Ж | Ž

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

ZLOČIN I ŠUTNjA

Prof. dr Svetozar Livada; FOTO: Jadovno 1941.
Prof. dr Svetozar Livada; FOTO: Jadovno 1941.

Budući da sam sva ratna bezumlja, masakre, razaranja, tribalne odmazde i dr. detaljnije opisao u svoje četiri knjige,* gdje sam empirijski spoznao, kao ruralni sociolog i istraživač, da na području Vojno-redarstvene akcije „Oluja“ nisam našao srpskog sela gdje netko nije ubijen ili nestao, ti su me zločini toliko sablaznili da sam jedva sačuvao čovjeka u sebi.

Jer sveopća sotonizacija Srba dovela je do njihove potpune negacije kao ljudi. Zbog toga sam odlučio da to ilustriram jednim MEGAZLOČINOM, koji je u našoj javnosti potpuno prešućen, rekao bih ignoriran, iako je objavljen u jednom našem uglednom glasilu, nažalost danas ugašenom. Taj zločin nadmašuje sve do sada masovne zločine građanske strane rata u Hrvatskoj. Otkrili su ga dva gore navedena novinara, autori članka u časopisu Identitet, u arhivskoj građi haškog tribunala, koji su intervjuirali T. M., zaštićenog svjedoka Haškog suda. Evo te najmorbidnije ispovijesti koju sam ikad pročitao (integralni tekst članka iz časopisa Identitet, str. 28–29).

*

„Gospodin T. M. je svjedok koji bi se uskoro trebao pojaviti pred jednim od sudova što se bave prostorom bivše Jugoslavije. Prethodni dogovor sa zvaničnim posrednicima u ovom razgovoru obavezuje nas da, zasad, ne navodimo o kojem je sudu riječ, da ni po koju cijenu ne otkrivamo identitet svjedoka, da ne iznosimo detalje koji bi ga mogli učiniti prepoznatljivim eventualnim progoniteljima ili osvetnicima za ubojstva nedužnih žrtava… U takvim okolnostima, autorima ovih redaka nametnula se temeljna dilema: da li uopće pristati pisati pod ovakvim rigoroznim uvjetima? Da li prihvatiti nečiju cenzuru? Da li je novinarski korektno prešutjeti dio podataka koji će nam biti dostupni, ne objaviti detaljne skice mjesta događaja, autentične fotografi je koje se mogu vještačiti, pospremiti pod tepih neke od dokaza, precizne podatke o drugim učesnicima, časnički čin i zvanje zaštićenog svjedoka, broj njegove vojne pošte, ime jedinica u kojima je službovao, njegov identifi kacijski broj…?

Na kraju je, ipak, prevagnula novinarska radoznalost. Pristali smo.

Sastali smo se u stražnjoj sobi jednog starinskog secesijskog ureda čiji su zidovi bili prekriveni umjetničkim slikama s kraja prošlog stoljeća. Kad je nakon nesigurnog kucanja T. M. ukoračio u sobu bili smo iznenađeni: izgledao je znatno mlađi u odnosu na svoju dob. U nelagodnoj tišini sjeo je, krzmajući se, nasuprot nas. Za svaki slučaj, zamolili smo ga da se identifi cira. Nevoljko je iz unutrašnjeg džepa izvadio sve svoje osobne dokumente i dao nam da ih pregledamo. Na naše pitanje da li se slaže da razgovor magnetofonski snimimo, šutke je slegnuo ramenima i promrmljao: ’Ma, radite sve što mislite da treba. Meni je svejedno. To više nije moja stvar. Uostalom, mogu me ubiti samo jednom.’ Tokom jednosatnog razgovora T. M. bio je vidno uzbuđen. Prsti su mu podrhtavali, glas treperio, nervozno je ispod stola tresao nogama. Kad se malo oslobodio treme, progovorio je metalnim, monotonim glasom skladištara što glasno nabraja robu u inventuri. Tekst, koji slijedi, u cijelosti je njegova ispovijest.

