arrow up
Ж | Ž
Ж | Ž

Radmila Tonković o reviziji istorije i srpskom stradalaštvu, akademiku Srboljubu Živanoviću, Gideonu Grajfu i sukobu u Ukrajini

Radmila Tonković je jedna od najobrazovanijih Srpkinja – naučnik, akademik, istoričar, filolog, filosof, profesor, prevodilac, pisac, novinar i avijatičar. Visoko obrazovana na našem Univerzitetu na Filološkom i Filozofskom fakultetu, školovala se i na univerzitetima u Manhajmu, Hajdelbergu, Londonu i na čuvenom Univerzitetu “Lomonosov” u Moskvi, a studije završava sa “Zlatnom značkom” kao najbolji student fakulteta. Ona je i prva žena – vazduhoplovni novinar i prva žena-vazduhoplovni urednik na Balkanu, a kao spisatelj, novinar, publicista i prevodilac piše i objavljuje u mnogim časopisima u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je Ordena Karađorđeve zvezde II stepena. Intervju vodi: Đorđe Bojanić, glavni urednik sajta Srpske istorije -Kako vidite delovanje ljudi koji umanjuju broj srpskih žrtava

Đurđica Dragaš: NAŠI

Naši ste, naša vas krv oživela. Koracima našim tragove ostavljate. Gledamo vas,očima što ne stigoše da ostare.Plačemo suzama nevinim,nebeskim.Nosimo štit nad glavama vašim.Naši ste,naša vas krv oživela.Koracima našim tragove ostavljate. Al’ ne znate vi to.Ne znate odakle vam snaga,ko vam puteve od korova čisti,ko vas od oluje čuva. Ne znate da smo i mi živeti hteli,suncu ruke pružati,od kiše k nebu rasti.Ne znate da su nas posekli,kao pšenicu što ne stiže da se klasjem okiti.Kao jagnjad, nevinu i belu.Kao drvo mlado, zeleno i lomno.Ne znate vi…. Praštamo vam jer…s neba se bolje vidi.Ako vi ne znate,mi znamo.Ruke nam posekoše,al’ čuvamo vas,krilima našim. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

Svjedočenja o zločinu nad Srbima na Smrikama kod Travnika

Svaki čas padalo je po nekoliko udaraca kundakom, lancima i još nekim drugim predmetima a da se niko nije smio ni okrenuti. Toliko su udarali da su ljudi padali kao pokošeni. Onaj ko bi zajaukao, dobijao bi još više udaraca. Spomen-obilježje Smrike kod Travnika nalazi se nedaleko od centra Novog Travnika, na lokalitetu Ćamića brdo. Spomenik je podignut 1975. godine u spomen na 700 žrtava fašističkog terora iz Drugog svjetskog rata. Spomenik je izveden prema projektu arhitekte Bogdana Bogdanovića, jednoga od najvećih jugoslovenskih graditelja memorijalne arhitekture. U Smrikama je, prema nekim dostupnim izvorima, ubijeno oko 700 civila ali tačan broj do danas nije utvrđen.  Prvo masovnije hapšenje srpskog stanovništva u

Nad Bečejom se svake godine, krajem januara, nadvije tamna sena prošlosti

U Bečeju, 20. januara 1942. godine, streljani su Marko Garić, Milorad Rus, Rečo Janoš, Ištvan Nađ, Milorad Živkov-Popov, Marko Ostojić, Slavko Simin, Sever Stevanović, Crveni Jovan, Svetislav Čalenić i Milan Čiplić. Na dan kada Srpska pravoslavna crkva i vernici slave Svetog Jovana Krstitelja, praznik posvećen svetitelju i proroku koji je krstio Isusa na reci Jordan, u mnogim domovima gore slavske sveće, služi se koljivo, lomi slavski kolač i pije crveno vino. Međutim, nad Bečejom se svake godine, krajem januara, nadvije sena prošlosti, kada je na Jovandan, pre 79 godina, nasilno ugašeno 11 mladih života. Drugi svetski rat je doneo velike promene u Svetu, pa tako i u srezu Stari Bečej.

Mali logoraši pred kamerama - Jastrebarsko

Preživjela djeca u logoru Jastrebarsko

Djelimični spiskovi umrle, kolonizovane i preživjele djece koja su prošla kroz ustaški logor za srpsku djecu Jastrebarsko. Ako posjedujete podatke i imena za osobe koje se ne nalaze na ovim spiskovima, molimo Vas da nas kontaktirate na našu email adresu te nam dostavite imena koja ćemo upisati u bazu podataka. Javite nam se na: [email protected] SPISAK  PREKO 1300 DECE KOJA SU PREŽIVELA JASTREBARSKO (ZA KOJU NEMA PODATAKA O SMRTI ILI KOLONIZACIJI), SAČINjEN NA OSNOVU GRAĐE IZ ZAOSTAVŠTINE DRAGOJA LUKIĆA I DOPUNjENI IZ LITERATURE KOJU POSJEDUJEMO I PODACIMA KOJE SU UDRUŽENjU JASTREBARSKO 1942 DOSTAVILE PORODICE DJECE LOGORAŠA) Aleksić Petra i Jovane Vlado, 1930. Aleksić Petra i Jovane Miloš, 1939. S. Gradiška-

Reintegracija zločina

U povodu godišnjice mirne reintegracije Zajednica povratnika hrvatskog Podunavlja dala je priznanje Branimiru Glavašu. Nije ih zasmetalo što je nepravomoćno osuđen za ratne zločine nad Srbima, zasmetalo ih je što su im zbog toga prigovorili Centar za mir, nenasilje i ljudska prava i Dokumenta. Piše: Paulina Arbutina Hrvatska javnost i ove bi godine jedva i primijetila Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, spomendan prema Zakonu o blagdanima, a ne bi se ni sjetila značaja jedne od najuspješnijih mirovnih inicijativa da Zajednica povratnika hrvatskog Podunavlja nije povodom obilježavanja 27. godišnjice mirne reintegracije dodijelila priznanje ni manje ni više nego Branimiru Glavašu, nepravomoćno osuđenom za ratne zločine počinjene nad srpskim civilima u Osijeku 1991.

Ustaško svjedočenje o zločinima: Mučio sam i ubijao Srbe na sve načine

Među dokumentima Dinarske četničke divizije u Vojnom arhivu u Beogradu nalazi se i zapisnik o saslušanju ustaše Ante M. Gojčete, koji ima šest gusto otkucanih stranica. Dokument je objavljen u knjizi Miloslava Samardžića „Vojvoda Đujić i Dinarska četnička divizija“. U zaglavlju dokumenta stoji: „Učinjeno u Gorskom štabu Dinarske vojno-četničke divizije, u planini, 2. septembra 1942. godine. Obaveštajni odsek. Predmet: Istraga. Ispitivanje zarobljenog ustaše Gojčeta Milina Ante (79)“. Gojčeta, koja je zatečena na odsustvu, rođena je 1923. godine u Čitluku. Prije rata bio je rudar, a u to vrijeme bio je na službi u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu, u Preradovićevoj ulici br. 5. Optuženi je na početku saslušanja izjavio da

Pokolj januara 1942. godine u romanijskom kraju

Januar 1942. godine označio je drugi veliki talas zločina nad srpskim narodom u romanijskom kraju. Prve zločine izvršile su muslimanske ustaše u Sokocu, u selima Rudine, Brejakovići, Baltići i Podromanija, gde je stradalo najmanje 300 srpskih civila. U selu Baltići, ubijena je žena Miloša Jovanovića sa šestoro djece starosti od 2 do 14 godina. Ubrzo nakon ovih zločina, na prostor Sokoca stigla je i Francetićeva Crna legija, nastavljajući teror u selima Vražići, Bjelosavljevići i Gazivode. Tada je postradalo najmanje 150 Srba. Nakon Sokoca, ustaške jedinice Crne legije su se podijelile u dvije grupe. Jedna je nastavila krvavi pohod kroz srpska sela Sokoca, Han Pijeska i Vlasenice, dok je druga krenula

ISTORIJSKI ROMAN “KORANA KO RANA”

Dragan Grgić, rođen 1917. godine u selu Marin Most kod Cazina, 1961. završio je pisanje romana na 500 strana. Bila je to prva knjiga o stradanju Srba i zločinima hrvatskih i muslimanskih ustaša na prostoru bihaćkog kraja i južnog Korduna. Tragični period rata obilježio je gubitak oca, majke i brata, kao i ranjavanje u borbama protiv ustaša. Nakon završetka romana, nosilac “Partizanske spomenice 1941” suočava se sa zabranama, krivičnom odgovornošću i pritiscima državnih vlasti. U tako neriješenim sukobima preminuo je od posljedica infarkta 1985. godine u petrovaradinskoj bolnici. Iza njega nije ostalo potomstvo. Ostao je samo jedan ispražnjen trofejni pištolj i posljednja nada da će doći bolje vrijeme kada će

Spomenik porodice Dragaš

Krstovdan porodice Dragaš

Na Krstovdan 1942. godine, ustaše su na padinama Trebevića, tačnije Liješća-Dragaša kuća (skretanje ka vrhu Trebevića) zvjerski mučili i ubili Rajka Dragaša i njegovih šestoro djece: Milka (17 god.), Neđo (15 god), Sreto (8 god.), Rada (6 god.) Krsto (4 god.) i Ljilja (3 god.) Jedina preživjela je kćerka Anđa, beba u kolijevci, na koju su ispaljena dva metka,od čega ju je jedan pogodio. Sve se to dogodilo ranim jutrom dok je majka Staka bila u Sarajevu, gdje je nosila mlijeko da prehrani porodicu. Otac Rajko i najstariji sin Neđo su ubijeni pred vratima kuće gdje su rezali drva, a krvavi pir se nastavio u kući nad ostalom djecom. Po

Olivera Šekularac: Za one što su zaboravili dedu i krst njegov, večnosti nema

Od Božića, radosni praznici u nizu… Krstovdan se Bogojavljanjem okitio, nebo otvorio, i opet su očevi stihovi blizu… „Krstitelju sveti Jovane, vrane se legu u tornju tvoje zvonare…“ Pa nek’ bude volja Božija, možda me vide oni koji su mi krst darivali. A moj krst je lički, jadovnički, iz velebitskih jama iznikao, u ravnici sve u jamama oplakao, izbeglički od rođenja… Moj krst je dedin, izgoreo sa kućom, a u mojoj duši još gori. Preklan sa njim, a svakim danom sve više zbori i boli. U svakom prazniku suzom romori i molitvi privoli. U mom krstu zavičajna kolevka tiho se njiše, zna i ona da je zbog pradedovskog krsta postala pusta.

