6. jun 1941. – 75 godina od početka stradanja Srba Livanjskog polja

Datum objave: ponedeljak, 6 juna, 2016
Veličina slova: A- A+

Ovog juna navršava se 75 godina od početka masovnih ustaških zločina nad srpskim narodom Livanjskog polja.

gubin-14aPrema raspoloživim izvorima, 6. juna 1941. godine grupa naoružanih ustaša iz Livna upala je u Gubin, srpsko selo na zapadu današnje opštine Livno. Prema pisanju Buda Simonovića u knjizi Ognjena Marija livanjska, ustaše su došle u Gubin u potrazi za Cvijom Pajčinom, zvanim Oraščić, koji se već bio odmetnuo u planinu i počeo da pruža otpor vlastima NDH.

Pošto Cviju nisu uspeli naći, ustaše su uhapsile uglednog i dugogodišnjeg gubinskog sveštenika, oca Ristu Ćatića i Cvijinog mlađeg brata Jovu. Po svemu sudeći, otac Risto je ustašama svakako već bio trn u oku. Kao i u drugim uglednim i obrazovanim Srbima u Livanjskom polju, i u njemu su videli osobu koja bi mogla pokrenuti običan narod na otpor zločinima koje su pripremali nad Srbima.

Uz oca Ristu i Jovu Pajčina, prema svedočenjima koje je zabeležio Budo Simonović, ustaše su uhapsile i: Vasa Pajčina, Rada Zagorca (Jolića), Iliju Šormaza, Vasa, Pera, Mirka, Nika (Sima) i Slavka Rosića i Vojina i Iliju Janjića. Jedina krivica ovih meštana sela Sajkovića i Grkovaca je što su se našli na putu ustašama u trenutku kada su tražili žrtve za odmazdu.

Ovih 12 Srba ustaše su odvele u pravcu sela Kablića kraj Livna. Tu su ih sproveli u planinu, sa namerom da ih ubiju. Međutim, shvatajući šta će se desiti, Jovo Pajčin i Pero Rosić uspevaju da pobegnu pre početka streljanja. Nakon mučenja i zlostavljanja, ustaše su streljale preostalu desetoricu, te njihova tela bacile u jamu Rubića Dolac iznad Suhače.

Međutim, jedan od bačenih u jamu, Mirko Rosić, je bio samo ranjen, te je uspeo izaći iz ove jame i dokopati se slobode. Zahvaljujući ovoj činjenici, o ovom strašnom zločinu ostalo je da svedoči troje svedoka.

Tela stradalih su se nalazila u ovoj jami dugi niz godina. Nakon rata, izvađene su iz jame i sahranjena u porti Gubinske crkve. Na tom mestu je podignut i spomenik 1962. godine. Na ploči na ovom spomeniku stoji sledeći tekst:

”Ovde počivaju posmrtni ostaci devetorice nevinih ljudi iz Sajkovića i Grkovaca, prvih žrtava fašističkog terora u Livanjskom kraju, koje su ustaški zločinci, sluge okupatora, 6. juna 1941. godine poubijali i bacili u jamu Rubića Dolac iznad Suhače kod Livna:

Ćatić I. Riste         Šormaz J. Ila

Rosić J. Sime             Pajčin I. Vase

Rosić V. Slavka         Jolić M. Rade

   Rosić T. Vase             Janjić M. Vojina

Janjić P. Ilije

Spomenik nevinim žrtvama podiže narod Donjeg Livanjskog polja

Gubin, septembra 1962. godine”

Tokom rata 1992-1995, ovaj spomenik je teško oštećen. Zahvaljujući zalaganju parohije Gubinske, dobrih ljudi i Udruženja Ognjena Marija Livanjska, njegova obnova je završena početkom 2015. godine. U julu iste godine, spomenik je osvećen, nakon čega je nad njim služen pomen stradalima.

Iz knjige Buda Simonovića Ognjena Marija livanjska.

POP RISTO ĆATIĆ

Čim su se domogli vlasti, ustaše su i u Livnu započele sistematske i temeljite pripreme za potpuno istrebljenje srpskog življa. Uputstva o tome donijeli su oni koji su sa blagoslovom Stepinca i potpunim ovlašćenjima Pavelića stigli iz Zagreba ubrzo nakon kapitulacije i raspada Jugoslavije.

Znali su dobro da je prvi i najvažniji zadatak dokopati se najviđenijih i najuticajnijih ljudi i pokupiti oružje i ratnu opremu iz ruku Srba a potom ih, goloruke i obezglavljene, u datom trenutku sasvim uništiti.

Cvijo Pajčin - Oraščić
Cvijo Pajčin – Oraščić

Napravljena je crna knjiga a jedan od prvih koji je u nju upisan bio je Cvijo Pajčin, zvani Oraščić iz Sajkovića, koji je već prilikom prvog dolaska ustaša došao u sukob sa njima.

Bilo je to negdje u maju 1941. godine. Dr Dragan Urumović je banuo sa svitom u Sajković da i tu pritvrdi naredbu o predaji oružja i priprijeti nemilosrđem prema svima koji se o tu naredbu ogluše. Cvijo je izletio pred njega i u brk mu rekao da nikad neće dati oružje i da ustaše više ne smiju kročiti u Sajković.

Urumović se vratio bijesan i praznik ruku, a Cvijo se latio oružja i odmetnuo u planinu. Od tada ustaše su neprekidno vrebale priliku da sa Cvijom izmire račune, a on opet da održi datu riječ i vrati im milo za drago.

Po kazivanju nekih svjedoka, većinom zabilježenih polovinom 1990. godine, među kojima je i profesor Marko Pajčin, Cvijov brat od strica, tom prilikom je došlo i do tuče između Cvija i pratilaca dr Urumovića. U neravnom boju Cvijo je izgleda izvukao deblji kraj, ali su i ustaše osjetile kako on udara i što im je najteže palo, nije im pošlo za rukom da ga svežu i povedu sa sobom.

Kako je vrijeme odmicalo i ustaška vlast snažila i uzimala maha, Cvijo je postajao sve veći trn u oku. Njegov nepokor je predstavljao veliku opasnost i nanosio nesagledive štete pri ostvarivanju ustaškog paklenog plana.

Svjesni da bi buna Cvije Oraščića mogla da se rasplamsa i poprimi ozbiljnije razmjere, da njegov ugled iz časa u čas vrtoglavo raste među srpskim stanovništvom, ustaše su odlučile da se sa njim i njegovim istomišljenicima na vrijeme nemilosrdno obračunaju.

Jednog dana, u prvoj polovini juna 1941, upali su u Sajković u potrazi za Cvijom. Kad nijesu uhvatili nega, pohapsili su i poveli drugih dvanaest mještana na čelu sa uglednim i omuljenim popom Ristom Ćatićem i Cvijovim mlađim bratom Jovom Pajčinom.

I o ovom događaju zapis je ostavio Milan Radoja:

„Tragali su stalno za Cvijom Pajčinom ali ga nisu mogli uvatiti, i onda je došo red na popa Ristu Ćatića.

Za vrijeme Austrougarske, kad je kavo đak učijo crkvenu bogosloviju, bijo je dobar prijatelj Gavrila Principa i sa njegovom grupom bijo je u atentatu na pestolonaslednika Ferdinanta sa još nji nekoliko. Nije bio razotkriven pa je tako izmako kaznu austrinski vlasti.

Padom Austrije rađa se nova kraljevska Jugoslavija 1918. godine. Risto završio popovsku školu. Dolazi u gubinsku parohiju. Smijenijo nekog starog popa Uroša… On se ponosio da pripada Mladoj Bosni. Nosio je na kaputu i neku značku i bijo priznat kod oni vlasti.

Poslim kad su se počeli voditi izbori, odma su postala dva tabora: Radikalna stranka i Seljačka hrvatska stranka. U našoj okolini donjeg polja svi Srbi glasali bi za radikale, a Hrvati za Hrvatsku seljačku stranku.

Onoga vremena popovi su odigravali glavnu ulogu. Oni bi tumačili svaki na svoj način. Nijedan sveštenik nije nikada reko nijednu riječ o bratstvu i jedinstvu nego su odma postojala dva tabora, ko je koje vjere.

otac Risto Ćatić, sveštenik Gubinski
otac Risto Ćatić, sveštenik Gubinski

Pop Risto, sveštenik, i župnik Božo Šimleša slabo su se gledali. Niko ji nije vidijo da su zajedno govorili. U župi Bože Šimleše bilo je i Srba, u Lištanima i Gornjim i Donjim Rujanima.

