Zašto komšije “brine“ Srpska istorija? ili o rehabilitaciji Đenerala Mihailovića

Sve ili skoro sve, što su u poslednje vreme rekli o rehabilitaciji Đenerala Mihailovića pred Višim sudom u Beogradu; kako posebni izvestilac EU za Srbiju gospodin Jelko Kacin, sadašnji predsednik Republike Hrvatske gospodin Ivo Josipović, bivši predsednik iste države gospodin Stjepan Mesić ili sadašnja ministarka inostranih poslova gospođa Vesna Pusić, ili šta misle o tome u HDZ (Hrvatskoj demokratskoj zajednici) bivšoj vladajućoj stranci “kako bi u slučaju rehabilitacije Đenerala Mihailovića, Hrvatska trebala prekinuti diplomatske odnose sa Srbijom“.

Sve to veoma podseća na neke od srpskih narodnih običaja, kada su u pitanju “moralni kvaliteti i lik“ udavače koja se sprema za brak. Nekako mi se čini, kao da srpske komišije, Srbiju doživljavaju kao udavaču “problematičnih moralnih osobina“ koja želi pred njima, a pogotovo pred EU da sakrije, svoju “šarenu prošlost“.

Sva je sreća da oni, tojest komšije, to nikako neće dozvoliti. Najviše, od svih spomenutih, “dirnula“ me primedba gosn’ Stipana Mesića, “kako Srbija još uvek nije doživela katarzu!“ ali i gosn’ Kacina “da srpske poteze pomno prate u EU“. Gosn’ Josipović, inače najplodniji savremeni hrvatski skladatelj, iznenadio me jednom apsolutno neinventivnom “povijesnom opservacijom“ o Đeneralu Mihailoviću “kao kvislingu i vojnom zločincu“, što je pretpostavljam, posledica preterano prilježne, pučko školske, indoktrinacije kojoj je bio u nekadašnjoj državi podvrgnut, mladi skladatelj Josipović. Šta reči o gospođi Pusić? Sećam se, kako su još u vreme, počivšeg “oca nove Hrvatske“ dr. Franje Tuđmana, po hrvatskim internetnim blogovima, kružili spiskovi viđenijih hrvatskih političara, kao neke vrste “istraživačkih podviga svesnih hrvatskih domoljuba“, o porodičnim “političkim pedigreiima“ istih. Posebno se na udaru našla porodica gospođe Pusić kao; “prosrpska“, “pročetnička“ i slično. Nešto slično tvrdili su i za dr. Savku Dabčević-Kučar i Miku Tripala. Poslednje veliko “otkriće“, spomenutih “domoljuba“ dotaklo se nekadašnje predsednice vlade gospođe Jadranke Kosor, i njenog još uvek neutvrđenog ličnog identiteta (jal’ Vlaisavljević, jal’ oduvek samo Kosor; jal’ Bučje, jal’ Pakrac!), kao i same njene porodice. Toliko o “domoljubima“. Nekako bi još mogao shvatiti, kada bi o “srpskoj katarzi“, prozborio nekadašnji predsednik hrvatske vlade dr. Ivo Sanader, njemu je kao čoveku od (dramaturške) struke, bivšem intendantu splitskog pozorišta, uostalom kao i njegovom srpskom kolegi gospodinu Čedomiru Jovanoviću, pojam katarze svakako blizak, međutim dr. Sanader ima danas prečih poslova, koji se ne odnose toliko na dramaturgiju, koliko na ono zbog čega se čovek nalazi na sudu, a to su optužbe za korupciju.

Gospodin Mesić, u svemu tome, isuviše je velika “moralna vertikala“ da bi o njegovim ne baš tako retkim ispadima, istorijskim ocenama i sličnom, trebalo gubiti reči. Možda bi samo vredelo ponovo pogledati video snimak govora koji je održao početkom 90′ prošlog veka. Gospodin Mesić je tada, na skupu hrvatskih iseljenika u Australiji, prikupljajući finansijsku pomoć, rekao sledeće:

“ U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikome ispričavati. Ovo što skroz traže od Hrvata-ajde idite kleknuti u Jasenovac, kleknite ovdje…  Mi nemamo pred kim šta klečati!

Mi smo dva puta pobijedili, a svi drugi samo jednom. Mi smo pobijedili 10.travnja kada su nam sile Osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.“ Na stranu “istorijska logika“ kojom je tom prilikom baratao gospodin Mesić, ali van svake sumnje, politička metamorfoza koju je demonstrirao, ne samo tom prilikom; od drčnog komuniste, do još drčnijeg ustaše, stvarno je

zapanjuća. Onu njegovu nešto stariju izjavu o “rušenju Jugoslavije“, u funkciji Predsednika Predsedništva SFRJ, trebalo bi takođe staviti u anale, kao i njegovo svedočenje u haškom tribunalu. Posle objave australijskog videa, gos’n Mesić se pravdao na televiziji, lošim pamćenjem, kao i gomilom rečenica koje su sve počinjale sa “navodno“, i apelirao na shvatanjem “povijesnog konteksta“.

Zanimljivo je takođe, u kojoj su meri Srbi, profesionalno da ne kažem životno, uticali na dr. Sanadera. Mentor dr. Sanaderu, u vreme njegovog studija komparativne književnosti na Univerzitetu u austrijskom Insbruku (diplomirao je sa Nazor o svijetu u kazališnom djelu Jeana Anouilha), bio je profesor Zoran Konstatinović, koji je budućem hrvatskom predsedniku dao i preporuku kada je kandidirao za mesto na Filozofskom fakultetu u Zadru (odsek za germanistiku). Kako je tekao proces nostrifikacije diplome i njegovog doktorata, u hrvatskim, ne toliko “domoljubnim“ medijima, postoje prilična sporenja. Drugi Srbin, koji danas, možda još sudbonosnije utiče (spasava) dr.Sanadera, je njegov advokat na zagrebačkom sudu, gospodin Čedomir Prodanović. Zaista bi bilo neobično, kada bi se iz recikliranih oblika političkog ponašanja pojedinaca, pravili neki značajniji zaključci. To je nepotrebno, čak i bez smisla. Politička recikliranja, takva ili drugačija, oduvek su bila sastavni deo političkog života. Današnja hrvatska politička scena, po tome, ne razlikuje se mnogo od: srpske, slovenačke ili neke druge, sa prostora bivše zajedničke države. Zabrinjava nešto mnogo ozbilnjije.

Kada govorimo o istorijskim ličnostima, recimo da su to ličnosti koje se na određeni način tiču, kako srpske istorije, tako i hrvatske povijesti, onda svakako treba voditi računa i o tome da naš govor nije opterećen našom današnjom “naknadnom“ političkom pameću ili “svežim“ političkim stavovima.

Značajnije je stvarno poznavati istorijska dokumenta. A, upravo to nepoznavanje dogodilo: g-Kacinu,g-Josipoviću, g-Mesiću ili gđi-Pusić. Svi oni na određen način pokušavaju reciklirati svoje nekadašnja ideološka ubeđenja, sa današnjim pravovernim evropskim ili kakvim već standardima. Ako se samo malo vratimo u prošli vek, u vreme okončanja Drugog svetskog rata i suđenja Đeneralu Mihailoviću( od 10.juna do 15.jula 1946), onda se svako treba zapitati: zašto je bilo potrebno, i pre svega kome je bilo potrebno, onakvo suđenje, kakvo je upriličeno u slučaju Đenerala Mihailovića pred Vojnim sudom u Beogradu? Zbog toga mislim da nema nikakvog smisla više tvrditi; kako je suđenje Đeneralu Mihailoviću bilo pravno korektno, uostalom to bi barem gospodin Josipović, kao pravnik trebao znati. Bila je to pravna farsa, montiran sudski proces, sa vrlo jasnim ideološkim implikacijama. Bilo bi interesantno, kada bi bili u stanju proveriti sve dokaze i svedoke koji su tada prodefilovali na suđenju Đeneralu Mihailoviću. Očito je gola slučajnost, kako je kompletna dokumentacija vezana za suđenje Đeneralu Mihailoviću, posle 1946.godine “seljena“ iz Beograda u Sarajevo, i nazad, pa se onako usput, i kao malo “zagubila“. Ali pođimo određenim redom.