’Tiha srbizacija’ brigade

Rođen sam u Zagrebu sredinom 60-tih godina. Po nacionalnosti sam Hrvat. Odmah na početku Domovinskog rata aktivno sam se uključio u obranu Hrvatske, pa sam ubrzo promaknut u časnički čin. U ratu sam učestvovao do konca 1995. godine. Početkom 1994. godine premješten sam u 2. gardijsku brigadu ’Gromovi’ koja je bila stacionirana u vojarni Petruševac. Da biste shvatili kontekst događaja o kojima ću vam govoriti, moram se vratiti godinu dana unatrag, kako bih vam objasnio atmosferu u brigadi. Tijekom 9. mjeseca 1994. godine satnik SIS-a Vinko Zadro počeo je otvoreno govoriti o procesu ’tihe srbizacije’ naše gardijske brigade. Krenuo je istraživati personalne dosjee pripadnika brigade, i tražiti po krsnim listovima vojnika i časnika one, koji među precima imaju ponekog Srbina. Kako isprva nije našao ni jednog Srbina u brigadi, osim Milorada Kečena iz Siska, on je zajedno sa svojim zapovjednikom SIS-a u brigadi, Slavkom Galićem, počeo ’dubinsko’ istraživanje. Sve dosjee pripadnika ’Gromova’ razvrstavali su po općinama, pa su preko matičara i matičnih knjiga prekopavali etničko porijeklo svojih vojnika – ima li netko kakvog djeda, ili babu, koji su srpske nacionalnosti. Na taj su način dobili oko 500 pripadnika brigade čije je etničko porijeklo bilo ’sumnjivo’.

Među njima sam se našao i ja.

S tim su upoznali i stožernog brigadira Božu Kožula iz ’Tigrova’. Za detalje o ovim njihovim ’istragama’ se ubrzo pročulo, pa se među vojnicima i časnicima proširio paničan strah. Znate kako je: kad ti dovedu u pitanje nacionalnu podobnost, kada te zbog nje počnu politički sumnjičiti, a ti si vojnik u ratu – koža ti jako malo vrijedi. Cijela je brigada bila prožeta strahom, paranojom, međusobnim sumnjičenjima. U takvoj atmosferi krenuli smo u Oluju. Kad je ta vojno-redarstvena akcija otpočela, naša je brigada dobila zadatke pokrivanja pravaca: Slana–Pecka (1. bojna), Sunja–Petrinja (2. bojna), i Slana–Marinovići (3. bojna). Odmah na početku uočio sam da je najveći dio od petstotinjak etnički sumnjivih pripadnika brigade koncentriran u 2. bojni. Kasnije smo saznali da je od dvjestotinjak u Oluji nestalih ’Gromova’ najveći broj bio upravo iz ove ’nacionalno sumnjive’ grupacije… Kako je netko mogao ’nestati’ kad brigada prilikom nadiranja nije nailazila gotovo ni na kakav otpor? Ali, to je sad druga priča. Bio sam stacioniran u 3. bojni.

Na samom početku Oluje pozvao me moj zapovjednik Franc Slako, i rekao da je formirao jednu specijalnu grupu od 15 ljudi izvan svih formacija, jer nema povjerenja u pripadnike minobacačke bitnice u svojoj jedinici. Dao nam je četiri minobacača da artiljerijski podržavamo njegovu bojnu tijekom napredovanja. Dao nam je i dvije neispravne motorole. Uočio sam da je većina pripadnika ove naše ’specijalne grupe’ sastavljena od ljudi koji su prethodno apostrofi rani kao ’nacionalno nepouzdani’: zapovjednik Zlatko Dujmić, Srbin Stipica Puškarić koji je 1991. godine promijenio ime i prezime, Dragan Matić, Darko Rukalo, Dražen Pikanac kojem je majka Srpkinja… Kad smo izlazili iz vojarne uočili smo da je u našoj motoriziranoj koloni išlo i 35 do 40 kamiona-hladnjača. Tada nam je to bilo čudno, ali se kasnije objasnilo čemu su ove hladnjače služile.

Tko je naredio: Pucaj?!

