Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

JADOVNIČANI PORUČUJU:

Teče 80-ta godina od početka Pokolja, genocida počinjenog nad srpskim narodom od strane NDH. Osamdeset godina od tragedije na Velebitu, ličkom polju, ostrvu Pagu.

 

Zorica Gojković: Zločin im je religija

Datum objave: četvrtak, 10 juna, 2021
Veličina slova: A- A+
Povodom godišnjice stradanja stanovnika Plužina i Pive, u junu 1943. godine.
Izvor: Srpske novine

Užas svjetskog rata ne zaobiđe ni Crnu Goru. Od trinaestojulskog ustanka 1941. godine u Pivi se smjenjuju vojske i vlasti. Svaki novi dan, nova neizvjesnost. Vodi se bitka za puko preživljavanje. I ništa nije sigurno osim smrti koja vreba iz svake doline, od dušmanske i bratske ruke, iz prazne vreće, bolesti, surovih zima i gladnih vukova.

Dođoše neka mnogo zla vremena. Kao da su popustili kalauzi Ada pa sva satanska sila sa svim činovima pokulja napolje i kidisa na sve što ima simbol krsta. Piva vida rane i broji grobove od raznih vojski, sa raznim kapama i simbolima. Svi biju svoje bitke, svi imaju neki cilj, a cilj ne bira sredstva. Ideološka nadgornjavanja, lijeva skretanja, partijske čistke, revolucija pa kontrarevolucija, prate žrtve kao neminovnost. Prođe i peta neprijateljska ofanziva. Ostade epopeja o Sutjesci i Savi, o slavi i besmrtnosti boraca sa Košur brda, Milinklada i Vučeva. Odoše u legendu junaci koji dadoše živote za odbranu ranjenika. Maj i prvi dani mjeseca juna u Pivi prate ledene kiše. Kao da su se sudarili svjetovi pa odnekud pustiše dažd, hladnoću i glad na ovaj nedužni ali Jevanđelski, trpeljiv i dostojanstven narod. Evo nekoliko dana, jutra ne mirišu na svježu vareniku i ovčije torove. Noćnik donosi miris zgarišta i krvi. Pričaju ljudi da se od Nikšića posmucala neka đavolja vojska sa zakrivljenim krstovima i crnim kao noć uniformama. Duše im crnje od košulja, ništa im nije sveto i nikoga ne štede. Ubijanje im je religija, a mač sredstvo.

Zorica Gojković (Izvor: Srpske novine)

Rano jutro, desetog dana juna u Plužinama naizgled kao svako drugo do tada. Ali nije, vlada neki zlokobni mir. Presta kiša, na tren ogrija sunce od Durmitora, čudno purpurno crveno kao krvlju poprskano. Kao da priroda svojim nebeskim znacima najavljuje tragediju. “Ovo ne valja“, reče starac zagledan u nebo pa spusti glavu i zaćuta. Odjednom, skoro niotkuda banu vojska. Jedni obučeni u njemačke uniforme, drugi u crne. Dobro su naoružani, govore naš jezik, polaznici zla, apostoli jada. Razmiljele se germanske “Pilatove” čete na svakom pedlju zemlje Baja besmrtnoga. Idu od kuće do kuće, istjeraše i sabraše oko pedeset mještana Plužina. Samo djece je polovina: Adžića, Luburića, Ninoševića, Malovića, Sočica i Gojkovića.

U zbjegu je i Darinka, supruga učitelja Boža, sa troje maloljetno djece. Dara je obrazovana, iskoristi znanje njemačkog jezika i obrati se oficiru u kome na zaprepašćenje poznade Božova druga iz školskih vojvođanskih dana. Oficir je pozdravi, pita za Boža. Nije mogao sakriti nelagodu ali progovori. “Ja sam oficir Vermahta a ne ubica. Oficirska čast se kosi sa važećim naređenjima da se strijeljate kao naoružani partizani. Izvršenje naređenja, svrstalo bi me među ubice. Stoga slobodni se, idite gdje hoćete! Sklonite se u šumu, doći će druga patrola.” Pozdravi vojnički i ode sa četom u pravcu sela Budanj. Divnoga li primjera trijumfa časnosti nad silom tiranije. U poratnom suđenju u Beogradu, ovaj oficir bi pomilovan a tužilac za ratne zločine FNR Jugoslavije oslobodi ga i čestita mu slobodu. Šta je tražila brojna neprijateljska vojska na terenu gdje nije bilo nijednog vojno sposobnog stanovnika niti vojne formacije. Sve su bili starci, žene i djeca. Ne oni nisu tražili vojnike. Njima je svejedno koliko je ko imao godina, kako se zvao, pol i ideologija. Njima su svi bili isti: vojnik sa puškom, čobanče, majka sa odojčetom u naručju, nepokretni starac i dijete.

Šta je skrivio ovaj dobroćudni narod koji se ne krije, koji na kućnom pragu dočekuje i prijatelja i neprijatelja. Ništa osim što se zove, čita i piše srpski, što ispovijeda Isusa Hrista Nazarećanina, slavi slavu, Božić i Vaskrs. To je njihov najveći grijeh. Trebalo ga je kazniti sa fizičkim istrebljenjem, uništiti njegov pravoslavni Svetootački duh, duh svetog Arsenija i svetog Vasilija Ostroškog.

Čekaće vas na kapiji carstva nebeskoga, starac Vukašin iz Klepaca i vaskrsli Jasenovački noovomučenici, mučenici iz Jadovna, Prebilovaca, Pridvorice, Korita, svetih rijeka Drine i Save. Svi sa oreolima svjetlosti Hristovog Vaskrsenja.

Odahnuše svi, opasnost je prošla. Krenuše po dogovoru u Gojkovića do, gdje će ispeći hljebove od ono malo brašna koje nose sa sobom da ručaju i nahrane gladnu djecu a potom u olistalu Žagricu ili Krastavicu. Sakriće ih gora kao mnogo puta do sada. Umorni zbjeg stiže do kolibe, komšije Obrena Gojkovića. On je otišao u Mratinje da obiđe djecu koja su se sklonila u ujčevinu dok opasnost ne prođe. Ostala je njegova Marica da čuva kuću i ognjište. Tek što su stigli i naložili vatru, nečujno dođe i opkoli ih nova neprijateljska vojska. Žuri im se u krvavom poslu koji ovih dana obavljaju u Pivi. Kundacima guraju narod prema kolibi. Raspoređeni u polukrug sa uperenim puškama, napraviše streljački vod. Zjape crne čelične cijevi u blijeda i uplakana dječija lica. Ženske crne marame, gologlave starce koji upiru pogled ka nebu tiho i bezglasno mole: “Oče naš, iže jesi na nebesje”. Sve se dešava brzo, kratka komanda na njemačkom pa rezak zvuk hladnog čelika. Prolomi se plotun iz puškomitraljeza, stopi se sa vriskom žena i djece, poleće uvis Krastavici i zapara nebo. Padaju pokošena tijela kao snopovi zrele raži, jedno preko drugog. Majke svojim tijelima pokušavaju zakloniti djecu, đedovi unučad. Uzalud, pali su svi jedni uz druge. Krvnici ne štede metke. U metežu umiranja njemački vojnik spazi lijepu djevojčicu, tek stasalu sedamnaestogodišnju Jagliku Krstovu, čija ljepota ne osta nezapažena. Vojnik je odgurnu u stranu i pošteđe strijeljanja.

Sveti mučenici pivski, velički i gornjepolimski (Izvor: SPC)

I evo život je tren, prekinut kao stabljika žita u polju. I ovaj tren i ovo mjesto podijeliše svjetove: na ovaj sadašnji, koji svojom neljudskošću uprljaše ovi čelični šljemovi i crne košulje, zajedno braća po oružju i grijehu Hans i Murat kao i onaj gornji svijet svjetlosti u koji će još istog dana njih četrdesetosmoro polećeti. A ova koliba jeste i ostaće međa svjetlosti i tame, zla i dobra za vijek vjekova i kakav je ko bio toga dana takav će ući u vječnost. Beživotna tijela ubacuju u kolibu, mlaćevinom pokrivenu, u koju je moglo da sjedne nekoliko ljudi. Danas nesrećnicima nije tijesno, ne smetaju jedni drugima. Svi su unutra osim mlade Jaglike i jedne žene koja pokušava nekih stotinjak metara iznad ovog jezivog mjesta da umakne smrti.

Spazi je vojnik i na čistom srpskom jeziku naredi da se vrati. Žena je Marica Obrenova i mogla je pobjeći, samo malo još nekoliko koračaja, ali stade okrenu se i vrati. Mirno kao da ide na vašir o Gospojinu dne, manastiru. Taj blagosloveni mir ove žene razljuti zvijeri, čija je hrabrost u čoporu a moć u oružju. Još jednom se prolomi prasak pušaka i Marica pade a njeno beživotno tijelo ubaciše u kolibu. Puščana paljba ne prestaje. Pucaju u kolibu kao da gađaju bojeve mete. Odavno su zamrli glasovi i krici. Čini se nema živih. Jesu li dovoljno mrtvi za ovu “hrabru vojsku”. Nijesu. Oni se plaše i njihovih tijela. Treba ih ubiti još jednom, na svršen posao staviti pečat-vatrom. Vojnik zapali baklju i priždi slamnati krov. Unutra krkljanje, samrtni ropac, neko se dijeli sa dušom, dok se koliba za čas pretvori u vatrenu buktinju. A Jaglika, nijemo posmatra gdje u plamenu nestaje cio jedan svijet, njen svijet, roditelji i tri maloljetna brata, sestra od strica, rođaci i komšije. Osta na ovom groznom svijetu, gdje sa ovim sinovima pakla mora da udiše isti vazduh i da gleda isto sunce. Ne to je nemoguće. Njoj je tamo mjesto pored roditelja, gdje će u ognju kao zlato biti pretopljena i očišćena za carstvo neba. Iskoristi nepažnju vojnika i lakim korakom srne uskoči u oganj. U slavu Boga oca, u legendu, u besmrtnost. Slava ti heroino novog doba, slava ti časna kćeri roda srpskoga. Slava vam mučenici koji ste zaslužili vijenac koji nose Hristovi plemići. Vaše čiste duše nosiće anđeli, u naručje cara slave, zajedno sa novomučenicima iz Dola njih petstodvadeset, Kručice, Brezana, Bajova polja, Rudinica, Vučeva, Zarisnika, Miloševića i Stabana. Neka mi ne zamjere mnogi što ih nisam nabrojala. Od Dola Gojkovića do Dola, jad do jada, bol do bola.

Čekaće vas na kapiji carstva nebeskoga, starac Vukašin iz Klepaca i vaskrsli Jasenovački noovomučenici, mučenici iz Jadovna, Prebilovaca, Pridvorice, Korita, svetih rijeka Drine i Save. Svi sa oreolima svjetlosti Hristovog Vaskrsenja.

Autor: Sestra Marija, monahinja man. Jasenovac

Zajecaše zvona u nebeskom Jerusalimu. Opet plaču anđeli i ikone drevnog Pivskog manastira. Leti u nebo Piva moja: kamenita, viteška, raspeta i sveta. Polećeše njeni mučenici u nebesko zvjezdano jato da kao najsvjetlije lučezarne svijeće svijetle odozgo, za vječnost, za Jevanđelski put pokoljenju, za opomenu tiraninu. Ako ikada više stupi noga njegova na ovo sveto tlo spržiće ih svjetlost njihova. A u Dolima na Hramu Hrista Spasitelja na vječitoj straži stoji veličanstveni krst koji se svojom ljepotom i veličinom sa nebom sveza.

Iz štampanog izdanja magazina „Srpske novine“

Oprema: Stanje stvari

(Srpske novine, 13. 8. 2016)


Vezane vijesti:

PIVSKA DOLA JE MALI JASENOVAC: Mitropolit Joanikije održao pomen na mestu gde su SS

Rade Crnogorac: Kad se Piva na nebo selila

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top