arrow up
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish
POMOZITE NAŠ RAD DONACIJOM
Ж | Ž
sr Serbian
hy Armenianhr Croatiannl Dutchen Englishfr Frenchde Germanel Greekiw Hebrewhu Hungarianit Italianno Norwegianpl Polishru Russiansr Serbiansl Slovenianes Spanish

U Hašanima održana manifestacija „Ćopićevim stazama djetinjstva“ (VIDEO)

14. oktobar 2025.

U Hašanima rodnom mjestu književnika Branka Ćopića održane su „Ćopićeve staze djetinjstva“. Otvoreno je novoizgrađeno pozorište za djecu“ Ježeva kućica. Stihove najplodonosnijeg pisca naše književnosti čitali su učenici i književnici. Najuspješniji literarni rad o temi Ježeva kućica napisala je Iva Pančić učenica Osnovne škole „Branko Ćopić“ iz Banjaluke. Ove godine Fondacija je nagradu „Blagodarje“ dodijelila Narodnoj biblioteci“ Branko Ćopić “ iz Velike Popine u Gračacu u Hrvatskoj. Fondacija „Branko Ćopić“ i opština Krupa na Uni zajedno rade na realizaciji projekta „Bašta sljezove boje-Hašani“. Na početku je položen vijenac kod piščeve biste kod spomen-škole „Branko Ćopić“. Foto: SRNA Branko Ćopić rođen je 1. januara 1915. godine u Hašanima. Prvu književnu nagradu

Nataša Drakulić: Prazna sela i grobovi bez imena

13. oktobar 2025.

Ime sela Divosela u Lici, kraj Gospića, nastalo je etimološki spajanjem reči divno i selo. Kažu da je baš takvo i bilo; bogato i veliko, na lepom položaju, mada to ne znam jer nikad u njemu nisam bila iako mi kilometražom nije bilo daleko od rodne kuće. Bila sam nedavno tek nadomak, u manastiru Medak, koji više od tri veka odoleva velebitskim vetrovima, ali danas je, nažalost, usamljen. U prošlosti, do Drugog svetskog rata, selo Divoselo je bilo još bogatije i naseljenije sa pravoslavnom crkvom sagrađenom polovinom 18. veka, posvećenoj Rođenju Presvete Bogorodice ili Maloj Gospojini. Imalo je i veliku školu, a broj stanovnika se po popisima stanovništva iz druge

Sama smrt, čin umiranja – to mi nije bilo jasno, o tome nisam imao nikakve predodžbe

9. oktobar 2025.

Navršilo se osam godina od upokojenja Milana Bastašića, mog oca, nekadašnjeg jedanaestogodišnjeg dječaka, jasenovačkog logoraša. ENGLISH VERSION Tim povodom, prenosim dio njegovog svjedočenja, objavljenog 2010. godine u knjizi „Bilogora i Grubišno Polje 1941-1991.“ čiji je autor. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, marvenim vagonom iz rodnog Grubišnog Polja, prevezen je u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli dječak jasenovački logoraš sa Bilogore. Idem u smrt, toga sam svjestan, ali taj put u smrt nema završnog „čina”. A, u stvari, on, taj „čin” – to je smrt. Ujutro ustajemo, hladno, sve je vlažno,

Đurđica Dragaš: Povratak kući

9. oktobar 2025.

Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Sama sam…. Slušam ptice… Pitaju me gde sam bila do sad… Ćutim… Pružam ruke ka nebu, čini mi se da dodirujem ivice oblaka.. Osećam njihovu paperjastu mrežu pod prstima. Smeše mi se, nestalni, nežni, daleki.. Pitaju me gde sam bila do sad… Saginjem glavu… Koračam kroz divlje trave, kupine mi se penju uz noge… Milujem njihovo trnje… Nebolno je, kao da samo želi da mu budem blizu, da oseti ljudsku kožu, toplotu, ritam mog srca .. Pita me gde sam bila do sad… Plačem.… Čujem čekrk sa bunara… Trčim…željna, srećna, opijena.. Čeka me kanta puna vode… Ne razmišljam, ne pitam…pijem, gasim

Oslobođeni Jasenovac

8. oktobar 2025.

Išao sam u logor Jasenovac da opišem to što ću tamo vidjeti. Bili su posljednji dani aprila, lijepi dani, nebo vedro, sunce grije. Godina je 1945. A rijeka… to je rijeka Una niz koju idemo. Autor: Ćamil Sijarić Ono nekoliko gradića i naselja niz ovu rijeku oslobođeno je od ustaša i Nijemaca: Bosanski Novi, Dvor na Uni, Kostajnica i Dubica. Sa lijeve strane puta niz koji idemo brda su, a tamo iza brda topovi su – čuju se nekako kao ispod zemlje. Znamo da je put pred nama miniran, ali nikako ne možeš znati na kojem su mjestu postavljene mine, pa ideš onako na svoju sreću… Ispred podne – a

Milan Bastašić (1931 – 2016.)

7. oktobar 2025.

Bio je jedan od osnivača udruženja građana Jadovno 1941. Navršilo se osam godina od upokojenja. Rođen je u Grubišnom Polju 30. januara 1931. godine u porodici Luke i Evice (r. Đukić), kao treće dijete. Otac mu je bio solunski dobrovoljac. Tadašnju četvorogodišnju osnovnu školu je završio u Grubišnom Polju.Krajem aprila 1941. godine hrvatske ustaše mu hapse oca i osamnaestogodišnjeg brata Stevu i potom ih ubijaju u Jadovnu na Velebitu. Poslije masovnog masakra srpskog naroda na Bilogori i u Grubišnom Polju koncem septembra i početkom oktobra 1942, Milana su sa muškarcima ustaše otjerale u Jasenovac, a majku i sestru Jovanku u Sisak. Igrom slučaja se spašavaju iz logora. Krajem rata, po

Đurđica Dragaš: TAMO

3. oktobar 2025.

Tamo u kraju mome crveni se jabuka i kuću čuva. Šipurak na suncu spava.Tamo u zavičaju miriše soi samuje požutela trava. Oblacima vetar razmazuje nebo.Tamo u kraju mome crveni se jabukai kuću čuva.Kuću bez zidova, bez krova i vrata.Kuću srcem otemeljenu,dušom ozidanu,sećanjem pokrovljenu. Spušta se jesen niz dvorište.Tamo u zavičaju još miriše zemljai korita žedna čekaju kišu.Bura odnosi tragove leta,večna i snažna,nevesta kamena. Zaći će sunce.Tamo u kraju mome umreće na modrim vrhovima Velebita,crveno poput kajanja.Umreće da bi se rodilo opeti senke zarobilo naše..Ispred kućebez zidova i krova. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: Đurđica Dragaš

Anđelija Simin: STRADANjE SRPSKIH CIVILA U VELIKOM RATU

3. oktobar 2025.

Danas smo svedoci sve većeg pominjanja srpskih civilnih žrtava iz Drugog svetskog rata, posebno onih stradalih u logorima NDH, međutim srpski narod imao je podjednako velike civilne žrtva i u Velikom ratu, koji su isto tako stradali u logorima, živi spaljivani ili sakaćeni, žene silovane,… Međutim o njima se ništa ne zna, ne uči se u školama, niti se pominju u medijima. Ko su dakle te žrtve? Fridjungovi dokumenti i rat pre rata Da bi povela rat protiv Srbije, Austrougarska je morala svom narodu da objasni njegovu neophodnost, ovaj posao prepušten je propagandnom odeljenju ministarstvu spoljnih poslova Austrougarske. To je rađeno raznim aferama u društvu, preko Carinskog rata i afere

Dinko Šakić

Ko je bio Dinko Šakić: Vatreni ustaša, komadant genocidnog logora smrti Jasenovac

2. oktobar 2025.

Nakon rata, Šakić zajedno sa suprugom pacovskim kanalima bježi u Argentinu a 1947. godine u Rosariju je otvorio malu fabriku tekstila. Imao je  troje djece, kojima je kršteni kum bio Ante Pavelić. U Zagrebu, 4. oktobra 1999. godine, komandant ustaškog logora u Jasenovcu u Drugom svetskom ratu Dinko Šakić osuđen je na 20 godina zatvora Rođen je u okolini Imotskog. Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine zateklo je njega i njegovog oca Matu, vatrenog ustašu, u Bosanskom Brodu. Kao takav, Mato je odmah imenovan za predsjednika opštine Bosanski Brod. Na toj dužnosti se istakao zločinima. Dinko se oženio Nadom Luburić, polusestrom ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića, kojem je nadležnost bila organizacija

Kajmakčalan kao kapija slobode

2. oktobar 2025.

Na jučerašnji dan pre 109 godina pobedom Srpske vojske okončana je sudbonosna bitka na Kajmakčalanu u kojoj su učestvovali naši slavni preci – nosioci Albanske spomenice. Zauzećem Kajmakčalana naše pobedonosne trupe prvi put stupaju na zemljište svoje otadžbine. Čast za to pripada Drinskoj diviziji. Ovako je u zvaničnim srpskim izveštajima na Solunskom frontu u septembru 1916. godine obznanjeno svetu da je „otvorena kapija otadžbine i slobode“, da je planinski lanac i najjače utvrđenje, za koje su Bugari imali naređenje da brane do poslednjeg vojnika, zauzela vojska vaskrsla posle stradanja u Albaniji. Drinskom divizijom komandovao je Zlatiborac, pukovnik Krsta Smiljanić. Krvava drama trajala je 22 dana, uz grmljavinu topova, gušanje s

milan_bastasic_tv.jpg

Bastašić: Svjedočanstvo dječaka logoraša o zatočeništvu u logoru Jasenovac

1. oktobar 2025.

Stiže oktobar. I mada vrijeme leti, on se nikada ne prišunja, nikada me ne iznenadi. Već krajem septembra počinju navirati misli, sjećanja na očeva svjedočenja o ustaškom masakru nad Srbima Bilogore u to vrijeme 1942. godine. O čudom izbjegnutom strijeljanju u vlastitom dvorištu. O odvođenju u logore svih do tada preživjelih. Sa nepunih dvanaest godina, kao dječak svrstan među muškarce, otac je otjeran u Jasenovac. Spletom okolnosti koje nikako ne mogu biti slučajne, nakon dva mjeseca, obolio od tifusa vratio se kući. Preživio. Jedini preživjeli jasenovački logoraš sa Bilogore. Početkom oktobra 2016. se upokojio. Kako tada tako i danas, uzimam u ruke njegovu knjigu, okrećem obilježenu stranu 139, poglavlje „Komšija

Štrbac: Do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine

1. oktobar 2025.

Direktor „Veritasa“ Savo Štrbac izjavio je da je do sada procesuirano oko 4.000 osoba u Hrvatskoj za ratne zločine među kojima je tri odsto pripadnika hrvatskih oružanih snaga, dok su ostalo pripadnici JNA i nekadašnje Srpske vojske Krajine, kao i nekoliko funkcionera. Štrbac je naveo da Hrvati, ne smanjujući broj procesuiranih potvrđuju svoj državni narativ da su JNA i domaći Srbi izvršili agresiju zajedno sa Srbijom na Hrvatsku preko tih presuda. – Oni na taj način dokazuju. Nije važno, da li je neko počinio zaista to zašto ga terete, već je njima najbitnije da to kvalifikuju kao ratni zločin. Važno je da se što više ljudi tereti za ratni zločin

Dušan Marić: Vrisak male Mirjane

30. septembar 2025.

Ovako su mudžahedini silovali i ubili devetogodišnju srpsku devojčicu. Mogu ti pričati koliko hoćeš, lakše mi je kad pričam, kao da čemer iz sebe izbacujem, ali ti svoju patnju, svoj užas od života koji živim, ne mogu opisti. To se, brate moj rođeni, ne opisuje. To nesrećnik kojem je od Boga suđeno da bude nesrećan doživi i odnese sa sobom u grob. Ovako svoju ispovest počinje Rada Dragićević iz Donje Bioče kod Ilijaša, koja je 28. decembra 1992. godine gledala kako joj mudžahedini siluju a zatim ubijaju devetogodišnju ćerkicu Mirjanu. – Ne znam da li mi je teže kad mislim na te trenutke i kao da i sad slušam vrisak

U ime časti – govor majora Milana Tepića

29. septembar 2025.

Milan Tepić je bio major i poslednji odlikovani heroj Jugoslovenske narodne armije (JNA). Rođen je u Komlencu, selu pokraj Kozarske Dubice u Republici Srpskoj, 1957. godine. Na početku ratnih sukoba u Hrvatskoj, 29. septembra 1991. godine, major Milan Tepić se našao opkoljen sa svojim vojnicima u skladištu oružja, u selu Bedenik nadomak Bjelovara. Uz njega su bili mahom mladići na odsluženju vojnog roka. Ratna dejstva hrvatskih paravojnih formacija, „Zbora narodne garde” (Zenge), primorala su ih da se povuku u vojno skladište. Posle neuspelih pregovora, na majoru Tepiću je ostalo da donese odluku od koje su zavisili životi mladića i sudbina jednog od najvećih skladišta naoružanja JNA na teritoriji Hrvatske. Odluka koju

Ja veselo ispijam čašu gorčine i bola, ali verujem da će klevetnici od Boga primiti nagradu

29. septembar 2025.

Oproštajno pismo porodici, koje je sveštenik Dragoslav Obućina 23. aprila 1945. godine napisao u zatvoru OZNE u Kraljevu, neposredno posle suđenja, a pred pogubljenje, njegovoj porodici stiglo je posle 10 godina – 2. maja 1955. godine. Pismo je danas u vlasništvu porodice Đorđević, a u njemu Dragoslav piše svojoj supruzi: „Moja ljubavi, moje Jelče i deco moja, Milošu i Drakče moje! Neka vam je Bog u pomoći, neka vam samo on pomogne na vašem teškom sudbinskom putu. Noćas, tj. prošle noći, uz dreku tica zloslutnica, čuh glas smrti. Znači da više nikada neću biti srećan da vas gledam i da uživam u našoj sreći koju želim vama, pošto sam ja

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

PRETRAGA

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.

PRETRAGA