 nedužnih krajiških Srba od kojih je bilo 532 žene i 19 djece.

Takvo ponašanje Džakule i višegodišnja aktivnost Pupovca, nisu iznenađenje za izbjegle i prognane Srbe iz Krajine, jer su Pupovac i Džakula dugi niz godina bili u funkciji sprovođenja politike HDZ-ove vlasti, a sada se Džakula preselio kod Josipovića. Međutim, mnogo je tragičnije za političku scenu u Srbiji, što su Pupovac i Džakula 2008. godine na promotivnom skupu Demokratske stranke podržali njen izborni program, a četiri godine kasnije Džakula i Miodrag Linta, nakon što su napravili politički salto-mortale, pojaviše se na predizbornom skupu SNS-a.

Istorijske činjenice na strani Srba

Ocjenjujući „Oluju“ kao veličanstvenu pobjedu hrvatske vojske u domovinskom ratu, Josipović je pozvao krajiške Srbe da prihvate istorijske činjenice vezane za hrvatsku državu i njeno stvaranje i da zajedno sa Hrvatima svake godine 5. avgusta obilježavaju „Oluju“ kao svoju, što je ravno pozivu Josipovića da se Srbi odreknu svoje pravoslavne vjere i kroz prekrštavanje uzmu katoličku vjeru, a to mogu samo janjičari kao što je Džakula. Kao dobar poznavalac istorijskih prilika vezanih za Srbe kako od bivše Vojne Krajine i Austrougarske, preko Drugog svjetskog rata, podsjetio bih Josipovića na neoborive istorijske činjenice koje su na strani Srba iz Krajine, a da se ne bih vraćao previše unazad, odnosno na položaj Srba u bivšoj Vojnoj Krajini i Austrougarskoj monarhiji, zadržaću se isključivo na činjenicama u vezi sa Drugim svjetskim ratom i borbom protiv fašizma u periodu 1941-1945. godine.

Srbi iz Krajine ne samo da su na poziv Komunističke partije Jugoslavije i Komunističke partije Hrvatske 27. jula 1941. godine u mjestu Srb u Lici digli narodni ustanak protiv okupatora naše zemlje od strane Hitlerove Njemačke i njihovih sluga NDH Ante Pavelića, već su kroz partizanski pokret dali pet partizanskih divizija koje su se borile na širem prostoru Jugoslavije, dajući ogromne žrtve u borbi protiv fašizma i nacizma u Drugom svjetskom ratu. Na drugoj strani fašistička tvorevina NDH Ante Pavelića je vršila genocid nad krajiškim Srbima i srpskom djecom.

Upravo su te činjenice bile osnovni razlog da se nakon Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu 29. novembra 1943. godine, kad su definisani temelji nove Jugoslavije, u Topuskom 8. na 9. maj 1944. godine održi sjednica najvišeg zakonodavnog tijela Hrvatske (ZAVNOH) na kojoj je donesena obavezujuća Rezolucija u čijoj tački 8 se podvlači, da neće i ne može biti slobodne i demokratske Hrvatske u kojoj Srbi neće imati sva prava kao i Hrvati, jer su u borbi protiv fašizma dali nemjerljiv doprinos i ogromne žrtve, što je bio osnov da Hrvatska postane federalna jedinica u sastavu nove Jugoslavije. U suprotnom Hrvatska bi se našla na strani zemalja poraženih u Drugom svjetskom ratu, jer je u njoj NDH bila na vlasti sve do 8. maja 1945. godine kada je oslobođen Zagreb. Opredjeljenje delegata ZAVNOH-a bilo je sadržano u svim donesenim ustavima Hrvatske nakon Drugog svjetskog rata, da su Srbi u Hrvatskoj državotvoran i konstitutivan narod.

