Zlo seme proklijalo?

O izjavi predsednice Hrvatske da su svi građani Hrvatske Hrvati

Predsjednik Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović

Piše: Vasilije Đ. Krestić

Da li Kolinda Grabar Kitarović ponovnim prihvatanjem stava da su svi stanovnici Hrvatske Hrvati svesno ide na neko novo zaoštravanje, na neki novi obračun sa Srbima? Da li je, po njenom mišljenju, i preostalih četiri odsto Srba u Hrvatskoj mnogo, pa ih treba pohrvatiti?  

Ubrzo po izboru, predsednica Hrvatske izjavila je da su svi građani Hrvatske Hrvati. Ta njena izjava nije prošla nezapaženo. Neki su u njoj prepoznali stavove oca domovine, Ante Starčevića, pa su je zbog toga, ne bez razloga, osudili. Međutim, ta izjava zaslužuje da bude razmotrena ne samo sa stanovišta istorije već i aktuelne politike Hrvatske zato što sadrži preteće poruke, što je suprotno interesima demokratskih prava i nacionalnih sloboda.

FEUDALNI PRINCIP Na samom početku razmatranja izjave hrvatske predsednice da su svi građani Hrvatske Hrvati treba reći da ta ideja u hrvatskoj politici nije nova i nije nikakav hrvatski izum. Ona vuče korene iz davno preživelog feudalnog društva Evrope. U najtešnjoj je vezi s feudalnim principom, koji je glasio ovako: „Čija zemlja, onoga i vera“, što je značilo da, ako je feudalac, posednik zemlje, bio rimokatolik, i njegovi kmetovi, feudalni podložnici, hteli ne hteli, bili su rimokatolici. Posle Francuske revolucije iz 1789, kada je naciji pridavana veća važnost nego u prethodnom periodu, pomenuti feudalni princip doživeo je transformaciju pa je glasio: „Čija zemlja (država) onoga i nacija“. Drugim rečima, prema poznatom švajcarskom teoretičaru državnog prava Johanu Kasparu Blunčliju, „narod je velik koliko i država“. Polazeći od takvog stava, a s namerom da izgrade veliku mađarsku državu, koja bi se protezala od Karpata do Jadrana, mađarski državni staleži su se već krajem XVIII veka držali devize da na tlu Ugarske postoji samo jedan, i to mađarski „politički“ ili „diplomatički“, danas bismo rekli ustavni ili konstitutivni narod. Dakle, bez obzira na etničku pripadnost, svi stanovnici Mađarske činili su mađarski „politički“ narod. Zato što su Srbi iz Ugarske i Hrvati shvatili da im od takve mađarske politike preti opasnost od pomađarivanja, pružali su joj odlučan otpor. Međutim, tu istu politiku, koju su osuđivali i protiv koje su se u okvirima Ugarske borili, Hrvati su prigrlili i nju su od sredine XIX veka u odnosima sa Srbima u Hrvatskoj dosledno sprovodili.

Prihvatanjem mađarske državno-feudalne ideologije i iz nje izvirućeg prava, hrvatsko građansko društvo, predvođeno đakovačkim biskupom Josipom Jurajem Štrosmajerom, Antom Starčevićem i njihovim naslednicima, držalo se u okvirima svoje države istih principa kojih su se u okvirima Ugarske držale mađarske vlade sve do sloma Austrougarske 1918. godine. Po tim principima svi stanovnici Ugarske rođeni na njenom državnom području, bez obzira na nacionalnu pripadnost, činili su deo mađarskog „političkog“ naroda. Shodno tome, svi građani Hrvatske, rođeni na njenom državnom tlu, bez obzira na nacionalnu, pa i versku pripadnost, činili su deo hrvatskog „političkog“ naroda.

SISTEMATSKO IZOSTAVLjANjE Sudeći po tome, u Hrvatskoj i nije bilo Srba, jer su oni činili deo hrvatskog „političkog“ naroda i u političkom smislu bili su Hrvati pravoslavne vere. S namerom da jednu političku fikciju, da u Hrvatskoj nema Srba, ostvare i u praksi, u Hrvatskoj su od sredine XIX veka do sloma Austrougarske 1918. preduzimane mnoge administrativno-političke i kulturno-prosvetne mere. S tim zadatkom i s takvom namerom u katalogu Prve izložbe dalmatinsko-hrvatsko-slavonske, održane 1864. godine, Srbi nisu iskazani po nacionalnoj pripadnosti, što je, recimo, bio slučaj s neuporedivo malobrojnijim Ciganima i Jermenima. Srbi su iskazani po religioznoj pripadnosti, kao Hrvati grčko-istočne, odnosno pravoslavne vere. Kako se težilo stvaranju homogenog hrvatskog „političkog“ naroda, što je značilo etnički čiste Hrvatske, srpsko ime sistematski je izostavljano gde god se moglo izostaviti. Tako je, na primer, Srpska pravoslavna crkva redovno nazivana „grčko-istočnom“ i „grčko-nesjedinjenom“. U određenim krugovima Srbi nikad nisu nazivani svojim nacionalnim imenom, već raznim pogrdnim, kao što su: Vlasi, Cigani, grčko-istočnjaci, Skipetari (tj. Šiptari) „oni koji sebe krste Srbima“, „takozvani Srbi“, Bizantinci i slično. Iz istih razloga, radi stvaranja jedinstvenog hrvatskog „političkog“ naroda i etnički čiste Hrvatske, koja bi se, po rečima Eugena Kvaternika, protezala od Salcburg-tirolskih Alpa do Prokletija, čitav školski sistem je od 1874. godine bio u službi hrvatizacije. Ćirilica kao srpsko pismo na razne načine bila je potiskivana i zabranjivana, a srpska zastava i srpski grb kao nacionalni simboli takođe su bili zabranjivani. Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj, po rečima Svetozara Miletića, izrodila je nemile pojave, „jer je seme razdora palo na uvređeno osećanje naroda srbskog“. Ne pristajući na poniženje i odlučni da se suprotstave svim pokušajima hrvatizacije, tokom 1866. godine Srbi su podneli više zahteva kojima su hteli da se zaštite, da sačuvaju svoju nacionalnu posebnost. Tražili su od Sabora Hrvatske da donese zakon o političkoj ravnopravnosti Srba sa Hrvatima; da narodna ravnopravnost stekne važnost u zakonodavstvu i upravi; da u županijama, srezovima i opštinama, u kojima su imali većinu, u zvaničnoj upotrebi bude ćirilica; da u svim organima vlasti budu zastupljeni u srazmernom broju; da nadzor nad Srpskom crkvom i veroispovednim školama država poveri Srbima i da Srbi imaju pravo na srazmernu državnu pomoć „za sva zavedenja“ za koja imaju i Hrvati.

