Tanja Tuleković: Sjećanje Milke Sumrak

 Milka Sumrak (1926–2008.), rođena u selu Demirovac, 1  preživjela je Pokolj na Mladi Božić 2 1942. godine. Ožiljak tog stradanja nije bio samo fizički, već i puno dublji, emotivniji. Svoje sjećanje podijelila je sa jednim jasnim ciljem, a to je da se istina o stradanju Srba na području Kozare i Potkozarja za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske što bolje dokumentuje, što dalje čuje. Njena misija je ispunjena: stradanje njene porodice, pa i nje same zabilježeno je, dokumentovano je i publikovano, te dostupno širokim masama istraživača ove teme.

Autor: Tanja Tuleković, Viši kustos, JU SP Donja Gradina; tanjatulekovic@jusp-donjagradina.org

UDK 341.485:929Sumrak M.

Ključne riječi: selo Demirovac, selo Draksenić, Kozara, logor Jasenovac, ustaše

Milka Sumrak (r. Danilović) rođena je 22. aprila 1926. 3 godine u selu Demirovac od oca Miloša Danilovića i majke Mare Danilović (r. Krnjajić). Doživjela je stravičnu traumu na Mladi Božić 1942. godine – ustaše su joj ubile oca, majku, dva brata, a ona sama je ranjena. Osim tog fizičkog ožiljka, još veći joj je bio ožiljak na duši. Saznavši da ekipa Javne ustanove „Spomen-područje Donja Gradina“ (u sastavu Simo Brdar, Dejan Motl i Tanja Tuleković) sa kolegama Memorijalnog muzeja iz Vašingtona, na terenu sela Donja Gradina, Draksenić, Demirovac i Međeđa prikupljaju verbalna svjedočanstva, pronašla je ekipu i otvorila svoju dušu.

Juna 2008. godine urađeno je probno snimanje, a u septembru i profesionalno snimanje. Osim u arhivi Javne ustanove „Spomen-područje Donja Gradina“, ovo svjedočanstvo može se pronaći i na sajtu Memorijalnog muzeja u Vašingtonu. 4 

Milka Sumrak preminula je 2. oktobra 2008. 5 godine u Gradišci.

Riječima Dobrile Kukolj, predsjednice Gradskog udruženja bivših logoraša II. Svjetskog rata i njihovih potomaka iz Banja Luke: „U selu Draksenić desio se jedan od najmonstruoznijih zločina ikad zabilježenih u civilizovanom svijetu i u istoriji čovječanstva“. 6 Na pravoslavni Mladi Božić 1942. godine ustaše iz Jasenovca prelaze rijeku Savu i sprovode etničko „čišćenje“ terena. Na udaru su bila pravoslavna sela Donja Gradina, Draksenić, 7 Demirovac i Međeđa. 8 U draksenićkoj crkvi desio se strašan pokolj, u literaturi poznat pod nazivom „Krvava liturgija“. 9 Međutim, nisu bila pošteđena ni susjedna sela, Demirovac 10 i Međeđa.

———————————————

Transkript sjećanja

———————————————

Četrnaestog januara, na Mladi Božić, 1942. godine ustaše su pošle iz Jasenovca. 11 O’zdo pucaju, idu… kuće gore. Moj ćaća je bio kreno sance da bježimo. A bio je neki mlinar Hrvat u Drakseniću, i on je naišao kroz našu avliju i kaže ovako: ‘Nemojte bježati. Ko ode, ko uteče – sve mu se popali. A koga nađu kod kuće – neće mu ništa’. Mi se tako zadržali.

U našoj kući je bilo nas devetoro. Bili su komšija i komšinica Đaković Slavko i njegova žena Slavka, i Ćoke Kovačevića žena Stanka i njezino dijete Desa i njezin brat, ja mislim da mu je bilo ime Ilija. Oni su svi došli u našu avliju. Prepali se. Otuda dolet’li. Moj ćaća uze vile da ide u pozadinu. Kaže mati: ‘Nemoj, Miloše, ići. Nađu samu mene i djecu, pobiće nas’. On samo ćuti i ode.

I ne bi malo, evo njega leti: ‘Bjež’mo’, kaže, ‘evo ustaša ozdo, crne se!’ Bilo je par partizanića i povukli su se. Vele: ‘Bjež’te narode, spašavajte se kako ko zna!’. Dolje narod leti, crni se, vuku krave. Zima je, nema lista, vidi se sve. Nije daleko od moje kuće nova cesta. I on doleti i metnu četiri vreće kuruza preko sanica. Izgoriće nam kuća – krepaćemo od gladi. Dok je on to metno – ustaše u avliju. Sablje na puškama! Uniforma vojnička, ustaške kape na glavi. Imaju U na kapi. Kažu: ‘Ajte vamo da vam naš starješina drži govor’. Izašli smo mi i oni. Stoje oni, stojimo mi.

Moj brat stariji poče bježati štali. On puče za njim. Jednoč, da će drugi put… mati uvati ustašu za vrat: ‘Nemoj’, kaže, ‘njega, ubij mene!’ On puče treći put – dijete pade. Ja sam pomakla putom jedno pet koraka, od straha se onesvijestila i pala, pala u snijeg. Ja nisam više vidjela ništa, nego samo osjeti kad kroza me prođe kao vrela šipka, i ova noga od ove se podiže i sama se spusti. Ja znam da sam živa ali ne mogu nikuda, onesviješćena sam. I udari me nečim, ili je puškom ili je nogom, udari me u rebra, ja se nikud nisam micala. I ja lezi, lezi… a ono samo nešto grmi kroz glavu. Grmi, grmi… ja stalno miclim pucaju. Kad jednoč neko ustaje, jauče.

Joj, reko’, morda je moja mama živa. A ja ovako podiže glavu i reko: ‘Joj, mama draga, jesi li živa?’, kad ta mlada Đakovića Slavka živa. Ona je bila ranjena u nogu i pala u šamac 12 i kako se malo podigla, ustaša se obazra i nju tude udari. 13 Ona diše a njoj izdiše tu. Ali je ona jaka, kaže: ‘Joj Milka, sejo, jesi li živa, odi mi rane veži!’ Joj, ne mogu ja ustati, mene je ran’lo u kičmu. Ja sam se uhvatila za noge, a noga od noge ne može. Idem ja tako. Joj, moj ćaća nasred puta, ruke ‘vako 14 i mali mu brat na ruci i djetetu je rasječen obraščić. Krvi nema. Sigurno ga je rasjeko kad je bio mrtav.

Mati pod vrbom tu đe se rvala sa ustašom, nije ga pustila dok on nju nije četrnaest puta ubo nožem. To su mi ljudi pričali kad su ih sahranjivali. Gledali su kako je ko ubijen. Mati je zaklana pod vrbom. On je nju bo’, bo’ i kad je pala on je nju zaklo. I ona leži tako zaklana… ja prođe kraj nje.

Draga djeco… ja sam onda oguglala! Suze nema, mene uvat’lo ovde…15 neće suza, samo da mi je zraka malo. Vidim njih sviju… ona žena niže mog ćaće, dijete joj na ruci, brat niže nje. Mati pod vrbom, onaj je brat tamo pred štalom. I ja ajd, ajd za njom…16 ja u kuću, kuća otvorena, vatre nema, nema ništa. Ona je jastuk svukla dolje i legla kraj peći, peć vruća. Moja je mati imala dosta jastuka od perja. A ja uzmem skemlijicu, 17 metnem kraj klupe, pa ću na skemlijicu, pa na klupu, pa na krevet. Ne mogu, djeco… noga od noge ne mere ovoliko…18 ukočilo me. I ja ništa, svučem jastuk i legnem.

Dobile smo temperaturu. Treba vode. A mi imali one nekadašnje štuje zemljane, pa se pila voda. Ona se napije pa pusti a ja se privučem pa se napijem. To smo mi pile dok je toga bilo. Kad smo popile to, krepava se od žeđi. Nema više! Ona usta i nađe po’ lonca mlijeka. Pomuzla moja mati kravu uveče. Popijemo i po lonca tog mlijeka i sad više nema ništa. Usta ona i nađe po’ lonca supe. To počele piti… slano, ja ne mogu.

Onda su se ustaše povratile. Došao je jedan čovjek, Stevo Danilović, to je nama rođak. Došao da mene odnese. Bila je šuma, inje. Oni 19 tamo nisu išli već se žurili da što više naroda povataju. Kaže: ‘Ajde ti da tebe čiča odnese, eno tamo snajke Rose.’ Reko: ‘Pusti me, čiča dragi, pusti me da umrem! Donesi nam samo vode’. On je nama zagrabio štuju vode i donio i javio. Naišao je Đoko Kovačević i vidio nas. I naišao je Miloje Baraća ćaća Branko i pusti krmke i pusti goveda i konje, sve pusti iz štale da ide. To bleči, skiči… gladno. I ta je marva… krmci su moga brata pojeli. Načeli ga i pojeli svu utrobu.

Ljudi ne smiju mu prići, bacači bacaju iz Jasenovca. I onda kad se to smirilo, ljudi su došli i njih unijeli u kuću. Osam dana oni su bili mrtvi u kući. Niko nije smio doći da ih sahrani. Mrtvi su bili Danilović Miloš, 20 Danilović Mara, 21 Danilović Mladen, 22 Danilović Milovan, 23 Slavko Đaković, njegova žena, Đoke Kovačevića žena Stanka zvana Staka, njezino žensko dijete Desa, 24 njezin brat. Moj manji brat je imao četiri godine, a stariji jedno šest-sedam godina. Kad se smirilo, došli su po nas dvije da nas odvezu.

Ne moremo mi od bola jedna kraj druge pa nju odvezu ćaći, ona je bila iz Gunjevaca rodom, ali je ona onda umrla, a mene odvezu ovde u Rijeku 25 u kuću Kecmanovu. 26 Tu je bilo izbjeglo naroda kao u škatulji šibica. Ja znam da sam ležala u ćošku, prostrli mi slame. Meni je krv išla svud, to se sve okorilo od krvi. Onda su s mene rasjekli robu i svukli i našle žene nešto i obukli me i došli partizanski bolničari i doktor i mene previli ali nije bilo nikakvih ljekova ni inekcija nego samo ipremangan. 27 To se ispiralo i napravili meleme od guščije masti i voska od pčela. Sa tim melemima meni su rane zaliječili. I četiri godine sam nosala zavoje. To nije da je to zašito pa zaraslo, to je raznijelo. I onda su oni obrezali onu kožu. Tu ništa nije smjelo biti nego zavoj. Čuje moja baba Đuja sa Mlinarica, mati moje matere, i dođe i donese svijeću, i kaže zapalite joj svijeću kad umre, pošto sam ja zamirala par puta, i javite nama.

I eto ostala sam živa. A kamo sreće da nisam…

Iz Rijeke, tu se narod bio zbio, mene stric natovari na sance i otjera u Vojskovu u bolnicu partizansku. Snijeg je bio veliki u Prosari. On vozi mene tamo, a otud ide čovjek i vozi voz drva i kaže: ‘Skloni se, čovječe, ja ne mogu, vozim voz drva!’ Kaže: ‘Ne mogu ni ja, vozim ranjenika!’ – ja čujem u kolima. I on je mene odvezao gore i gore su dolazili partizanski bolničari i doktori. Bolničar je bio Boško Adžić iz Božića. On je bio u Petoj brigadi sa Ratkom Goga. Poznala sam ga poslije rata. On je mene previjao kad sam ja bila ranjena. Iznenadio se da sam živa. Kaže: ‘Pištila si ko zmija kad se baci na vatru kad smo ti rane pročišćali’. Nisu imali čime nego klipić 28 ogule i zamotaju gazu u ipremangan i turali su mi kroz ranu da išči- ste barut. I čudi se meni čovjek da sam ja živa.

Poslije je udarila ofanziva. 29  Onda sam ja otišla kod babe i ujaka, bili smo u Švabama, 30  nisam imala kod koga biti. Onda su udarili gore, ja bila sa ujnom, ujna vodi kobile a ja za njom nosim one uzde. Jao, kad ustaše zapucaše… ona pusti kobile pa u jarak, ja za njom. Šćućurili se, oni pucaju… pucaju. Ućutalo se. Izlazimo mi, izlazi narod kad ono zapuca opet! Joj, a ja sad sama… ujne nema, kobila nema. Ja preko neke klade pade, meni su noge bile crne kao tinta. Prevrnem se, udarim se u glavu, to je uboj bio. I nađem dolje dvije žene i malo dijete. One se šćućurile. Ja se šćućurim kod njih. Kad jednoč neko zove: ‘Milka, Milka!’ Reko: ‘Šta je?’ ‘Gdje si ti, sejo?’ ‘Evo me!’ ‘Jesi l’ živa?’ ‘Živa sam!’ Kad to jedan Zmijanjac Nikola, kad on traži svoju ćerku Milku. ‘Ajoj, pa ti nisi moja Milka!’ Reko: ‘Jok!’ ‘Aj ti sa mnom…’ kaže i on tako hoda i traži i zove i tako se i taj narod iz tih jaraka iskuplja. Otišli smo u brda, u Jablanicu.

Za Petrovdan 31 ustaše su nas otjerale iz Međeđe u Cerovljane. Sa Cerovljana u Ušticu pa nas otjerali u Slavoniju. Najprije u selo Gučane pa iz Gučana u Pasjakovce. U Cerovljanima muške rastavili tamo. Oni siromaci sjede po zemlji a žene su i djeca vamo i onda ko je šta ponio jesti njima odnese tamo. Ja i moj Mirko, brat od ujaka, njega je mati rodila i umrla, treći dan sahranjena. Njega je baba othranila, i idemo tim mojim ujacima, Dragomiru 32 i Ljubanu 33 nosimo jesti. E sad više nema ništa jesti. A jedan je čovjek ovdje bio, Jovo Škondrić, bez nogu. Kad je bio dijete malo drekno je i oduzelo ga, paralizovalo. On je bio u rukama jak. On je povezao kuruza. E sad će nas kretati o’tale. 34 On je nama dao po zdječicu kuruza.

Ja i moja baba… i nas dvoje unučadi sami. Sve je otjerano. Ujaci mi otjerani, roditelji mi poginuli, stric pogino… djeca njegova poginula, tetke poginule… sve! Tri ujaka, dvije ujne, sve je to izginulo!

Kad ono hoće, udari kiša iz neba iz zemlje! Baba metla od kanure, lana onoga, tkane šarenice, ovako preko ruke, samo da ne ide po nama, da se ne potušimo. Mi smo ustali mi ništa ne čujemo. Voda svud! Djece mrtve po zemlji koliko hoćeš! Onda su bile dvije sirote izludile, neke Počučeve, cure po 16-17 godina. 35 Ustaše su njih silovali pa ošišali na nulu. One dođoše kod nas, zavukoše se pod pokrivač. Ne mogu se izraziti šta sve one viču. I onda nas otale krenu u Požegu. U voz nas stavljaju, u Požegi nas izvade.

Putovali smo od Jasenovca do Požege. Mi smo se u štalarima vozili. Kiša pada a žene stavljaju kašike kroz rešetke i samo djeci po kap da ne pomru od žeđi. Tu smo vršili i nuždu. I onda smo izašli. Ja sam se onesvijestila. Odoše tamo nađoše vode… ja kad sam ono uzela… crko bi pijući vodu! Požednili! Puno je onda naroda i djece pomrlo od žeđi. Pun vagon naroda… nema ni zraka, samo one rešetkice gore. Onda smo otišli kod jednih gazda. On je bio Srbin a žena mu je bila Hrvatica. I tamo smo bili kad dođoše ustaše i tamo i krenuli nas iz tog sela u neku školu i kaže: ‘Odložite nož, novac, sve što imaš u sebe odloži!’ i tako to žene odlagaju.

Ta Hrvatica kaže:

‘Ja sam Hrvatica, ja sam se udala za Srbina’, a nju tamo među nas. Kad se vjenčala za Srbina kao da je prekrštena. I onda nas krenuše gore u Pasjakovce. Tu smo hvatali kokoši, jaja i tako. To je bilo pusto selo. Preuze nas Crna legija, crno odijelo na njima. Žene su zinule jaukati iza glasa. Vele žene – sad smo gotove! Moja ujna Nada je uhvatila vezu sa nekim što je prevodio narod vamo, neke propusnice nam davali. Izvadi propusnicu i nas sprovede na Gradišku u Sovjak. I u Sovjak smo tamo došli… nema ništa jesti. Ručno smo mljeli kuruze za kru’. A moja baba Đuja nosila kru’ u torbi, samo nek ima, a kru’ se ukiselio, očupavio, ona mašina na njemu. I kad smo vamo užrvnali i ispekli kruva pod sačom, njemu daje, 36 on neće, oće tog kruva iz torbe. Toga kruva pokvarenoga a neće ovoga… ne zna… ne zna!!!

Onda smo otišli za Kozaru. Kad Švabe: ‘Horvec! 37 Horvec!’, to znači napred… da nas povataju žive. Ja sam imala malu torbicu i tu imala dvije košuljice i suknjicu, to sam nosila za presvući, a mi bježi i ta torbica skače preko glave. A ja bacim torbicu i bježim za babom. I bježi bježi… i baba uteče a ja ostanem sama.

Šta’š sade… ja sirota idem putom… kad mene srete žena, Kos Tana, iz Čelebinaca, ona je bila odbornik partizanski. Nosi kožnu torbu. Prepade se ja nje, prepade se ona mene. ‘Oklen ti, cura, tuj?’, ja njoj pričam: ‘Ja nemam nikog, imala sam babu, sad su nas Švabe posjekli, ja nemam nikoga!’. ‘Aj ti sa mnom!’, kaže. Odvede me u Međuvođe u partizansku kuhinju, i dadnu mi jesti. Oni su, ti gore, pravili neko mlijeko od kuruzovog brašna i kruva donijeli oni meni tako. To ovdje ne prave. Ja ne znam bi l’ ja taj kru udrobila ili onako jela. Pojedem ja to i nju čekam. I odvede me kod Duje Kosa u Čelebince. Oni nisu ni išli u logor. Ostali su u Kozari. Imali su curicu, ime joj je Milka. I ona je umrla, preladila se pod žilama tamo. I prime mene za ćer.

I ta žena što je imala od te cure svoje, imala je peškira, imala je štošta, ona je to sve iskrojila meni na robicu, ja nemam ništa – samo što je na meni! Iskrojila i obojila u joškovoj kori i mene obukla. I bila sam s njima do 1945. godine, do oslobođenja. A baba je otišla i taj moj brat gore negdje u Ušivac, nisam ni znala za njih. Rastali se… nema! I kad je došla baba, čula za me, i dođe, pošto su se oni već vratili kući 38 i pita ‘Bi l’ ti išla, ima tvoja zemlja? Ima naroda dosta, oš ići sa mnom’, i ja kažem oću. A oni jadnici nisu imali nego jedno prase i jedan neki bičić i meni dadnu. Ja dođem tu kod babe i s njom sam bila dok se nisam udala. 39

Imala sam tri ujaka. Jedan je otišao u partizane i baba je jaukala: ‘Nemoj, Dušane, nemoj, Dušane, dijete, poginućeš!’. Kaže: ‘Nek poginem! Ja idem da osvetim moju jedinu sestru!’ I poginuo je. 40 Nije mu se nikad znalo za grob. A ova dva su oćerana, nikad se nisu vratili. Baba je jaukala dok nije umrla… za mojom materom i za njima!

U Savi, više naših kuća, ljudi su bili povezani kao splavovi. Moja baba Đuja i Draginja Ćuvrkova bile otišle u Gradišku i kupile neke kravice. Ja i Dušan Ćuvrk 41 čuvali smo krave i pošli za njima da ih tražimo. Mi se nadvirišmo tuj, to je lubanja do lubanje! Mi se prepali pa bježi! I posije, u polojima, u granama, ljudi 42 koliko hoćeš! Mi smo to morali ići zakopavati. Milan Alaša nađe viticu zlatnu na prstu čovjeka.

Kaže: ‘Ovo su noge iste moga ćaće!’ Toga je bilo bože sačuvaj! Mi smo to sve posahranjivali.

Goli smo bili i bosi. Išli smo na ruševine 43 i kupili sebi da se obučemo, izvlačili iz tih ruševina prnju. Mašina šiveća stoji i pod njom ustaška kapa. I Mirko Kukavica uzeo i šije tu kapu. Bilo je šerpi, šinjela, mantila, robe svakakve… ja nakupila tanjirića sebi, kašika, viljušaka i to donijela. Žene kupe jastuka, perja da imaju na čem leći“.

——————————————

Umjesto zaključka

Milka Sumrak, nakon probnog snimanja u junu 2008. godine i konačnog snimanja u septembru 2008. godine, skinula je veliki teret sa svoje duše. Ovo iscrpno verbalno svjedočanstvo koje je ostavila budućim generacijama završila je riječima:

„Volim kad nisam umrla da sam to prikazala, pa nek odmah umrem sade. Eto… teško mi je bilo da se to ne objavi, da se to ne zna. Kako mi je bilo kad su oni tukli onu moju malu braću… šta su oni bili krivi? Šta sam ja bila kriva? Moja mati jadna veli: ‘Joooj ubij mene, nemoj njega!’“

1  Selo Demirovac je susjedno selo sela Draksenić.

2  Pravoslavni Mladi Božić se obilježava 14. januara.

3  Podaci iz Matičnog ureda Demirovac.

4  Memorijalni muzej Hologausta, Vašington, zbirka usmenih istorija

5  Ibid.

6 Tanja Tuleković, Draksenić 1941–1945. godine, „Spomen-područje Donja Gradina“ 2016, 5.

7  Selo Draksenić je ustašama bio važan punkt jer se nalazi na glavnom putu Bosanska Dubica – Bosanska Gradiška, a od kog se odvaja put za Jasenovac. U naselju Jasenovac formiran je, avgusta 1941. godine, koncentracioni logor Jasenovac, logor bez premca kada je u pitanju način likvidacija koje su vršene u njemu. Najveće stratište ovog logora bilo je selo Donja Gradina, koje je od samog logora dijelila rijeka Sava.

8  Navedena sela pripadaju oblasti nazvanoj Dubička ravan.

9  Pod  izgovorom da će im  ustaški  komandant  održati  govor,  stanovnici ovog sela su mirno otišli u crkvu. Međutim, desio se stravičan pokolj, uglavnom žena i djeca. Ustaše su nakon pokolja otjerali svu stoku iz sela, zapalili kuće i štale. „U crkvi su ležale iznakažene žrtve, iz kojih je još vrela krv šikljala po bijelim zidovima. Među njima su bili dvije žene i jedno dijete, još živi, ali u polusvjesnom stanju… Na ulaznim vra- tima od crkve na jednoj strani nalazilo se prikovano i iznakaženo tijelo muškarca, a na drugoj tijelo žene, čije su grudi prosječene, a kroz njih provučene ruke. U oltaru su bile izdvojene djevojke koje su na poseban i zvjerski način mučene. U crkvi su mnoge majke ležale mrtve, a na njihovim grudima djeca izbodena bajonetima..“ (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubič– ko područje u  NOR-u  1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 156).

10 Selo Demirovac administrativno pripada opštini Kozarska Dubica (ranije Bosanska Dubica), od koje je udaljeno 11 km. Graniči se sa selom Draksenić. Imalo je 628 civilnih žrtava i 65 boraca, dok je potpuno opustjelo 47 domaćinstava u toku Drugog svjetskog rata. (Dušan D. Samardžija, Bosan– skodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 317–329).

11 Napad je počeo u noći između 14. i 15. januara 1942. godine. U napadu je učestvovalo oko 1.200 ustaša pod komadom potpukovnika Skolibeka, komandanta Druge bojne Pete pješačke ustaško-domobranske pukovnije. (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 155).

12 Prim. aut. – rov, jarak

13 Prim. aut. – rukom pokazuje na rebra

14 Prim. aut. – pokazuje raširene ruke

15 Prim. aut. – pokazuje rukom na grlo

16 Prim. aut. – Slavka Đaković

17 Prim. aut. – mala, niska drvena stolica; stočić

18 Prim. aut. – pokazuje rukom

19 Prim. aut. – misli na ustaše

20 Prim. aut. – otac; Danilović (Pane) Miloš, 1908–1942. Demirovac (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Du- bica 1984, 319).

21 Prim. aut. – majka; Danilović (Stojan) Mara, 1912–1942. Demirovac (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 319).

22 Prim. aut. – brat; Danilović (Miloš) Mladen, 1933–1942. Demirovac (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 319).

23 Prim. aut. – brat; Danilović (Miloš) Milovan, 1935–1942. Demirovac (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 319).

24 Kovačević (Đoko) Desa, 1939–1942. Demirovac, (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 321).

25 Prim. aut. – zaselak

26 Slavko Đekanović, govoreći o dešavanjima 1943. godine kaže: „U toj kući ustaše su zatekle narod na spavanju. Žene i djeca. Muškaraca nije bilo, jer to je bilo poslije logora. Oni koji su oduzeti u Cerovljanima otišli su za Zemun. Iz Zemuna, stariji i mladi, koji nisu odgovarali za Njemačku, oni su to vratili nazad u Jasenovac na ubijanje. U toj kući, u jednu sobu su natrpali narod. Puna soba je bila. Žurili su jer je već svanjivalo. Postavili su mitraljez na prozor i sve ih poubijali. Bio je jedan mladić među njima, on je bio pao pod klupu kad se zapucalo. Ustaše su zašle u kuću pa pištoljem ko se još pomjerao. Mladić je bio krvav od drugih i bio se umirio, tako je ostao živ. Zvao se Veljko Janković. Bio je očevidac svega. Umro je sad. Mislim da je u toj kući bilo 12 osoba. Ustaše su krenule dalje prema cesti. Ko je bježao prema njivama oni su hvatali i ubijali. Ja sam bio tada u šumi.“ (Tanja Tuleković, Knjiga iz tišine: Ustaški zlo- čin genocida u selu Međeđa, 1941–1945. godine, Jagodina 2012, 61).

27 Prim. aut. – hipermangan

28 Prim. aut. – štapić

29 Prim. aut. – Kozarska ofanziva

30 Jedan od zaselaka sela Međeđa. Prije početka rata 1941. godine u Prosaru su se bili doselili Nijemci, koje je narod Međeđe nazivao Švabe. Kad se zaratilo Nijemci su došli po njih i iselili ih. (Tanja Tuleković, Knjiga iz tišine: Ustaški zločin genocida u selu Međeđa, 1941–1945. godine, Jagodina 2012, 60).

31 Petrovdan je crkveni praznik posvećen svetim apostolima Petru i Pavlu, koji se proslavlja 12. jula.

32 Krnjajić (Stojan) Dragomir, 1922–1942, Zemun; Dušan D. Samardžija, Bosan– skodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 458.

33 Krnjajić Ljuban, 1915–1942. Zemun (Dušan D. Samardžija, Bosanskodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 458).

34 Prim. aut. – iz Cerovljana

35 Slavko Đekanović: „Masa ljudi na putu za Cerovljane. U Cerovljanima su oduzeti moj otac Mihajlo i stariji brat Gojko, imao je otprilike 17 godina. Tu smo izloženi na suncu… ustaše nas čuvaju. Nisu nam dali ništa od hrane. Ljudi su umirali… bilo je svašta! Odatle smo krenuli za Ušticu. Jednu djevojku su izdvojili i odveli u vrbik. To je udaljeno jedno 30 m od nas. Svašta su radili od nje. To je bilo jaukanje… joj. Zvala se Počuč. Ona jadna sjede, kao da ne zna ništa o sebi… ne vodi brigu o odjeći kako stoji na njoj.“ „Nakon deset dana ustaše su nas žene i decu pješice otjerali u selo Ušticu kraj Jasenovca. U Uštici ostale smo oko 14 dana, a bile smo sve smještene na jednom polju kraj sela. Stražu nad nama čuvale  su ustaše. Na ovome polju ustaše su silile pojedine djevojke da s njima vrše spolno općenje, a to su činili i po danu i po noći, pa su 25 djevojčica iz straha od užasa poludjele. Sećam se da je tada poludjela jedna devojčica s prezimenom Počuča, stara 15 godina, a rodom iz sela Međeđe, koju su ustaše više puta silovali.“ (Tanja Tuleković, Knjiga iz tišine: Ustaški zločin genocida u selu Međeđa, 1941–1945. godine, Jagodina 2012,  41–42). Dušan Ćuvrk: „U Uštici, jedne nedjelje dolaze ustaše, njih šestorica. Idu oni pijani. I dođoše do jedne familije, to je bila familija Vuje Po- čuča. Sjedila je njegova žena sa dvije djevojčice. Na veliku nesreću jedna je imala crvenu kosu. Ustaša priđe, uze tu malu za kose i diže je. Veli – Ovo je Jevrejka! Curica, možda je imala 13 godina, nisam siguran. Kakvo grdno zlo! Odvedoše je od nas jedno 15-20 m, u vrbe. Dolazi jedan ustaša sa harmonikom i svira, i oni su nju počeli silovati, njih šestorica. Dijete je to… Ovamo mati vrišti, jauče, žene je drže. Poludjela žena! Ustaše su tu malu izmrcvarile. To sam gledao očima svojim. Počela ih je ujedati za ruke. Idioti su joj raširili ruke i noge, i nogama joj stali na ruke i noge, da se ne može otimati. A oni se mijenjaju na njoj. Sva krvava… potpuno dijete uništeno. A onaj svira i pjeva, a ovi izvode takva zlodjela nad tim dje- tetom. Mati joj dobila slom živaca… odvedoše je sa drugom ćerkicom, i najvjerovatnije su ih na Savi ubili.“ (Tanja Tuleković, Knjiga iz tišine: Ustaški zločin genocida u  selu  Međeđa,  1941–1945.  godine, Jagodina 2012, 42).

36 Prim. aut. – nejasno je kome daje baba hljeb.

37 Prim. aut. – „vorwärts“

38 Prim. aut. – Mlinarice

39 Brak sklopila 29. jula 1950. godine sa Živkom Sumrakom

40 Krnjajić (Stojan) Dušan, 1920–1942. Kozara (Dušan D. Samardžija, Bosan– skodubičko područje u NOR-u 1941–1945, Bosanska Dubica 1984, 451).

41 Dušan Ćuvrk: „Kad je rat završen, ja i Milka Danilović, njoj su roditelji poklani, išli smo kraj Save, i kad smo došli do pruda zvanog Đukin bair, tu ima jedna krivina, i tu je bio prud od šljunka. Vrbe su odvaljivale se od obale i bile popriječene u Savu. Za tim vrbama, tu su gomile mrtvih ljudi. I bilo ih je po prudu. Kad se voda povukla, oni su ostali na prudu. Mi smo morali zamotati glave jer toliko smrdi, ne može se tu hodati! Na tom prudu leži jedan sa ruksakom na leđima. Nije nam bilo jasno da mu ruksak nije skinuo onaj koji ga je ubio. Ja otkačim taj ruksak. Otvorimo. Unutra dva odijela, košulja, čarapa i jedna mala kutija limena. Otvorim tu kutijicu – u njoj pločica četvrtasta i na njoj broj, čini mi se 161, i ispod slova KGF, to je kringefange120 – ratni zarobljenik. Onda smo shvatili da se taj jadnik vraćao iz zarobljeništva u Njemačkoj. Endehazija je iskoristila tu priliku, kad je na Zapadu objavljeno da je Jugoslavija slobodna, a to nije bi- lo tačno, i svi oni koji su otuda požurili kući, zgrtali su u Jasenovac i u Savu. Takvima se trag ne zna!“ (Tanja Tuleković, Knjiga iz tišine: Ustaš- ki zločin genocida u selu  Međeđa,  1941–1945.  godine, Jagodina 2012, 69– 70).

42 Prim. aut. – leševa

43 Prim. aut. – na ruševine koncentracionog logora Jasenovac

Izvori i literatura

Izvori

Matični ured Demirovac

Arhiva Javne ustanove „Spomen-podruje Donja Gradina“, video-materijal

Memorijalni muzej Hologausta, Vašington, zbirka usmenih istorija,

Spomen-ploča  na  groblju  u  selu  Demirovac,  podignuta  osamdesetih godina 20. vijeka.

Literatura

Tuleković, Tanja, Knjiga iz tišine: Ustaški zločin genocida u selu Međeđa, 1941–1945. godine, Jagodina 2012.

Samardžija, Dušan, Bosanskodubičko  područje  u  NOR-u  1941–1945,  Bo- sanska Dubica 1984.

Tuleković, Tanja, Draksenić 1941–1945. godine, „Spomen-područje Do- nja Gradina“ 2016.

Tanja Tuleković

T h e Te s t i m o n y  o f  M i l k a S u m r a k

Milka Sumrak (b. 1926, d. 2008), was born in the village of Demirovac. During the Second World War, she survived the slaughter which occured on 14 January 1942. The effect of this trauma was not only physical, but much more so, emotional. She has decided to share her memory with one very specific goal: to document and spread the facts about the attempted annihilation of Serbs in Kozara and Potkozarje under the Independent State of Croatia. Her mission was in this way fulfilled: the destruction of her family and herself is now documented, published and available to researchers.

Objavljeno u:

„Topola“, časopis JU Spomen-područja Donja Gradina; ISSN 2303-744X; Godina IV, broj 4. Donja Gradina 2018.

POGLEDAJTE VIDEO!