Pogled sa dna jame Ravni dolac

GOSPOD GA JE VASKRSAO TRI PUTA: Neobična životna sudbina Srbina iz Lijevna

Nisam čuo da je Gospod tri puta vaskrsavao, ali jesam da je praštao 77 puta i još 77 potom.  Ali ni da se negdje ljepše svetilo teškom zločinstvu i bezdušju kao u starom Lijevnu. To je ovo današnje Livno, strašni grad iz pojanja slijepog guslara Filipa Višnjića, koji pjesmom slavi i žali velikog harambašu Starca Vujadina, a koga Turci „biše i mučiše, vadiše mu svijetle oči čarne“, povrh Lijevna u bijeloj kuli. No, izdržao je, ne izdade mlade krčmarice koje su ga vinom napajale, ni jatake što mu zaklon bjehu. Lijevno je prvi naziv ovog mjesta, izveden iz staroslovenske riječi „hlijevno“, mjesto gdje se sliva zemaljsko blago. To je prevažan

veritas2.jpg

VERITAS: Saopštenje povodom godišnjice stradanja Srba sa Ravnih Kotara 22. januara 1993. godine (akcija “Maslenica”)

Dvadesetdrugog  januara 1993. godine Hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na južne dijelove Republike Srpske Krajine (RSK). Agresija pod kodnim nazivom “Maslenica” izvršena je u toku realizacije “Vensovog plana”, kojim je godinu dana ranije RSK stavljena pod zaštitu mirovnih snaga UN-a (UNPROFOR). Bila je to treća po redu agresija Hrvatske na zaštićeno područje UN-a, u čije članstvo je primljena dvije godine ranije.U narednih nekoliko dana hrvatske oružane snage su uspjele da zauzmu nekoliko desetina kvadratnih kilometara na Ravnim Kotarima, uključujući i aerodrom Zemunik i nekoliko visova na Velebitu, i da preuzmu kontrolu nad branom i hidroelektranom Peruća. U ovoj agresiji najviše su stradala tri srpska sela: Islam Grčki, Kašić i

Kako su potrošene zlatne rezerve Kraljevine Jugoslavije

“Novosti“ otkrivaju kako je potrošena 84.574 kilograma zlatnih rezervi Kraljevine Jugoslavije. Američki saveznici naplatili oduzetu imovinu svojih državljana, ali i svu „pomoć“ partizanima i četnicima Prema raspoloživim podacima, uoči Drugog svetskog rata Kraljevina Jugoslavija je posedovala 84.574 kilograma čistog zlata. Uviđajući opasnost po zemlju, knez Pavle je odobrio da veći deo zlatnih rezervi bude prebačen u Englesku u maju 1939. godine. Transport je izvršio razarač „Beograd“ i tako je u Englesku banku stiglo 980 sanduka u kojima se nalazilo 3.379 zlatnih poluga. U ovoj banci Narodna banka Kraljevine Jugoslavije je već imala 225 zlatnih poluga, pa je ukupna rezerva u Velikoj Britaniji uvećana na 44.886,61 kilogram čistog zlata. Nakon početka

Đurđica Dragaš: Oči Jovanove

Pitaju me, progone me, čekaju me, gledaju me.. Usnule, zaleđene, skamenjene,oči Jovanove. Nežne, dečje, neljubljene,oči Jovanove. Vidim ih u svakom kutku neba,čujem u svakoj kapi kiše. Gledaju me iz zlaćanog  klasja,uplašene i okrvavljene. Kriju se u mraku Velebita, gonjene i uhvaćene,  ranjene i umorene,oči Jovanove. Otrgunte sa majčinih grudi, iz očevih ruku.Uplakane i prestravljene, umiruće oči Jovanove. Oči što zapamtiše nebo bez meseca i  mokru travu, zadah krvnika i miris krvi. Gledaju me, neviđene, zaboravljene.Pitaju me, progone me, čekaju me,oči Jovanove. Od istog autora: KOLUMNISTI – PRIJATELjI: ĐURĐICA DRAGAŠ

NAJNOVIJE VIJESTI

Popis
10.502 žrtve

Udruženje Jadovno 1941. je formiralo Centralnu bazu žrtava, koju možete pretražiti unosom pojedinih podataka o žrtvama.

Kalendar
Pokolja

Odaberite godinu ili mjesec i pretražite sve događaje koji su se desili u tom periodu.