Pjesma Đurđevdan nastala je u vozu za Jasenovac

Tog Đurđevdana je cijeli svemir plakao nad sudbinom srpske nejači. Krvoločne horde i naoružana bagra ispratila je u kazamat običan nedužni narod.

Drugi svjetski rat je bio noćna mora za cijelu našu zemlju. Ni na jednom pedlju nije bilo lako a Sarajevo je i tada ponijelo izuzetno teško ratno breme. Taj grad je i u ovom slučaju iskrvario zbog svakog zla i svake misaone nastranosti svih krvnika bez obzira na koju su se stranu Bogu okretali.

Od samog početka sukoba, ustaše su hapsile srpski narod. Zbog surovih progona Srbi su počeli bježati iz Sarajeva. Utočište su nalazili na susjednim planinama ili pak u Srbiji. Naravno, određen broj ljudi je ostao u svom gradu, vjerujući da u dušmanima ipak postoji mrva čovječnosti i empatije. Nisu ni pretpostavili šta im đavoli spremaju.
Đurđevdan je!

Osvanuo je šesti maj 1942. godine. Bilo je to hladno sarajevsko jutro. Policija NDH naredila je da se Srbima pripremi „đurđevdanski uranak“. U četiri sata ujutru u grad su se slivale kolone zarobljenika iz Jajce-kasarne – sa brda iznad Bembaše.

Pridružili su im se sapatnici iz logora Beledije, Ćemaluše te Centralnog i Gradskog zatvora kao i kasarne Vojvode Stepe. Kolone su se susrele na Obali Kulina bana gdje su dočekali voz smrti.

Naime, tramvajska pruga u Sarajevu imala je širinu uskotračne željeznice pa je voz iz Broda po naredbi rukovodstva NDH ušao u grad.

Pred očima srpskih mučenika na Obali Kulina bana pojavila se duga kompozicija teretnih vagona koja se prostirala baš koliko i kolona zatvorenika – od Vijećnice pa sve do Elektrocentrale.

U koloni je bilo oko tri hiljade mahom mladih ljudi. Među njima je bilo i domaćina koji su utamničeni zajedno sa svojim sinovima a bilo je i muslimana koji su se zauzimali za Srbe ili su se izjašnjavali kao Srbi.

Razulareni ustaša pred kolonom je uzvikivao: „Đe ste Srbi? Besplatno vas vodimo na teferič u Jasneovac!“.

Na vagonima je pisalo „sedam konja ili četrdeset vojnika“ a ustaše su u jedan vagon uvodile i do dvije stotine ljudi. Voz smrti je tog istog 6. maja 1942. godine, na Đurđevdan iz Sarajeva krenuo u Jasenovac. Na putu prema kazamatu, zatočenici u vagonima bez hrane i vode počeli su padati u krize zbog straha i neizvjesnosti. U opštem haosu jedan od njih za koga se tvrdi da je bio član sarajevske „Sloge“ u sopstvenom grču i nemoći, iz ponosa i prkosa, svojim izvježbanim i smjelim baritonom iz srca i duše zapjevao je:

„Proljeće na moje rame slijeće, đurđevak zeleni, svima osim meni – Đurđevdan je!“

Po dostupnim svjedočenjima, ustaše su zbog pjesme Đurđevdan zatvorile šibere na vagonima, a zatvorenici su ostali bez zraka na malom prostoru zbijeni jedni do drugih.

Od tri hiljade koliko ih je krenulo iz Sarajeva, u Jasenovac je stiglo dvije hiljade duša, a njih dvije stotine je preživjelo torturu. Zahvaljujući preživjelima mi danas znamo za ovaj događaj.

Pod utiskom ove priče, sarajevski muzičar Goran Bregović je obradio pjesmu koju su pjevali zarobljenici – „Đurđevdan je“. Ta pjesma je u međuvremenu postala planetarni hit koji se izvodi na više svjetskih jezika. Ali, na našu veliku žalost, mnogi Srbi danas ne znaju za voz smrti i za pravo značenje ove pjesme. Svi smo svjedoci da je ona zastupljena na svakoj srpskoj proslavi, uz alkohol i dignute ruke.

Bilo bi sjajno kada bismo za promjenu počeli poštovati našu prošlost. To je jedini način da nas budućnost ne proguta i da ne dočekamo neki novi krvavi Đurđevdan.

Neka je vječna slava svim žrtvama jasenovačkog kazamata!

Piše Vukašin Beatović

Izvor: frontal