Iz ovi sela ljudi molili popa Ristu da jim odobri i pomogne da naprave jednu malu crkvicu pa da im on dođe nekoliko puta u godini održavati molitvu.

To im je on pomogao. Napravili su jednu malu crkvicu i jednu molitvu u njoj održali. Odma, kroz nekoliko dana, neko došo ponoći, polomio ciglu, razbilo vrata i vršilo nuždu u crkvi…

Odma taj glas kroza selo otišo do popa Riste. Iskupilo se nešto oko stotina ljudi, vjerski zagriženi. Obantuju popa Ristu da ide pred njima i da ponesu crkvenu zastavu na lice mjesta pa kada vide da je to istina da će ići i oni sa tom ruljom razoriti lištansku crkvu.

Kada je došla ta rulja sa crkvenom zastavom onda su Srbi iz ova tri sela što su u manjini doletili moliti da to ne rade. Ljubili popa Ristu i one viđenije ljude da to ne rade: nas će onda noć progutati pa šta će nam crkva.

Tako moleći, u galami ove rulje, vjerski zagrižene, vratili se natrag, galameći.

Jedan čovjek, neki stari Perić koji nije znao nizašto, u čudu gledo šta se dogodilo. Onda neko iz puške opali. Čovjek pade mrtav ni kriv ni dužan.

Nakon nekoliko dana došlo je nešto oko 30 žandara iz Splita, Mostara, Livna… Dolazili na lice mjesta. Crkva je bila obrisana. Dovodili župnika Božu Šimlešu. On se pravdo da on nije nikoga nagovorijo nego da su to neki berekini uradili. Tako se to utišalo, a seljaci između sebe još više vjerski zagrizli. Dva sveštenika su se krvnički gledali. Čekao se momenat osvete za te događaje. Došao je sada red na popa Ristu.

Jedan autobus i jedna luksuzna kola sa oko 15 ustaša, sa jednim puškomitraljezom, otišli su u Gubin kod crkve, u popovsku kuću. Uvatili popa Ristu i tražili Oraščića Cviju. Nisu ga mogli naći. Uvatili su mu brata Jovu i još mirni seljaka. Neki su kopali krumpir, neki šišali ovce kavo mirni seljaci, nisu se tome nadali.

Potrpali ji u autobus. Ustavili su se u Strupniću kod žandarske stanice. Tamo je neki zbor bijo. Iz autobusa smijali se i vikali ponosito: ovo su hrvacki sokolovi što kupe srpsku bandu, mi ćemo našu domovinu očistiti od bande…

Oćerali su ji više Kablića u planinu i bacili u jamu. Od nji, uspjeli su dva pobjeći — Cvijin brat Jovo i Rosić Niko…“

Sem popa Rista i Jova Pajčina ustaše su tog dana pohvatale još i Vasa Pajčina, Rada Zagorca, Iliju Šormaza, Vasa, Pera, Mirka, Nika i Slavka Rosića i Vojina i Iliju Janjića. Doveli su ih nad jamu Suhača i nakon mučenja i mrcvarenja pobacali u jamu.

Ne zna se sasvim tačno šta se sve i kako odigralo nad jamom Suhačom tog junskog predvečerja. Pokolj su preživjela trojica (a ne dvojica kako piše Milan Radoja), ali je svaki od njih svojim putem stigao na slobodu i na svoj način doživio i preživio ovu krvavu dramu

Jovo Pajčin i Pero Rosić, zvani Perić, uspjeli su da pobjegnu iznad jame u trenutku kada su shvatili da će ih postrijeljati. Kako su kasnije kazivali, između njih je bio Rade Zagorac. I on je sunuo da bježi, ali je njegova sudbina do dana današnjeg ostala nerazjašnjena i sasvim pokrivena velom misterije.

Po jednoj verziji on je u bjekstvu ranjen. Ustaše su uspjele da ga pristignu i dotuku a potom ga bacile u neku drugu jamu ili škrip koji do danas nije otkriven. Po drugoj, on je u toku noći, bježeći sa strelišta, upao u neku kuću da potraži spas, ali je ipak našao smrt jer je pogodio i ušao u hrvatsku kuću.

Tragovi o njegovoj smrti su dobro skriveni. Istina o sudbini popa Ćatića i grupe oko njega, međutim, već sjutradan je objelodanjena kad su kućama dobježali živi Jovo Pajčin i Pero Rosić, a malo potom i Mirko Rosić (a ne Niko kako je zabilježio Milan Radoja).

Jovo Pajčin je, po kazivanju profesora Marka Pajčina, pošto je umakao plotunima, uspio da se pod okriljem mraka udalji neopaženo niz polje ispod sela Kablića. Tu se sklonio i predanio u jednoj rakiti, a pošto su livade već bile zabranjene za ispašu, nije bilo opasnosti ni od čobana da ga nađu i otkriju. Odatle se prebacio do kuće, ispričao šta se desilo, izvukao pušku iz potaje i odmetnuo se i on u planinu, u društvo bratu Cviju, a oružja su se latili i svi ostali u selu koji su ga imali jer se očekivalo da bi ustaše ponovo mogle doći da kupe nove žrtve i prave odmazde.

To se, ipak, nije dogodilo sve do 27. jula kada će u Sajkoviću kresnuti i jedna od prvih ustaničkih varnica u Bosni i Hercegovini.

Sudbina Mirka Rosića, po majci zvanog Ružić, posebno je zanimljiva. Po jednoj priči njemu se ukazala sreća da je među ustašama bio i neki koji je sa Mirkom služio vojsku i koji izgleda ipak nije zaboravio vojničko drugovanje. Slučajno ili namjerno, tek zgodilo se da baš taj puca na Mirka i promaši ga.

Vjerovatnija je ipak druga verzija. Mirko je pao već od prvog plotuna, ali je bio samo lakše ranjen. Uprostio se, međutim, i nije pokazivao nikakve znake života, pogotovu kad je čuo da na njegove drugove ponovo pucaju i dokrajčuju ih kuršumima u glavu.

Jednog po jednog su zatim bacali u jamu. Mirka potonjeg. To ga je po svemu i spasilo jer je u jamu pao na gomilu tijela i tako ostao živ. U toku noći on je nekako uspio da se izvere i izvuče iz jame i pobjegne kući…

No, ako ona priča o dobročinstvu ustaše i pomoći koju je pružio Mirku Rosiću i nije, može biti, tačna, tačno je da mu je Hrvat kasnije spasio glavu.

Bio tu u selu neki Pilip Bencun, šumar, rodom odnekud iz Dalmacije. Radio čovjek svoj posao i nije se mnogo baktao politikom.

Jednog dana, lutajući po šumama, šumar naiđe na Mirka Rosića koji se, takođe, odmetnuo u planinu čim je stigao kući i izbjegao smrt u jami Suhači. Mirko spavao ispod nekakvog omara, ali ga Bencun pažljivo probudio i bracki posavjetovao da se čuva „bandita ustaških” — baš tako rekao — jer ako im ponovo padne šaka više glavu neće iznijeti.

I Mirko zapamtio to njegovo dobročinstvo i Pilipa Bencuna, koji je u narodu inače bio omiljen, nikog nikad od Srba nije mrko pogledao, čak ni kad je počeo ustanak, sve dok mu se u ratnom vihoru nije zameo trag. Po nekim podacima i on sam je kasnije osjetio zloću i nemilosrđe ustaško, bez obzira što je bio Hrvat, jer ustaše su posebno bili kivni na Hrvate koji u Srbima nijesu vidjeli zlotvore samo zato što su Srbi i što se krste sa tri prsta…

Izvor: Udruženje Ognjena Marija Livanjska

Vezane vijesti:

Udruženje Sveta Ognjena Marija Livanjska: Srbi Livanjskog polja – trajanje kroz vijekove

Imena žrtava ustaškog genocida u Livnu i okolini ljeta Gospodnjeg 1941.

Gordana Dostanić: Plansko uništenje srpskog naroda na području Livanjskog polja


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top