Svetozar Miletić

Politika nepriznavanja Srba u Hrvatskoj, po rečima Svetozara Miletića, izrodila je nemile pojave, „jer je seme razdora palo na uvređeno osećanje naroda srbskog.“

Držeći se principa pomenutog teoretičara državnog prava Johana Kaspara Blunčlija „da je narod velik koliko i država“, što znači da svi stanovnici Hrvatske čine jedinstven narod Hrvata, list Pozor, glasilo Štrosmajerove Narodne stranke, odbacio je 1866. godine sve srpske zahteve i zapretio je Srbima da, ako budu insistirali na isticanju svoje nacionalne posebnosti, ako ne budu pristali da budu Hrvati pravoslavne vere, da će ih Hrvati „iz zapada goniti idejom narodnoga jedinstva proti njihovoj istoj volji, rušiti ćemo silom osvjedočenja sve granice, koje budu dizali, ništiti ćemo moćju sveobće civilizacije sve zapreke, koje budu postavljali jedinstvu naroda, koga je Bog jednim stvorio. Kad nastane državna potreba, promieniti ćemo i ime, državni bitak, zamieniti staru poviestnicu novom, promieniti ustanove, poprimiti drugu poviestnicu novom, promieniti ustanove, poprimiti drugu politiku, sve u duhu zapadne civilizacije; ali do tada biti ćemo jedan narod…“

SRAMNO I ZLOSLUTNO Vreme i kasniji događaji pokazali su da to nije bila samo pretnja. Bilo je to ozbiljno upozorenje, kojeg su se hrvatski političari, i to ne samo Starčevićevi pravaši već i tzv. obzoraši, naslednici politike J. J. Štrosmajera i Franje Račkog, koji su slovili kao Jugosloveni, potom sledbenici Josipa Franka i Pavelićevih ustaša, u praksi dosledno i pridržavali. Da bi Srbe, taj remetilački faktor koji je stajao na putu stvaranja velike i etnički čiste Hrvatske, prisilili da postanu Hrvati, dogurali su do poznate odluke ustaša koja je glasila: jednu trećinu Srba ćemo ubiti, jednu trećinu preveriti a jednu proterati.

Mađarska politika, koja je insistirala na ideji da su svi stanovnici Ugarske u političkom smislu Mađari, dovela je 1848/1849. godine do revolucije i do velikog broja ljudskih žrtava i materijalnog razaranja. Ista takva dugotrajna hrvatska politika u vreme Nezavisne Države Hrvatske urodila je genocidom počinjenim nad Srbima, a u vreme raspada Jugoslavije do njihovog etničkog čišćenja. Postavlja se pitanje: da li hrvatska predsednica ponovnim prihvatanjem stava da su svi stanovnici Hrvatske Hrvati svesno ide na neko novo zaoštravanje, na neki novi obračun sa Srbima? Da li je, po njenom mišljenju, i preostalih četiri odsto Srba u Hrvatskoj mnogo, pa ih treba pohrvatiti? Teško je poverovati da se njena izjava o tome da su svi stanovnici Hrvatske Hrvati slučajno podudara s višedecenijskom nacionalističkom i šovinističkom hrvatskom politikom. Samo naivni mogu prihvatiti njeno objašnjenje da je pomenutu izjavu dala zato što bi obraćanjem građanima i građankama Hrvatske izostavila i povredila seljake, koji nisu građani. U svakom slučaju, njena izjava nije samo nedemokratska i anticivilizacijska. Ona je sramna i zloslutna. Kao takva, zaslužuje da bude javno žigosana.

Izvor: PEČAT

Vezane vijesti:

Vasilije Krestić: Zašto nas Hrvati uvek „iznenade“ – Jadovno …

AKADEMIK VASILIJE KRESTIĆ – Milost Hrvata kupujemo …

Vasilije Krestić: Šta očekivati od politike Hrvata – Jadovno …

AKADEMIK VASILIJE KRESTIĆ: Istorija se nemilosrdno …