Život u bijedi i strahu

Većina preostalih /uglavnom starijih/ mještana u zaseoku Bare zaboravila je šta znači mlijeko, jer su im krave, koze i po neku ovcu – oteli Albanci.

Sela Lještar, Oraovica, Građanik, Vaganeš, Carevce, Kriljevo, Jasenovik, Boževce i Boljevce, sa još desetak zaseoka u sjeverozapadnom dijelu opštine Kosovska Kamenica, ostaju bez Srba.

DOŠLI U 14. VIJEKU, A SADA ODLAZE

U ovom području je do 1999. godine i ulaska mirovne misije UN na Kosovo i Metohiju živjelo više hiljada Srba, a danas su na gotovo hiljadu kuća „katanci razbijeni“, a imovina pokradena.

Kuće stare po nekoliko desetina godina razidane su i poput aveti svjedoče o propadanju srpstva u ovoj nekada većinskoj srpskoj opštini na Kosovu i Metohiji.

Pisani tragovi svjedoče da su Srbi u Strezovac i Ajnovce, nekadašnje centre kameničke opštine, doseljeni oko 1350. godine – Ajnovce su najstariji srez na Kosovu i Metohiji u kome su Srbi naseljeni.

Spomenici isklesani u kamenu stari nekoliko stotina godina, očuvani na srpskom groblju u Strezovcu, uz daleko manji broj onih rađenih u mermeru, kako za Srnu kaže mještanin Zoran Arsić, svjedoci su srpskog propadanja.

„Što zbog loše bezbednosti i straha od neizvesne budućnosti, što zbog nezaposlenosti i, posebno, zbog straha da će oni koji ostanu vremenom biti izbrisani iz srpskih matičnih knjiga, raseljevanje Strezovačke župe ne prestaje“, ističe on.

OD 500 SRPSKIH ĐAKA OSTALO TEK 28

U lokalnoj osmogodišnjoj školi „Bratstvo“ ostalo je svega 28 učenika od 500, koliko ih je bilo do upada naoružanih Albanaca poslije povlačenja srpske vojske i policije 1999. godine.

Srbi su živjeli od poljoprivrede i stočarstva, a svi su radili u državnoj službi ili u obližnjem Novobrdskom rudniku i Rudniku „Magnohrom“, u centru Strezovca, povezanog sa Kamenicom asfaltnim putem dugim 12 kilometara.

Preostali đaci nastavu pohađaju u objektu koji je Grad Beograd 2006. godine sazidao na privatnom placu u srpskom dijelu Strezovca u zaseoku Populanci jer su srpski učenici i njihovi nastavnici u junu 1999. godine prognani iz stare škole sagrađene poslije Drugog svjetskog rata.

Miloš i Ivan Ristić, dječaci iz zaseoka Bare i učenici sedmog razreda, sa samohranom majkom Sonjom, uz još desetak starijih komšija, izolovani od ljudi, suočeni su sa bolestima i jedva preživljavaju.

Njihov otac Sreten preminuo je u 35. godini prije nepunu godinu dana. Ostali su u nemaštini i bijedi, svjesni da ne smiju nogom kročiti na drugu stranu rijeke jer tamo žive ljudi koji, kako kaže mali Miloš, ne vole Srbe.

Miloš bi, na osnovu ljekarske dokumentacije, trebalo da živi u nekoj od normalnih sredina, nastavu pohađa u školi za djecu sa posebnim potrebama, ali njegova majka Sonja, koja dva sina izdržava od socijalne pomoći i dječijeg dodatka, nema dovoljno ni za hljeb, a kamoli za Miloševo liječenje.

ZA BOLESNOG MILOŠA NEMA LjEKARA

„Snašla nas je nesreća i zlo, sa kojima moram da se nosim, i nadam se da ću, uz pomoć dobrih ljudi, izvesti sinove na put“, kaže Sonja.

Ona ne zna zašto odgovorni iz Centra za socijalni rad iz Kosovske Kamenice neće da joj pomognu da Miloša smjesti u neki dom jer su joj, kako navodi, neki rekli da za njegovu bolest ima lijeka.

Sonja je zahvalna nevladinoj Organizaciji „Odigitrija“, koja radi uz blagoslov Njegovog visokopreosveštenstva mitropolita crnogorsko–primorskog Amfilohija, za novčanu pomoć koju će iskoristiti da kupi Milošu lijek.

Ona se nada da će se naći ljekar specijalista koji će, zajedno sa nekim iz Centra za socijalni rad, ipak, primiti njenog Miloša i pomoći.

Miloševoj i Ivanovoj majci je, kako sama kaže, dozlogrdilo da joj se komšije Albanci podsmijavaju i svakodnevno nude 1.000-2.000 evra za kuću od stotinjak kvadrata i oko dva hektra zemlje oslonjene na Strezovačku rijeku.

ŠTA JE TO MLIJEKO?

Većina preostalih /uglavnom starijih/ mještana u ovom zaseoku zaboravila je šta znači mlijeko, jer su im krave, koze i po neku ovcu – oteli Albanci.

„Sve su nam uzeli, izuzev kokošaka i svinja, pa nam je duša željna kapi mleka“, navodi mještanin M.R, koji ne želi da mu se pominje puno ime, i dodaje da je većina preostalih Srba u ovom dijelu Kosovske Kamenice „izbrisana iz svih knjiga“.

Srba nema ni u biračkim spiskovima, pa tako nisu mogli glasati ni na posljednjim izborima u Srbiji i na samoproglašenom Kosovu.

Hranu im doprema Narodna kuhinja spasavajući ih, kako reče M.R, da ne pocrkaju od gladi, mada bi, kako kaže, „svakom od njih Bog dušu trebao da uzme i spasi od života u bedi i strahu“.

Autor:NEĐELjKO ZEJAK

Izvor: SRNA