Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Ustanak Srba 1941. bio je spontani odgovor na progone, pokolje i planirano biološko uništavanje od strane fašističke vlasti u Hrvatskoj. U početku otpor nije bio posebno organizovan, naročito u organizaciji oružane borbe. Ustanak je isprovociran žestinom djelovanja fašističkih neprijatelja.
Poslije sloma Jugoslavije granica Njemačke sa Rajne pomjera se na Vislu. Namjera je Njemačke da ovlada istočnom Evropom, a taj politički, osvajački, plan zavisio je od velikih sila izvan njemačkog kruga. Jugoslavija je 1941. razbijena. Na ruševinama Jugoslavije povučene su granice novih država, i ta je činjenica velikim dijelom odredila i prirodu izbijanja ustanka Srba na toj teritoriji. Ustanak je bio neminovan iako ga niko nije planirao. Prema novonastaloj geopolitičkoj situaciji komunisti su se različito odnosili.
PREGOVORI BAKARIĆ – BUDAK
Vladimir Bakarić je pregovarao s novim doglavnikom Milom Budakom (1889.-1945.), ideologom ustaškog pokreta i ministrom u vladi novoproglašene Nezavisne Države Hrvatske. Pokrajinski komitet Komunističke partije Jugoslavije, (KPJ) za Makedoniju sa sekretarom Metodijem Šatorovom priključio se početkom 1941. bugarskoj Komunističkoj partiji. Tada je jugoslavenski Centralni komitet 1941. poslao iz Kragujevca u Skoplje Lazara Koliševskog da obnovi partiju, te je on u okvir svog djelovanja uključio i Kumanovo.
U Zagreb je poslan dr. Blagoje Nešković, španski borac, zbog pokušaja članova Centralnog Komiteta Komunističke partije Hrvatske (Bakarić, Hebrang, Mates, Kopinić) da osamostale i uspostave posebnu partiju Hrvatske. Bakarić je zbog toga čak partijski kažnjen što je do danas ostalo tajnom. Fridrih Valter, (Fridrih Fridrihovič Valter kodno je ime Josipa Broza u kominterni i u sovjetskoj tajnoj policiji ) ili Josip Broz, generalni sekretar Centralnog komiteta komunističke partije Jugoslavije došao je 8. maja 1941. u Beograd, a imao je plaćenog šofera i automobil u Zagrebu.
Taj auto mu je poklonila sestra iz Sjedinjenih Američkih Država. Milan Jovanović Stoimirović navodi u svom Dnevniku ( 1936. – 1941., Novi Sad, 2 000.), da mu je Vladislav Ribnikar 16. 4. 1941. u Sarajevu, gdje su kao vojnici mobilisani, rekao da bi „kao obične zločince trebalo strijeljati vinovnike ove tragedije koji još nisu pobjegli pa daju savjete da se pruža otpor u Crnoj Gori“. Pri tome misli na one koji podržavaju izbjegličku vladu Jugoslavije.
U njegovoj vili na Dedinju vođstvo Komunističke partije Jugoslavije održalo je 4. jula svoju sjednicu i tom prilikom donijelo odluku da se 7. jula 1941. digne ustanak u Srbiji. Generalštab je poslao Ribnikara u Sarajevo da pokrene list „Politika“, jer se vjerovalo da će se u Bosni stvoriti jezgro otpora protiv okupatora. On to nije uradio jer se bojao da ga njemačke obavještajne službe ne otkriju i strijeljaju.
USTANAK PROTIV USTAŠA POČEO I PRIJE 6. APRILA 1941. GODINE
Jedno od spornih pitanja u savremenoj istoriji je ko je prvi, na koji način i gdje podigao revoluciju i antifašističke ustanke 1941. godine. Odgovor je: svi oni koji su prije rata, uoči 6. aprila 1941. govorili da će radije birati grob nego ropstvo. Cvi su oni učestvovali u dizanju ustanka poslije okupacije. Ustanak je počeo prije rata, prije 6. aprila 1941, jer su prve borbe s hrvatskim ustašama već ranije počele. Glavni motiv ustanka je pobuna protiv razaranja države Jugoslavije, koja je u muci i krvi ranijih generacija bila stvorena 1918., a sada se na njenom mjestu uspostavlja ustaška država Velika Hrvatska.
Ta je država stvorena vještačkim putem tako što je postepeno elitni tip nacionalizma prerastao u masovni tip. Apsurdno je da se iskoristio trenutak fašističke zaštite Velike Njemačke da se oformi država jedinstvenog imena Hrvatska iako u donedavnoj istoriji nije postojala državna zajednica tog imena niti je nacionalni, narodni identitet imenom Hrvat bio čvrsto oformljen. Naime, postojala je Dalmacija i Dalmatinci Slavonija i Slavonci i Banska i Hrvati. Tako je s velikim zakašnjenjem nastala ne samo velika država, nego i hrvatski narod.
Britanska obavještajna služba je još prije početka rata istraživala srpske pripreme za gerilski rat ako dođe do okupacije Jugoslavije.
Jugoslovenska izbjeglička vlada 1941. preko Grčke izbjegla je na Bliski istok, koji je pod kontrolom Britanaca. Izbjeglička je vlada ovlastila generala Danila Kalafatovića, načelnik Vrhovne komande, da potpiše vojno – ratno primirje, ali ne i kapitulaciju države, a on je , suprotno naredbi, potpisao kapitulaciju kraljeve vojske Jugoslavije. Jugoslavenska izbjeglička vlada je ostavila mogućnost da se kasnije izjasni da Jugoslavija kao država postoji i da je stalno u ratu s silama Osovine.
MIHAILOVIĆ SE NIJE SPREMAO ZA GERILSKI RAT
Pukovnik Dragoslav Draža Mihailović, kasnije armijski general i načelnik štab Vrhovne komande Jugoslavenske vojske u otadžbini, odbio je priznati kapitulaciju Jugoslavenske vojske, sklonio se na Ravnu goru i tu osnovao pokret otpora protiv okupatora, a od kraja 1941. i protiv partizana. Mihajlović nije ozbiljno radio na pripremama gerilskog rata, jer se uzdao u redovnu koncepciju kraljeve vojske i uhodanu vojnu ratnu kampanju. Sve poduzete ratne aktivnosti odbrane potvrđivale su da zemlja ne ide u odbranu, nego u kapitulaciju. Kraljevska vojska nije mogla izdržati sukob s njemačkom vojnom invazijom, pa su od samog početka nastojali stvoriti logistiku koje ranije u vojnim krugovima nije bilo za vođenje predstojećeg gerilskog rata. Okupator je puno lakše kontrolisao gradove od sela.
Ljudi u selima žive dislocirano od centra, sami se mogu prehranjivati, a šume i brda ih štite od progona. Jedino su tada seljaci mogli gerilskim aktivnostim povesti borbu protiv okupatora i ustaša. To je glavni razlog što je Milan Gavrilović, vođa srpske zemljoradničke stranke postavljen za ambasadora Jugoslavije u Moskvi. Molio je da britanska vlada odmah pošalje male radio stanice i štamparije, a dva vagona oružja sklonjena su u centru Beograda. Draža Mihailović smatrao je da je prerano mobilisati narod za ustanak, bio je nemoćan držati narodno ratno raspoloženje, iako je pokušavao da mu se stavi na čelo.
ULOGA SRPSKE ZEMLjORADNIČKE STRANKE
Značajna je uloga Srpske zemljoradničke stranke u podizanju ustanka. Vođa lijevog krila te stranke Dragoljub Jovanović bio je komunista i opozicionar vladi u izbjeglištvu. Komunisti su pridobivali nekomunističke vođe seljaka i radnika. To nije bilo primjetno odmah, ali tokom rata i poslije proglašavani su narodnim herojima, što znači da su bili u službi KPJ.
Trupni oficiri kraljeve vojske, svoje srpske regrute upućivali su kući sa puškom i naređenjem da je sakriju. Onako kako su Josip Broz pod imenom Valter i pukovnik Dragoljub Mihailović došli u Beograd i na Ravnu Goru, na isti način dolaze hiljade ljudi otpuštenih iz vojske, sa naređenjem da se sačuva oružje, jer će im trebati u ratu. Puno je takvih grupa naoružanih povratnika iz vojske dolazilo u šume, ali to još nije bio početak ustanka. To je značajan faktor za kasniji razvoj oružanog otpora, jer nema dizanja ustanka bez zaliha oružja. Prvi srpski otpor okupaciji bio je politički, a ne oružani. On se kasnije utopio u četnički pokret.
Četnike nije mobilisao njihov vođa pukovnik Mihailović, nego su mobilisali i angažovali oni njega. Različiti četnički odredi međusobno se povezuju, ali bez prave čvršće vojne organizacije i centralne komande. Približno je slično i sa komunistima u početku rata. Njemačka i policija nove hrvatske države dobili su liste članova Komunističke partije. Oni koji su bili katolici najčešće su puštani, a Srbi članovi partije su odmah strijeljani. Komunisti su počinjali ustanak i bez odluke njihovog vođe, za koga nisu znali ni kako mu je pravo ime.
POKOLj SRBA POKRENUO USTANAK
Glavni razlog za veliki ustanak i oslobodilački rat 1941. bio je Pokolj, genocid počinjen nad srpskim pravoslavnim stanovništvom. Ni do danas nije ustanovljeno kada je vođstvo ustaške vlasti u Hrvatskoj donijelo odluku da se pravoslavno stanovništvo odstrani protjerivanjem, ubijanjem i zastrašivanjem. Od samog početka sloma Jugoslavije i proglašenja fašističke Hrvatske dolazi do otvorenog progona Srba, Jevreja i Roma iz te države. Još dok je postojala jugoslavenska vojska i kakva takva državna vlast, Srbi i Jevreji su se bojali više ustaša u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini nego predstojećeg napada njemačkih nacista i italijanskih fašista na Jugoslaviju. Prvi izvještaji govore o likvidaciji Srba u novoproglašenoj hrvatskoj državi.
