Zločinačka svojstva ustaške NDH

Dijelovi knjige Slavka Goldsteina ‘Tragika, mitomanija, istina – Jasenovac’ koja uskoro izlazi u izdanju Frakture iz Zaprešića (2): U novouspostavljenoj NDH živjelo je oko 6 miliona stanovnika, od toga oko 3,5 miliona Hrvata, oko 700 hiljada Muslimana i oko 1,800.000 Srba.

Zamisao o etnički ‘čistim prostorima’ značila je oko 1,800.000 ljudi protjerati, poubijati ili prevođenjem u katoličanstvo pretvoriti u Hrvate. Pavelić i njegovi bliski saradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja

O genocidu nad Jevrejima u Jasenovcu postoji relativno najviše dokumenata i prepričanih podataka. U početnim mjesecima logora, sve do kasne jeseni 1941., Jevreja je bilo najviše. U iscrpljujućim radovima na nasipu i u prisilnom trčanju u kolonama s posla i na posao ubijalo se skoro svakoga koji je od iznemoglosti zaostajao ili padao. Prema izjavi Ljube Miloša, prvog zapovjednika radne službe logoraša u Jasenovcu, prvi masovni pokolj u kojem su najviše stradali Jevreji izvršen je potkraj oktobra ili početkom novembra u Logoru I (Krapje), jer su se logoraši navodno pobunili zbog gladi. Tek kad su se u prvim mjesecima 1942. u Jasenovcu počele sistematskije formirati radne grupe, a među Jevrejima proporcionalno je bilo najviše stručnih ljudi, mnogi su s grubih manualnih poslova premješteni u proizvodne i obrtničke radionice i u zdravstvenu službu. Manji dio ih se održao na životu i po dve-tri godine, sve do pred kraj opstanka jasenovačkih logora, pa su tek na kraju skoro svi poubijani.

Najbrojniji grupni genocid nad Jevrejima u Jasenovcu počinjen je između 15. juna i 15. jula 1942. kad je rasformiran đakovački jevrejski logor. U tri transporta više od 2.400 Jevrejki i Jevreja (prema nekim podacima oko 3.000, čak do 3.208) dopremljeno je tada iz Đakova u Jasenovac. Pretežno su to bile žene i djeca, jer muškarci su većinom već ranije bili otpremljeni na druga stratišta. U pretrpanim i zabrtvljenim stočnim vagonima žene i djeca danima su ostavljeni na kolosijecima Logora III Ciglana. Nije im pružena ni voda ni hrana, neke ili neki umirali su već u vagonima, a ostali su u grupama odvođeni na stratište u Gradinu na Savi. Niko iz tog transporta nije preživio. Ubijeni su i Mosko Papo, rođen 16. marta te godine i Leon Abinun, koji je bio samo devet dana stariji.

Erwin Miller procjenjuje da je oko 700 vinkovačkih Jevrejki i Jevreja izgubilo živote u Holokaustu, većinom u Jasenovcu, što potvrđuju podaci iz izvanredno studiozno napisane knjige Tome Šalića ‘Jevreji u Vinkovcima i okolici’, kao i zbirni podaci koje je prikupila Melita Švob u dvotomnoj ediciji ‘Jevreji u Hrvatskoj’. Među njima, u popisu su jasenovačkih žrtava i moja tetka, očeva sestra Alma Rosenberg, njen suprug Aleksandar Aco Rosenberg i njihov 11-godišnji sin, moj bratić Feliks. Među žrtvama Jasenovca upisani su i moj djed Aron Goldstein i njegova najmlađa kćerka Berta, a nema moje bake Adolfe Goldstein (rođ. Reich), iako sam poslije rata čuo da su u ljeto 1942. svi troje zajedno od kuće iz Tuzle bili otpremljeni s transportom Jevreja koji je išao za Jasenovac. Ne znam kako se desilo da je baka upisana među jevrejskim žrtvama koncentracionog logora Đakovo. Kad sam je 1940. posljednji put vidio, bila je kao i uvijek britke pameti, ali nepokretna u kolicima nakon jakog srčanog udara. Mogu zamisliti, ne bez muke, da je baka s kolicima postala smetnja policijskoj ili ustaškoj pratnji u pretrpanom transportu. Možda su je zaista otpremili u Đakovo, a možda samo odbacili ili ostavili ko zna gdje i upisali među đakovačke žrtve. Grobovi ostalih stradalnika mamine i očeve porodice u Holokaustu razasuta su od velebitskih jama do Auschwitza i Transnistrije u današnjoj Moldaviji.

Igor Vukić tvrdi da su Srbi u ‘logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga’ i da ‘niko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac’. On, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca

U tom kontekstu o Jevrejima Vukić spominje i jedan plan po kojem su u Njemačku trebali biti otpremljeni i jevrejski logoraši iz Jasenovca i Stare Gradiške, ali do toga nije došlo. Iz Vukićevog teksta proizlazi da su zadržavanjem u Jasenovcu ti ljudi bili spašeni od smrti u nacističkim dušegupkama Treblinke i Auschwitza, što naravno nije istina. Do kraja aprila 1945. svi su poubijani u jasenovačkim logorima, s izuzetkom tridesetak uspješnih bjegunaca i drugih sretnika. Prešućujući tu činjenicu, Vukić u zaključnom dijelu tog teksta tvrdi da je u deportacijama Jevreja ‘u Treći Rajh… odvedena većina pripadnika jevrejske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj’, pa time nastoji zataškati genocidni karakter ustaške NDH.

Ne znam je li se Igor Vukić bar malo zamislio nad takvim svojim tvrdnjama, jer radi se o flagrantnim negacijama Holokausta, što u razvijenim zemljama zapadne demokratije znači gubitak sveučilišne katedre, javnu blamažu, a u drastičnijim slučajevima i sudsku kaznu. Ako još i postoje neke numeričke nedoumice oko žrtava počinjenog ustaškog genocida nad Srbima i Romima, stradalnički brojevi Jevreja u NDH prilično su precizni. Izvedeni su iz najpouzdanijih izvora: iz poimeničnih popisa članova Jevrejskih opština na teritoriju NDH početkom 1941. u usporedbi s poimeničnim popisima svih koji su se poslije rata vratili preživjevši Holokaust. Uoči Drugoga svjetskog rata na području na kojem je formirana NDH živjelo je oko 39.000 Jevreja, a rat i Holokaust preživjelo je oko 8.500. Većina tih preživjelih spasila se od ustaškog genocida bijegom u područja pod talijanskom upravom, a poslije septembra 1943. priključenjem partizanima i na teritoriju pod partizanskom kontrolom. Od ustaške ruke ubijeno je i umrlo u logorima i stradalo u izbjeglištvu oko 24.000 hrvatskih i bosansko-hercegovačkih Jevreja, od toga u jasenovačkim logorima između 16 i 17 hiljada, a oko 6.500 otpremljeno je u njemačko-nacističke logore u okupiranoj Poljskoj, odakle su se samo rijetki vratili.

Trudeći se na više načina prikriti zločinačka svojstva ustaške NDH, Vukić se u zaključnim dijelovima svog teksta služi i jednim doista smiješnim argumentom: konstatujući da su Ante Pavelić i Andrija Artuković već 30. aprila 1941., dakle niti dvadesetak dana po dolasku na vlast, potpisali rasne zakone po kojima se četiri godine u ustaškoj državi progonilo, pljačkalo i ubijalo Jevreje, Vukić sugeriše olakšavajuću okolnost u činjenici da su ti isti Pavelić i Artuković pri samome kraju postojanja te države, 3. maja 1945., potpisali Zakonsku uredbu o ukidanju rasnih zakona po kojoj je prestalo ‘svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti’, pa su preostala tri dana Pavelićeva stolovanja u Zagrebu i opstanka NDH i mrtvi Jevreji mogli uživati ravnopravnost. Poznavajući Igora Vukića kao solidnog novinara iz njegovih boljih vremena, ne mogu izbjeći čuđenju da je mogao napisati takvu glupost.

S nekoliko škrtih riječi pri kraju svog teksta Vukić ipak priznaje da je za dovođenje u Jasenovac bilo i nekih rasističkih kriterija: ‘Zbog svoje nacionalne pripadnosti u logor su dovođeni Jevreji i Romi’, ali ‘zatočenici nisu bili dovođeni u logor da bi bili ubijani’. Međutim, za Srbe Vukić tvrdi da su u ‘logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga’ i da ‘niko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac’. Vukić, dakle, u potpunosti negira jasenovački genocid nad Srbima, iako su baš Srbi bili daleko najbrojnije žrtve Jasenovca. Od ukupno 83.145 popisanih žrtava u Jasenovcu blizu 47.627 bili su hrvatski i bosansko-hercegovački Srbi. Predsjednik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac dr. Stjepan Razum i istraživač Tomislav Vuković izrazili su sumnju u 14.000 imena i prezimena s tog popisa. Navodno je toliko bilo duplikata, pa kad su uklonjeni, navodno je nastao manjak u ukupnom broju žrtava. Da bi se taj broj popunio, tvrde Vuković i Razum, upisano je 14.000 novih imena, bez ikakve provjere. Preispitao sam te tvrdnje s kustosima koji rade na tom popisu u Jasenovcu i ustanovio da nikakvih naknadnih dopisivanja nije bilo. Provedena je provjera i uklonjeni su duplikati koji nikad nisu bili dvostruko brojeni, ali su stvarali zabunu, iako to nije uticalo na ukupni broj žrtava u popisu. Ako čak i mimo svih provjera prihvatimo sumnju nad 14.000 imena, što je onda s preostalih 70.000 imena i prezimena? Hoće li ih Društvo à priori proglasiti lažnima, iako su većinom kao žrtve više puta provjeravane u njihovim porodicama, kućama, selima i lokalnim arhivima? Naravno da se minucioznim pretragama u takvim popisima može pronaći poneka greška, ali isto tako i poneka žrtva koja nije upisana, pa s punim uvjerenjem smijem reći da je naš popis u Jasenovcu brojčano približno pouzdan, uz neke provjere i dopune na kojima će se još raditi.

Pavelić je s nekoliko stotina ustaških emigranata u talijanskim autobusima u aprilu 1941. dopremljen na vlast u Zagreb sa svojim dugo njegovanim planom o ‘narodno čistim prostorima’ Hrvatske, Bosne i Hercegovine u novouspostavljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U to vrijeme na području NDH živjelo je oko 6 miliona stanovnika, od toga oko 3,5 miliona Hrvata, oko 700 hiljada Muslimana i oko 1,800.000 Srba. Zamisao o etnički ‘čistim prostorima’ značila je oko 1,800.000 ljudi protjerati, poubijati ili prevođenjem u katoličanstvo pretvoriti u Hrvate. Bez nekakvog sustavnog plana, ali i bez oklijevanja, Pavelić i njegovi bliski saradnici brutalnim su improvizacijama odmah pristupili realizaciji svojih genocidnih ideja: u Gudovcu kraj Bjelovara 28. april ubijena su 192 nasumce prikupljena Srbina, bez ikakvog pravog povoda; u Hrvatskom Blagaju u noći 9./10. maja ubijeno je blizu 400 Srba iz okolnih sela; u Glini su u noći 12./13. maja ubijeni svi srpski muškarci u dobi od 16 do 60 godina, bez ikakve selekcije, istrage ili suđenja, njih oko 300. Istovremeno zaredala su pojedinačna ubistva istaknutijih Srba i manjih grupa u mnogim gradovima, a zatim i prve masovne likvidacije stanovništva po srpskim selima Like, Korduna, Banije, Kninske i Bosanske krajine i Hercegovine. Sve se to dešavalo dva-tri mjeseca prije početka oružanog otpora i ustanka, pa tvrdnja da su ustaški masovni zločini nad Srbima bili represalija na oružani ustanak naprosto nije istinita. Svrha je bila zastrašiti i totalno upokoriti srpsko stanovništvo, obezglaviti ga i onesposobiti za bilo kakav otpor kad nastupe masovna iseljavanja u Srbiju, koja su zapravo već počela 29. juna 1941. protjerivanjem srpskog stanovništva iz područja oko Plitvičkih jezera.

Učinak je bio upravo suprotan. Srpski seljaci bježali su od ustaša i oružnika u šume i većina ih se pridružila partizanima koje su u julu komunisti poveli u otpor i ustanak, a manjina hrvatskih Srba stala je uz četnike. Ishod je poznat: Hrvatska, Bosna i Hercegovina postale su trajnom jezgrom uspješnog antifašističkog rata na podruju cijele bivše Jugoslavije. Ustaški teror, koji je povremeno oscilirao između zaoštravanja i ublažavanja, ali nikad nije sasvim prestao, bio je veliki doprinos krajnjoj pobjedi partizana i komunista.

Glavna mjesta genocidnih ubijanja Srba i Jevreja u početku su bili logori na Velebitu, na otoku Pagu i u Gospiću, gdje je do kraja avgusta 1941. ubijeno oko 24.000 ljudi, najviše muškaraca, ali takođe i žena i djece. Zbog naglog širenja ustanka tokom avgusta Talijani su okupirali cijelu jadransku obalu i velike dijelove njenog zaleđa. Ustaše su morali isprazniti cijelo područje sa svim koncentracionim logorima zajedno s približno 4.000 preživjelih logoraša. Blizu 3.000 prebačeno ih je u Jasenovac, pa su to u nedalekom Krapju i Bročicama postali prvi zatočenici jasenovačkog logorskog kompleksa. Uskoro su počeli stizati Jevreji iz zagrebačkog sabirnog logora na Zavrtnici, a zatim sve više Srba. Prema opisima preživjelih logoraša Vladimira Carina, Egona Bergera i drugih, životni uslovi u Jasenovcu I (Krapje) i Jasenovcu II (Bročice) bili su neljudski: spavanje u pretrpanim barakama ili na otvorenom tlu, neprestana glad, radovi na više kilometara udaljenim nasipima sa sadističkim maltretiranjima i ubijanjima iznemoglih, zaostalih u kolonama i oboljelih. Prema opširnim iskazima Ljube Miloša u istražnom zatvoru 1947. i 1948. godine, u ta dva prva jasenovačka logora bilo je u septembru i početkom oktobra nešto više od 4.000 zatočenika, a kad su zbog velikih jesenskih poplava 14. – 16. novembra ti logori bili napušteni i logoraši preseljeni u novouspostavljeni Logor III Ciglana, stiglo ih je svega oko 1.500.

Čim je u oktobru najveći Logor III bio osposobljen za primanje logoraša, iz više hrvatskih i bosanskih gradova krenuli su veliki transporti uhapšenih Srba u Jasenovac. Zbog upada Većeslava Vece Holjevca na čelu 25 preobučenih partizana 17. novembra u Karlovac, izvršeno je 23./24. novembra represalijsko hapšenje oko 220 karlovačkih Srba, pored oko 30 Jevreja i političkih sumnjivaca, pred kojom sam racijom uspio pobjeći iz grada. Po unaprijed sastavljenom popisu ustaški policajci oko pola noći došli su pokupiti i oca moje školske kolegice Danice Mamula (Kos), željezničara Simu Mamulu, a naišavši i na Daničinog starijeg brata Nikolu, pokupili su ‘kao višak’ i njega. Otac i sin otpremljeni su u velikom skupnom transportu 24. novembra u Jasenovac, odakle se nikad nisu javili, kao ni velika većina ostalih 250 otpremljenih.

Prema već spomenutom istražnom iskazu Ljube Miloša, tadašnjeg zapovjednika svih logoraških radnih službi, njegov direktni pretpostavljeni Maks Luburić u to je vrijeme držao da je jasenovačkom logorskom kompleksu poželjno imati oko 3.000 logoraša za održavanje ‘pogona’ i nužnih djelatnosti, a najviše ih može biti oko 5.000. ‘Višak’ je išao na likvidaciju, a karlovački transport bio je očigledno jedan od tih viškova.

Najspektakularnija likvidacija, koju su prilično podudarno opisali brojni preživjeli logoraši, desila se na katolički Badnjak 1941. godine. Luburić je u govoru pred strojem logoraša rekao da je čuo kako se mnogi ovdje žale da su slabi i bolesni, pa ne mogu izdržati teške radove na nasipu i drugdje. On, Luburić, upravo se vratio iz Đakova, gdje je u tamošnjem logoru uspostavio odjel za slabije i boležljive, pa ko se ovdje tako osjeća, neka se javi da ga otpremimo u Đakovo. Navodno se odmah javilo više od 500 logoraša, koji su smjesta otpremljeni, ali ne u Đakovo, već direktno na likvidaciju. Odonda je među jasenovačkim veteranima kružila crnohumorna krilatica za logoraša kojeg više nema – ‘otišao je u Đakovo’.

Ustaše iz jasenovačke posade povremeno su išli i na ‘posebne zadatke’, kao npr. potkraj 1941. kad su pod komandom Maksa Luburića sudjelovali u velikoj ustaško-domobranskoj ofanzivi na partizane i srpska sela sjevernog Korduna. U rano jutro 21. decembra dvije ustaške satnije opkolile su srpsko selo Prkos Lasinjski na obali Kupe i pohvatale cjelokupno stanovništvo, njih 440 žena, djece i starijih muškaraca, jer muškarci sposobni za vojsku uglavnom su na vrijeme pobjegli. Pohvatano stanovništvo ustaše su zatvorili u Lasinji i odande ih tokom tri naredne noći poubijali na obližnjoj jami u šumi Brezje. Niko od 440 pokupljenih Prkošćana nije preživio, a spaljeni Prkos ostao je najtemeljitije ‘očišćeno’ srpsko selo u Hrvatskoj 1941. godine.

(Nastavlja se)

Izvor: PORTAL NOVOSTI

Vezane vijesti:

O jasenovačkoj ‘trostrukosti’ (1)

Posljednji dani logora smrti (3)

O poslijeratnom Jasenovcu (4)

Hrvatska izvire iz ZAVNOH-a (5)