Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
„Čujte ovo starci,
počujte svi žigelji zemlje!
Je pi ovako što ikad bilo u vaše dane,
il’ u dane vaših otaca?
Recite ovo svojim sinovima,
Vaši sinovi svojim sinovima,
a njihovi sinovi potonjem koljenu.“
(Riječ Jahve 1, 2, 3.)
Ilindansku pesmu i molitvu zamenili su udarci noževa, maljeva, krikova strave i užasa u ovom genocidnom zločinu, nepoznatom u istoriji civilizacije, izvršenom na svetištu i oko njega. Tada je usmrćeno 1567 ljudi sa područja Korduna i Banije. Ustaški „misionari“ hteli su pred ikonama, krstom i oltarom zatrti život, kulturu, duh i veru jednog naroda.
Glavni organizator i inspirator svih počinjenih zločina u Glini, Banskom Grabovcu, Gornjem Taborištu, Šušnjaru, Velikom Gracu, Veljunu, Blagaju, Ivanović Jarku i šire… bio je dr. Mirko Puk1), ministar pravosuđa u NDH i visoki ustaški funkcioneri, dr. Juraj Rebok, dr. Mirko Jerec, dr. Juraj Devčić, dr. Šime Cvetanović, Ivica Ikica, Ivica Šimek, Matija Rožanković…
„Svi muškarci stariji od 16 do 60 godina dužni su se prijaviti 28. jula 1941. godine u općinu Vrginmost, gdje će ih dočekati rimokatolički župnici i prevesti ih u drugu vjeru, i time sačuvati život. Tko to ne učini bit će lišen života kod svoje kuće. Isto tako svaki je dužan ponijeti sa sobom biljeg od 25 kuna koji će staviti na pokrštenicu.“
Tako je glasio ustaški poziv na „pokrst“.
Srbi kojima je bio upućen taj zločinački poziv, nisu bili nekršten narod, ni četnici ni partizani, niti su ugrožavali stabilnost NDH. Da bi ljudi spasili svoje živote i postali legalni i zaštićeni podanici, trebalo je da se „pokrste“. Jedan deo Srba odazvao se na konverziju – dok su ostali dovedeni prinudno. Nažalost, krajnji ishod lažnog ustaškog pokrsta, za prevarene Srbe, bio je podjednako tragičan.
„Na mnogim mjestima pokrštavanje Srba bilo je samo izlika, da se narod lakše sakupi, pohvata i pobije, kao što se dogodilo u Glini, gdje su sakupljeni narod stjerali u pravoslavnu crkvu i poklali sve od reda.“ (Šime Balen: „Pavelić“, Zagreb 1952.)
Brojna svedočanstva o ustaškom terorisanju Srba u Glini dali su njihovi sugrađani hrvatske nacionalnosti. To su bili časni članovi iz porodica Bačak, Bakšić, Despot, Mrgan, Opačić, Prpić, Vejin, Turković, Rukavina, Kuhar, Kačkov… Značajno je i kazivanje Tome Poropatića (Ivanova), Hrvata iz Maje pored Gline, o surovosti ustaše Nikola Lipaka -„Čuklje“, koji se javno hvalio kako je u glinskoj crkvi čekićem drobio „četničke“ glave…
Najbitnije dokaze koje imamo o mučenju i metodama masovnog umorstva srpskih civila sa Korduna i Banije u Bogorodičnoj crkvi, dobijeni su od dvojice krunskih svedoka tog tragičnog događaja. Jedan od tih svedoka bio je nedoklani Ljuban Jednak, koji se, možda s Božjom pomoći, izvukao iz jame prepune njegovih mrtvih sunarodnika, a onaj drugi, Hilmija Berberović, koljač, mesec dana posle „položenog mesarskog ispita“ u crkvi, uhvaćen je u Beogradu. Izjave tih svedoka, žrtve i dželata, autentične su i zaprepašćujuće. Berberović je došao u Beograd, ne kao dezerter iz ustaške satnije, nego kao instruiran potencijalni ubicanemačkih vojnika, jer su glave vojnika vermahta bile vrednovane, u odnosu prema srpskim glavama – jedan prema sto. Nakon saslušanja u Specijalnoj policiji Hilmija je vraćen u NDH- u nove domoljubive „podvige“…
<Masakriranje srpskih civila na Banskom Grabovcu u julu 1941. godine> <Sadržaj> <Integralni tekst izjave Ljubana Jednaka sa svedočenja pred zagrebačkim sudom>
