Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Kruškovače, masovna grobnica nevinih srpskih žrtava

Datum objave: četvrtak, 15 novembra, 2018
Objavljeno u Divoselo, Lika
Veličina slova: A- A+
Visočica - Divoselo
Visočica – Divoselo

Sjećanje na antifašističko-ustaničko heroj selo Divoselo kraj Gospića iz Drugog svjetskog rata 1941 – 1945. godine, koga, na žalost , više nema.

Piše: Gojko Matić

Napomena redakcije portala Jadovno.srb.: Ovaj prilog je prvi put objavljen na našem portalu 4. naprila 2017. godine.

Proljetni dan nad Divoselom kao i svi dani vedri, svježi, prozračni, kotrljao se u sunčanim nitima i laganom povjetarcu silazeći s visina u seoska dvorišta i vrtove, zazelenjele i procvale voćnjake, unoseći nemirnu jutarnju radost u oči i srca naroda, a posebno djece.
Potjerali smo goveda kao i obično prolazeći dugim selom koje se budilo iz jutarnjeg drijemeža i usput skupljali svoje drugove, druge dječake – pastire koji su nam se pridružili.

Prošli bi kraj njiva i livada i zaustavili se na proplanku nedaleko sela gdje je bilo dovoljno trave za goveda. Iza nas je ostajalo Divoselo, smireno i blago uronjeno u zelenilo grana voćaka, breza i jasena, a kuće su izvirale slamnatim i drvenim kapicama u jasan dan.
Sve je odisalo spokojstvom i čudesnim mirom prirode podno zelena Velebita koji se nama dječacima pričinjavao kao ogroman div dobroćudna lica i kao neki stražar odjeven u najsvečanije paradno odijelo prirode.
Njegovi visovi privlačili su srca dječaka – pastira okolnih sela i oni su na njegovim proplancima i nagibima, čuvajući stoku, izmišljali najrazličitije igre uživajući u bezbrižnosti i beskrajnosti tih igara.
Na padinama planine odzvanjale su pjesme i svirka pastira koja se isprepletala sa blejanjem ovaca i rzanjem visokih konja, bijelih i vranih.

Nestalo je smijeha i igara

Nevolja je došla u crnim šljemovima i ulaštenim čizmama. Jednoga popodneva, mjeseca maja 1941. godine, u razredu su djeca Divosela pažljivo slušala učiteljicu koja je tumačila granice Jugoslavije.

Školska zgrada u kojoj su pripadnici narodnooslobodilačke, antifašističke vojske učili vještinu čitanja i pisanja nalazila se usred sela, podno Debele glavice, gdje se i sada nalaze tragovi građevine.
Školsko dvorište bilo je opasano visokim zidovima, a igralište letvama i živicom.
Vođeni puteljcima, kao voda riječnim koritom do svog ušća, u školskom dvorištu su se svakog dana sastajali učenici, dolazeći iz raznih zaselaka sela Divosela: od Poljara, Velikog i Malog kraja, Klise, Drenjca, Alanka i drugih, donoseći pune opanke vode i prozeble noge.
Najveću radost donosili su nam proljetni dani.
Čim bi se pojavila trava ispod snježnog pokrivača, dolazili smo bosi u školu, često preskakujući s jednog na drugo prokopnjeno mjesto.
Školsko dvorište i igralište proljetnih dana izgledali su kao mravinjak pod vedrim – vrelim suncem.
Topli proljetni dani skrivali bi školu zelenim i mliječnobijelim zavjesama, kojima su se ukrašavale grane stabala oko škole, raskošno rasipajući privlačan miris koji se stapao s mirisom proljetnog cvijeća iz cvijetnjaka.

Proljeće 1941. godine nije donijelo uobičajenu radost 

Nahrupiše iznenada, njih dvadeset i pet u crnim uniformama, s velikim „ U “ na kapama, istjeraše djecu iz škole i prisiliše učiteljicu da sve makne što je vezano za nastavu.
Porazbacaše klupe i školski pribor prije nego li je učiteljica stigla nešto reći, ostajući zaprepaštena postupkom ustaša.
Od toga dana nestalo je smijeha i igara, vesele narodne graje, prekinuta je jedna mladost u svom početku, nestalo je mjesta za djetinjstvo.
Najprije su odvodili ljude noću u svoj štab u školu, tamo ih nemilosrdno i grubo mrcvarili, tražeći
od njih da izdaju komuniste i antifašiste, zvjerski ih mučili i mučki ubijali.
Smrt se uselila u ovo dosad mirno, veliko, složno selo, ulazila nemilosrdno i grubo odnosila njegove stanovnike u nepovrat.
Na licima žena i djece kojima su odvodili muževe, očeve i braću, nestalo je vedrine, oči su se zamutile od svakodnevnih suza, pogled je postao ozbiljan i odlučan, neki put zamišljen pogled starca, pojaviše se bore na čelu onima koji su još do jučer bacali kamena s ramena.
Kao da se sunce pomračilo nad Divoselom koje će doživjeti krvavi zločin, jedan od najkrvavijih u povijesti čovječanstva.
Sav narod iz Divosela 02. avgusta 1941. godine, privremeno napušta svoja rodna ognjišta, povlači se u šume i sa sobom nosi sve što se ponijeti moglo, hranu, odjeću, stoku.
Tu u Kruškovačama, u zbjegu pod vedrim nebom osjećali smo se sigurnije nego u selu, misleći da ćemo se spasiti od ustaškog terora i pripremiti se za akciju oslobođenja sela.
U najvećoj tajnosti ustaše su organizirale napad na Kruškovače, na zbjeg naroda gdje se sklonilo stanovništvo: žene, djeca, starci…
Rominjala je sitna kišica kao da oplakuje žrtve koje će ući u tragičnu priču nošenu cijeli život u nama koji smo preživjeli te strašne sate groze i užasa.
Kruškovače su pretvorene u masovnu grobnicu nevinih i nemoćnih žrtava autohtonog srpskog naroda sela: Divosela,Čitluka i Ornica bez nadgrobnih znakova i imena.
To je bezimeno groblje 907 nevinih i nemoćnih žrtava ustaškog zločina koji u mukama umriješe – samo u jednom danu.

Od toga broja stradalo je 334-ero male srpske djece, od tek rođenog djeteta do 14 godina starosti – zločin bez presedana u istoriji ljudskog roda.
Nestale su čitave porodice.
Ostali su roditelji bez djece, djeca bez roditelja, ne znajući za grob svojih najmilijih pa su nevinim i nemoćnim žrtvama ustaških zločina Nezavisne države Hrvatske, posvećeni ovi stihovi:

„ Majko, umrla si, ja ni groba ti ne znam
Ni rane što život oteše tvoj.
Ali znam da pokraj tebe pod humkom
Počiva sestra i brat moj.“

Vezane vijesti:

Divoselo na portalu Jadovno 1941.

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Jedan odgovor na „Kruškovače, masovna grobnica nevinih srpskih žrtava“

Milan kaže:

posle sinoc odgledanog filama Dara iz Jasenovca pokrenula su se u meni secanja na ovaj nash licki pokolj u Kruskovacama gde mi je stric Jovo Ribar bacenu jamu i jedan od retkih koji je proboden bajonetom uspeo preko noci izaci spasivshi se tako sto mu je neka baka sa travkam iscelila rane i preziveo je to stradanje koje su ustase pocinile 1941 nad neduznim srpskim narodom!
Dedu Nikolu od poljara su mi u zasedi sacekali kod Jasikovca u povratku sa prvog sastanka koji su odrzali u Godpicu povodom dizanja na oruzje i sa 4 prostrelne rane uspeo je doci do klise gde je izdahnuo pod onim velikim hrstom pokraj ceste.Otac Stevan mi se prikljucio kao dete partizanima potom 6stoj lickoj preziveo rat postao najmladji nosioc spomenice sa mnogim ratnim odlikovanjima. Voleo bi kao potomak jedne od porodica koja je prezivela svu golgotu stradanja naseg narada ostati u kontaktu sa vama jer clanak koji ste napisali je nesto sto treba cuvati u srcima i sjecanjima od zaborava!
Hvala

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top