Uspon i pad Staljinovog Himlera

Lavrentij Berija bio je dvostruki špijun, inteligentni karijerista i patološki ubica sa morbidnim sklonostima… Ubijao je svoje protivnike i zatirao im porodice… Organizovao je Staljinov sistem konc-logora, a hvalio se da je ubio i samog Kobu…

Priredio: Nenad TADIĆ

Zloglasni Staljinov šef bezbjednosti Lavrentij Berija izvršavao je namonstruoznije naredbe svog šefa – bio je ubica, silovatelj i organizator sistema Gulaga u kojima su završavali građani, akademici, oficiri i porodice prokazanih ljudi – milioni žrtava.

Berija je strijeljan 23. decembra 1953. godine pod optužbom da je „kovao zavjeru da preuzme vlast u SSSR-u“, što predstavlja ciničan epilog života čovjeka koji je, po Staljinom nahođenju, sa svojom službom montirao milione takvih procesa protiv drugih ljudi.

DVOSTRUKI ŠPIJUN

Lavrentij Pavlovič Berija smatra se i danas oličenjem kriminalne monstruoznosti Staljinovog režima. Bio je, prema tvrdnjama saradnika, vrlo inteligentan, sposoban i neumoran administrator „dalekosežne vizije“, ali i pragmatičan.

Neki istoričari navode da je upravo Berija, nakon Staljinove smrti, predlagao odbacivanje marksizma i uvođenje programa sličnog onom za koji će se mnogo kasnije zalagati Gorbačov?!

Berija je rođen u Gruziji kao nezakonito dijete abhazijskog plemića. Za vrijeme građanskog rata u Rusiji bio je dvostruki agent – radio je i za boljševike i za njihove protivnike.

Kad su boljševici izašli kao pobjednici, pokazao se kao lukav političar i pridružio se tajnoj policiji. Staljina je upoznao 1926. godine i prema njemu se od početka ponašao kao prema kralju.

Staljin ga je odmah postavio za prvog sekretara Gruzije, a zatim i cijelog Kavkaza.

SADISTA, SILOVATELj I PATOLOŠKI ZLOČINAC

Svoju odanost šefu iskazivao je u svakoj situaciji. Kad je Staljin svoje „dvorjane“ tjerao da sa njim obrađuju vrt, Berija je, prema navodima svjedoka, uzeo sjekiru i rekao da će uništiti svaki korov za koji mu se kaže da ga odstrani.

Laskajući Staljinu, Berija je napisao knjigu o istoriji komunizma na Kavkazu u kojoj je preuveličao Staljinovu ulogu prije revolucije.

Staljinov saveznik na Kavkazu bio je Nestor Lakoba, koji je Beriji pomogao u napredovanju. Kad su se njih dvojica sukobili, Staljin je Beriji dopustio da ubije Lakobu, što je Berija i učinio, otrovavši ga poslije večeri u operi.

Međutim, to nije zadovoljilo Beriju, pa je poslije ubio i Lakobinu cijelu porodicu. Nije volio da ima žive protivnike – objašnjavali su Berijini saradnici.

Volio je da lično muči ljude, a omiljena razonoda Berije i Staljina bila je smišljanje zanimljivih načina likvidacije neprijatelja.

Kada je Berija saznao da Lakobina žena ima fobiju od zmija, dotjerao je do ludila stavivši joj zmije u ćeliju. Otimao je i ubijao žene svojih drugova, a neke je ubijao i u namještenim automobilskim nesrećama.

U „velikim čistkama“ organizovao je fizičke likvidacije boljševičkih prvaka, a od 1938. godine rukovodio je aparatom na čelu sistema koncentracionih logora u koje su bili zatočeni milioni ljudi.

Berija je seksualno iskorištavao djevojke i mlade žene, koje je lično i uz pomoć saradnika „lovio“ krstareći automobilom po Moskvi. Potom bi neke silovane žene likvidirao, a druge bi puštao kući i slao im bukete ruža.

Berija bi organizovao večeru za otete žene, nazdravljao Staljinu i u vino im stavljao sredstva za spavanje. Zbog takvih avantura nekoliko puta obolijevao je od veneričnih bolesti.

STALjIN: BERIJA JE MOJ HIMLER

Poslije Hitlerovog napada na Sovjetski Savez 1941. godine Berija je postao još moćniji. Imenovan je za generalnog komesara bezbjednosti i maršala.

Kako su, prema Staljinovom naređenju, hiljade oficira završili u Gulagu u namještenim procesima, u prvim danima napada nacista na SSSR Crvena armija bila je desetkovana i bez kvalitetnog oficirskog kadra.

Staljin je zbog toga hitno pomilovao mnoge oficire, poslao sveštenike na front i dozvolio da se u rovovima toči votka da bi podigao moral boraca.

Berija je sa Staljinom išao i na Jaltu 1945. godine. Svjedoci navode da je američki predsjednik Ruzvelt za večerom pitao Staljina ko je to s njim, a Staljin mu je odgovorio: „To je Berija, moj Himler“.

Pošto je Staljin bio paranoik koji se stalno bojao za svoju vlast, 1946. godine udaljio je Beriju iz Ministarstva unutrašnjih poslova i na njegovo mjesto postavio novog satrapa – Abakumova.

Berija je i pored toga imao veliki uticaj u procesu koji je omogućio sovjetima da dobiju atomsku bombu. Staljin je time bio oduševljen, što je Berija iskoristio kako bi ga okrenuo protiv svog nasljednika na mjestu NKDV-a, pa je Abakumov ubrzo strijeljan.

KAKO JE LOVAC POSTAO LOVINA

Pred kraj života Staljin je zamrzio Beriju. Umro je četiri dana nakon što mu je pozlilo u noći nakon večere sa Berijem i drugim sovjetskim vođama.

U političkim memoarima sovjetskog ministra spoljnih poslova Vjačeslava Molotova, objavljenim 1993. godine, piše da se Berija hvalio da je upravo on otrovao Staljina, mada nijedan čvrst dokaz koji bi potkrijepio ovu tvrdnju nikada nije nađen.

Nakon Staljinove smrti, Berija je postavljen za prvog zamjenika premijera i ponovo je bio na čelu „bezbjednjaka“, ali njegov problem bio je taj što su ga se svi članovi Politbiroa bojali i što su željeli da ga uklone.

Nikita Hruščov sazvao je sastanak rukovodstva zemlje 26. juna 1953. godine i napao Beriju, optuživši ga da radi za britansku obavještajnu službi i zatražio da bude smijenjen.

Jedan od članova sovjetskog rukovodstva pritisnuo je dugme na svom stolu i dao unaprijed pripremljeni signal maršalu Georgiju Žukovu i grupi naoružanih vojnika u obližnjoj sobi. Oni su odmah upali i uhvatili Beriju.

Beriji je sudio specijalni sud. Kada je donesena smrtna presuda, prema kasnijim tvrdnjama svjedoka, na koljenima je molio za milost i pisao srceparajuća pisma saborcima, ali su on i njegovi potčinjeni ipak likvidirani.

Njegov krvnik, sovjetski general, gurnuo mu je krpu u usta i pucao u čelo u prostorijama zloglasnog moskovskog zatvora Lubjanka, u koji su, prema Berijinom naređenju, završile stotine hiljada ljudi.

Međutim, prema drugim izvorima, koji uključuju njegovog sina, nikakvog sastanka rukovodstva nije bilo, kao ni pisama niti likvidacije u Lubjanki.

Jednostavno, vojne snage napale su Berijinu kuću 26. juna 1953. godine i on je ubijen na licu mjesta.

Izvor:

Vezane vijesti:

Podela sveta uz gruzijsko vino