fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Vladika Grigorije: Zavala

Ma­na­stir Za­va­la na­la­zi se na jed­nom kra­ju Po­po­vog po­lja, ta­mo gdje Tre­bi­šnji­ca sko­ro pod pra­vim uglom skre­će put Hu­to­vog bla­ta. Ugra­đen u sti­je­nu ko­ja se zo­ve Ostrog, ovaj drev­ni ma­na­stir li­či na ne­kog li­je­pog si­je­dog star­ca, ko­ji na­slo­njen u ka­me­nu sto­li­cu gle­da plodno po­lje kroz ko­je te­če mo­dro­ze­le­na Tre­bi­šnji­ca.

Ilustracija: D. Stojanović (Politika)
Ilustracija: D. Stojanović (Politika)

Piše: Grigorije, vladika zahumsko-hercegovački

Bog zna šta on ta­ko za­mi­šljen, sje­tan i za­gle­dan pam­ti. Pam­ti ču­ve­nog pro­ro­ka Gri­go­ri­ja ko­ji je sa­hra­njen po sop­stve­noj že­lji pod nje­go­vim pra­gom, da bi ga svi ko­ji ula­ze u ma­na­stir ga­zi­li i pod­sje­ća­li na smi­re­nje; sje­ća se dje­ča­ka Sto­ja­na, ko­ji je u nje­mu učio knji­gu či­ta­ti, a ka­sni­je sve­ti­telj postao pod dru­gom sti­je­nom ko­ja se isto Ostrog zo­ve; sje­ća se igu­ma­na Hri­sti­fo­ra, pro­ro­ka i pje­sni­ka, i bez­broj­nih li­ca mu­dra­ca i te­ ža­ka ko­ji su do­la­zi­li i pro­la­zi­li no­se­ći na svo­jim li­ci­ma tra­gi­ku po­sto­ja­nja i dra­ mu spa­se­nja, i tra­že­ći u nje­mu, u ma­na­sti­ru, mir Bož­ji.

Sje­ća se taj svje­tli, um­ni sta­rac, ta is­po­sni­ca smje­šte­na u ovom neo­pi­si­vom kra­jo­li­ku, i jed­nog od svo­jih mo­na­ha o ko­me ho­ću da vam is­pri­čam pri­ču.

On se zvao Ge­or­gi­je. Bio je bla­go­lik, star, vo­lio je knji­gu, li­je­po je pje­vao, a na­ro­či­to je vo­lio da se ša­li i ši­ri ra­dost oko se­be. Go­di­ne 1937. igu­man i brat­stvo ma­na­sti­ra Za­va­la Ge­or­gi­ja po­sla­še u Gor­nje Hra­sno, za­val­ski me­toh. Ču­de­sna je i dugač­ka isto­ri­ja Gor­njeg Hra­sna. Ono se na­la­zi na sje­ver­nom obo­du Po­po­vog po­lja, u ne­po­sred­noj bli­zi­ni naj­ve­ćeg po­no­ra ri­je­ke Tre­bi­šnji­ce zva­nog Do­lja­šnji­ca. Tu je i pra­sta­ro mje­sto Do­lja­ni, ko­je su u sta­ri­ni ra­zo­ri­li Mle­ča­ni i ko­je ni­kad ni­je ob­no­vlje­no. Ali i da­nas kad vi­di­te Do­lja­ne, osta­ne­te bez ri­je­či, ši­ro­ko otvo­re­nih oči­ju. Bez mi­sli, bez ob­ja­šnje­nja ne­ka­ko osje­ti­te da je isto­ri­ja ovog svi­je­ta u mno­go­me stra­da­nje i ru­še­nje.
Slič­nu sud­bi­nu kao Do­lja­ni do­ži­vje­će i Gor­nje Hra­sno u pr­voj po­lo­vi­ni i na sa­mom kon­cu 20. vi­je­ka. Pred Dru­gi svjet­ski rat to bje­še na­se­lje pu­no ži­vo­ta u či­joj pu­no­ći je uči­telj i sve­šte­nik bio Ge­or­gi­je, ka­lu­đer za­val­ski. Ovo za Her­ce­go­vi­nu na­pred­nom je­ sto, u ko­me bje­še umno­goži­te­lja, po­red osta­lih do­ba­ra ima­lo je ve­li­ku ka­me­nu cr­kvu i ško­lu. Baš tu, iz­me­đu cr­kve i ško­le, u još jed­nom ka­me­nom zda­nju, ži­vio je ka­lu­đer Geor­gi­je ko­ga su mje­šta­ni od mi­lja zva­li Ka­le. Bu­du­ći učen, do­bio je za­da­ću da ujed­no bu­de uči­telj i sve­šte­nik. Bje­še mi­ro­lju­biv, do­bro­ću­dan, pa­me­tan i obra­zo­van, otvo­ren za na­u­ku, a opet u sve­mu i sa­svim sve­šte­nik.

Lju­di su ga vo­lje­li i vje­ro­va­li mu u sve­mu što či­ni i go­vo­ri. Mje­šta­ni Gor­njeg Hrasna na­ro­či­to su mu bi­li za­hval­ni što uči nji­ho­vu dje­cu, što ih li­je­po vas­pi­ta­va, da bu­du po­slu­šna i do­bra. Nje­go­vo dvo­ri­šte, ko­je je isto­vre­me­no bi­lo i škol­sko, bi­ja­še mje­sto su­sre­ta i ne­pa­tvo­re­nog di­ja­lo­ga. Če­sto je vo­dio raz­go­vo­re sa sve­šte­ni­ci­ma ri­mo­ka­to­li­ci­ma i islam­skim vjer­skim uči­te­lji­ma – ima­mi­ma, ho­dža­ma i ha­dži­ja­ma. Bio je pro­sto stub, oko ko­ga se sve kre­ta­lo, a da je to sve pri­mao i ra­dio s ne­kom la­ko­ćom i do­bro­tom.

A on­da je do­šlo stra­šno vri­je­me Dru­gog svjet­skog ra­ta. Go­vo­ri­lo se ka­ko od­vo­de i ubi­ja­ju lju­de na svim stra­na­ma – u Mo­sta­ru, Sto­cu, Ži­to­mi­sli­ću, Ta­sov­či­ći­ma, Ga­be­li, Klep­ci­ma i svim po­po­vo­polj­skim se­li­ma. Od­vo­di­li su naj­pri­je uči­te­lje, sve­šte­ni­ke i ugled­ne do­ma­ći­ne.

– Bje­ži, po­pe, ti si pr­vi ako do­đu u Gor­nje Hra­sno – upo­zo­ra­va­li su ga lju­di. On je sa­mo ću­tao.

Usta­še su po­čet­kom ma­ja 1941. go­di­ne na­ re­di­le Ša­ba­nu Ele­zo­vi­ću i Mu­ju Ga­le­ši­ću, kom­ši­ja­ma iz Gor­njeg Hra­sna, da pod okriljem no­ći odu i na spa­va­nju u pa­ro­hij­skom sta­nu uhva­te Ge­or­gi­ja, a za­tim da ga od­ve­du u Po­po­vo Po­lje, ko­je je u to vri­je­me bi­lo pre­pla­vlje­no vo­dom, te da ga ubi­ju kod po­no­ra Do­lja­šni­ca i po­tom ba­ce u po­nor da ga ne bi Sr­bi za­ko­pa­li u grob i po­što­va­li i po­sli­je smr­ti kao što su za ži­vo­ta.

Ele­zo­vić i Ga­le­šić uze­še Ge­or­gi­ja i su­tra­dan u zo­ru već bje­hu nad po­no­rom. Ka­da su sti­gli, iz­va­di­še bri­tvu i re­ko­še mu da se ob­ri­je, a ka­lu­đer ih upi­ta za­što to či­ne i po­ni­ža­va­ju ga ka­da pu­šku ima­ju i u po­nor ga mo­gu gur­nu­ti. Oni mu re­ko­še da ću­ti i da se ne bu­ni. Ob­ri­ju mu bra­du, ski­nu man­ti­ju i ba­ce je u po­nor. Dva­put puk­nu iz pu­ške, a nje­mu ve­le da bje­ži kud god zna, a naj­bo­lje ako ga ko ima pre­ve­sti pre­ko ri­je­ke, da se do­če­pa pru­ge.

– Ta­mo hva­taj voz, bje­ži odav­de i ni­ka­da se vi­še ne vra­ćaj – po­sa­vje­to­va­še ga.
– Ina­če na­ma ži­vo­ta ne­ma.

Tu se Ge­or­gi­je sje­ti jed­nog do­brog čo­vjeka Pe­ra Ba­li­ća, ka­to­li­ka iz Tur­ko­vi­ća, i ne­ka­ko ga do­zo­ve. On je je imao bar­ku te od­mah do­đe i pre­ve­ze ga na dru­gu stra­nu Popo­va po­lja, da bi oda­tle na­sta­vio pu­to­va­nje že­lje­zni­com. Ka­da je u Tur­ko­vi­ći­ma ušao u voz, le­gi­ti­mi­sa­li su ga Ni­jem­ci, ski­nu­li su ga sa vo­za u Ča­plji­ni, te je Ge­or­gi­je na­kon to­ga dospio u lo­gor Da­hau u Njemač­koj, gdje je živ do­če­kao kraj ra­ta.

***
U je­sen 1945, u se­lu po­ ha­ra­nom,po­ni­že­nom, ožalo­šće­nom, pu­nom ti­ši­ne i bo­la od­jed­nom za­gra­ja­še dje­ca:
– Lju­di, evo po­koj­nog kalu­đe­ra. Naj­pri­je je do­šao u ku­ću svo­ga do­brog pri­ja­te­lja Da­ni­la Žar­ko­vi­ća, a ovaj ska­me­njen, sre­ćan i za­ču­đen do­zva svo­ga ne­ća­ka Jo­va i re­če:

–Evo po­koj­nog ka­lu­đe­ra.

Na­sta­de ga­la­ma kroz se­lo kao da se ne­što pro­lo­mi­ lo kroz bol­nu ti­ši­nu ko­ja je ne­svje­sno tra­ja­la pet go­ di­na stra­šnog ra­ta. Ge­or­gi­ju bje­še po­sje­di­la
ko­sa i bra­da, ali to je bio on. Išao je iz­me­đu dje­ce ću­te­ći.Kad je ušao u cr­kvu, ona je već bi­la dup­ke pu­na, po­mo­li­še se krat­ko, pro­či­ta­še Sim­vol vje­re i Očenaš.

Svi su ga gle­da­li sa stra­hom i ču­đe­njem. Sje­do­še na sta­ro mje­sto iz­me­đu ku­će i sru­še­ne ško­le. Upi­ta ih ko ni­je pre­ži­vio stra­danja, a oni mu na­bra­ja­še ti­ho i po­la­ko: Voj­ko, Lju­bo, Da­ni­lo, Mi­lu­tin, Mi­ho, Sa­va, Do­sta, Vi­da, Ko­vilj­ka, Ili­ja, Mi­lan, Jo­vo, Mi­ho, Da­ni­lo, Bo­ži­dar, Bo­g­dan, Ri­sto, Mar­ko, Lu­ka,Og­njen, Lu­ka, Du­šan, No­vo, Milo­sav, Dra­go, Ni­ko­la, Alek­sa, Šće­po, Da­ni­ca, Đur­đa, Mi­tar, Da­ni­lo, Bo­ži­ca, La­zar, Uroš, Sa­va, Spa­so­je, Ni­ko­la, La­zar, Mi­lo­
van, Ri­sto, Bran­ko, An­đel­ko, Si­mo. I ta­ko na­bra­ja­še re­dom.

Vra­ća­li su su­ze ko­je su na­vi­ra­le iz gru­di, gu­še­ći plač i je­ca­je. On­da ga je­dan sta­ri Her­ce­go­vac, vi­sok i go­spod­stven, po sve­mu ugle­dan i pa­me­tan, upi­ta:
– A ka­ko ti, oče, pre­te­če?

I on im is­pri­ča sve po re­du. Na­sta­de muk, po­če­še se ne­što sa­šap­ta­va­ti. On ih je gledao isto kao i ne­kad pri­je, znao je da će mu sve re­ći i da mu vje­ru­ju. Če­kao je. Po­tom onaj isti čo­vjek pro­go­vo­ri:

– Oče, mi smo one lju­de tu­ži­li da su te ubi­li. Eno ih u Ča­plji­ni u za­tvo­ru.

Gle­dao ih je sve mir­nim po­gle­dom, a on­da ustao i go­vo­rio im o do­bro­ti, o to­me ka­ko zlo ne mo­že ni­ka­da po­bi­je­di­ti do­bro, da ni­ka­da ne tre­ba mi­sli­ti da su svi lju­di zli i slič­no.

