VII Sabor Bilogoraca – 29. maja u Belom Potoku

7. Sabor Bilogoraca održaće se u nedelju, 29. maja 2016. u Belom Potoku (Dugo Polje 1A) u blizini Beograda u Hotelu „Sučević“ koji se nalazi neposredno uz raskrsnicu Avalskog i Kružnog puta, tel. 011/390-7777

Program susreta

11,30 – 12,45  Doček učesnika Sabora, zajednička fotografija

12,45 – 13,00  Pozdravna izlaganja

13,00 – 14,00  Svečana sjednica Zavičajnog udruženja „Bilogora“

o obilježavanju 25. godina egzodusa sa Bilogore

14,00 – 15,30  Ručak

15,30 – 20,00  Druženje uz bilogorski muzički sastav „Zvuci zavičaja“

Cijena po učesniku je 2.000,00 dinara, a za sve informacije, prijavu dolaska i način uplate, obavezno kontaktirati neposrednog organizatora 7. Sabora Bilogoraca, Sinišu Radojčića (tel. 063/1722-451,  063/323-888).  Posljednji rok za prijave i uplate je četvrtak, 26. maj 2016.

Kao i svake godine, Sabor Bilogoraca je prilika da se u okviru najšireg auditorijuma donesu najvažnije odluke o organizovanju i funkcionisanju Zavičajnog udruženja „Bilogora“. Ova, 2016. godina je posebno značajna za Bilogorce koji su prije četvrt vijeka, 1991. pred neuporedivom jačom vojnom silom u hrvatskoj akciji „Otkos-10“ morali napustiti svoje domove i sela koje su pod „okupacijom“ držali preko četiristotine godina. Za obilježavanje ovog egzodusa pred nesumnjivo genocidnim namjerama hrvatskih vlasti, u Zavičajnom udruženju Bilogora već je sačinjen program sa centralnom manifestacijom krajem godine, a prisutni na Saboru će biti upoznati sa njegovim ciljevima i sadržajem, te izabrati odbor za njegovo provođenje.

Prije više od godinu dana u udruženju je pokrenut i jedan ambiciozan projekat – izrada publikacije o žrtvama Bilogore 20. vijeka, projekat za čiju realizaciju će trebati još skoro godinu dana, ali se već sada nalazi u toliko odmakloj fazi da će za njegovu finalizaciju na 7. Saboru biti izabrana redakcija za pripremu publikacije za štampu. Sa svojim većim ili manjim prilozima, istraživanjima, primjedbama i dopunama spiskova, ostvaren je kontakt ili saradnja sa impresivnih preko 80 saradnika, koji će svi biti navedeni u impresumu i visoko podići dignitet ovog izdanja. Za mnoge naše sunarodnike koji su se prije bavili ovo problematikom sve to će biti nemali šok, jer spisak bilogorskih žrtava 2. svjetskog rata za nekoliko stotina imena prelazi sve dosadašnje preglede.

Ekskluzivno za sajt www.jadovno.com donosimo izvod iz programskog dokumenta koji je prethodio ovom projektu.

RAZLOZI ZA POKRETANjE PROJEKTA „ŽRTVE BILOGORE 20. VIJEKA“

Neposredan povod za pokretanje ovog projekta su novovjeki institucionalni hrvatski pokušaji da se revidiraju istorijske činjenice i njihov karakter, te zajedno sa tim miniminalizuju žrtve srpske nacionalnosti u 2. svjetskom ratu. Hrvatski napori u tom pravcu idu u sinergiji sa modernom zapadnom istoriografijom, pa ne čudi da ni otvoreno širenje neoustaških tendencija u današnjoj Hrvatskoj, o čemu mediji izještavaju gotovo svakodnevno, ne nailazi na kritiku ni u EU ni kod njihovih gospodara u tzv. Novom svjetskom poretku.

Razloga za pokretanje našeg projekta je više nego dovoljno:

 a/ U prvim poslijeratnim popisima rađenim pod jakim ideološkim pritiskom KPJ i njenog gospodara, masonskog regenta Broza, vođena je politika minimiziranja srpskih žrtava. Za unutrašnje potrebe KPJ i pritisak na članstvo među kojima su bili u većini Srbi, opravdanje za takav postupak objašnjavano je potrebom uspostavljanja bratstva-jedinstva, gdje bi prenaglašavanje srpskih žrtava bilo kontraproduktivno. Zakulisno, radilo se o nečem sasvim drugom – postoji obimna dokumentacija o tome da je još od 1943, kada se već mogao predvidjeti ishod rata, Broz provodio direktivu svojih gospodara koja je imala za cilj čuvanje saveznika za ono što je kasnije nazvano „hladni rat“. Korektno izvedena analiza uloge rimokatoličke crkve u genocidu nad pravoslavim Srbima u NDH, dovela bi papu Pija XII direktno na nirnerški sud, čime bi rimska crkva bila u raspadu,a Vatikan kao moćni i pritom kontrolisani saveznik izguljen.

U tom kontekstu, iako u srodstvu sa engleskom krunom, skrajnuta je srpska monarhija i falsifikovane činjenice o ulozi Draže Mihailovića o čemu svjedoči i Džordž Orvel, autor „1984“, potenciran 1948. sukob sa Informbiroom, svi strateški potezi, pa i osnivanje pokreta nesvrstanih vučeni su uz obilatu finansijsku pomoć i u skladu sa geopolitičkim planovima Zapada, sve do rušenja Jugoslavije kada kao takva nije bila potrebna.

Minimiziranje srpskih žrtava u 2. svjetskom ratu, Goli otok, novi genocid 1991. u Hrvatskoj, satanizacija, bombardovanje, moguće mjere protiv budućih pokušaja uspostavljanja bilo kojeg vida srpske suverenosti, samo su „kolateralna šteta“, posljedica osnovnog akcionog motiva – sakrivanje istine o ulozi Vatikana u genocidu nad Srbima u 2. svjetskom ratu, koja bi, otvoreno objelodanjena, djelovala i danas poput cunamija u međunarodnim odnosima. Utoliko, ima osnova za sumnju da su osiromašeni uranijum, okupacija, odvajanje i rasparčavanje srpskih zemalja, pritisci na promjenu svijesti i identiteta Srba, ekumenske aspiracije u SPC, čitav spektar ataka na tradiciju i kulturu sve do instrumentalizacije UNESKO-a u tu svrhu, depopulacija, urušavanje vojnih i privrednih potencijala Srbije, fašistoidna retorika agentura u NVO pod plaštem antifašizma, sve to i mnogo toga drugog, dio iste paradigme koja ima za cilj da svako srpsko stanovište učini efemernim i deplasiranim, a svaku nadu u preporod naroda i države spriječi pod prijetnjom koja ide do toga da bi u najnepovoljnijim scenariju od Srba i Srbije mogli ostati samo geografski pojmovi. Uostalom, nema mnogo razlike između retorike i štetočinjskog djelovanja na tlu današnje Srbije od onoga što je protiv interesa srpskog naroda izvan Srbije provođeno u tišini od 1945 -1990, a nakon toga na sav glas.

Utoliko, istina o srpskom stradanju postaje geopolitički pojam, instrument u međuna-odnim odnosima čiju moć jedva da možemo pojmiti, a istraživanje, publikacija i puna valorizacija tog stradanja u planetarnim okvirima posao od ekskluzivnog nacionalnog značaja, sa prioritetom istim, ako ne i većim od brige za natalitet i ekonomski oporavak. Ono što se nadaje kao zadatak Bilogoraca, to je da pošteno obave svoj dio posla u evidentiranju žrtava i daju svoj doprinos u daljim neophodnim aktivnostima na širem planu.

b/ Osim paušalne ocjene o 1,7 miliona žrtava, sve do 1964. u Jugoslaviji se institucionalno nije ništa poduzimalo da se naprave pouzdani spiskovi stradalih u 2. svjetskom ratu, osim po učešću u redovima boraca NOVJ. Priče o stradanju tako su se preselile u red urbanih legendi, što je u novije vrijeme postao izgovor za osporavanje zločina, pa i brojne drske falsifikate poput nedavnog pokušaja da se 87 žrtava na stratištu u Sibeniku proglase Hrvatima i Mađarima pobijenim od „ćetnika“, kojih u Bilogori nije bilo ni u tragovima.

Tekst hrvatskih autora objavljen na http://hr.wikipedia.org/wiki/Grubi%C5%A1no_Polje

Grubišno Polje nakon uspostave NDH postaje kotarskim središtem u sklopu Velike župe Bjelovar. Mjesto i okolica (za ratne uvjete) doživljavaju značajan gospodarski rast te se u državnim glasilima često spominju kao jedan od najperspektivnijih krajeva države.

U mjestu biva organiziran ustaški stožer koji u čitavom kraju provodi državnu rasnu politiku pa tako malobrojno židovsko stanovništvo kotara biva gotovo istrijebljeno slanjem u koncentracijske logore unutar države i izvan nje.

Srpsko stanovništvo (uglavnom koncentrirano u selima oko Grubišnog Polja) većinom pristaje uz rojalističke snage vjerne srpskoj kraljevskoj obitelji te organizira četničke odrede koji većinom djeluju u istočnim dijelovima kotara. Mnogi Srbi iz grubišnopoljskog kraja bivaju zarobljeni te ih se transportira u zatvore i logore. One od njih koje je vlast NDH smatrala posebno opasnima, ustaše su poslale u radni logor na otoku Pagu …

http://www.tjedno.hr/masovna-grobnica-u-selu-sibenik/

EKSKLUZIVNO

MASOVNA GROBNICA U SELU SIBENIK

Listopad 4, 2015

Neki Mladen Šanteković iz susjednog sela Vukosavljevića, za nedavnog rata, digao u zrak taj

spomenik, kojeg su podigli partizani poslije rata žrtvama „ustaškog pokolja“ i tu svake godine 4.

studenog dolazili, držali govorancije i odlazili na kraj toga sela u lovački dom i tamo žderali i pili, sve do 1990. godine. Istina neporeciva je ovo: u jesen 1943. godine, upali su u selo Sibenik četnici, i s domaćim četnolikim spodobama, pokupili ljude, žene i djecu po hrvatskim kućama, odveli u tu vrtaču, koju zovu Zidine i sve ih poklali, kao ovce i janjce

Slijedi opsežan nastavak ovog infamnog teksta čiji je autor okorjeli „promicatelj“ ustaštva Ante Matić

c/ Lokalni spiskovi, ako su i postojali, rađeni su u najvećoj tajnosti i nisu objavljivani, a u grubišnopoljskom primjeru, gdje postoji svjedočenje o postojanju jedinstvenog i potpuog popisa, on i danas nije dostupan ako je i preživio događaje iz 1991.

Po mnogim svjedočenjima, kompletan spisak žrtava, fotografije spomenika na stratišima, čak popis poginulih vojnika JA u završnim operacijama 1945. sa lokacijama gdje su sahranjeni, čuvao je Barać Ljubana Stevo, službenik u finansijskoj službi opštine G. Polje. I danas je enigma po kojoj osnovi je ovaj materijal pohranjen u njegovoj kancelariji gdje je i ostao 1991. g. (Stevo je negdje u tom vremenu i umro). Svi koji su pokušali u prethodnom vremenu doći do ovog materijala, među kojima i Milan Bastašić, tvrde da je Stevo svim silama sprečavao uvid u dokumenta. Bastašiću je dozvolio da napravi samo fotografiju prve i zadnje stranice spiska žrtava, jer je Milan insistirao da ima bar dokaz o postojanju dokumenta. Međutim tokom rata 1991. i ovo je izgubljeno, tako da Hrvatska raspolaže punim podacima o žrtvama G. Polja, za koje ne možemo očekivati da će ih ikada objelodaniti.

d/ Kada je već bilo jasno da se objelodanjivanje stradalih 1964. više nije moglo izbjeći, akcenat je stavljan na poznata i veća lokalna stratišta i kampanje progona duboko urezana u pamćenje, dok su se brojni manji primjeri stradanja zanemarivali. Tako se na primjeru Velikog Grđevca operisalo samo sa žrtvama Jasenovca i kroz to implicite sugerisalo da su to skoro i jedine žrtve, pa je i tu navođeno samo 95 imena umjesto najmanje 135 po našem prvotnom, skoro „sondažnom“ istraživanju, da se i ne govori o drugim oblicima i lokacijama ubistava, gdje dolazimo do 217 civilnih žrtava kojima nikada nije podignut ni spomenik ni najmanja spomen-ploča!

e/ Službeni spiskovi žrtava vođeni su pod opštim nazivom „žrtava fašističkog terora“, što bi imalo opravdanje na području pod italijanskom okupacijom kao što bi i termin „nacistički“ imao opravdanje tamo gdje su njemački okupatori bili egzekutori. Međutim, prećutkivanje ustaškog terora i njegova zamjena sa fašističkim nije samo nevino birokratsko uopštavanje – to je ordinarna i svjesna laž sa zadnjim namjerama – koristiti termin fašistički umjesto ustaški za najužasnije zločine u istoriji čovječanstva, eufemizam za nešto što ljudski um jedva da može i zamisliti, što ljudska ruka ne može učiniti, pa je i korišćenje termina fašistički, posebno iz posljedične vizure 1991, u funkciji zataškavanja istine. Njegova uloga je da sakrije činjenicu da ustaštvo nije ni fašistički ni nacistički pokret, već specifična klerodiktatura razvijana isključivo u deslovenizovanim dijelovima hrvatskog naroda, posredstvom rimokatoličkog sveštenstva, pod kontrolom i za potrebe Vatikana.

f/ Na prigodno podizanim lokalnim spomenicima imenom i prezimenom su se navodila imena poginulih boraca, a civili samo brojem, čime se stvarao utisak da su manje vrijedni, što je za „kontrolore“ na vrhu države bio manje opasno nego da su pobrojana imena među kojima bi svako mogao utvrditi koji mještanin ili član porodice nedostaje.

Ćirilična spomen-ploča u Velikoj Barni iz 1952. i latinični spomenik iz 1983.

g/ Za razliku od prvih spomeničkih obilježja koja su podizana sa ćiriličnim ispisom, obnavljana i nova bila su ispisivana isključivo latinicom, a ćirilica je, kao u slučaju Malog Grđevca, zabranjivana po partijskoj liniji.

h/ Na službenim popisima postoji jedan tip, uslovno rečeno grešaka, koje to prestaju biti kod današnjeg kritičnog pristupa, te postaju svjesni falsifikat. Radi se o brojnim primjerima gdje se Romima, Jevrejima, pa i ponekim Srbima mijenja nacionalni identitet i zamjenjuje hrvatskim. Koristeći činjenicu da su se neki Romi, poput Amića iz Velike Barne iz straha izjašnjavali kao Hrvati i kao takvi uvođeni u službene NDH dokumente, da o Jevrejima koji su gotovo istrebljeni nije ni imao ko drugačije svjedočiti, da je zbog uništenih matičnih knjiga i poneka Doka, kada se već nije htjelo znati da se radi o Evdokiji, postala Hrvatica, nevidljivi administrator je kroz vještački broj stradalih iz hrvatskog narodnog korpusa povećavao broj cigli u imaginarnom zidu bratstva-jedinstva, koji su ti isti počeli rušiti, jedva dočekavši da „majstori odu“.

itd/ Svi oni, možda i pretežniji razlozi, koje ne treba preglasno pominjati.

Priredio: Ranko Radelić

Vezane vijesti:

Milan Bastašić: Žrtve Bilogore i Jasenovac

Tužna godišnjica masakra Srba sa Bilogore

Ustaški teror ne sme u zaborav

Na srpskoj Bilogori nema sela gdje nema masovne grobnice našeg naroda