Zločin kao program

Svaka i najmanja točka dogovora koju je dodirnula ova dična grupica nadošlih i domaćih ustaša, zasnovana je na kriminalu: oni su svijesni bezakonja na osnovu kojeg će se hapsiti ljudi za dovod u Slanu; svijesnu su teškoća puta po kojem će biti vođeni preko Velebita; vrlo su dobro znali da njihove tek stvorene organizacije nemaju transprotnih sredstava za prebacivanje nego da će ih vezane u kolonama voditi od Gospića do Karlobaga pješice; složili su se da će ih ovdje, u Karlobagu, trpati u male, neudobne brodice, jer su jednio takve brodice postojale po okolnim lukama i bile na dohvatu da ih uposle; znali su, jer su otočani, da će prognanike dovesti na najsuroviji teren koji se za ljudsko obitavanje može smisliti, na kome ni zmija ne može opstati a nekmoli čovjek; da u – od vajkada siromašnom a sada, za rata, posebno gladnom podvelebitskom prostoru – nema nikakvih izvornih resursa za ishranu brojnih prognanika, itd.

Kompetentna grupa koja toga dana udara temelje logoru na Slani svijesna je svog zločina (ili bi trebalo biti svijesna!) već od samog početka i prihvaća zločin kao svoj zadatak. (Usput napominjem, da je eminentni ustaša – koji se kasnije sam hvali kako je donio svoju vojničku geografsku kartu specijalku na kojoj se ucrtalo gdje će biti lociran koncentracioni logor – nitko drugi nego aktivni sudionik u razoružanju stare jugoslavenske vojske kome će Pavelić poslati visoki orden za zasluge, nitko drugi nego svećenik, kanonik, don Joso plemeniti Felicinović (o kome će u kasnijem tekstu biti više riječi). U času dok je ucrtavao lokaciju bio je ujedno predsjednik općinske organizacije Crvenog križa!.

Običaj je kod opisa ovih devijantnih vremena i zločinačkih postupaka da se o odlukama za zločine, o neljudskim i prezrivim postupcima, proklamacijama i »zakonima«… objavljuju dokumenti iz kojih se vidi po čemu su sljedbenici zla djelovali. Iz ove materije sve ono relevantnije kroz ovih godina je objavljeno i čitaocima je poznato a ovdje se objavljuju samo ona dokumenta koja se usko odnose jedino na ovo područje i na slučaj zločina koji je po svojoj lokaciji dobio ime SLANA.

»Slanom« se u riječniku primorskog življa obično nazivaju uvale ili lagune u kojima je, bilo kako, nastajala sol ili u kojima su vjetrovi toliko jaki, a suhi, da za sobom ostavljaju obilnu koricu soli po obali pa i po brodicama koje se tu nađu, da drugo ime i ne mogu dobiti do ovo, koje je, dakle, došapnula ili urliknula sama priroda. Pag je poznat i po soli i po buri i po suncu. Dokazuje i bori se za najviši broj sunčanih dana na Jadranu. Solane, koje su za obilniju proizvodnju soli na južnom dijelu otoka postojale još u najdubljim stoljećima, javljale su se, na manjim površinama i na drugim mjestima po plićacima uvala pa su na tim mjestima i nazivi ostali u raznim varijantama kao uspomena na dragocjeni dar ili samo na osobinu sitnog ili sitnijeg hira prirode. Gdjegod je u uvalicama bilo glinenih (nepropusnih) naslaga u razini mora, čovjek ih je iskoristio, bilo da ih je, izvorne, prilagodio, bilo da je pomoću gline izradio šire terase koje je, za ljetnih ubitačnih sunčevih dana, zalijevao morem i čekao da se isparavanjem kristalizira sol.

Dakle, iz nekog davnog privrednog razloga ili iz posljedica bure, koja ovdje posvuda gdje udari ili oko čega se svije, ostavlja bijelu košuljicu soli, ova je uvala od davnina dobila svoje ime Slana.

Ovaj naziv podrobnije tumačim zato, što se već od prvog dana postojanja logora ime Slana zamjenjuje sa solanama Pag, gdje je višestoljetna proizvodnja soli, ali ove se solane nalaze preko deset kilometara južnije od nesretne Slane s kojom Pag i Pažani – osim šake ustaškog jada – zaista nikakve veze imali nisu niti su mogli imati osim tuge nad onim zločinom koji se događao u njihovoj blizini.