Italijanski istoričar Salvatore Loi (Loi), u svojim dokumentima i svjedočenjima o italijanskim vojnim operacijama u Jugoslaviji 1941. – 1945., navodi da je između kraja aprila (pokolj u srezu Bjelovar) i prve polovice avgusta 1941. godine Hrvatska bila jezero krvi. Pogrom srpskog stanovništva predstavlja najokrutniji i najevidentniji zločin u Drugom svjetskom ratu, gori po brutalnosti i broju žrtava od iste takve likvidacije Jevreja. Koncept organizovanog uništenja Jevreja zagovarao je Rozenberg (Alfred Rosenberg iz Estonije), ideolog nacionalsocijalizma, u Trećem rajhu. Po istom konceptu likvidirani su i Srbi u fašističkoj Hrvatskoj.
POSLANICA PAPE LAVA III POKRENULA „KATOLIČKU DIKTATURU“
Tadašnja hrvatska vlast se razlikovala i od njemačkog nacističkog koncepta totalitarizma, kao i od italijanskog koncepta „etičke države“. Prema fašističkim ideolozima država je temelj ljudskog društva i treba kontrolisati svaki dio ljudskog života. Hrvatski tadašnji ideolozi isticali su da je tadašnja Hrvatska osnovana na učenju Katoličke crkve iz vremena socijalnog katolicizma.
U potpunosti su se oslanjali na poslanicu pape Lava (Lav XIII) „O novim stvarima“ („Rerum Novarum“) koja je objavljena 15. 5. 1891., i predstavljala je osnov, sadržaj i kraj svih programa o uređenju države. Tako je uspostavljena „Katolička diktatura“. Taj tip totalitarizma je opasniji od onog u fašističkim zemljama Evrope. Katolička netolerancija prema pravoslavlju podloga je ideologiji, politici i kulturi, a to je posebno opasno za demokratizaciju i napredak društva.
Islam se smatra zaštitom hrvatske nacije.“ Muslimani su hrvatsko cvijeće“, izjava je poglavnika Ante Pavelića. Mnogi se muslimani osjećaju dijelom hrvatske nacije, odnosno Hrvati islamske vjeroispovijesti. Spomenik kralju Petru Velikom Oslobodiocu, koga je 1938. izradio Ivan Meštrović u obliku doma likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra u središtu Zagreba, prenamjenjen je Pavelićevom odlukom u džamiju. U julu 1941. Ante Pavelić je odlučio da Dom likovnih umjetnosti uz dogradnju tri minareta u Zagrebu pretvori u džamiju. Narod je tu bogomolju podrugljivo nazvao „pidžamija“.
HRVATSKA PRVOBITNA ŽELjA KONCENTRACIONI LOGOR U DONjOJ NERETVI
Hrvatsko vođstvo je planiralo da na donjoj Neretvi izgradi koncentracioni logor s namjerom da se silom ukloni srpsko pravoslavno i naseli hrvatsko stanovništvo u zaleđu jadranske obale, posebno na prostoru dubrovačkog zaleđa u Hercegovini. Italijanska vojska nije dozvolila izgradnju tog logora, a isto tako je onemogućila postojanje takvog logora na području Knina, pa su se hrvatske vlasti odlučile za izgradnju koncentracionog logora na Savi u Jasenovcu. Sabirni logor Jasenovac, sačinjavalo je nekoliko logora izgrađenih 1941. u blizini Jasenovca.
Prvi zatočenici dopremani su u logor 1 pokraj sela Krapje i u logor 2 koji se nalazio u blizini Bročice. Ova prva dva logora su ubrzo rasformirana zbog poplava, a zatočenici su preseljeni u novosagrađeni logor Ciglana smješten uz rijeku Savu nedaleko od mjesta Jasenovac. Postepeno su osnivani u blizini Jasenovca novi logori: Kožara, Stara Gradiška, Mlaka, Jablanac, Gređani, Bistrica i Feričanci.
Ovaj jedinstveni kompleks logora uređen je po uzoru sabirnih logora Trećeg Rajha (Reich) i bio je direktno pod komandom ustaške nadzorne službe. Osim logora mučenja i smrti u kraškim predjelima su označavane i pripremane jame da se okolno stanovništvo baca u njih. Takva jedna jama, jedna od mnogih, u neposrednom je krugu franjevačkog samostana Humac kod Ljubuškog. Druga je u zaleđu Dubrovnika (Hutovo). Zadatak je nauke otkrivanje svih ključnih pitanja istorije genocida 1941., tema koja do sada nije u dovoljnoj mjeri otvorena.
Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA
