Vladika Grigorije: Zavala

Manastir Zavala nalazi se na jednom kraju Popovog polja, tamo gdje Trebišnjica skoro pod pravim uglom skreće put Hutovog blata. Ugrađen u stijenu koja se zove Ostrog, ovaj drevni manastir liči na nekog lijepog sijedog starca, koji naslonjen u kamenu stolicu gleda plodno polje kroz koje teče modrozelena Trebišnjica.

Bog zna šta on tako zamišljen, sjetan i zagledan pamti. Pamti čuvenog proroka Grigorija koji je sahranjen po sopstvenoj želji pod njegovim pragom, da bi ga svi koji ulaze u manastir gazili i podsjećali na smirenje; sjeća se dječaka Stojana, koji je u njemu učio knjigu čitati, a kasnije svetitelj postao pod drugom stijenom koja se isto Ostrog zove; sjeća se igumana Hristifora, proroka i pjesnika, i bezbrojnih lica mudraca i težaka koji su dolazili i prolazili noseći na svojim licima tragiku postojanja i dra mu spasenja, i tražeći u njemu, u manastiru, mir Božji.

Sjeća se taj svjetli, umni starac, ta isposnica smještena u ovom neopisivom krajoliku, i jednog od svojih monaha o kome hoću da vam ispričam priču.

On se zvao Georgije. Bio je blagolik, star, volio je knjigu, lijepo je pjevao, a naročito je volio da se šali i širi radost oko sebe. Godine 1937. iguman i bratstvo manastira Zavala Georgija poslaše u Gornje Hrasno, zavalski metoh. Čudesna je i dugačka istorija Gornjeg Hrasna. Ono se nalazi na sjevernom obodu Popovog polja, u neposrednoj blizini najvećeg ponora rijeke Trebišnjice zvanog Doljašnjica. Tu je i prastaro mjesto Doljani, koje su u starini razorili Mlečani i koje nikad nije obnovljeno. Ali i danas kad vidite Doljane, ostanete bez riječi, široko otvorenih očiju. Bez misli, bez objašnjenja nekako osjetite da je istorija ovog svijeta u mnogome stradanje i rušenje.

Sličnu sudbinu kao Doljani doživjeće i Gornje Hrasno u prvoj polovini i na samom koncu 20. vijeka. Pred Drugi svjetski rat to bješe naselje puno života u čijoj punoći je učitelj i sveštenik bio Georgije, kaluđer zavalski. Ovo za Hercegovinu napredno mjesto, u kome bješe mnogo žitelja, pored ostalih dobara imalo je veliku kamenu crkvu i školu. Baš tu, između crkve i škole, u još jednom kamenom zdanju, živio je kaluđer Georgije koga su mještani od milja zvali Kale. Budući učenik, dobio je zadaću da ujedno bude učitelj i sveštenik. Bješe miroljubiv, dobroćudan, pametan i obrazovan, otvoren za nauku, a opet u svemu i sasvim sveštenik.

Ljudi su ga voljeli i vjerovali mu u svemu što čini i govori. Mještani Gornjeg Hrasna naročito su mu bili zahvalni što uči njihovu djecu, što ih lijepo vaspitava, da budu poslušna i dobra. Njegovo dvorište, koje je istovremeno bilo i školsko, bijaše mjesto susreta i nepatvorenog dijaloga. Često je vodio razgovore sa sveštenicima rimokatolicima i islamskim vjerskim učiteljima – imamima, hodžama i hadžijama. Bio je prosto stub, oko koga se sve kretalo, a da
je to sve primao i radio s nekom lakoćom i dobrotom.

A onda je došlo strašno vrijeme Drugog svjetskog rata. Govorilo se kako odvode i ubijaju ljude na svim stranama – u Mostaru, Stocu, Žitomisliću, Tasovčićima, Gabeli, Klepcima i svim popovo¬poljskim selima.

Odvodili su najprije učitelje, sveštenike i ugledne domaćine.

– Bježi, pope, ti si prvi ako dođu u Gornje Hrasno – upozoravali su ga ljudi. On je samo ćutao.

Ustaše su početkom maja 1941. godine naredile Šabanu Elezoviću i Muju Galešiću, komšijama iz Gornjeg Hrasna, da pod okriljem noći odu i na spavanju u parohijskom stanu uhvate Georgija, a zatim da ga odvedu u Popovo Polje, koje je u to vrijeme bilo preplavljeno vodom, te da ga ubiju kod ponora Doljašnica i potom bace u ponor da ga ne bi Srbi zakopali u grob i poštovali i poslije smrti kao što su za života.

Elezović i Galešić uzeše Georgija i sutradan u zoru već bjehu nad ponorom. Kada su stigli, izvadiše britvu i rekoše mu da se obrije, a kaluđer ih upita zašto to čine i ponižavaju ga kada pušku imaju i u ponor ga mogu gurnuti. Oni mu rekoše da ćuti i da se ne buni. Obriju mu bradu, skinu mantiju i bace je u ponor. Dvaput puknu iz puške, a njemu vele da bježi kud god zna, a najbolje ako ga ko ima prevesti preko rijeke, da se dočepa pruge.

– Tamo hvataj voz, bježi odavde i nikada se više ne vraćaj – posavjetovaše ga.
– Inače nama života nema.