Oluja je počela paljbom našeg dalekometnog i kratkometnog topništva po Petrinji. Vrlo brzo sam ustanovio da mi ni jedna veza ne radi. Dobili smo usmeno naređenje da bez ikakvog navođenja tučemo u pravcu groblja u Marinovićima. Ispalili smo 15-tak granata kalibra 82 mm. Oko 14 sati sam otišao kamionom u zapovjedništvo, kako bih uspostavio vezu. Na izlasku iz Slane, 100–200 metara, susreo sam vojno-putničko vozilo ’Defender’ na kojem je bio relej koji je nama pravio radio-smetnje. Kako tu nije bilo nikakve neprijateljske vojske, shvatio sam da prave radio-smetnje rasutim grupama ’nacionalno nepouzdanih Gromova’, kako ne bismo čuli što se dešava prilikom probijanja neprijateljskih linija. Prve noći Oluje prenoćili smo u Graberju, a drugog dana krenuli prema Donjoj Bačugi. Neprijateljska vojska je već bila razbijena. Ono što je od nje ostalo povuklo se i koncentriralo na Zrin gori. Tijekom prijepodneva prošli smo Bačugu, i krenuli prema prijevoju Vratnik. Kada smo prošli Januze, da bismo zauzeli glavne pravce, kolona se uputila prema Dvoru na Uni.

Neposredno nakon izlaska iz Januza, oko 12 sati, naišli smo na veliku grupu srpskih civila koji su nam zašli iza leđa. Bili su na 150–200 metara od nas, i lagano se kretali prema nama. U grupi je bilo najmanje 500 ljudi. Vjerojatno ih je bilo više, ali u svakom slučaju nije ih bilo manje od 500. Među njima je bilo dosta žena, a mogli smo jasno vidjeti starce i djecu. Naša je kolona malo usporila, ali nas je u taj čas sustigao žuti kamiončić, i zaustavio cijelu kolonu. Iz njega je izašao meni nepoznati časnik u odori Hrvatske vojske, i izbacio na cestu mrtvo tijelo satnika Hrge iz 1. bojne, koji je također bio među onim ’nacionalno nepouzdanim Gromovima’. Počeo je nad njegovim tijelom vikati kako su ’Hrgu prije par minuta ubili ovi isti srpski civili u blizini’, te da je ’konačno došlo vrijeme da im se možemo osvetiti i za satnika Hrgu, ali i za sve one koje smo izgubili tijekom rata’. Kad sam prišao bliže, vidio sam da je Hrgino tijelo već ukočeno, da mu je koža posivjela i da je gotovo crna, iz čega mi je bilo sasvim jasno kako je mrtav već duže vrijeme, vjerojatno od prethodnog dana, te da je riječ o vještoj inscenaciji. Civili su nam se počeli približavati.

Naime, u međuvremenu su iza tih civila naišla još neka vojna vozila, pa pretpostavljam da su ih oni natjerali u našem pravcu. Vjerujte, bilo mi ih je strašno gledati. Vidio sam da im se sprema likvidacija, a nisam mogao ništa učiniti. Između 1. i 3. bojne ’Gromova’ bio je razmak par stotina metara, a civili su u nedoumici stajali na livadi pokraj ceste, 100 do 150 metara udaljeni od nas. Netko je jakim glasom naredio ’Pucaj!’ Tada su obje bojne otvorile unakrsnu vatru iz svih raspoloživih oružja po okupljenoj grupi civila. Ne znam tko je izdao naređenje. Vojnici su se bojali ne pucati jer bi i u tom slučaju i oni pali pod sumnju, ali vjerujem da je veliki dio njih pucao u zrak ili mimo njih. Vidio sam da su pucala sva četiri tenka 1. i sva četiri tenka 3. bojne, pucalo se iz pušaka, otvorena je rafalna paljba iz puškomitraljeza… Moja grupa nije stigla pucati, jer sam se upravo u tom trenutku vraćao do Dujmića, da pripremim elemente za gađanje. Kad sam stigao do svoje bitnice, sve je već bilo gotovo. Leševi civila bili su razbacani po polju, neki su se micali, drugi jaukali. Nekoliko je njih uspjelo pobjeći u obližnju šumu, pa su se za njima sjurili vojnici. Ne znam, da li je na kraju netko od te grupe uspio pobjeći i preživjeti. Cijela ova stravična scena trajala je dvadesetak minuta. U meni se kasnije probudio strah, jer sam saznao da je u dosjeu SIS-a upisano kako je po ovim civilima pucala moja grupa, pa ako bi kada došlo do kakvog suđenja mogli bi kazati: ’Zločin nad Srbima su učinili srpski pripadnici Gromova’.

Gdje su nestali leševi?

Predvečer tog dana, između 19 i 20 sati, pozvali su me da sa svojom grupom dođem u zapovjedništvo. Brigada je već prošla Radanoviće i kretala se prema šumi Maji. kad smo naišli cestom do mjesta masakra, vidjeli smo na cesti poredano oko devedesetak leševa civila. Posebno me je potreslo kad sam među pobijenima uočio četvero-petero djece. Ostalo su, uglavnom, bile žene i starci. Pokraj leševa je stajao zapovjednik satnije Josip Jančić. On nam je ’objašnjavao’ kako su to naše, hrvatske civilne žrtve. Valjda nije znao da smo sve to gledali, da smo prisustvovali pokolju? Međutim, svi ostali leševi, a bilo ih je najmanje pet stotina, nestali su. Naprosto, nigdje ih nije bilo. U širokom krugu 100–150 metara oko mjesta likvidacije, pa do ceste, sve je bilo prepuno krvi. Trava je bila krvava. Urezala mi se ta scena duboko u svijest. Ali, gdje su nestali ostali leševi? Poslije smo došli do zaključka da su ih morali odvesti kamioni-hladnjače, koji su dan ranije izašli s nama u koloni iz vojarne.

Siguran sam, da vozači tih hladnjača znaju gdje su leševi ostalih civila. Među bojovnicima se spekuliralo, kako su ih odvezli negdje daleko od bilo kakve zone vojnog djelovanja, vjerojatno u Zagorje. Ali, to su spekulacije. Čuli smo i za još jednu masovnu likvidaciju kod Žirovca, no ja tome nisam prisustvovao i nemam nikakvih konkretnih dokaza. Ali, gdje je nestalo više od 400 leševa iz Januza? Nisam sa tim sjećanjima mogao nastaviti mirno živjeti. Bojao sam se za život. Znao sam što su sve ti ljudi u stanju napraviti. Otišao sam u inozemstvo, i posjetio nekoliko zapadnih konzulata. Rekao sam im: ’Vi imate satelite, razne službe, znate sve o nama. Kako možete tvrditi da tijekom Oluje nije bilo masovnih ubojstava, kad smo mi na jednom mjestu prisustvovali likvidaciji više stotina srpskih civila, i kad to možemo dokazati? Nema tog političkog interesa u ime kojeg bi se tako nešto smjelo zataškati.’

Ništa mi nisu odgovorili. Šutjeli su, slijegali ramenima.

Monotoni glas T. M. je utihnuo, ugasio se. U starinsku secesijsku sobu prodirali su izvana zvukovi velegrada. Minutu, dvije, gledali smo tupo pred sebe. Šutjeli smo.“

Autori: Boris Pavić, Ivan Klobučar, ZLOČIN I ŠUTNjA časopis Identitet, br. 51, izd. SDF, Zagreb, 2001.

Iz knjige:
Dr Svetozar Livada i suradnici: BIOLOŠKI SLOM I NESTAJANjE SRBA U HRVATSKOJ (1880–2011) /od višegeneracijskog i starosjedilačkog, autohtonog i konstitutivnog, do manjinskog statusa/, V specijalni prilog.
Copyright © Službeni glasnik, 2018. Copyright © Prometej, 2018.

Podijelite vijest (kliknite na + za više opcija):

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941. uplatom preko PayPal-a:

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

2 Responses

  1. SMISAO NOVOBOLjŠEVIČKIH EVROATLANSKIH I ANTISRPSKIH PLANOVA I NAMERA

    Pre svega, u izvesnim delovima u svetu oduvek su postojali geostrateški predeli, kao što je i Balkansko poluostrvo, koje je u izvesnoj meri naseljeno Srbima, gde su se stolećima sukobljavali vitalni interesi velikih sila: Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Austrije, Nemačke, Italije, Rusije i Turske.To je između ostalih istoričara konstatovao i prof. Milorad Ekmečić, koji doslovno kaže:

    „…Novi razvoj je izbacio Rusiju iz reda velikih sila… Nije u pitanju da li će Rusija na Balkanu igrati značajnu ulogu, nego da li će imati sređeno društvo da uopšte igra samostalnu ulogu… Danas Sjedinjene Države žure da na Balkanu steknu neke bolje pozicije nego što su imali njihovi predhodnici na tom osetljivom prostoru. Stoga tako temeljito etnički čiste srpske pokrajine u Hrvatskoj i Bosni… Sve što SAD rade na Balkanu, uključujući i istorijske zločine etničkog čišćenja srpskog naroda, posledica je traženja mesta gde bi se berlinski zid ponovo bolje postavio. Katolička Francuska na Balkanu ima svoje saveznike. Definitivno, mi to nismo…

    Sadašnji francuski ministri su dobro savladali vatikanski udžbenik balkanske istorije. Budućoj Evropi nije potrebna jugoslovenska država, a ujedinjeni srpski narod je njen prvi neprijatelj. Srbi su bili žrtve katoličke srednje Evrope više puta u prošlosti…“ (Vidi: Prof. Dr. Milorad Ekmečić, Najveća greška je što svetu nikad nije rečeno šta Srbi hoće, „Amerikanski Srbobran“, Pittsburgh, Pa., USA, br. od 7. februara 1996).

    S obzirom na smisao novo-boljševičko-evroatlantskog antisrpskog programa, koji određuje njihovu antisrpsku taktiku i strategiju na
    Balkanskom poluostrvu, citirali bismo engleskog publicistu Jonathan Eyal-a, koji je objavio poznatu raspravu o „planu Z – 4“ pod naslovom “The war in Yugoslavia: some preliminary lesson”, u kojoj između ostalog, stoji:

    “… ‘Plan nudi Srbima sve što mogu dobiti u realnom svetu. Oni nikad neće imati njihovu državu u Hrvatskoj i nikad neće biti velike Srbije’. Bile su to reči starijeg američkog poslanika koji je posetio Balkan u početku 1995. godine i koji je pripremio najnoviji mirovni plan…“ – “… ‘The plan offers the Serbs everything they could possibly achieve in the real world. They will never have there own state in Croatia and there will never be a greater Serbia’. Those were the worlds of a senior American official visiting the Balkan in early 1995, and clutching the latest set of ‘peace plans’…” (Vidi: Jonathan Eyal, The war in Yugoslavia: some preliminary lesson, “RUSI journal”, London, Great Britain, April 1995, str. 29).

    Srbska elita u Krajini mogla je i morala da izabere realniji cilj na kraju Brozove velikohrvatske, intermartijumske, fabijansko-bundističke i neblagodarne boljševičke NATO-Jugoslavije, imajući na umu šta je bio Srpski interes u Krajini, istoriski, politički, kulturni, ekonomski i životni i koja su im geografska, kulturna, narodna i državna okruženja. Da je srpska elita u Krajini o tome vodila računa, šta su im vitani interesi, nebi se desio tragičan egzodus u toku 1995. godine. Međutim, sve je krenulo od samog početka sa dr Raškovićem u suprotnom pravcu. Na polutajnoj raspravi koja je vođena u Beogradu u prisustvu dr Jovana Raškovića i tzv. beogradske masonsko-marksističke elite uoči osnivanja Srpske demokratske stranke jedan posmatrač se digao iz gomile i rekao za buduću sudbinu Srba iz Hrvatske: “…Pa neka se uđe u očuvanje ove države, imamo kao narod pravo na slobodu, ako se Hrvati otcepljuju od Jugoslavije i Srbi iz Hrvatske se trebaju odcepiti od Hrvatske, a ako ne uspeju u svojoj borbi evo im Srbija, neka dođu ovamo…“

    Za vreme tragičnog građanskog rata u Brozovoj velikohrvatskoj NATO-Jugoslavviji oglasio se 90-ih godnina XX stoleća Džordž Kenon, koji se založio u novo-boljševičkom evroatlanskom poretku za “ograničeni suvernitet za Srbiju”.

    Imajući na umu, da je Kenon bio poznat i kao jedan od izvesnih režisera, mentora i projektanata jugoslovenske intermariumske, fabijanske i bundističko-boljševičke politike evroatlanskog buržoaskog najamnika Josipa Broza tzv. „Tita“, koji se ugledao na španskog diktatora, generala Franka. Obojica su bili fašisti, konkurisali su za kapitalističke kredite i turiste iz izvesnih kapitalističkih zemalja. Na osnovu toga Broz je prodao više miliona radnika „gastarbajtera“ kao marksističko-ekonomski „višak vrednosti“ izvesnim kapitalističkim i kolonijalnim državama.

    U poznatom tekstu kojeg je Kenon objavio pod naslovom ”Balkanska kriza 1913. i 1993,” doslovno je rekao:

    “Turci su za vreme višestoletnog vladanja na Balkanu bili srazmerno snošljivi prema nemuslimanskim verskim ustanovama. Odnos turskih vlasti prema tim ustanovama u svakom slučaju, nije bio glavni prigovor protiv njih…

    Ne valja biti preoštar kada je reč o Turcima, zverstva koja im se pripisuju u izveštajima nisu veća od onih što su ih počinili hrišćani prema Turcima…

    Pre svega, jasno je da je situacija na Balkanu, prema kojoj Sjedinjene Države ne mogu ostati ravnodušne, u prvom redu problem Evropljana…

    Običaj da se takav status dodeljuje Balkanskim narodima nije novost. Takva praksa je usledila pre jednog stoleća, kad se prva od njih oslobodila turskog ropstva. Ni tada to nije bilo srećno rešenje, što je jasno naglaseno u Carnegie izvestaju 1914. Vrlo brzo, to je postalo jasno da su nove države imale velike teškoće u odnosima jednih prema drugima da sarađuju u mirnom i zrelom načinu. U izvesnom smislu, bilo je više mira dok su bili pod turskom vlašću, nego što su imali kada su stekli svoju nezavisnost…
    U vezi sa tim, postoji i dodatni problem zbog budućih odnosa pojedinih naroda, posebno Srba, da ih prikažemo kao vodeći primer kršenja jednog i temeljnog uslova za primanje u članstvo Ujedinjenih nacija…”( Vidi: George F. Kennan, The Balkan crisis: 1913 and 1993, The New York review of books, Volume 40, Number 13, New York, July 15, 1993, str. 3-7).

    Kenonov scenario za Srbiju se u potpunosti poklapao sa scenarijom kraljice Viktorije, kao i sa odlukama Berlinskog kongresa i programom fabijansko-bundistčko- boljševičke Kominterne, Komunističke Partije Jugoslavije i idolatriskog, okultnog, ezoteriskog rimskog katoličkog Instituta Intermarijuma.

    Takođe, imajući na umu da je uoči Berlinskog kongresa kraljica Viktorija u jednom pismu istakla “da Srbe treba zadržati u granicama pašaluka, ne dozvoliti im da se šire i da ih treba genetski oslabiti… “ (Vidi: Biljana Živković, Razgovor sa dr Srboljubom Živanovićem – Genocid nad Srbima još uvek traje! „Pečat“, Beograd, br. 109, 9. april 2010, str. 28).

    Berlinski kongres kojeg su održale velike sile evropskih i turskih imperijalista od 13. juna do 13 jula 1878. godine uspostavio je „polovično nezavisne“ države Srbiju, Crnu Goru, Bugarsku i Rumuniju. Svuda se pored Turaka uvukla Austrija, koja je postala posrednik i potpisnih izvesnih ugovora između tih novih „nezavisnih“ država i dotadašnjih okupatora i tiranina njihovih zemalja i obesprtavljenih i potlačenih naroda.

    Imajući u vidu da su se Bendžamin Dizraeli – Bekonsfild, Oto Bizmark i Džula Andraši, kao predstavnici zapadno-evropskih trijalista i imperijalista posebno isticali u podržavanju Osmanskog imperijalizma. Upregli su Austriju da im bude prethodnica prodora prema Istoku da bi „rešili Istočno pitanje“ po izvesnom programu kraljice Viktorije ( Vidi: Arthur Christopher and Viscount Esher, The letters of queen Victoria – A selection from her Majesty’s correspondence between the years 1837-1861, Vol. II, 1844-1853, London, 1908, str. 431-472).

    U značajnoj knjizi Tomasa Parkera Muna, koju je objavio pod naslovom „Imperijalizam i svetska politika“, doslovno stoji:

    “…Velika pobeda Balkanskih saveznika u Nemačkoj i Austriji shvaćena je kao veliki korak unazad: za Rusiju kao istinskog zaštitnika Balkanskih saveznika to je bila diplomatska pobeda. Da je imala podršku Nemačke i Italije, Austrija bi napala Srbiju u julu 1913. godine…

    Samo u svetlu ovih sukobljenih imperijalističkih planova može se sagledati pravi značaj atentata, koji je počinjen na prašnjavoj ulici u Sarajevu u junu 1914, koji je bio povod austriskog napada na Srbiju. To je za Austriju bio veći povod za rat protiv Srbije nego svi sukobi koji su bili sa malenim susedom; to je bio veći povod za rat nego što je bilo suzbijanje pan-srpskog zagovaranja raspada Habzburške monarhije. Takođe, bio je to ključni potez u igri na blisko-istočnoj šahovskoj tabli, koju su igrali Evropski diplomati i finansijeri. Bečka Vlada je verovatno nameravala da izvrši okupaciju Srbije, da je drži u ropskom stanju, da dodeli jedan deo
    srpske teritorije Bugarskoj a drugi deo Albaniji, da je svede na pravo ropsko stanje i da osnuje pro – austrisku Balkansku ligu. Na jednoj strani Berlin se pretvarao kao nezainteresovan zbog diplomatskih razloga a na drugoj strani je bio angažovan u podršci austriskoj sili i prestižu, kako bi mogla da osigura Austrisko-Nemačku prevlast na Balkanu. Iza Srbije stala je Rusija, koja je imala nameru da dominira na Balkanu i Carigradu a iza Austrije stao je nemački imperijalizam, odlučan da po svaku cenu ostvari ‘Nemački prodor na istok’ …” (Vidi: Parker Thomas Moon: Imperialism and world politics – Chapter XI, Near Eastern questions old and new, New York, The Macmillan Company, 1927, str. 258 – 259, – „Imperijalizam i svetska politika – Poglavlje XI, Blisko- istočno pitanje staro i novo…).

    Na ovom mestu osvrnili bismo se i na Htlerov govor od decembra 1943. godine, koji je završio ovim rečima:

    „Mi ne smemo nipošto dopustiti da na Balkanu postane nadmoćan jedan narod koji smatra da ima svoju političku misiju. Srbi su jedan takav narod. Oni su pokazali veliku državotvornu snagu i imaju dalekosežne ciljeve, koji dopiru čak do Jegejskog Mora. Ne čini mi se pametno da ovaj narod još posebno ohrabljujem u njegovim težnjama… Proučite još jednom svoje predloge s obzirom na sve ovo što sam Vam ja danas rekao, pa ćemo o tome ponovo govoriti…“ (Vidi: Herman Neubacher, Sonderauftrag Suedost, 1940/1945, Bericht eines fliegenden Diplomaten, – Musterschmidt-Verlag, Goettingen, 1956).

    Očito je da između Hitlera i novih evroatlanskih novo-boljševika u odnosu na naš obespravljeni, osakaćeni, poniženi i potlačeni nesrećni srbski narod ni do dan danas nema nikakve razlike.

    Posle svega, čemu komentari o tzv. hrvatskoj „Oluji“ 1995. godine koju su organizovali, usmeravali i kontrolisali evroatlantiski novo-boljševici, kao i o najnovijim zbivanjima na bivšem jugoslovenskom prostoru i o svemu što se danas događa u svetu?!
    Evroatlanski novo-boljševici su samo potvrdili i obelodanili ono što su bili odlučili u devtnaestom stoleću, da Srbe izbrišu iz grupe evropskih naroda (Vidi: Pierre Virion, Bientot un gouvernement mondial? – Une super et sontre-eglise, Paris, France, 1967, str. 132).

    Šta na ovo kažu najamnici novo-boljševičkih evroatlantista u Beogradu-Josipgradu?

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: