Upokojila se Milica Maljković, jedna od preživelih iz jame Ravni Dolac

Datum objave: utorak, 20 oktobra, 2020
Veličina slova: A- A+

Koristimo priliku da obavestimo sve članove i prijatelje Udruženja Ognjena Marija Livanjska da se upokojila u Gospodu Milica Maljković. Sahrana će se obaviti na pravoslavnom groblju u Surčinu, u sredu 21. oktobra u 14 časova.

Milica Maljković

Milica Maljković, rođena Bošković, bila je rodom je iz Donjih Rujana kod Livna. Njeno mirno detinjstvo prekinula je, kao i kod mnogih drugih, brutalnost Drugog svetskog rata. Na Ognjenu Mariju, 30. jula 1941. godine, ustaše iz Rujana i okoline odveli su Milicu, njenu majku, sestru – ukupno 218 srpskih žena, dece i staraca iz ovog sela i žive ih bacili u jamu Ravni Dolac na Dinari.

Milica je bila među 14-oro onih koji su Božijom voljom preživeli pakao jame Ravni Dolac i dočekali da budu živi izvađeni nakon 42 dana provedena bez hrane u jami dubokoj preko 40 metara. Njeno, kao i svedočenje drugih ‘jamarica’, zabeležio je novinar i publicista Budo Simonović u svojoj knjizi Ognjena Marija Livanjska. Priču Milice Maljković donosimo u nastavku.

Neka joj je laka zemlja i pokoj duši!

Iz knjige Ognjena Marija Livanjska Bude Simonovića:

Zalogaj smo dijelili

U predvečerje jednog jesenjeg dana 1955. godine, neko zazva odozgo iz planine sa vrh Kovioca i glas ode u Rujane da je poginuo Mirko Maljković. Plećatog, prkosnog deliju koji se oči u oči trojice nije plašio, našli mrtvoga među stijenama.
Onaj kome je bilo stalo da se oko toga ne diže prašina sve protumačio kao nesrećan slučaj i postarao se da sa Mirkom u grob pođe i tajna o njegovoj smrti. Oni koji su mogli i smjeli nijesu željeli da se oko toga bilo šta ispituje i provjerava, a oni koji su željeli, niti su mogli niti smjeli riječ prozboriti. Ostala je tako samo sumnja da ona rana na stomaku nije „nesrećni slučaj” i da ovaj gorolom koji je u dušu poznavao planinu, znao svaku škrapu i pećinu, nije mogao napraviti tako fatalnu i kobnu grešku da slučajno izgubi glavu u vrletima…

Suprugu Milicu (ili Milku kako je svi zovu) više ništa nije vezalo za Rujane. Shvatila je da je za nju to ukleti kraj i sa sinom Vladom se zaputila u Srbiju. Ostavila je neopojene grobove svojih najmilijih i silne rodbine Lalića koja je završila na ustaškim stratištima u ljeto 1941. godine. Ostavila crne uspomene na ono što je i sama preživjela u jami Ravni dolac, nedaleko od mjesta na kojemu je, eto, petnaest godina kasnije pod čudnim okolnostima skončao i njen muž Mirko.
Skrasila se u selu Surčinu kod Beograda. Stekla novi dom i imanje, podigla i oženila sina, dobila unučad, a rane iz rodnog kraja i dalje žive, krvare i bole. Grdni ožiljak na desnoj slepoočnici, gdje mozak već gotovo pedeset godima samo koža štiti, jedan je od onih vidljivih tragova stradanja koje je preživjela ova tvrda žena, ali su ožiljci u duši mnogo dublji i bolniji.
U stvari, u svijest djevojčice, seljančeta koje je bilo tek zakoračilo u desetu godinu, najsnažnije se i urezao bol i patnja koji se riječima ne mogu ni iskazati ni opisati. Bol i strah, strah i bol — to je ono što vječno pamti, što sijeva kao nož pri svakom pomenu rodnog kraja, pri svakom pomenu Livna, Rujana, rata i ustaša:
„Ne pamtim toliko čas kad su mi odveli oca Iliju, stričeve i brata od strica koliko onaj strah koji nas je obuzeo poslije i brigu koju sam čitala majci Cviti na čelu. Rekli da ih vode u Srbiju, a ona samo ponavlja:
‘Neće biti dobro, neće biti dobro…’

Rujani.jpg

Trajalo to tako, zar dan-dva, a meni se, bogme, čini i mnogo duže — u mukama se dan obrete careva godina. Jedno jutro majka spremi Nevu, tako smo zvali strinu Gospavu, najstariju mi sestru Danicu, mlađu Ubavku, maloga brata Rista i sestru mi od strica Dušanku da idu tobož u planinu da čuvaju blago a s naumom da bježe u Dalmaciju, u Bitelić — tamo nam ujčevina bila.
Posla i mene za njima, ali me oni vratiše odozgo ispod Vodenog doca. Ja jedva i dočekala samo da se ne odvajam od majke.

Tek što sam došla kući, eto na vrata Mićo Šibenik i jedan mu rođak, zvalo ga Ljudina. Naše prve komšije, brate, nijesu tuđini, zalogaj smo dijelili i nijesmo se razdvajali. Obreli se odjednom tuđi i nepoznati, breče i gone nas napolje kao iz tuđe kuće. Zbore majci: idete u Srbiju, ništa ne treba da nosite, sve je uređeno, sve vas tamo čeka…
Ne razumijem ništa, držim se majci za skut i krijem oko nje. Žedna, a ne smijem iskati vode. U stvari, žeđ je ono što najviše pamtim. Žedna i druga djeca, tiho plaču i mole vode. Još kad obrnusmo uz planinu!

Do Vodenog doca i nekako. Tu bila voda, neka korita za stoku, i mi djeca poletjesmo da pijemo, a oni zagalamiše i počeše da pucaju preko nas — ne dadoše nam ni da priđemo…
Kad nas dognaše do jedne pećine, zovu je Sajdina pećina, ovce i drugo blago nam u njoj uvijek plandovalo, zbori strina Marica:
— Sad će nas ovdinak bombama pobiti…

Tog časa ja sam pritisla oči rukama i sklupčala se majci pod pazuvo. Niti znam ko nas je izveo iz pećine, ni kako sam došla do jame, ni ko me bacio u jamu — ništa. Pričali mi poslije da je prošlo pet-šest dana dok sam se osvijestila i počela zvati majku. Svi mislili da sam mrtva kad su vidjeli kakvu grdnu ranu imam na glavi.

Nije se ni poslije niko nadao da mogu preteći, da mi mravinjak crvi i u mozak neće ući na otvorenu ranu. Da je barem bilo čiste krpe da me previju ili vode da mi krv speru. Jedino što je majka o pasu imala jednu britvicu, onu kovanu sa koricama od kozjeg roga, te mi je otkinula kosu i očistila dlake iz zakorele rane. To bilo sve…
Mimo toga samo žeđ i strah. Kad mi majka iz mokre krpe iscijedi po kap vode u vrela usta ili ovlaži suve ispucale usne, visnu bolovi žestoki. Tako za tren pa sve opet utrne i plane vatra u ustima, u grlu. A sve to je nestajalo i prestajalo kad su ustaše ponovo dolazile nad jamu, kad su rekli da će nas vaditi, kad izvadiše Živka i Bogoljuba Lalića i Savu Vulić pa ih gore izmrcvariše i raniše iz pušaka i ponovo u jamu baciše, kad za njima navališe bombe i kamenje. Kad su dolazili i kasnije i zvali nas po imenu — znali su ko je živ u jami — najviše moju sestru Danicu…

Tek kad se javio Nino Odak nije me bilo strah. Ne znam zašto, ali je njemu i glas bio drugačiji, nekako mek i topal, a znali smo ga dobro, čuvao je blago sa nama. Zove i on Danicu — mislim da je bio negdje njen vršnjak. Ne znam zašto, ali svi smo mu nekako povjerovali. Možda i zato što se neko sjetio da mu ni otac Jozo nije bio među onima koji su nas gonili i bacali u jamu.

Nijesmo se prevarili. Zahvaljujući Nini i ocu mu Jozi dopro je glas do Talijana i otuda brže krenula naredba da nas vade. Doprlo i do ustaša ko nam je pomogao i javio Talijanima pa je izgleda i Ninu kasnije stigla naša sudbina: i njega stigao ustaški nož i džaba mu bilo što je Hrvat…”

Izvor: Ognjena Marija Livanjska

Vezane vijesti:

Budo Simonović: Ognjena Marija Livanjska (VIDEO) | Jadovno …

Budo Simonović: Krv, svetlost i tama | Jadovno 1941.

Budo Simonović: Vađenje kostiju iz jame Ravni Dolac 1991 …

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top