– Iako u svi­je­tu do­bro i zlo po­sto­je isto­ vre­me­no, ni­ka­kva sin­te­za me­đu nji­ma ni­je mo­gu­ća – re­kao je. – Raz­li­ka je u to­me što zlo ne­sta­je i pu­sti, su­ši se i umi­re, a do­bro cvje­ta i tra­je vječ­no. Gle­da­li su ga ne­tre­mice, iz­o­štrio mu se po­gled na­jed­nom a ri­ječ po­sta­la brit­ka.

– Bra­ćo i se­stre, ne do­pu­sti­te da se usljed ove ne­sre­će u sr­ca na­ša na­sta­ni po­gub­na ozlo­blje­nost.

On­da se, opet ti­ho i bla­go, obra­tio čo­vje­ku ko­ji je go­vo­rio sa njim u ime svih.

– Vi će­te – po­ka­zao je na onog vi­so­kog čo­vje­ka i na Da­ni­la – uju­tru ra­no sa mnom u Ča­plji­nu da lju­de oslo­bo­di­mo.

– Ka­žu da je nje­go­va rje­či­tost u su­du po­ mo­gla da se sve svr­ši br­zo. A Ša­ban Ele­zo­vić i Mu­jo Ga­le­šić krat­ko za­tim ste­ko­še li­jep ugled u kra­ju i do­bi­še dr­žav­ni po­sao na že­lje­zni­ci, gdje su ra­di­li do pen­zi­je. Če­sto su sla­li po­zdra­ve i da­ro­ve svo­me pri­ja­te­lju ka­lu­đe­ru Ge­or­gi­ju ko­ji je osta­tak ži­vo­ta pro­veo slu­že­ći u Be­o­gra­du. Na­i­me, od pred­rat­nih 70 sve­šte­ni­ka u Her­ce­go­vi­ni pre­ži­vje­lo je sa­mo njih pet. Me­đu ko­ji­ma i po­koj­ni otac Si­me­on Do­bri­ćev­ski, ko­ji mi je ovo sve is­pri­čao.

***
Zlo­čin­stva su na­sta­vlje­na i ovom po­sled­njem ra­tu ta­ko da u Gor­njem Hra­snu ne­ma vi­še ni cr­kve ni ško­le ni na­ro­da. Grob­ni­ca po­stra­da­lih u Dru­gom svjet­skom ra­tu je mi­ni­ra­na 1992, a ko­sti im ne­dav­no pre­ni­je­te u ma­na­stir Za­va­lu.
Ko­jim god pu­tem da kre­ne­te kroz ovaj kraj je­ dva će­te sre­sti čo­vje­ka bi­lo ko­je vje­re ili na­ci­je. Ipak tu i ta­mo sret­ne­te po­ne­ko­ga. Osim pre­pla­nu­log li­ca i ko­šča­te gra­đe, ko­ja kra­si sve jed­na­ko, bi­lo ko­je vje­re da su, na vas će uti­sak osta­vi­ti oči ovih lju­di. Na­kon du­žeg po­sma­tra­nja či­ni se da su to oči pu­ne bo­la i tu­ge na ko­je ni­ko ni­ka­da ni­je sta­vljao me­lem. Te oči gle­da­ju i vi­de ka­ko je sve uoko­lo po­sta­lo pu­sto. U tom bol­nom po­gle­du kao na ne­kom ekra­nu sto­ji po­ru­ka da je kla­nje bi­lo uza­lud­no. Sva­ko mo­že u tom po­gle­du pro­či­ta­ti isti­nu – da vi­še ne­ma ni­ko­ga, ni njih, ni nas.

Kad bi ma­kar ova pri­ča mo­gla bi­ti bla­gi oblog na te oči. Znam, mno­gi će re­ći: šta je je­dan pri­mjer ljud­sko­sti u od­no­su na to­li­ka ne­čo­vje­štva, kla­nja i ubi­ja­nja. Ipak, ne za­bo­ra­vi­mo da ma­la svje­tilj­ka ve­li­ki mrak pre­tvo­ri u ni­šta­vi­lo. Ta­ko i sva­ko ljud­sko do­bro­čin­stvo ima vi­še sna­ge od svih za­la. Jer, ka­ko je go­vo­rio otac Ka­le – zlo do­đe i pro­đe, a do­bro se do­brim vra­ća.

Izvor: Politika

Opština Ravno odbija da vrati dio imovine manastiru Zavala (VIDEO)

U svakom kamenu uklesana molitva – Jadovno 1941.

Krvavi kamen hercegovački: Vidovdanski pokolji – Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: