TUĐI IZBORI U MOJOJ DOMOVINI

Piše: Nikola Kobac

Za koji dan će Hrvatska birati. Saborske zastupnike, ovi hrvatsku vladu, hrvatska vlada hrvatsku politiku, hrvatska politika potvrditi hrvatske prijatelje, hrvatski prijatelji će izabrati hrvatske neprijatelje… i tako redom, od kako postoji Hrvatska koja smije i može glasati, birati i radovati se.

Mnogo godina prije, dok je Car birao demokratija je ćutala. Danas je drugačije: Dok narod (demos) bira Predsjednik odlučuje. Dok je Austrougarska gospodarila, mobilisala i uslove života u Hrvatskoj određivala, Hrvatska je bila velika samo onda kada je trebala na strani Carevine ratovati. Danas je velika onoliko koliko uspješno veliča „blistavu“ pobjedu i protjerivanje svojih građana srpske nacionalnosti te 1995. godine.

Istina je da je to je bilo zlatno i ratničko (austrougrasko) vrijeme za Srbe u Vojnoj Krajini sve do Berlinskoga kongresa 1881. godine. Poslije raspuštanje Granice (Krajine) ova teritorija je priključena Hrvatskoj i Slavoniji. Borba za ime i pravo Srba preseljena je u Hrvatski sabor i iste godine Srbi osnivaju Srpsku samostalnu stranku. Borila se ova stranka za školsku i crkvenu autonomiju koju za vrijeme uprave bana Kuena Hedervarija i dobijaju.

Srpski glas se tada u Hrvatskom saboru čuo do Beča i Pešte.

Od tad prođe nešto više od 130 godina!

Nije mi namjera da se ovdje šetam srpskom (h)istorijom i hrvatskom povjesti u ovim prohujalim godinama. Ja bi da se bavim današnjicom.

Danas o sudbini Srba u Hrvatskoj odlučuje nešto više od 130 ljudi. Hrvata, Srba i onih trećih.

Srpska populacija se polagano ali sigurno svodi na statističku grešku.

Nekada je broj Srba u Austrugarskoj bio jednak broju Srba u Srbiji. Danas je jednak broju omanjeg grada u Srbiji (npr. Sremske Mitrovice). Ili je približno isti broju  likvidiranih Srba u kompleksu ustaških logora Gospić – Jadovno – Pag (prema istraživanjima Đure Zatezala) za svega (opet) 132 dana trajanja tog likvidacionog centra u 1941. godini.

Ne uzimam sebi za pravo da sugerišem ili na bilo koji način utječem (a i ne mogu, ruku na srce) na ishod izbora u mojoj Domovini.

Hrvatska je danas toliko lijepa, velika i snažna da više od 50.000 (pedeset hiljada) ili po hrvatskim izvorima 100.000 (sto tisuća) Srba u njoj nema mjesta. Nastavi li sa ovakvim razvojem za koju godinu će i preostalim Srbima biti tijesna, uvjeravam vas.

Posljednji put u Hrvatskoj sam birao glasajući ne tako davne 1990. godine. Odlučivalo se o onome što je već bilo odlučeno. Srbi se okupljaju  oko Raškovićeve Srpske demokratske stranke i Račanovog SDP.

Stranka kojoj sam pripadao (Jugoslovenska samostalna demokratska stranka – JSDS) imala je toliko pristalica da su svi mogli omanjim putničkim vozom otputovati u prošlost. Glasali smo i izabrali – Jugoslaviju. Državu na čiji pomen imena se i Zagrebačka katedrala danas stresa.

U prvom sazivu Sabora samo sa opštine Vrginmost, naći će se tri zastupnika (Veljko Pjevac, Stevan Cupać i Milorad Bekić) po nacionalnosti Srbi.

Dakle, onoliko koliko danas demokratska Hrvatska u Saboru garantuje „srpskoj manjini“ zastupničkih mjesta.

Izborni zakon u Republici Hrvatskoj mi nije blizak. Ne znam koliko ima izbornih jedinica, koje sve stranke i partije učestvuje na izborima… Znam da se preostala srpska populacija okuplja oko SDSS (čitaj M. Pupovca) i oko SDP (čitaj nikoga) i da izlaze na izbore.

Ovo je vrijeme kada se i nas izbjeglih i protjeranih Srba sjete Srbi iz Hrvatske, posebno oni sa kojima nismo u rodbinskim vezama. Ovo je vrijeme obećanja i laganja, vrijeme rastjerivanja stvarnosti i zamagljivanja prošlosti. Ovo je vrijeme u kojem će se još jednom i iznova potvrditi da izbjeglice iz Hrvatske nisu ni postojale. (Postoje samo izbjeglice koje ulaze u Hrvatsku iz Sirije, bez zadržavanja i prava glasa.)

Moja malenkost neće na izbore, ne može na izbore. Suviše kasno saznah da mogu glasati oni koji nemaju stalno mjesto prebivališta u mjestu iz koga su otjerani pa makar to i Srbi sa domovnicom bili.

Nisam se registrovao!

Umjesto mene neka glasaju kolone mrtvih Srba. Neka se glasne Jadovno i Pag. Neka im se pridruži Glina i Kolarić. Neka se izbroje oni sa pravom glasa koji počivaju u Donjoj Gradini i Jasenovcu… oni su registrovani.

Ja ću u nedjelju zaplakati!

Hrvatska će ubrzo izabrati novu Vladu, sličnu onoj iz 1990. godine, samo dodatno ojačanu.

Srbi u Hrvatskoj koji osjećaju da su pravoslavci, polagano će se pakovati za put. Srećom imaju kod koga otići – njihovi su ranije raseljeni. Srbi koji su se mislili vratiti, nemaju sa čim ni kod koga.

I krug je zatvoren.

Srpski glas u izvornom obliku i na materinjem jeziku se nikada više u Zagrebu čuti neće.

Štafeta manje desne i više desne Hrvatske seli iz ruku u ruke. Na ovim izborima predaje se ovim drugima.

Sretno vam bilo!

Vezane vijesti:

„(h)istorija osušene zbilje“ – o strategiji „noža i križa“

Nikola Kobac: I ja sam za dom spreman, na drugi način – ako mi …

Nikola Kobac: 4. avgust 1995. – Jadovno 1941.

Nikola Kobac: Pismo Predsjedniku Republike Srpske – Jadovno …

Nikola Kobac: Pismo Ministru odbrane Republike Hrvatske …