Svi spomenuti, današnji hrvatsko-slovenački političari, grade svoja “saznanja“ i “sudove“ o Đeneralu Mihailoviću na osnovu već spomenutog suđenja u Beogradu od 10.juna do 15.jula 1946.godine. Optužnicu u 47. tačaka izneo je zastupnik tužbe pukovnik Miloš Minić sa zamenikom kapetanom Milošem Jovanovićem. Advokat Đenerala Mihailovića bio je Dragić Joksimović, uhapšen nekoliko dana posle ubistva Đenerala Mihailovića, a umro je u zatvoru pod “nejasnim okolnostima“. Kompletno komentiranje optužnice protiv Đenerala Mihailovića, kao i

komentiranje svedočenja, prevazilaze, ambicije ovog teksta, to bi moglo biti jedino moguće kao iscrpno naučno istraživanje, a ne kratak prikaz. Ipak, poslužiću se knjigom prof.dr. Miodraga Zečevića- Dokumenta sa suđenja Ravnogorskom pokretu-SUBNOR Jugoslavije 2001.godine, kao referencijalnim izvorom u kome se nalaze zvanična dokumenta sa suđenja Đeneralu Mihailoviću. Već na samom početku optužnice pada u oči sledeće. Optužnica stavlja na teret Đeneralu Mihailoviću krivično delo “da je u periodu od početka do kraja 1941, organizovao u okupiranoj Jugoslaviji četničku organizaciju (koju je nazvao ‘Jugoslavenska vojska u otađbini’), pa je, čim je počela oslobodilačka borba naroda Jugoslavije protivu okupatora stupio u saradnju sa nemačkim i italijanskim okupatorima i drugim slugama okupatora i svoju organizaciju upotrebio je za gušenje oslobodilačke borbe naroda Jugoslavije i za izvršenje bezbroj raznoraznih ratnih zločina.“ Zbunjuju pre svega terminološke omaške optužnice kao naprimer; jednom se formacije Đenerala Mihailovića nazivaju-“četnici“, pa “Jugoslavenska vojska u otađbini“, dokumenta dr. Zečevića sa suđenja govore o “Ravnogorskom pokretu“. Čoveku, koji danas, sa mnogo večom, i ličnom, i vremenskom, da o ostalim distancama i ne govorim, čita optužnicu, spomenute omaške, ne mogu promaknuti. Pogotovo ako se zna da je na osnovu te i takve optužnice Đeneral Mihailović osuđen i pogubljen zbog veleizdaje. Veleizdaja je ipak pravno definisan

čin koji bi trebao biti čvršće utemeljen, a ne “ilustrovan“ isključivo bujicom ideološko-propagandnih fraza, i što je najbitnije, iz optužnice nije jasno, barem formalno, na čelu kakve vojne formacije je delovao Đeneral Mihailović? Mada je već u prvom odgovoru na pitanje pretsednika pukovnika Mihaila Đorđevića, Đeneral Mihailović, pukovniku Đorđeviću školski precizno objasnio; kakva je razlika između termina “četnik“ i “Jugoslavenska vojska u otađbini“. Što pukovnika Đorđevića naravno nije pokolebalo u izvršenju “zadatka“ koji mu je poveren.

Još do grotesknijih saznanja dolazimo, kada pokušamo razmrsiti pojam “stupanja u saradnju sa nemačkim i italijanskim okupatorima i drugim slugama okupatora“.

Činjenica je da je tokom 1941.godine došlo do dva susreta između Đenerala Mihailovića i Josipa Broza, i to: 19.9.1941 u selu Struganiku kod Valjeva i 20.10 1941 u selu Brajićima, gde se tada nalazio štab Đenerala Mihailovića. Susret u selu Brajićima završen je potpisom sporazuma o saradnji između obe vojne formacije, prema Dnevniku (Drugo izdanje 1951, Jugoslavenska knjiga Beograd) Vladimira Dedijera, sporazum u Brajićima bio je samo delimićan. A prema

Dedijeru, vojnicima Đenerala Mihailovića, odmah je isporučeno 500 pušaka i 24 hiljade metaka. Međutim, saradnja, a očito i sporazum, prekinuti su, međusobnim optužbama, ko je ustvari prekršio sporazum. Znaći, još 1941.godine, Đeneral Mihailović, je pregovarao i barem pokušao sarađivati, mada sa drugačijom procenom vojnog stanja u kome se nalazio njegov pokret, od “ideoloških analiza“ Josipa Broza, koje su bez poznavanja vojne struke i strategije, srljale u