Tu se Georgije sjeti jednog dobrog čovjeka Pera Balića, katolika iz Turkovića, i nekako ga dozove. On je je imao barku te odmah dođe i preveze ga na drugu stranu Popova polja, da bi odatle nastavio putovanje željeznicom. Kada je u Turkovićima ušao u voz, legitimisali su ga Nijemci, skinuli su ga sa voza u Čapljini, te je Georgije nakon toga dospio u logor Dahau u Njemačkoj, gdje je živ dočekao kraj rata.
***
U jesen 1945, u selu poharanom, poniženom, ožalošćenom, punom tišine i bola odjednom zagrajaše djeca:
– Ljudi, evo pokojnog kaluđera. Najprije je došao u kuću svoga dobrog prijatelja Danila Žarkovića, a ovaj skamenjen, srećan i začuđen dozva svoga nećaka Jova i reče:

–Evo pokojnog kaluđera.

Nastade galama kroz selo kao da se nešto prolomilo kroz bolnu tišinu koja je nesvjesno trajala pet godina strašnog rata. Georgiju bješe posjedila kosa i brada, ali to je bio on. Išao je između djece ćuteći. Kad je ušao u crkvu, ona je već bila dupke puna, pomoliše se kratko, pročitaše Simvol vjere i Očenaš.

Svi su ga gledali sa strahom i čuđenjem. Sjedoše na staro mjesto između kuće i srušene škole. Upita ih ko nije preživio stradanja, a oni mu nabrajaše tiho i polako: Vojko, Ljubo, Danilo, Milutin, Miho, Sava, Dosta, Vida, Koviljka, Ilija, Milan, Jovo, Miho, Danilo, Božidar, Bogdan, Risto, Marko, Luka, Ognjen, Luka, Dušan, Novo, Milosav, Drago, Nikola, Aleksa, Šćepo, Danica, Đurđa, Mitar, Danilo, Božica, Lazar, Uroš, Sava, Spasoje, Nikola, Lazar, Milovan, Risto, Branko, Anđelko, Simo. I tako nabrajaše redom.

Vraćali su suze koje su navirale iz grudi, gušeći plač i jecaje. Onda ga jedan stari Hercegovac, visok i gospodstven, po svemu ugledan i pametan, upita:

– A kako ti, oče, preteče?

I on im ispriča sve po redu. Nastade muk, počeše se nešto sašaptavati. On ih je gledao isto kao i nekad prije, znao je da će mu sve reći i da mu vjeruju. Čekao je. Potom onaj isti čovjek progovori:

– Oče,mi smo one ljude tužili da su te ubili. Eno ih u Čapljini u zatvoru.

Gledao ih je sve mirnim pogledom, a onda ustao i govorio im o dobroti, o tome kako zlo ne može nikada pobijediti dobro, da nikada ne treba misliti da su svi ljudi zli i slično.

– Iako u svijetu dobro i zlo postoje istovremeno, nikakva sinteza među njima nije moguća – rekao je. – Razlika je u tome što zlo nestaje i pusti, suši se i umire, a dobro cvjeta i traje vječno. Gledali su ga netremice, izoštrio mu se pogled najednom a riječ postala britka.

– Braćo i sestre, ne dopustite da se usljed ove nesreće u srca naša nastani pogubna ozlobljenost.
Onda se, opet tiho i blago, obratio čovjeku koji je govorio sa njim u ime svih.

– Vi ćete  pokazao je na onog visokog čovjeka i na Danila – ujutru rano sa mnom u Čapljinu da ljude oslobodimo.

– Kažu da je njegova rječitost u sudu pomogla da se sve svrši brzo. A Šaban Elezović i Mujo Galešić kratko zatim stekoše lijep ugled u kraju i dobiše državni posao na željeznici, gdje su radili do penzije. Često su slali pozdrave i darove svome prijatelju kaluđeru Georgiju koji je ostatak života proveo služeći u Beogradu. Naime, od predratnih 70 sveštenika u Hercegovini preživjelo je samo njih pet. Među kojima i pokojni otac Simeon Dobrićevski, koji mi je ovo sve ispričao.
***
Zločinstva su nastavljena i ovom poslednjem ratu tako da u Gornjem Hrasnu nema više ni crkve ni škole ni naroda. Grobnica postradalih u Drugom svjetskom ratu je minirana 1992, a kosti im nedavno prenijete u manastir Zavalu.

Kojim god putem da krenete kroz ovaj kraj jedva ćete sresti čovjeka bilo koje vjere ili nacije. Ipak tu i tamo sretnete ponekoga. Osim preplanulog lica i koščate građe, koja krasi sve jednako, bilo koje vjere da su, na vas će utisak ostaviti oči ovih ljudi. Nakon dužeg posmatranja čini se da su to oči pune bola i tuge na koje niko nikada nije stavljao melem. Te oči gledaju i vide kako je sve uokolo posta¬lo pusto. U tom bolnom pogledu kao na nekom ekranu stoji poruka da je klanje bilo uzaludno. Svako može u tom pogledu pročitati istinu

– da više nema nikoga, ni njih, ni nas.

Kad bi makar ova priča mogla biti blagi oblogna te oči. Znam, mnogi će reći: šta je jedan primjer ljudskosti u odnosu na tolika nečovještva, klanja i ubijanja. Ipak, ne zaboravimo da mala svjetiljka veliki mrak pretvori u ništavilo. Tako i svako ljudsko dobročinstvo ima više snage od svih zala. Jer, kako je govorio otac Kale – zlo dođe i prođe, a dobro se dobrim vraća.

(Politika)

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA

Vezane vijesti:

Opština Ravno odbija da vrati dio imovine manastiru Zavala (VIDEO)

U svakom kamenu uklesana molitva – Jadovno 1941.

Krvavi kamen hercegovački: Vidovdanski pokolji – Jadovno 1941.