Kruškovače, masovna grobnica nevinih srpskih žrtava

Datum objave: četvrtak, novembar 15, 2018
Objavljeno u Divoselo, Lika
Veličina slova: A- A+
Visočica - Divoselo
Visočica – Divoselo

Sjećanje na antifašističko-ustaničko heroj selo Divoselo kraj Gospića iz Drugog svjetskog rata 1941 – 1945. godine, koga, na žalost , više nema.

Piše: Gojko Matić

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 4. naprila 2017. godine.

Proljetni dan nad Divoselom kao i svi dani vedri, svježi, prozračni, kotrljao se u sunčanim nitima i laganom povjetarcu silazeći s visina u seoska dvorišta i vrtove, zazelenjele i procvale voćnjake, unoseći nemirnu jutarnju radost u oči i srca naroda, a posebno djece.
Potjerali smo goveda kao i obično prolazeći dugim selom koje se budilo iz jutarnjeg drijemeža i usput skupljali svoje drugove, druge dječake – pastire koji su nam se pridružili.

Prošli bi kraj njiva i livada i zaustavili se na proplanku nedaleko sela gdje je bilo dovoljno trave za goveda. Iza nas je ostajalo Divoselo, smireno i blago uronjeno u zelenilo grana voćaka, breza i jasena, a kuće su izvirale slamnatim i drvenim kapicama u jasan dan.
Sve je odisalo spokojstvom i čudesnim mirom prirode podno zelena Velebita koji se nama dječacima pričinjavao kao ogroman div dobroćudna lica i kao neki stražar odjeven u najsvečanije paradno odijelo prirode.
Njegovi visovi privlačili su srca dječaka – pastira okolnih sela i oni su na njegovim proplancima i nagibima, čuvajući stoku, izmišljali najrazličitije igre uživajući u bezbrižnosti i beskrajnosti tih igara.
Na padinama planine odzvanjale su pjesme i svirka pastira koja se isprepletala sa blejanjem ovaca i rzanjem visokih konja, bijelih i vranih.

Nestalo je smijeha i igara

Nevolja je došla u crnim šljemovima i ulaštenim čizmama. Jednoga popodneva, mjeseca maja 1941. godine, u razredu su djeca Divosela pažljivo slušala učiteljicu koja je tumačila granice Jugoslavije.

Školska zgrada u kojoj su pripadnici narodnooslobodilačke, antifašističke vojske učili vještinu čitanja i pisanja nalazila se usred sela, podno Debele glavice, gdje se i sada nalaze tragovi građevine.
Školsko dvorište bilo je opasano visokim zidovima, a igralište letvama i živicom.
Vođeni puteljcima, kao voda riječnim koritom do svog ušća, u školskom dvorištu su se svakog dana sastajali učenici, dolazeći iz raznih zaselaka sela Divosela: od Poljara, Velikog i Malog kraja, Klise, Drenjca, Alanka i drugih, donoseći pune opanke vode i prozeble noge.
Najveću radost donosili su nam proljetni dani.
Čim bi se pojavila trava ispod snježnog pokrivača, dolazili smo bosi u školu, često preskakujući s jednog na drugo prokopnjeno mjesto.
Školsko dvorište i igralište proljetnih dana izgledali su kao mravinjak pod vedrim – vrelim suncem.
Topli proljetni dani skrivali bi školu zelenim i mliječnobijelim zavjesama, kojima su se ukrašavale grane stabala oko škole, raskošno rasipajući privlačan miris koji se stapao s mirisom proljetnog cvijeća iz cvijetnjaka.

Proljeće 1941. godine nije donijelo uobičajenu radost 

Nahrupiše iznenada, njih dvadeset i pet u crnim uniformama, s velikim „ U “ na kapama, istjeraše djecu iz škole i prisiliše učiteljicu da sve makne što je vezano za nastavu.
Porazbacaše klupe i školski pribor prije nego li je učiteljica stigla nešto reći, ostajući zaprepaštena postupkom ustaša.
Od toga dana nestalo je smijeha i igara, vesele narodne graje, prekinuta je jedna mladost u svom početku, nestalo je mjesta za djetinjstvo.
Najprije su odvodili ljude noću u svoj štab u školu, tamo ih nemilosrdno i grubo mrcvarili, tražeći
od njih da izdaju komuniste i antifašiste, zvjerski ih mučili i mučki ubijali.
Smrt se uselila u ovo dosad mirno, veliko, složno selo, ulazila nemilosrdno i grubo odnosila njegove stanovnike u nepovrat.
Na licima žena i djece kojima su odvodili muževe, očeve i braću, nestalo je vedrine, oči su se zamutile od svakodnevnih suza, pogled je postao ozbiljan i odlučan, neki put zamišljen pogled starca, pojaviše se bore na čelu onima koji su još do jučer bacali kamena s ramena.
Kao da se sunce pomračilo nad Divoselom koje će doživjeti krvavi zločin, jedan od najkrvavijih u povijesti čovječanstva.
Sav narod iz Divosela 02. avgusta 1941. godine, privremeno napušta svoja rodna ognjišta, povlači se u šume i sa sobom nosi sve što se ponijeti moglo, hranu, odjeću, stoku.
Tu u Kruškovačama, u zbjegu pod vedrim nebom osjećali smo se sigurnije nego u selu, misleći da ćemo se spasiti od ustaškog terora i pripremiti se za akciju oslobođenja sela.
U najvećoj tajnosti ustaše su organizirale napad na Kruškovače, na zbjeg naroda gdje se sklonilo stanovništvo: žene, djeca, starci…
Rominjala je sitna kišica kao da oplakuje žrtve koje će ući u tragičnu priču nošenu cijeli život u nama koji smo preživjeli te strašne sate groze i užasa.
Kruškovače su pretvorene u masovnu grobnicu nevinih i nemoćnih žrtava autohtonog srpskog naroda sela: Divosela,Čitluka i Ornica bez nadgrobnih znakova i imena.
To je bezimeno groblje 907 nevinih i nemoćnih žrtava ustaškog zločina koji u mukama umriješe – samo u jednom danu.

Od toga broja stradalo je 334-ero male srpske djece, od tek rođenog djeteta do 14 godina starosti – zločin bez presedana u istoriji ljudskog roda.
Nestale su čitave porodice.
Ostali su roditelji bez djece, djeca bez roditelja, ne znajući za grob svojih najmilijih pa su nevinim i nemoćnim žrtvama ustaških zločina Nezavisne države Hrvatske, posvećeni ovi stihovi:

„ Majko, umrla si, ja ni groba ti ne znam
Ni rane što život oteše tvoj.
Ali znam da pokraj tebe pod humkom
Počiva sestra i brat moj.“

Vezane vijesti:

Divoselo na portalu Jadovno 1941.

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top