avanture, i imale u tome velike i nepotrebne gubitke, što je kasnije, pomoću bulumente dvorskih istoričara (jedan od njih je bio i dr. Franjo Tuđman) pretvarano u “stratešku mudrost i briljatne pobede“. Tako dolazimo do jedinog, zabeleženog, konkretnog susreta, između Đenerala Mihailovića i Nemaca, u selu Divcima, 11.novembra 1941. Delegaciju JvuO (Jugoslovenske vojske u Otađbini) predvodio je Đeneral Mihailović, a u delegaciji pored njega bili su još major Aleksandar Mišić, pukovnik Pantić, kapetan Mitrović. Nemačku stranu je predvodio potpukovnik Kogard, a prisustvovali su još i vojni upravnik dr.Kisel, kapetan Matl, SS Oberšturmfirer Vinike i Štandartenfirer Matern. Ako uzmemo u obzir kvalifikacije iz optužnice protiv Đenerala Mihailovića, “saradnja sa okupatorom“, “veleizdaja“ i slično, sudeći prema zapisniku sastanka, sastanak je trajao izuzetno kratko (od 19.15h do 20.35h), šta je isuviše mali vremenski period da bi se dogovorile barem elementarne tačke saradnje. Iz čega bi se dakle mogli stvarati zaključci o; “kolaboraciji“, “kvislinzima“ i sličnom, a o čemu danas blagoglagoljivo raspredaju gospoda:

Kacin, Josipović, Mesić i gđa. Pusić. Za razliku od susreta u Brajićima (Đeneral Mihailović-Josip Broz) u Divcima nije potpisan nikakav sporazum, više je bilo samouverenih pretnji predstavnika Vermahta koji su očito želeli, ne toliko saradnju sa Đeneralom Mihailovićem, setimo se, ipak je to bila 1941.godina, koliko prećutni dogovor o nenapadanju i obustavljanje diverzantskih akcija. Dogovor nije postignut, a izvlačenje zaključaka o “izdajničkom ponašanju“ Đenerala Mihailovića na tom sastanku, samo je ideološka zamena teza. Ne zaboravimo, Đeneral Mihailović, bio je školovan vojnik, a ne polaznik Komunističkog univerziteta manjina jugoistočne Evrope u Moskvi ili stanovnik moskovskog hotela Luks. Vojno školovanje i iskustvo Đenerala Mihailovića formirano je u francuskoj vojnoj školi, a potvrđeno, kako u Prvom, tako i u Drugom svetskom ratu. Za razliku od onih koji su mu presudili u Topčideru 1946.godine, a koji su svoje “teoretsko znanje usavršavali“ u staljinističkim čistkama 30.godina prošlog veka, i pod nikad razjašnjenim

okolnostima, “praktikovali“ te svoje “veštine“, i u španskom građanskom ratu. Mada to nije bio predmet, ni optužnice, ni suđenja 1946.godine u Beogradu, postavlja se pitanje, u kakav istorijski

kontekst, možemo smestiti pregovore između predstavnika Vrhovnog štaba NOV i POJ u sastavu: dr.Vladimir Velebit, Koča Popović i Milovan Đilas sa generalom Vermahta u Hrvatskoj, Edmundom Glez von Horstenauom, u Zagrebu, 1943.godine? Kao prvo, za razliku od sastanka u Divcima, o susretu u Zagrebu, ne postoji nikakav konkretan dokument. O samom sadržaju razgovora može se jedino nagađati, ali više u nizu anekdota, iz knjige Mire Šuvar Vladimir

Velebit- Svjedok istorije. Još je upečatljivi intervju, dr.Velebita sa novinarom ljubljanske Mladine (19.3.2002) Bernardom Nežmahom Buržujski komunist. U spomenutom intervjuu dr.Velebit, o Đeneralu Mihailoviću doslovce kaže: “Kada bi Draža Mihailović imao barem malo pameti, poslednju godinu, sa nama bi osnovao savez, i imao bi više mogućnosti od nas. Imao bi još i legitimaciju punomoćja vlade i kralja. On je to na idiotski način zakasnio, engleska misija kod njega, mesecima ga je ubeđivala, neka izvede barem jednu veću(vojnu) akciju, ali on je bio uporan“. Ostavimo na stranu, dosetke dr.Velebita, kako je njegov otac bio u austrougarskoj vojnom akademiji, školski drug von Horstenaua, pa je tako dr.Velebit mogao sa njim razgovarati u četiri oka, dok su se Đilas i Popović morali zadovoljiti njegovom interpretacijom tih razgovora. Obzirom na prirodu odnosa između Josipa Broza i dr. Velebita, teško je poverovati kako su o “kvalitetu i sadržaju“ tih razgovora mogli išta govoriti, ni Đilas, ni Popović. Ako je verovati dr.Velebitu, razgovori su se vodili, isključivo o razmeni zarobljenika i ničem drugom. Tom je prilikom razmenjena i Brozova supruga Herta Has. Teško je tako poverovati, barem u dve stvari. Prvo, da delegacija koju je predvodio dr.Velebit, nije sa von Horstenauom razgovarala, i o mogućem iskrcavanju Engleza na Balkanu. I drugo, neki istoričari napominju da Josip Broz tada Nemcima nije nudio samo razmenu zarobljenika, nego i obustavljanje borbenih dejstava, u slučaju iskrcavanja engleskih snaga na Balkanu.

Na Nežmahovo pitanje, zašto nije pisao o zagrebačkim pregovorima sa Vermahtom i Nemcima, još u vreme Titovog života, dr.Velebit je suvoparno odgovorio:“.. to za vreme Titovog života nije bilo moguće, Tito je bio čovek koji se mnogo dopadao sam sebi“. I još nešto, što možda i nije predmet, ovog teksta, ali je značajno za kontekst srpskohrvatskih odnosa. O dr. Velebitu, smo u vreme bivše države, relativno dosta znali, naravno iz proverenih konstrukta zvaničnih partijskih biografija. Izostao je samo podatak da su , kako dr. Velebit, tako i njegovi preci bili, Srbi.

Kada se poredi “kvalitet veleizdaje“ Đenerala Mihailovića i “pregovaračka mudrost“ Josipa Broza, dolazi se do zaključka, kako se radilo, i u jednom, i u drugom slučaju, o pregovaračkom manevrisanju u ratnim prilikama. Ne treba ispustiti iz vida da su u poređenju sa nemačkim Vermahtom, i JvuO i NOV, bile gverilske formacije, bez mnogo prilika za otvorene vojne sukobe. Međutim, u prvom primeru, JvuO, takvo pregovaračko manevrisanje, od strane Vojnog suda

u Beogradu, u 1946.godini, okvalifikovano je kao “veleizdaja“ i završilo je pogubljenjem Đenerala Mihailovića. U drugom slučaju, u slučaju NOV, sasvim isto, skoro identično pregovaračko manevrisanje, dugi niz godina je prećutkivano i sakrivano, samo da bi se održao mit ratne nepogrešivosti i “pregovaračke mudrosti“ Josipa Broza, a takođe da bi se mogla armija režimskih istoričara, dugi niz godina svesrdno baviti; falsifikovanjem dokumenata, ideološkom faktografijom i sličnim. U njihove “rukotvorine“ ide i jedan alhemijski trik ili obmana, a koji se odnosi na izjednačavanje uloge Đenerala Mihailovića i hrvatskog kvislinga i stvarnog saradnika okupatora, Poglavnika Ante Pavelića, u Drugom svetskom ratu. Bulumenta istoričara nekadašnje države neumorno je ubeđivala, i pre svega obrađivala javnost, kako su, i Đeneral Mihailović, i Poglavnik ustvari jedno te isto, i ta se indoktrinacija, kao obaveza provodila kroz školski sistem, trujući mlade generacije, ideološkim obmanama. Pogledajmo dakle još jednom, ali ovog puta, iz iz ugla današnje Evrope, odnosno ljudi koji su bili značajni politički vođe Evro-Atlantskog saveza- kako stoji stvar sa njihovim pogledom na ulogu Đenerala Mihailovića u Drugom svetskom ratu. Đeneral Mihailović svrstava se u red najviše puta odlikovanih srpskih oficira. U Enciklopediji Vikipedija ali i u drugim izvorima zabeleženo su, počevši od Srebrne medalje za hrabrost iz 1913.godine, pa do odlikovanja američke Legije zasluga prvog stepena- Legion of Merit Chief Commander (iz 1948.godine). Đeneral Mihailović odlikovan je ravno 15 puta.Mada ne potcenjujem značaj ostalih odlikovanja i priznanja, sigurno su dva najznačajnija. I to odlikovanje Šarla de Gola iz 2.februara 1943, Ratni krst- Croix de Gurre, i već spomenuta Legija zasluga prvog stepena-Legion of Merit Chief Commander iz 1948, kojom ga je posthumno odlikovao tadašnji američki predsednik Hari Truman. Zna se da odlikovanja, kao što je najviše američko odlikovanje koje se dodeljuje strancima, što je van sumnje Legion of

Merit Chief Commander, moraju proći i određenu proceduru da bi stigla do Komisije za odlikovanja američkog Pentagona. Ta procedura nije formalnost, nego se mora zasnivati na čvrstoj argumentaciji. Odluka o dodeli odlikovanja Đeneralu Mihailoviću usledila je nakon izveštaja istražne komisije Komiteta za pravedan sud Draži Mihailoviću (Comittee for a fair trail for Draja Mihailovitch). Spomenuta Komisija okupljala je: šest senatora, osam kongresmena i pet guvernera. Saslušanja pred Komisijom bila su javna, a tekla su paralelno sa procesom koji se vodio u Beogradu protiv Đenerala Mihailovića. Treba reći da je Komisija… nudila kao svedoke Vojnom sudu u Beogradu i američke pilote koje su spasili pripadnici JvuO. Indikativno, za “pravnu objektivnost“ je, da je Vojni sud, odbio njihovo svedočenje. Za naše čitaoce koji nisu toliko upoznati sa istorijom dešavanja u Drugom svetskom ratu, radi se tkzv

Operaciji Holjard (Holyard) iz 1944.godine, kada su pripadnici JvuO i članovi američke obaveštajne službe, spasili 500 američkih pilota oborenih iznad teritorija Jugoslavije. Evakuacija je obavljena sa provizornih aerodroma u Boljanićima, Kociljevu i Pranjanima. Recimo i to da je orden Legion of Merit Chief Commander, uručen ćerci Đenerala Mihailovića, Gordani, tek 2005.godine. Amerikanci su svoj “vremenski zaostatak“ pravdali time“ da orden nije urućen

pre, pošto je američki interes bio neutralna Jugoslavija na Balkanu. Ako bi orden bio uručen svojevremeno, time bi Jugoslavija bila (verovatno) gurnuta u zagrljaj SSSR-a i Varšavskog pakta“. Koliko takvo američko objašnjenje možemo prihvatiti sa rezervom, toliko je ono barem u nečemu tačno. Amerikanci su uvek i u svakoj prilici vodili računa jedino o svojim interesima, pa makar se radilo i o proverenom savezniku kao što je bio Đeneral Mihailović. Mnogo manje možemo verovati njihovom ćutanju ili mlakim protestima, nakon presude zbog “veleizdaje“ i “kolaboracije sa okupatorom“ Vojnog suda u Beogradu.

Od srpskih političara, na današnje podgrevanje, ideoloških konstrukta o “veleizdaji“ i “kolaboraciji sa okupatorom“ Đenerala Mihailovića, od strane: gospodina Jelka Kacina, gospodina Ive Josipovića, gospodina Stjepana Mesića i gospođe Vesne Pusić, reagovali su jedino srpski ministar inostranstranih poslova gospodin Vuk Jeremić i gospodin Slobodan Homen. Po mom skromnom mišljenju njihova reakcija je bila prilično-nemušta. I jedan, i drugi ustvrdili su da je “proces rehabilitacije Đenerala Mihailovića unutrašnja stvar Srbije!“. To jednostavno nije tačno, ako se rehabilitacija, Đenerala Mihailovića, od strane spomenutih srpskih “komšija“ danas redukuje jedino na “unutrašnje stvari Srbije“, onda se istovremeno usvaja “činjenica“ da je ratna, antifašistička koalicija (Evrope i Amerike) bila u velikoj zabludi, kada je Đenerala Mihailovića opravdano smatrala, jednim od svojih značajnih saveznika. Ako smo obmanjivani u nekadašnjoj

državi “istorijskim istinama“, o “veleizdaji“ i “kolaboraciji“ Đenerala Mihailovića, onda današnji nastavak tog obmanjivanja, treba (konačno) nazvati pravim imenom, a to je-smišljena revizija istorijskih činjenica.

M.V.

Ljubljana, dana: 5.4.2012

Korištena literatura:

Stari govor Stipe Mesića, Index, 9.12.2006,

Dokumenta sa suđenja Ravnogorskom pokretu-Subnor Jugoslavije, 2001.godina, prof.dr.Miodrag Zečević,

Dnevnik (Drugo izdanje,1951, Jugoslavenska knjiga, Beograd), Vladimir Dedijer,

Vladimir Velebit-Svjedok istorije,(Razlog, Zagreb, 2001) Mira Šuvar,

Buržujski komunist, (Mladina 19.3.2002), Bernard Nežmah,

Internetna Enciklopedija Vikipedija,

Comitteee for a fair trail for Draja Mihailovitch (Komitet za pravedni sud Draži Mihailoviću, 13.5 1946).

Izvor: srpska-dijaspora