Međutim, dolaskom HDZ-a na vlast u Hrvatskoj, polovinom 1990. godine, čiji je program počivao na ideologiji NDH iz 1941. godine, ta ustavna odredba da su Srbi u Hrvatskoj konstitutivan i državotvoran narod prestala je da važi, jer je na osnovu prijedloga HDZ-ove vlasti krajem 1990. godine, donesen novi Ustav Hrvatske, za koji su glasali zastupnici SKH-SDP Ivice Račana iz kojeg su Srbi izbačeni kao konstitutivan i državotvoran narod nasilnim političkim putem po modelu jedan čovjek – jedan glas, ostavljajući u Ustavu odredbu da je suverenitet hrvatskog naroda nedjeljiv, čime je na najgrublji način poništena Rezolucija ZAVNOH-a iz Topuskog, iako Srbi u Hrvatskoj tokom 1990. godine nikakvom negativnom aktivnošću nisu doprinijeli da 22. decembra 1990. godine hrvatski Sabor tako postupi. Naprotiv, oni su masovno glasali za liste SKH na parlamentarnim izborima u Hrvatskoj krajem aprila 1990. godine.

Obračun sa Srbima u Hrvatskoj započeo je neposredno nakon dolaska na vlast HDZ-a polovinom 1990. godine, prvo masovnim otpuštanjem sa posla u urbanim sredinama, kad je bez posla samo u ljetnim mjesecima ostalo oko 10.000 Srba koji su bili zaposleni u organima uprave, policiji, prosvjeti, zdravstvu, kulturnim institucijama i sredstvima javnog informisanja. Istovremeno je uslijedilo povlačenje naoružanja od rezervnog sastava milicije iz većinskih srpskih opština na području zapadnih dijelova Krajine, do tajnog uvoza naoružanja preko Mađarske za pripadnike HDZ-a na teritoriji Hrvatske, da bi krajem 1990. godine uslijedio završni udarac u obespravljivanju Srba u Hrvatskoj njihovim izbacivanjem iz Ustava Hrvatske kao konstitutivnog i državotvornog naroda i svođenje Srba u nacionalnu manjinu sa istim pravima koja imaju Romi, Mađari i italijanska manjina u Istri, Rusini, itd. Sve je to prethodno bilo učinjeno da bi u proljeće 1991. godine HDZ-ova vlast inscenirala građanski rat sa krajiškim Srbima, upadima hrvatskih specijalaca u sredine sa većinskim srpskim stanovništvom kao što je bio Pakrac, Plitvice i Borovo Selo, podvodeći tu aktivnost kao odbranu od agresije JNA na Hrvatsku. Oružane sukobe sa krajiškim Srbima iskoristilo je političko i državno rukovodstvo Hrvatske sa Franjom Tuđmanom na čelu i na osnovu odredbe novog Ustava Hrvatske da je suverenitet hrvatskog naroda nedjeljiv, Sabor Hrvatske je 25. juna 1991. godine donio odluku o proglašenju nezavisnosti Hrvatske, što je bio dodatni razlog za uvećanje oružanih sukoba sa krajiškim Srbima, kao i blokiranje kasarni JNA u urbanim sredinama.

Takav razvoj događaja na terenu proizveo je nove prijetnje pripadnika HDZ-a prema urbanim Srbima, koji su masovno napuštali svoje stanove i krenuli u izbjeglištvo. U samo dva mjeseca 150.000 urbanih Srba je izbjeglo i to uglavnom u Jugoslaviju, a HDZ-ova vlast je njihove stanove ustupala novopridošlim pripadnicima oružanih snaga Hrvatske koji su nakon obrade napuštali redove JNA.

Dakle, Josipović bi morao uvažavati istorijske činjenice kao deklarisani antifašista, a one su apsolutno na strani Srba u Hrvatskoj, a ne da svojim pozivom ovakvim kao što je Džakula ponižava krajiške Srbe, tražeći od njih da prihvate istorijske falsifikate kroz veličanje domovinskog rata i vojnih operacija „Bljesak“ i „Oluja“.

Falsifikovanje istine o ustanku

Nakon što je neofašistička HDZ-ova vlast, čiji je program počivao na ideologiji NDH iz 1941. godine, krajem 1990. godine u Saboru Hrvatske uz punu asistenciju SKH-SDP, donošenjem novog Ustava Hrvatske, pogazila Rezoluciju ZAVNOH-a, desetak godina kasnije kada je Hrvatska istakla kandidaturu za članstvo u EU, čiji su temelji zasnovani na antifašizmu, hrvatsko državno i političko rukovodstvo se odlučilo da se vrate borbi protiv fašizma, pa su donijeli odluku da je sisački partizanski odred u šumi Brezovica 22. juna 1941. godine digao ustanak protiv fašizma, odnosno Hitlerove Njemačke i ustaške NDH Ante Pavelića, što je notorna istorijska neistina.

Dobrim poznavaocima političkih prilika i događaja na području bivše Sisačko-banijske regije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata, kojima i sam pripadam, uz nekolicinu boraca Sedme banijske divizije, koji su još živi, te njihovih potomaka, poznato je da ustanak protiv okupatorske Hitlerove nacističke Njemačke, Musolinijeve fašističke Italije i njihovih sluga zločinačke ustaške NDH Ante Pavelića, 22. juna 1941. godine nije digao nikakav sisački partizanski odred u šumi Brezovica kod Siska, već su ustanak protiv fašizma i domaćih kvislinga na poziv KPJ i organizaciono učešće nekoliko članova rukovodstva KPH, digli lički Srbi 27. jula 1941. godine u Srbu u opštini Donji Lapac. Kretanja na Sisačko-banijskoj regiji i Kordunu prije dizanja ustanka protiv fašizma u Lici 27. jula 1941. godine izgledala su ovako:

•      Na osnovu direktive rukovodstva KPJ i dogovora užeg rukovodstva Komunističke partije Hrvatske sa organizatorima ustanka za područje Korduna i Banije početkom jula 1941. godine u šumi Abez na Kordunu 44 hrabra banijska Srbina, predvođena neustrašivim Vasiljom Gaćešom izvršili su napad na Željezničku stanicu u Banskom Grabovcu 22. jula 1941. godine u kojoj se nalazila grupa naoružanih ustaša, koji su došli na Baniju da harače za ustašku NDH. U tom napadu banijski Srbi su zarobili značajnu količinu naoružanja, nakon čega su se povukli u poznatu banijsku šumu Šamarica, spremajući se za masovni i organizovani narodni ustanak protiv NDH na Baniji.

•      Već sutradan je uslijedila krvava odmazda ustaša NDH nad nedužnim Srbima iz banijskih sela, kad je na svirep način zaklano oko 1.300 Srba sa Banije, od najmlađe do najstarije dobi, a nakon pokolja su ih zakopali u zajedničku grobnicu u neposrednoj blizini Željezničke stanice u Banskom Grabovcu. Od tog dana masa Srba sa Banije se povukla u šumu Šamarica, spremni za otvorenu borbu protiv NDH Ante Pavelića.

•      Budući da se mjesec dana prije tih krvavih događaja na području Banije grupa od pedesetak sisačkih komunista i SKOJ-evaca odnosno antifašista na čelu sa Vladom Janjićem-Capom i Marijanom Cvetkovićem povukla iz Siska u obližnju šumu Brezovica kod Siska da bi sačuvali vlastitu glavu od ustaške odmazde, jer su ustaše došle do saznanja o njihovim kontaktima sa rukovodstvom KPH, njihova zabrinutost za svoju sudbinu postala je još veća nakon događaja na Baniji.

•      Poslije saznanja sisačkih antifašista, koji su se nalazili u šumi Brezovica kod Siska o tome šta se desilo na Baniji 22. i 23. jula 1941. godine, pogotovo da je tamo bio masovni pokolj Srba u selu Banski Grabovac, kao i saznanje da su se banijski ustanici organizovali sa Vasiljem Gaćešom na čelu plašeći se slične odmazde od strane ustaša kao u Banskom Grabovcu, Sisačani su kurirskim putem uspostavili vezu sa vođama banijskih ustanika na Šamarici da zajednički krenu u sudar sa ustašama, što su banijski Srbi prihvatili.

•      Sisačani su se iz šume Brezovica kod Siska prebacili na banijsku Šamaricu preko banijskih sela Petkovac i Moštanica, zatim preko Kalina na Šamaricu i na taj način se spojili sa Srbima ustanicima na Baniji. Sisački antifašisti nisu imali uporište u hrvatskom narodu sa područja Siska, jer je to područje bilo uporište ustaša, kao što je 1990. godine i kasnije bilo uporište HDZ-a i njihovog najvećeg „jastreba“ Đure Brodarca.

•      Dakle, nikakav ustanak protiv okupatora zemlje, odnosno fašizma i kvislinške NDH 22. juna 1941. godine nije digao sisački partizanski odred i za sobom povukao hrvatski narod, jer je to notorna neistina.

•      Da su naprijed iznesene ocjene potpuno tačne govori podatak da je nakon što su lički Srbi u mjestu Srb na inicijativu rukovodstva KPJ i KPH 27. jula 1941. godine digli ustanak protiv okupatorske Hitlerove nacističke Njemačke, Musolinijeve fašističke Italije i ustaške NDH, na Baniji je formiran Prvi banijski partizanski odred, na čijem čelu se našao neustrašivi Vasilj Gaćeša, da bi se odredu priključili sisački antifašisti, među kojima su bili Vlado Janjić-Capo, Marijan Cvetković i drugi.

•      U narednim mjesecima na Baniji su nikle nove jedinice boraca NOVJ kroz organizovani partizanski pokret na Baniji, sastavljene isključivo od Srba, da bi novembra 1942. godine u mjestu Klasnić na opštini Glina formirana Sedma banijska divizija sa 4.200 boraca, koja je nakon toga učestvovala u bitkama na Sutjesci i Neretvi, vrativši se na Baniju desetkovana sa 600 boraca. Nakon popune sa novim borcima, Divizija je krenula u završne operacije za oslobođenje zemlje u Ilirsku Bistricu.

•      Kad je riječ o sisačkom partizanskom odredu kog je HDZ-ova vlast promovisala da je 22. juna 1941. godine digao ustanak protiv fašizma u šumi Brezovica je notorna neistina, jer su se sisački antifašisti utopili u Prvi banijski partizanski odred, iz čega nije teško zaključiti o falsifikatu istorijskih činjenica, pogotovo što na području Siska nakon njihovog odlaska na Baniju nije zabilježen nikakav otpor hrvatskog naroda protiv NDH.

Ustanak u Srbu

Nepobitna istorijska činjenica je da su ustanak u Hrvatskoj protiv okupatorske Hitlerove Njemačke i ustaške NDH na osnovu direktive rukovodstva KPJ i KPH digli lički Srbi 27. jula 1941. godine u mjestu Srb u Lici, kao što su to učinili istog dana 27. jula 1941. godine Srbi sa područja Podgrmeča u Drvaru i taj se dan, odnosno datum u čitavom periodu nakon Drugog svjetskog rata slavio kao Dan ustanka naroda u Hrvatskoj i BiH, sve do dolaska HDZ-a na vlast u Hrvatskoj 1990. godine. Da se radilo o organizovanom narodnom ustanku protiv fašizma, govori podatak da je u periodu od 27. jula 1941. pa do kraja 1941. godine partizanskom pokretu pristupilo oko 6.800 boraca od kojih je 6.400 bilo Srba i oko 400 Hrvata i drugih nacionalnosti. Ta brojka se 1942. godine uvećala na 16.000 partizana od kojih su preko 90% bili Srbi, da bi ta cifra 1943. godine porasla na 28.000 partizana, što je rezultovalo formiranjem pet partizanskih divizija na području Krajine. To prevedeno znači da su Srbi iz Krajine bili nosioci borbe protiv fašizma kroz Narodnooslobodilačku borbu u Drugom svjetskom ratu.

Dovoljno je istaći podatak da je učešće Srba iz zapadnih dijelova Krajine u Narodnooslobodilačkoj borbi na području Hrvatske kroz partizanski pokret, odnosno partizanske jedinice NOVJ u periodu od 1941. do 1945. godine bilo brojčano dva i po puta veće od učešća Hrvata, a žrtve Srba su bile veće za četiri i po puta od žrtava Hrvata, iako je Srba u tom periodu bilo 72% manje od Hrvata. O tome svjedoči i ocjena koju je dao Josip Broz Tito u Biltenu broj 10 od oktobra 1941. godine:

„Naprednim partizanskim borcima još nije uspjelo da uvuku u borbu protiv njemačkih nacista i ustaša NDH većinsko hrvatsko stanovništvo u selima i gradovima. Dakle, slabost partizanskog pokreta u Hrvatskoj leži u tome što uglavnom obuhvata srpsko stanovništvo sa područja Like, Korduna i Banije, a vrlo mali broj Hrvata“.

Sasvim je sigurno da su rezultati borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu i ogromne žrtve koje su dali Srbi iz Krajine u toj borbi, bili osnov da se na zasjedanju ZAVNOH-a, kao najvišeg zakonodavnog tijela u Hrvatskoj u Topuskom 8. na 9. maj 1944. godine donese Rezolucija koja u tački 8 glasi:

„Srbi u Hrvatskoj u dosadašnjim borbama dali su neviđene žrtve i dokaze o svojoj velikoj ljubavi prema zajedničkoj domovini. Kao što su se zajedno sa Hrvatima borili protiv zajedničkog neprijatelja, tako će zajedno uživati plodove pobjede i slobode. Neće biti slobodne i demokratske Hrvatske u kojoj Srbima ne bi bila zajamčena puna ravnopravnost i jednakost kao i Hrvatima.“

Tu Rezoluciju ZAVNOH-a pogazila je neofašistička HDZ-ova vlast krajem 1990. godine uz punu asistenciju SKH-SDP, a time i ocjenu i rezultate zajedničke borbe protiv zajedničkog neprijatelja u Drugom svjetskom ratu i neviđene žrtve Srba i njihove dokaze o svojoj ljubavi prema zajedničkoj domovini iz koje su 1995. godine hrvatskom zločinačkom vojnom operacijom „Oluja“ protjerani sa vjekovnih ognjišta.

Hrvati i borba protiv fašizma

Nakon što je 10. aprila 1941. godine formirana ustaška NDH sa Antom Pavelićem na čelu do kraja 1941. godine u redove NDH pristupilo je 108.000 Hrvata od kojih je oko 30.000 Hrvata bilo iz Hercegovine. Nakon što je NDH 21. juna 1941. godine objavila rat SAD, Engleskoj i SSSR-u u sastav njemačkog Vermahta – NDH je uputila 30.000 Hrvata kao ustaše raspoređene u tri divizije legionara koji su poslati na Istočni front, ali su se pred naletom Crvene armije 1943. godine vratili „podvijena repa“ u Hrvatsku.

Ta brojka od 108.000 Hrvata koji su 1941. godine pristupili NDH, 1942. bila je na nivou 200.000 Hrvata u NDH, da bi tek nakon pada Musolinijeve fašističke Italije, početkom septembra 1943. godine broj Hrvata u partizanskom pokretu bio povećan, naročito u Dalmaciji i Istri. Dakle, gospodine Josipoviću, kako vidite iz samo dijela prezentovanih podataka, istorijske činjenice o učešću Hrvata u partizanskom pokretu, apsolutno su na strani Srba u Hrvatskoj, zbog čega je vaša ocjena o Drugom svjetskom ratu netačna.

U sagledavanju ukupnih hrvatsko-srpskih odnosa prosto je nemoguće izbjeći ocjene o monstruoznim zločinima, koje su za vrijeme Drugog svjetskog rata počinile ustaše NDH nad stotinama hiljada nedužnih Srba, među kojima je bilo preko 74.000 djece, nakon čega je u Hrvatskoj bilo oko 800.000 Srba manje u odnosu na broj prije početka Drugog svjetskog rata 1941. godine.

Međutim, gospodina Josipovića nije smetalo da u ljeto 1999. godine u vrijeme NATO-agresije na SR Jugoslaviju kao antifašista napiše lažnu tužbu Hrvatske protiv Srbije Međunarodnom sudu pravde u Hagu za izmišljeni genocid nad Hrvatima 1991. godine u Vukovaru.

Kad je riječ o Pupovcu i Džakuli tu se radi o dvije srpske štetočine, jer su njih dvojica u proteklom periodu nanijela ogromnu štetu srpskom narodu u Hrvatskoj, kao i samoj državi Srbiji, a pogotovo izbjeglim i prognanim Srbima iz Krajine.

Sukob Pupovac – Josipović

Umjesto da nakon obilježavanja 17. godišnjice „Oluje“ u Kninu 5. avgusta 2012. godine, koju Hrvatska slavi kao državni praznik, jer su tog dana, kako ističe državno i vojno rukovodstvo, izvojevali „veličanstvenu“ pobjedu u domovinskom ratu protiv agresora – krajiških Srba – kojima je Hrvatska takođe domovina, a koju je na poziv Josipovića uveličao poznati srpski konvertit Džakula, najoštrije osude Josipovićev i Džakulin postupak, jer je to nastavak slavlja nad tragičnom sudbinom krajiških Srba, nekoliko srpskih organizacija u Hrvatskoj koje kontroliše Džakula, sačekalo je nekoliko dana da bi podržali Josipovića u njegovim kvalifikacijama izrečenim na račun Milorada Pupovca – saborskog poslanika i predsjednika SNV, čime su dodatno pogoršali ionako težak i loš status Srba u Hrvatskoj.

Naravno, bar meni kao bivšem premijeru Vlade RSK ne pada na pamet da se stavljam u odbranu Pupovca u sprovođenju pogubne politike HDZ-ove vlasti od 1990. godine do danas prema Srbima u Hrvatskoj, a koju je Pupovac obilato pomagao, pogotovo što sam bio stalni kritičar njegovih aktivnosti, zbog čega sam ga još 1994. godine okvalifikovao kao HDZ-ovog Srbina i novog srpskog Sekulu Drljevića u Hrvatskoj.

Međutim, ni ja kao nijedan izbjegli i prognani Srbin iz Hrvatske, odnosno iz Krajine, ne možemo stati u odbranu Josipovićeve politike koju propagira prema srpskom narodu u Hrvatskoj, jer njegovo veličanje domovinskog rata kroz hrvatske zločinačke vojne operacije „Bljesak“ i „Oluja“, kad su sa vjekovnih ognjišta protjerali oko 260.000 krajiških Srba, su dalja gaženja njihovog ljudskog dostojanstva u šta spada i Josipovićeva promocija u Kninu 5. avgusta 2012. godine poznatog srpskog konvertita Džakule i njegov obračun u javnosti sa Pupovcem, kog je okvalifikovao da svoje političke pozicije, kao predstavnika Srba u Hrvatskoj, pretvara u etno-biznis.

Josipović kao pripadnik Račanove stranke SDP dobro zna da je Pupovac zajedno sa Stanimirovićem i njegovim SDSS-om od 2000. do 2004. godine bio u koalicionim odnosima sa Račanovom vladom i u svim kasnijim vladama HDZ-a. Dakle, Pupovac je tada bio dobar Josipoviću i Jadranki Kosor, odnosno HDZ-ovoj vlasti, dok nije uveden datum ulaska Hrvatske u EU i tada Josipoviću nije smetalo što je Pupovac svoju političku poziciju pretvorio u etno-biznis, a sad mu je potreban Džakula i njih nekoliko oko Džakule sa područja Krajine sa kojima će odraditi priznanje hrvatske vojne operacije „Oluja“ legalne i za Srbe.

Toj prljavoj aktivnosti koju Josipović vodi preko Džakule osnovni cilj je da se u žalbenom postupku iz presude Haškog tribunala ukloni po hrvatsku državu pogubna kvalifikacija koja glasi da je hrvatska vojna operacija „Oluja“ bila zasnovana na zajedničkom zločinačkom poduhvatu.

Borislav Mikelić, bivši premijer RSK

Izvor: GLAS SRPSKE

Vezane vijeti:

Neće Srbin da postane Hrbin

Predsjednikova etnička lutka

Ivo Josipović ocrnio Milorada Pupovca: On je profesionalni Srbin!

ŠTRBAC: DžAKULI NIJE BILO MJESTO U KNINU