POKOLj: Kalovi, Petrova gora 13. maja 1942.

Petrova gora, u predjelu Kalovi ustaše su poklale 13. maja 1942. 28 žena i djece.

U znak sjećanja na žrtve Pokolja donosimo vam svjedočenja preživjelih o ovom strašnom zločinu iz knjige „Kotar Vojnić u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji“. Izjave zapisao i redigovao istoričar dr Đuro Zatezalo.

ANĐELIJA NAPIJALO

Osjećala sam da živim

Trinaestog maja 1942. godine oko 16 sati bila sam u šumi Bjeljevine. Sakrili smo se u žbunje misleći da nas ustaše neće primjetiti. Međutim, ustaše koje su se kretale tražile su nas kao što jastreb vreba kokoš. Idući pogibali su se da bi nas primijetili ispod krošanja ili u žbunju. To im je uspjelo. Kad su nas vidjeli, rekli su? »Evo ih!« Otvorili su i vatru na nas govoreći: »Ruke uvis!« Mi smo podigli ruke uvis i zamolili: »Nemojte nas, nemojte, mi smo žene i djeca«. Poveli su nas u Luke gdje je bilo puno ustaša. Nas žena i djece bilo je 28. Sve su nas povezali. Jedan od ustaša je naredio: »Sprovedite civile«. Većina ih je otišla, a s nama ih je ostalo 7-8.

Jedna je žena pitala zašto nas vežu. Odgovora nije dobila. Poveli su nas putem Vojnića. Ja sam mislila zbilja nas vode u Vojnić. Međutim, zaveli su nas u drugu stranu, u jedan jarak u šumu. Putem je jedan ustaša išao ispred nas, a ostali oko nas.

Kad su nas doveli u taj jarak u šumu, onaj ustaša na čelu kolone je sjeo uz grabić i rekao: »Sad ćemo odmoriti pa ćemo onda produžiti«. Upitao nas je »Žene ima li koja novaca?«. Mi smo rekle da nemamo. Nato je on uzviknuo: »Lezite, majku vam srpsku!« Nas je nekoliko povikalo: »Nemojte, nemojte!« Međutim, on je opet rekao: »Lježite!« I mi smo legle. Nastalo je klanje – ko koga i gdje. Opazila sam nož u vratu. Međutim, još sam disala. Osjećala sam i sama da živim, ali je zlikovac primijetio i rekao: »Ona je živa majku joj njezinu« i ubo me nožem tri puta u leđa.

Milica Napijalo je rekla: »Kad koljete koljite, ali pazite da nećete dobro proći«. Kad su sve izmrcvarili i bili završili svoj posao, na odlasku je jedan ustaša rekao: »Baciću bombu«, a drugi mu je odgovorio: »Tu je šteta baciti bombu«. Sjećam se da su premetali poklane radi zlatnih zuba. Čula sam gdje je jedan kazao »Ova nema ni svojih pravih, kamoli zlatnih«. Oni su otišli.

Mi smo se počele dizati. Mene je zvala Ankica Napijalo: »Anđelija, jesi li živa?« »Jesam«. »Ajd se diži!« Još su se nekoji podigli i krenuli u šumu. Na jednom smo mjestu našli neke potrebe, krpe u koje smo se zamotali i čekali dan. K meni je došao Milić Novković Stari. On me previo. Zatim smo se kasnije smjestili u neke barake u šumi. Kasnije sam bježeći šumom ozdravila.

Isto tada su mi zaklali i mamu. Tada sam imala 25 godina.

Izjavu zapisao i redigirao Đuro Zatezalo 21. 4. 1961.

LjUBA MIHAJLOVIĆ

Klali su nas u jednom jarku

Trinaestog maja 1942. godine bili smo izbjegli iz Kuplenskog u dijelove Petrove gore kao i svi ostali ljudi, žene i djeca. Na jednom proplanku šume ustaše su uhvatile nas četiri. Govorili su »Ruke uvis! Evo partizana!«.

Ja se svega dobro sjećam, ali ne mogu govoriti. Moju mamu Stanu su boli u oči i rezali joj vrat nožem kao jagnjetu. Klali su nas u jednome jarku kroz koji protiče voda, tako da je voda u tome jarku bila sva krvava. Kiša je padala i bilo je veliko blato, u jarku izmiješano s krvlju. Kad su majku klali i mučili kopajući joj oči, govirili su: »Gdje ti je muž, kazuj, kazuj!«

Vidjela sam gdje kolju i sestru Milicu, staru 18 godina. O tom zvjerstvu ne mogu govoriti. Isto tako vidjela sam gdje kolju sestru Anku, staru 10 godina. Nju su jako mučili.

Ja sam tada imala 21 godinu. Imala sam jaku gušu na vratu pa me nijesu htjeli rezati preko nje nego su me boli nožem između lopatica po leđima i tukli me kundakom i cijevi po glavi. Tako mi je velika kvrga skočila na glavi kao da sam imala tri glave.

Kad su nas izmrcvarili i isklali, otišli su pjevajući. Ja sam se podigla i otišla dalje u šumu. Našli su me neki ljudi i u košulju me omotali. Liječila se nisam ničim. Ozdravila sam bježeći dalje pred ustaškim nožem.

Izjavu zabilježio i redigirao Đuro Zatezalo oktobra 1961.

Izvori:

Đuro Zatezalo „Radio sam svoj seljački i kovački posao“ – svjedočanstva genocida. SKPD  Prosvjeta, Zagreb 2005.

„Kotar Vojnić u narodnoslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji“.

Priredio:

UG Jadovno 1941.